Dragana Mrkić, nestvarna ljepotica domaćeg filma: Kako se izboriti za svoj svijet... (1989)



Erotiku je vrlo delikatno raditi, jer proizlazi iz ljubavi, i to je nešto najintimnije ljudsko. Laž se uvijek primijeti. Zbog toga sam ja više za stvaranje osjećajnog, misaonog i erotskog naboja. To se lijepo može riješiti i bez ikakvog dodira

Markantna Dragana Mrkić sudjelovala je po drugi put na pulskom festivalu. Predlani je glumila u filmu "Oficir s ružom", a ove je godine tumačila lik fatalno-pokorne Jelke u filmu "Iskušavanje đavola" režisera Živka Nikolića. 

U tradicionalnom i tvrdom ambijentu crnogorske zabiti, omekšane dobrom kamerom, svojom pojavom i ljepotom Dragana se doima potpuno nestvarno. 

Glumačku akademiju u Beogradu završila je prije dvije godine.


Često sam sama sebi kontradiktorna



Dragana Mrkić (foto: Darko Lesinger)
- Kako ti se čini sam festival?

- Nikako! Osjeća se bijeda, sve je vrlo tužno. Ne govorim to iz zle namjere, ali sve je usko i provincijalno, i u svemu se osjeća materijalna kriza.

- Kako si radila na tom filmu?

- Dobro. Kad radim, sve mi je dobro!

- U filmu tumačiš lik Jelke. Kakva je ona žena?

- Taj je lik kilometrima udaljen od mene.

Svijet u kojem ona živi, sva ta načela, moralne i druge nametnute norme potpuno su mi strane.

Osjećala sam otpor prema ulozi, čak mi je Jelka bila glupa, jer nikako nije uspijevala da se izbori za svoj svijet, da u jednom trenutku kaže dosta, da bukne i da krene u svoj život.

S druge strane, svidjela mi se i privukla me ta njena čistoća u svakom pogledu. Negdje duboko u podsvijesti podsjećala me čak na nekakvu antičku heroinu.

Bilo je vrlo teško raditi, jer se cijela uloga trebala riješiti apsolutnim mirom, mikroglumom iz krupnog plana, to jest očima.

Lakše je kad je uloga riješena na kazališni način i prilagođena filmu. Ovdje se tražila neka druga vrst ekspresije.

Očekivala sam da će Jelka dobiti priliku da "pukne", poludi ili na bilo koji način prekine s dosadašnjim životom, ali redatelj je zamislio drukčije.

- Jelka je kilometrima daleko, a kakva je Dragana?

Teško je odgovoriti na to pitanje. Uvijek je lakše analizirati drugoga. Često sam sama sebi toliko kontradiktorna da na silu postajem realnija.

- Nastupaš li u nekim predstavama?

- U udruženjima sam slobodnih umjetnika i prošle godine nisam mnogo nastupala. Glumila sam u predstavi "Besnilo" Borislava Pekića u Beogradskom dramskom pozorištu. Predstava je igrana kratko i bila je loša.

Radila sam i jednu dječju predstavu, koju je postavio jedan Amerikanac.

Premalo sam radila u kazalištu a da bih mogla o tome nešto više govoriti.


I posao i hobi



- Jedno uobičajeno pitanje: kako doživljavaš i proživljavaš erotske scene?

- Biti glumac strašno je teško, a ženama je još teže nego muškarcima. Ne mislim samo na erotske scene, nego uopće! Već na samom startu, glumci su nezaštićeni.

"Oficir s ružom": Dragana Mrkić i Ksenija Pajić

Svaka čast onome tko se na pravi način nauči boriti za sebe te ostane čist i i dobar.

Što se samih erotskih scena tiče, glupo je reći, ako je opravdano - može, a ako nije opravdano - bože sačuvaj!

Smatram da erotske scene na filmu još ne znamo dobro napraviti. Ne glumci, nego redatelji.

Erotska, odnosno ljubavna scena u filmu "Iskušavanje đavola" napravljena je izvrsno. Traje dugo, i zapravo je susret dvaju nesretnih bića, ritual.

Erotika se divno može riješiti očima, pokretom ruke. Može čak biti uzbudljivija ako se dvoje glumaca uopće ne dodirnu i ako su potpuno odjeveni. 

To je pitanje shvaćanja.

Erotiku je vrlo delikatno raditi, jer proizlazi iz ljubavi, i to je nešto najintimnije ljudsko.

Laž se uvijek primijeti.

Zbog toga sam ja više za stvaranje osjećajnog, misaonog i erotskog naboja. To se lijepo može riješiti i bez ikakvog dodira.

- Događaju li ti se zbog takvih scena kakve neugodnosti u životu, na ulici?

- Kod nas se publika vrlo smišljeno stavlja na nivo stoke. Dok sam u Areni gledala svoj film, bili su u publici klinci koji, kad su vidjeli golo tijelo, počeli su uz odobravanje zviždati. To su djeca, što da kažem... ?

Nije moje da o tome razmišljam! To je posao psihologa, sociologa...

S druge strane, sa mnom ne može na ekranu ispasti ništa vulgarno. Nemoguće je to i po mojoj misaonoj, a i tjelesnoj konstrukciji.

- Kakvi su naši glumci?

- Imamo izvrsnih glumaca i redatelja, ali se kod nas mnogo toga ne realizira kako bi trebalo.

- Rekla si da o planovima ne želiš govoriti.

- Jednostavno zato što su moji planovi samo moji, a nešto realno što će se dogoditi uopće ne ovisi o meni. Tu ne mogu ničim pridonijeti.

- Baviš li se, osim glumom, još nečim?

- To mi je posao, pa i hobi, a i sve ostalo!

- Što je važno u životu?

- U životu je sve uglavnom vrlo jednostavno, ali je do te jednostavnosti najteže doći.

Razgovarao: Nebojša Stijačić, obrada: Yugopapir (Studio, septembar 1989.)



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)