Vesna Parun, strasno i iskreno: "Osjetim se kao sirena i ponirem u svijet riječi!" (1969)


Mnoge su njene pjesme nastale nakon neposlatih pisama, ili nakon pisama koja su stizala u njen poštanski sandučić. Ta pisma bila su za nju često sudbonosna. U hodniku u jednoj košari još uvijek čuva pismo mladog popravljača orgulja koji je uspio da je poljubi pa je nakon toga napisao da je ona prva svjetlost njegova života 

Tog jutra kad sam ušao u kaotični stan Vesne Parun knjiga je bila gotova - "odštampana"! Svojom rukom pisala je tekstove raznobojnim flomasterima ... bez štamparskih strojeva, bez urednika, bez lektora, korektora, metera, direktora tiskare, izdavača ...

Vesna Parun (1969)
- Mene je potaklo sjećanje na staro doba kad su ljudi u manastirima sami pravili knjige igrajući se kaligrafijom, bojama, crtežom ... Nisam znala da to mogu ... Nekada kad sam pisala neke sonete sama sam pravila početne inicijale, nekoliko noći sam ih radila.

Uspjeli su. 

Još dok sam bila djevojčica voljela sam crtati, igrati se bojama.

Poslije sam to zapustila, ili bolje: lirika je prevagnula i raspršila moje djetinje želje.

Upravo kad sam počela pisati poeziju za djecu to je probudilo u meni davno zakopanu strast. 

Potječem s otoka Zlarina, a odatle možda i smisao za strpljivost i upornost, takvi su svi otočani... 

Umjetničko strpljenje, međutim, prestaje kad se nađe u sukobu s izdavačima koji su nemarni, koji se cjenkaju, vraćaju tekstove koje drže po godinu dana u ladicama ... Nisam htjela da im nudim "Iščezle ljestve", kao što već dugo ne nudim stihove, nego ih sama štampam i sama prodajem knjige ... 

Tako sam došla na ideju da sama sve načinim kolažima, letrasetom i svim mogućim likovnim tehnikama koje sam u sebi osjećala. Bila bih najsretnija kad bih imala svoj štamparski stroj pa da je umnožim, da štampam dalje svoje knjige...

Žena umjetnik koja je u našoj literaturi rekla sve o ljubavi. Nijedna žena nije pjevala tako strasno i iskreno kao Vesna Parun - pjesnikinja koja je dosad osvojila četiri visoke nagrade za poeziju i Orden rada sa zlatnim vijencem našla se u položaju da ne samo što sama štampa po raznim tiskarama svoje stihove nego da ih sama i prodaje, pa ih na kraju vlastoručno, u nestrpljenju stvara. 

Otkrila nam je i svoj otužni sistem: pošto je uložila nekoliko milijuna starih dinara u štampanje pjesama za djecu i onih za "starije", kao nedavno "Ukleti dažd", ostala je dužna tiskarama, dužna ljudima da im šalje stihove poštom; po mjesec dana putuje od škole do škole, recitira svoje stihove, a zatim na kraju prima narudžbe za svoje knjige koje joj leže u prašini u hodniku njenog stana u Ulici Marijana Badela 15/II.

- Trebala bih naći pomoćnika koji bi mi nosio knjige na poštu, koji bi mi donosio ljepilo, papir za kolaž, boje, koji bi trčkarao po tiskarama, mučio se na šalterima ... Ne mogu više sama ... Ne razumijem se u knjigovodstvo ... Vidite i sami u kakvom sam kaosu, kako mi stan izgleda... 

Ovaj sam stan dobila od grada Zagreba prije 17 godina. U njemu je bila moja porodica, moji rođaci, bilo ih je tu na stotine, samo ja nisam imala neki kut! Napokon sam prije tri mjeseca ostala sasvim sama u stanu, odavde je izašao rođak pred kojim sam pobjegla, pa sam tri godine stanovala u nekoj sobici... 

Tu sad treba sve iz temelja urediti. 

Ja to svakog dana pomalo sređujem, pa zabrljavim, odvede me neka sreća, ili nesreća u pjesmu, ili odem na književno veče. Sad imam prvi put u životu prostor za život, za stvaranje ... 

Ova posljednja knjiga me umorila. Radila sam je kao u transu, u ekstazi. Uostalom, sav moj život je u ekstazi. Za mene postoji u životu samo ekstaza. Ne razlikujem ima li u toj ekstazi neke moralne sreće, nekog sazrijevanja, nečega etičkog ... To je moj život, svagdašnji. 

Nađem se, prijatelji moji, na nekoj pustoj livadi, ujutro kad još ni zvijeri nisu probuđene, pa se skinem gola i trčim, trčim između tratinčica i vrijeska, oslobođena sebe. Ne osjećam svoje tijelo. Čučnem do potoka da se napijem, osjetim travku na grudima. 

To je za mene ekstaza sjetila. 

Nema to veze sa seksom, erotikom. Kao asketa. Ali i ne kao on, možda je to spajanje s prirodom zbog nekog stiha, ili radi neke ljubavi koja će mi se zgoditi.


Ljubavnica, kuharica i sluškinja



A tada se vrati kući, izroni iz trave puna želja za životom. Osjeti se kao kaluđerica. Zaboravi na svoje tjelo i predaje se poeziji.

- Uvijek pišem stihove u krevetu. Satima ležim, skupljenih nogu, osjetim kako mi se bedra priljubljuju i spajaju kao u peraje, osjetim se kao sirena i ponirem u svijet riječi. To je druga ekstaza. 

Nije mi potrebno da lutam. Ja više ne odlazim na more. Nikuda više ne odlazim. Ja ležim u krevetu i čekam ritam, da me muzika ponese. Kao u snu bogata sam smaragdnih uvala, borova, rtova, pećina, stalagmita... Danima se ne gledam u ogledalo...

Pokušavamo ispitati običnog čovjeka u Vesni, tragajući za njim, da bismo ga našli u jednoj rečenici, da bismo ga oslikali kao onoga najjednostavnijeg koji na uglu ulice u ljetno predvečerje liže sladoled. Pa joj spomenemo i televizor, koji ona nema.

- Mene televizor ne zanima, to je za mene lažno povezivanje, nešto kao uniformiranje, kao u kasarni kad svira truba, pa ćemo svi vojnici, sada eto, morati da potrčimo sjesti da gledamo neku utakmicu, dramu, film, priču, bilo što.

Ona sama taj medij povezuje s porodicom i ja nehotice spomenem pjesmu "Ti koja imaš nevinije ruke", pjesmu za koju svi znamo da je za nju bila sudbonosna, pjesmu koju je i Špišić uglazbio, i poštujemo taj martirij koji ona spominje kad govori o sebi ili o toj baš najkonkretnijoj ljubavi, koja je potvrđena i slomljena u toj antologijskoj pjesmi. 

I žena koja se uspjela uzdignuti iznad svoje ljubomore i strasti, i žudnje, pa napisati stihove, zapravo pismo ženi koja se udala za njenoga jedinog i najvećeg ljubavnika njene mladosti, stihove 

"Ti koja imaš ruke nevinije od mojih, budi blaga njegovom snu..."

... danas govori s tugom o toj sudbonosnoj ljubavi, i pjesmi. Ona plaho i kao ovlaš (ne iz neke osvete) kazuje došljaku novinaru kako u životu, istinskom, taj njen čovjek nije ostao sretan i i kako ta žena nije ostala uz njegovo uzglavlje, ostala blaga njegovu snu.

Upravo ti stihovi, taj tragični epilog jedne ljubavi odveo ju je dalje od nje same, na zamršene putove u kojima se više nikada neće skrasiti u nekoj porodici, u kojima će još samo jednom izvršiti pokušaj da bude voljena u braku, a tada će pobjeći nakon nekoliko mjeseci izvan svega i bit će samo svoja, i biti u stvari, kako sama kaže, svačija kao pjesnik, kao čudotvor riječi ...

- Bila sam majka, žena i ljubavnica, kuharica i sluškinja. Formalni brak nisam uspjela ostvariti.


Njen prozor je ostao otvoren



Prokleto slobodna žena, uvijek prisutna među ljudima, a uvijek oslobođena svih formalnosti. Možda i ne bi bila pjesnik da joj je stan sasvim građanski uredan, da joj je rukopis čist, a oči posve neznatiželjno smirene.


- Da li sam ikad u životu željela biti muškarac? ... Nekad sam jako predbacivala prirodi zbog tog propusta. Bila bih moreplovac, istraživač, splavar, lovac na kitove i spavala bih sa zavežljajem ispod glave. 

U prosvjeti ili u privredi muškarac je najčešće direktor, u umjetnosti izdavač, glavni redaktor. Žene su tu u manjini. Zbog toga je za muškarca prodor u umjetnost nešto drugo nego za ženu. Zbog toga katkad držim u zubima lulu.

Mnoge su njene pjesme nastale nakon neposlatih pisama, ili nakon pisama koja su stizala u njen poštanski sandučić. Ta pisma bila su za nju često sudbonosna. U hodniku u jednoj košari još uvijek čuva pismo mladog popravljača orgulja koji je uspio da je poljubi pa je nakon toga napisao da je ona prva svjetlost njegova života

Sačuvala je pismo nekog kapetana tunolovca koji je pisao o tome kako su svi mornari, u vrijeme dok je ona u kabini pisala stihove, opipavali njen kupaći kostim koji se sušio na palubi.

- Ne vjerujem da kod ljudi postoji neka potreba za pornografijom. Ako se to naduvava vještački i preuveličava, dobivamo izopačenu, lažnu sliku svijeta u čijem središtu stoji gola golcata žena. 

Naši stari bili su kudikamo jednostavniji, nisu izmišljali jeftine afrodizijake. 

Oni su priželjkivali mnogo i strasno su i dugo u sebi raspirivali žeđ za ispunjenjem zabranjenih želja, ali su ipak zavirivali pod suknje i šalove tek toliko koliko je bilo dovoljno da im zagolica bujnu maštu, baš kao što pravi gurman neće presoliti ni odviše zabiberiti jelo koje obožava, žestinom začina koji bi mogao i da ubije okus tog jela. 

Danas svako jelo seksualnih gurmana-pornografa ima isti okus, istu boju ...

Dvadeset i peta knjiga Vesne Parun označava 25-godišnjicu njenog, kako reče, ozbiljnog pjesničkog rada. Naime, ljeti 1945. ona je prvu svoju pjesmu objavila u zagrebačkom "Narodnom listu"

Gle, što se moglo dogoditi! Zar se doista nitko ovog ljeta, koje je već na izmaku, nije sjetio da joj odnese buket ruža i čestita? Učinio je to "Start"

Ali ni ruže, ni fotografiranje, pa ni naš dugi razgovor nije omeo Vesnu Parun. Ona je, reklo bi se, dosta mehanički pričala. Učini mi se na rastanku da nije znala po što sam došao.

Opraštajući se, pogled joj je već nekuda odlutao, kao u nekoj ekstazi. Njen prozor je ostao otvoren. A ona se nije pojavila. Tek stihovi "Ekstaze"

Tako sam nepomična kao da je sve što je u meni pokretljivo zatajilo zauvijek ... 
Tada iz najzapuštenije bašte izađe ljeto i spotakne se o mene.
A ja sam sretna.
I tako, eto, nadrasla sam bol i prezrela uspomene...
Tako sam nepomična da za prvi put osjećam kretanje svijeta kao nagomilanu slatku hranu ...

U krevetu. Pjesnik u krevetu. Vidra, ili Amazonka naše poezije pretvorena u sirenu, posve usamljenu, svedenu na stih i na to da isti taj stih sutra proda na prvom poštanskom šalteru.

napisao: Marino Zurl, snimio: Vlado Duić (Start, septembar 1969.)





Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)