Hronika BG talasa (4. deo) - Idoli: Kako su nastali "Maljčiki", odakle onaj zgodan izraz "fukati"?




Za Maljčike mnogi traže neki duboki predumišljaj, višegodišnju analizu. To je bila spontana stvar. Tu se radilo o emociji pre svega. Emocija neke združenosti i nečega što je urođeno tom soc. realizmu obzirom na slovenstvo. Sve socijalističke zemlje su na kraju slovenske zemlje, ako ne računamo Rumune ili Istočne Nemce i Mađare

Idoli su počeli da osvajaju publiku još krajem 1979. Skupili su se, slikali i taj svoj početak rada obelodanili u novinama. Tada su se zvali Dečaci, a među tim slikama bilo je i prigodnih recimo, za 8. mart. Prošle godine serija je nazvana Dečaci emancipuju žene... U proleće iste godine pod okvirom Vidika izlazi im singl Retko te viđam sa devojkama. Još uvek se bave, kako je to Papić svojevremeno nazivao, dezinformacijama i pune omladinsku štampu. 

Prvi javni izlazak usledio je na junskom koncertu u SKC-u gde je postalo jasno da fama ima stvarnog smisla. Jednostavno, rezultat je precizno zamišljenog projekta. Još dugo nije bilo potpuno jasno koliko su to Papićeve, a koliko ideje samih Idola. Dobar razlog da odatle krenemo.

Nebojša Idol: Postojala je ideja. U grupi su bili isti ljudi, ali u drugoj postavi. Vlada je trebalo da lupa bubnjeve, Srđan da svira gitaru, a ja bas... U stvari, tako je bilo dva dana. Ubrzo smo zaključili da bi nam dosta vremena trebalo da se uvežbamo. Ali, tako je bilo.

Vlada Idol: Mi smo se već okupili kada je Papić stigao. Radi se samo o obostranim idejama i interesima.

Srđan Idol: Mislim da je to bila pre svega stvar nužnosti, a tek zatim stvar ideje, koju smo hteli da optimalno iskoristimo. Jednostavno, u to vreme, kraj 1979. početak 1980. nisi ni imao ni mogao gde da sviraš.

Upoznali smo se sa Papićem mesec dana posle njegovog dolaska iz vojske. On je očigledno tamo apsolvirao nekakav rad sa ljudima - zatim, on je mnogo slikao, mnogo je toga proturio... Iskreno govoreći, za sve ovo vreme odnos je ostao takav - evo, recimo nas trojica i Dragan - dakle, četiri čoveka koji rade jednu stvar.

Vlada: Kod nas se sve vreme jasno provlačila misao da hoćemo da sviramo... ne samo... mada sve to što smo radili tako smo i želeli, jasno ne iz isključivog razloga da bi se reklamirali... ali vremenom smo se razišli. On je imao neke svoje, a mi svoje ideje.

Srđan: Ideju projekta - a kad imaš ideju projekta, onda uvek imaš ideju ličnog projekta. On svog, a mi svog, naravno... Nije to ono da te ljudi odjednom poznaju, već i ti takvim radom činiš sve te medije daleko dostupnijim, pristupačnijim. Kasnije je već bilo daleko lakše u njih ponovo prodreti.

Nebojša: Da, to je zanimljivo. Kad te vide pet puta bez razloga, onda steknu utisak da je normalno što te viđaju i prestaju da se pitaju zašto te viđaju. Onda lakše radiš...

Jasno izgradivši image pre bilo kojeg nastupa Idolima je za potvrđivanje ostalo samo da se pojave. Onaj prvi, često sudbonosni stepenik je sa lakoćom preskočen. Na prvim nastupima svirali su četiri do pet stvari. Tek sada oni vreme pomeraju na preko pola sata. Iz kojih razloga? Zato što nemaju dovoljno stvari?

Vlada: Možda je to tako bilo samo na prvom nastupu. Ne, mi danas jednostavno uvek možemo odsvirati duplo više nego što to stvarno uradimo. Svesno to radimo.

Recimo, nama je dosadno da slušamo kada neko tupi sat i po. Stvarno su retki primeri da neko može da ti zadrži pažnju toliko vreme. Kada budemo mislili da je to u redu, onda ćemo tako i svirati.

Srđan: Ma, mislim da za to treba da imaš stvari koje ljudi znaju. A ne ovako, da od 10 - 11 stvari koje sviraš ljudi znaju 3 - 4. Onda ti sviraš na kraju dve koje svi znaju, a pre toga si ih izmasirao četrdesetak minuta.

Vlada: U poslednje vreme svi radimo zajedno. Nema "teroriste" u grupi. Vremenom dolazi do jasnih pobeda i podudarnosti. U početku je bilo normalno da ja više brinem o muzičkoj strani, ali sada, posle godinu dana, svi učestvuju podjednako.

Od svih beogradskihu grupa Idoli su se nametnuli i kao najveći stilisti. Razumevanje i baratanje stilovima omogućilo im je da svoj repertoar prošire na širi spektar. Tekstovi su uvek postavljeni u odgovarajući muzički obrazac.

Srđan: To je vrlo spontana stvar, stvar karakternih i ličnih opredeljenja. Šta znači danas umetničko iskustvo ili obrazac? Danas imaš i kritiku koja sve više obraća pažnju na obrazac ponašanja, i to puno više nego što je svodi na obrasce čisto muzičke ili likovne kritike.

Meni se barem tako čini. Znači, ako si usvojio neko poznavanje tih žanrova ponašanja, onda si u stanju da stilizuješ stvari...

Šta ja znam, mislim da ta stilizacija dolazi iz jednog osećanja stidljivosti. Mislim da je osećanje stidljivosti presudno za jedan takav odnos prema stvarima, jer stidljiv čovek može da se postavi prema stvarima otvoreno...

Vlada: Ne dopada mi se taj izraz stidljivost. Malo mi je...

Srđan: Zašto? Ne mislim stidljiv u ophođenju sa ljudima. Baš mi odgovara stidljiv u izražaju... Stidljivost, to je znak otmenosti duha...

Vlada: Dobro znam... ali sam izraz mi se ne dopada nikako. Impotentan mi je.

Srđan: Dobro, nema veze, nismo mi nikakvi macho tipovi.

Vlada: Pa, sad, kako ko, ha, ha, ha...

Srđan: Mi nigde nismo išli na imitaciju. Uvek smo otkrivali, u svakoj pesmi, neku njenu osnovnost. Mislim da je to jako važno - nismo dolazili sa nekim apriornim predumišljajem za bilo koju stvar.

Vlada: Da, tu ima puno pogrešnih razmišljanja, kada nas porede sa Buldožerom, na primer... ili ovim i onim... Ne što imam nešto protiv toga, već smatram da mi imamo drugačiji pristup.

Nebojša: Radeći stvar otkrivamo njenu pravu prirodu!

Srđan: Da, to nije zezanje. Mi se puno manje zezamo nego što to izgleda. Sve ove stvari koje smo napravili, ove koje su nazivali štos, stvarima od Maljčika preko Omorine, štos je pretpostavljam u tome što se ta poruka može svesti na jednu formu - ovde je soc. realizam, tamo je nemački jezik i šta ja znam, ali nisu to toliko bitne stvari.

Smatram da je bitnija struktura stvari koju ti osećaš kao nadolazeću kada je stvaraš i napraviš je sasvim spontano. Evo, tu nemačku stvar napravili smo za 15 minuta, a kasnije smo dorađivali reči i muziku... Inače, to ne bi bilo stvaranje.

Vlada: To je zanimljivo. Vidiš, za Maljčike mnogi traže neki duboki predumišljaj, višegodišnju analizu. To je bila spontana stvar.

Srđan: Tu se radilo o emociji pre svega. Emocija neke združenosti i nečega što je urođeno tom soc. realizmu obzirom na slovenstvo...

Sve socijalističke zemlje su na kraju slovenske zemlje, ako ne računamo Rumune ili Istočne Nemce i Mađare. Odnosno, nema nijedne slovenske zemlje koja nije sada u socijalizmu, koja nije iskušala taj soc. realizam.

Onda, mora da tu postoji nešto što je imanentno baš ovoj psihologiji i ovom načinu združenosti...

Vlada: Imali smo jednu strukturu teksta, jedan kostur, koji smo sve vreme ponavljali...

Srđan: I onda, dalje, kad vidiš da si na taj način pronašao neki žanrovski obrazac, koji možeš konkretno ovde da pronađeš - to je izuzetno lepa stvar. Neprijatno je sebe praviti ne prepametnim, ali preangažovanim u odnosu na ono što radiš.

Tu stvar radiš zato što ti je zabavno da je radiš, pre svega, drugo, i zato što ta stvar barem pedeset posto treba i za tebe da ostane nova, tj. kad je napraviš da se i sam začudiš kako ti je to uspelo i zašto si je napravio.

S druge strane, u nekoliko stvari Idoli su ostavili dovoljno prostora za lepo zezanje, koje razbija osećaj velike ozbiljnosti.

- U pesmi Jedina, malena... pojavljuje se i jedan zgodan izraz fukati...

Nebojša: To Vlada vuče na to. On je sve navukao... ha, ha.

Vlada: Ma, mislim ne vučem tu ja ništa. Tu vučemo svi.

Srđan: Taj izraz fukati koji se tu pojavljuje je nama bio strašno egzotičan. Tajanstven, nije bio banalan. Ima neke vazdušnosti u njemu... cele atmosfere tog leta.

Stvar je u tome da smo mi već izborom imena izvršili neku stilizaciju koja kasnije uslovljava stvari. Svuda gde nas citiraju ispada da smo mi momci koji su smislili dobro zezanje i sada to tako rade - Ha, ha, ha...

Meni sve to izgleda kao da imaš nekakav fatalistički odnos prema svemu tome, ali da u isto vreme imaš osećaj kako sve konce držiš u svojim rukama... Istovremeno imaš obe te oprečne strane ...

Razgovarao: Momčilo Rajin, obrada: Yugopapir (Džuboks, mart 1981.)


Hronika BG talasa: Uvod - Orgazam - Šarlo 



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)