Marko Mlinarić, motor ekipe Dinama (1. deo intervjua): Trema me užasno sputava! (1986)



U Jugoslaviji, a posebno u Dinamu, uvijek smo težili nadigravanju, dodavanjima, poigravanjima. Želimo loptom ući u gol. Navijači se ljute zašto se više ne puca. Zašto? Možda iz straha! Ako promašim gol za pet metara, fućkat će mi, a u inozemstvu se za promašaj od pet metara plješće, jer se nagrađuje namjera i htijenje

Jedna od najboljih navala u Dinamovoj povijesti - Boro Cvetković, Cerin, Kranjčar, Mlinarić, Deverić - danas više ne nastupa u punom sastavu. Kranjčar je u inozemstvu, a Deverić u Hajduku. Trolist B. Cvetković - Cerin - Mlinarić gura dalje, sada ponovno pod utjecajem Blaževićeva autoriteta.

Ti tipični izdanci zagrebačke nogometne tradicije, najbrži i najduhovitiji napadači u domaćoj prvoj ligi, katkad su psihološki ranjivi poput djece, i rezultate što održavaju njihovu istinsku vrijednost postižu najčešće tek onda kad ih vodi čovjek kojemu vjeruju.

Marko Mlinarić, kapetan Dinamove ekipe, za klub znači vise od igre.

Zamišljeno je da on bude koheziona sila, motor ekipe, igrač koji će snagom svoje osobnosti motivirati ostale u kriznim trenucima.

Dinamo je u ovoj sezoni demonstrirao seriju loših igara i rezultata, te nesnalažljivosti u čistim situacijama za pogodak. Nedavna kup-utakmica sa Zvezdom u Zagrebu trebala je da bude konačan ispit koncepta, načela po kojem ove sezone ekipa funkcionira; konačna potvrda ili opovrgnuće njegove uvjerljivosti.

Sport je nemilosrdan i po tome što se karizma u njemu, u većem broju slučajeva, zasniva na praktičkim dostignućima, tj. rezultatu.

U jednom trenutku, kod 0:0, igrač u plavoj majici našao se s loptom sam pred Zvezdinim vratarom i postavio, time, pred gledalište uobičajenu nedoumicu Dinamova proljeća 1986: hoće li promašiti ili pogoditi?

Hoće li, promašajem "stopostotne prilike", potvrditi kontinuitet Dinamova "straha od pobjede", psiholoških slabosti kao rezultante prevelike ambicije u prekratkom vremenu, ili će, pogotkom, naznačiti mogućnost preokreta?

Mnogi na stadionu u tom djeliću sekunde najprije su provjerili koji broj nosi igrač u plavoj majici. Kad se na leđima igrača, samog na desetak metara od vrata, jasno istaknuo broj deset bilo je očito da je nastupio trenutak Dinamova preokreta: Marko Mlinarić neće propustiti takvu priliku!

Mlinarić je uistinu nije propustio, a njegov pogodak bio je uvod u Dinamovu seriju 4:0 kakva u Maksimiru nije zabilježena već godinama!

Opisani trenutak uvjerljivo govori o Mlinarićevoj ulozi u ekipi.

On je igrač s integritetom, s odgovornošću, igrač za kojega vrijede posebna pravila. Potezi koji se drugima opraštaju i toleriraju, njemu su zabranjeni. Gledalište ga ocjenjuje prema maksimalno strogim kriterijima i uskraćuje mu većinu psiholoških privilegija koje uživaju njegovi suigrači.

Kad se Boro Cvetković nađe sam pred vratima i promaši, preko toga će se prijeći, jer Boro je zadužen za prodore. Drugi su zaduženi za drugo, treći za treće - jedino je Mlinarićeva odgovornost sveobuhvatna, i njegovi će promašaji, u skladu s time, imati porazan učinak na moral ekipe i gledališta.

Da se razumijemo - nije Mlinariću trener kazao:

"Mlinariću, tvoja je odgovornost velika, i ti ne smiješ promašiti"! 

Trener je samo uočio i iskoristio Mlinarićevu psihološku sposobnost da preuzme ulogu vođe ekipe, a odgovornost je Mlinarić preuzeo sam. On sam je osjetio vlastitu nogometnu vokaciju, sposobnost da bude jak onda kad su drugi slabi i da uistinu zabije gol u trenutku kad svi to od njega očekuju.

Njegovo podvrgavanje maksimalističkim kriterijima rezultat je njegova osobnog izbora, a to je primarni uvjet za postizanje vrhunskih rezultata ne samo u sportu nego u svim ljudskim djelatnostima.


Kao jegulja koja stalno izmiče



- Smatrate li da je situacija kad je igrač s loptom sam pred protivničkim vratarom, najdelikatnija situacija u nogometu?

- Slažem se! Inače, ako govorimo o mom prvom golu protiv Zvezde u Kupu, moram reći da sam se malo prestrašio Ljukovčana. On je na golu impozantna pojava, a ima i autoritet nakon odličnih obrana u prvom dijelu prvenstva.

Na jesenskoj utakmici u Beogradu bio sam ispred njega u istoj, identičnoj situaciji i - obranio mi je udarac. On je tip vratara koji u tim trenucima igra na psihologiju, na igračevu odluku čeka do posljednjeg trenutka i provocira ga na pogrešan potez. U tim situacijama, uvijek odlučuju nijanse tko će koga nadmudriti. Živci!

- Za Dinamo je, dosad, bilo uobičajeno da iz očitih situacija ne može postići pogodak. Kad je ekipa u psihološkoj krizi, onda se to najviše očituje u nemogućnosti realiziranja jednostavnih situacija ili u nemogućnosti pobjeđivanja kod kuće.

- Jasno! Galama publike, koja gol osjeća u zraku, postaje veliko opterećenje. Na treningu to realiziramo bez problema, na utakmici nas buka gledališta hendikepira umjesto stimulira. Zato nam je trebao jedan iskusan, miran i lukav igrač koji ima osjećaj za gol. 

Drugim riječima, Snješko Cerin! On je u protivničkom šesnaestercu kao jegulja koja stalno izmiče, nikako je ne možeš uloviti.

Inače, kad je riječ o tim gol-situacijama, Ćiro inzistira da igrača u prodoru uvijek usporedno prati i drugi igrač, a ta metoda pokazala se uspješnom na obje posljednje utakmice protiv Zvezde. Jedno od osnovnih uvježbavanja na treningu upravo su nam ti odnosi u igri jedan naprama jedan i dupli pasovi.

- Jugoslavenska je liga, pretpostavljam, rekorder po broju promašenih prilika. Nigdje kao u domaćem nogometu ne treba toliko mnogo čistih prilika pa da se postigne gol.

- Možda to možemo objasniti i time da su naši golmani bolji nego inozemni!

- To je prejednostavno objašnjenje. U inozemstvu golovi se postižu iz mnogo manjeg broja ukupnih šansi, i za to mora da postoji neki bitan razlog.

- Možda je to pitanje mentaliteta. Možda to u inozemstvu igrači psihološki lakše rješavaju. Ja znam po sebi: kad sam god u prilici, ja sam u grču, za mene je gol "biti ili ne biti", a oni, možda, o tome ne razmišljaju, zabiju gol i gotovo! Vjerojatno su racionalniji od nas, ne razmišljaju o okolnostima u igri, nego samo o golu. Agresivni su i jednostavni.

- Kod nas, osobito u Dinamu, uočljiva je tendencija traženja idealne prilike. Prazan, otvoren gol. Filigranska igra koja vodi cijelom nizu komplikacija.

- U Jugoslaviji, a posebno u Dinamu, uvijek smo težili nadigravanju, dodavanjima, poigravanjima. Želimo loptom ući u gol. Navijači se ljute zašto se više ne puca. Zašto? Možda iz straha! Ako promašim gol za pet metara, fućkat će mi, a u inozemstvu se za promašaj od pet metara plješće, jer se nagrađuje namjera i htijenje.

Ta sitna igra u Dinamu, danas je rezultat stanovite nesigurnosti ekipe u cjelini, i upravo smo na putu da se toga oslobodimo.

Tendencija evropskog nogometa jest: najjednostavnije doći do gola! Pronaći najkraću i najefikasniju varijantu da se zabije gol, pa čak ako to podrazumijeva i šablonsku igru.

- Možemo li reći ovako: igra Dinama iz 1982. i igra današnjeg Dinama prividno pripadaju istom stilu nogometa, ali ondašnja je bila rezultat težnje ekipe za nogometnim savršenstvom, a današnja je simptom psihološke nesigurnosti?

- To je istina, ali i velika je razlika u kvaliteti igrača između one i ove generacije. Možda ne toliko u kvaliteti, koliko u drugim osobinama. Ono je bila iskusna, dobro odabrana, racionalna ekipa, dobra klapa zrelih ljudi!

- U javnosti se ponešto olako negiraju vrijednosti današnjih igrača Dinama. U svakom slučaju, razlozi lošoj seriji Dinama u ovoj sezoni prejednostavno se traže u negiranju igračkih vrijednosti pojedinaca.

- Ma, poznato je da u ekipi može igrati jedanaest fantastičnih igrača bez ikakvog rezultata, jer nogomet nije samo pitanje kvalitete pojedinaca! Ali Dinamo u ovom trenutku ponovno pronalazi svoj identitet, onu igru kakvu je gajio od osnutka.

Kamo god smo došli, dočekivali su nas s poštovanjem i pljeskom, jer svagdje su znali kako igra Dinamo. Takvu situaciju u klubu želimo stvoriti ponovno. No, mi smo ove sezone krenuli malo prebrzo. Došao je Ćiro, zatim prvo gostovanje i pobjeda, pa je zavladala euforija.

Ali, ubrzo se shvatilo da to neće ići tako jednostavno. Da se napravi veliki Dinamo, da se jedanaestorica povežu u skladnu cjelinu na igralištu i izvan njega - potrebno je vrijeme.

Treba da igrači koji su došli shvate veličinu Dinama i da u skladu s time prilagode svoje ponašanje. Na proljetnim pripremama, mi smo, s motivacijske i drugih strana, učinili velik napor upravo u tom smjeru.


Dražen je potpuno oslobođen treme



- Pokušajte objasniti motivaciju nogometaša! U domaćoj javnosti, o toj se temi raspravlja izuzetno simplicistički i prizemno.

- Jedina motivacija mora biti sadržana u svijesti igrača da se Dinamo za nešto bori! Motivacija nam ne može biti šesto mjesto.

- Osjećate li u nogometu i potrebu za manifestiranjem vlastitog poimanja igre?

- Kroz Dinamo i pobjedu doživljavam i osobni uspjeh, kroz to iskazujem i sebe. Popularnost, intervjui -  sve je to lijepo, ali to dolazi samo kroz uspjeh cijele ekipe.

- O pojedinim košarkašima, Draženu, Svenu i drugima, govori se kroz prizmu njihova individualnog doživljavanja igre i napora da izgrade vlastito sportsko umijeće. Koliko se slično načelo može primijeniti na nogometaše?

- Kažem vam da su presudni uspjesi ekipe. Kad smo sa Ćirom bili prvaci, i ja sam prakticirao posebne treninge, i ja sam pucao slobodne udarce u dodatnom vremenu i isto sam, kao Petrović i Ušić, želio pronaći sebe unutar tog kolektivnog uspjeha.

Kad su mi rekli da sam igrao stopostotno dobro, govorio sam: "Nije bilo dobro, mogu još mnogo bolje!" 

Ali, razumijete, ja svoju individualnu vrijednost ne mogu opravdati na terenu ako mi kao ekipa odigramo pet loših utakmica i doživimo pet poraza!

Draženov način treninga nije nikakav kriterij, već je kriterij ono što on pokazuje na igralištu. I ne samo to već, štoviše, kriterij je ono što pokazuje cijela ekipa. Toga je Dražen dobro svjestan, a toga sam svjestan i ja!

Ja želim stalno biti najbolji, želim stalno dokazivati svoju vrijednost i kvalitetu, ali za to moram imati dobre suradnike, suigrače, to znači ekipu. Ja akciju mogu započeti, ali ne i preokrenuti, ako ostaloj desetorici ne ide.

- Pojedini igrači imaju uočljivo bolju koncentraciju od ostalih.

- Dakako, to je osobno pitanje! Ja sam, na primjer, vrlo emotivan. Prije utakmice imam strašnu tremu. Da nemam te treme, možda bih svaku utakmicu bio igrač utakmice. Ona me užasno sputava. Trema je, do određene mjere, pozitivna, ali kod mene je ona nesumnjivo pretjerana.

U posljednje vrijeme, nastojim se na razne načine koncentrirat, jer znam da mnogo toga u igri ide preko mene i da nemam pravo na loš dan.

Dražen mi se, između ostaloga, sviđa i zato jer ima fenomenalnu psihičku konstrukciju, jer je potpuno oslobođen treme, drzak je, "bezobrazan", kad nešto zamisli - to će uvijek provesti do kraja, a kod navijača je izgradio identitet koji mu jamči sigurnost.

- Iako je teško uspoređivati košarku i nogomet...

- Razlika je u veličini terena, broju igrača, zatim,  ruka je mnogo preciznija od noge, a u nogometu se pojedini igrači mogu i "šlepati" na terenu, dok se u košarci odmah vidi tko može, a tko ne može.

Ali, nogomet je krasna, jednostavna igra, maksimalno jednostavna, koja se mora igrati otprve. Košarka je, na drugoj strani, mnogo dinamičnija, i kod nje su mnogo manje jasni sudački kriteriji.

Mislim da nas u nogometu sudac može manje drastično oštetiti negoli Cibonu u košarci. Može nam, na primjer, ne svirati jedanaesterac. Ali, ako vodiš dva razlike, pa ti svira ličnu u napadu i dosudi bacanja...

razgovarao: Srećko Jurdana (Studio, maj 1986.)


Kraj 1. dela intervjua - 2. deo je OVDE


Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)