Tri košarkaška asa, tri rođena brata - Dražen, Lovro i Rato Tvrdić! (1972)

Januar 1972: Prošlogodišnji FEST ostao je u sećanju po sjajnim filmovima "M.A.S.H.", "Ponoćni kauboj", "Goli u sedlu", "Konje ubijaju zar ne" - a šta nam to donosi predstojeća filmska smotra koja počinje 21. januara? Ponovo glumačka bravura Dastina Hofmana u "Velikom malom čoveku", novo ostvarenje Dejvida Lina "Rajanova kći", "Kvaka 22" Majka Nikolsa, "Panika u parku droga" sa Fej Danavej... Zdravko Čolić, aktuelni pevač Korni grupe, ogorčen je odlukom Kornelija Kovača da se okane hitova tipa "Trla baba lan" i potpuno okrene ka progresivnom rocku - koji, po Zdravkovom mišljenju, "nema dušu" i sasvim sigurno neće doneti finansijsku sigurnost kakvu je mladi Čolić imao u prethodnoj grupi Ambasadori (sigurnih 300 hiljada starih dinara mesečno!) Tako se završava Zdravkova tromesečna avantura sa Korni grupom, ali, srećom po YU pop muziku, ne i saradnja sa Kornelijem, sa kojim će već za dve godine izgladiti odnose ("Ona spava") i doseći svoje najblistavije trenutke na sceni (LP "Ako priđeš bliže")... U svetu domaćeg fudbala dogodila se pomalo čudna "trampa": FK Čelik iz Zenice letos je za velike pare prodao zagrebačkom Dinamu svog najboljeg igrača Alojza Renića. Ovih dana, Čelik je Renića za iste pare kupio natrag od Dinama... Košarkaši OKK Beograda, nekadašnji šampioni, ove sezone potpuno su razočarali svoje navijače - do sada su osvojili samo šest poena. A danas, 15. januara, sastaju se sa veoma teškim protivnikom - Jugoplastikom. Mogu li Knežević, Marojević i Kotarac protiv "strašne braće" opevane u pesmici "Čuvaj se kuge, gladi i rata i tri Tvrdića brata"...     

"Odgojeni smo tako da budemo složni, skromni i obični, zadovoljni malim težačkim kruhom, a ne ekstravagantni ili da stvaramo oko sebe cake i ekscese. Stari odgoj majke Bepine, koji krasi složnost, dogovor, međusobno ispomaganje, a ne inat, pobuna, uzbuna ili šokovi, naša su Biblija i naš kodeks koji prenosimo na svoju djecu"

Na strmim stepenicama Varoši, najsportskije četvrti u Splitu i najtipičnijeg kutka Dalmacije, upitali smo nekog mališana zna li gdje se nalazi kuća u kojoj su rođeni košarkaši "Jugoplastike" Lovro, Rato i Dražen Tvrdić, a on nas izmjeri pogledom, zaskakuta na mjestu i otpjevuši:

"Čuvaj se kuge, gladi i rata i tri Tvrdića brata ... "

Zatim se uozbilji, dade rukom znak da ga slijedimo i nastavi:

- To su vam puno dobri ljudi. Opasni su samo za protivnike "Jugoplastike".

Pred kućom, koja je zidana od kamena, težačka, s okusom mora, soli i hobotnica na "šušilu", izrecitira mališan detalj o Tvrdićima.

Kao da ga čita iz početnice za prvi razred osnovne škole, ili kao da je kroničar koji već desetljećima vodi kroniku o svemu što se s njima događa:

- U obitelji Tvrdića jedan za drugim rodilo se trideset šest muškaraca. Rato Tvrdić, koji je najrobustniji i najmuškiji u igri, prekinuo je tradiciju. Dobio je kćer Goranu...

- I još nešto - nasmijao se - Ratina supruga Žunja, iz obitelji Pilić, i Lovrina žena, iz obitelji Šaško, imaju po dvije sestre, a same ženske su i u kući iz koje će se ove godine oženiti Dražen...

Gledajući mališana, otvrdnjelog od sunca i bure, prepametnog za svoje godine, koji kao iz rukava trese podatke o životu Tvrdića, zatim braće Matošić, braće Bego, Kokeze, Arapovića, Vidoševića i drugih slavnih Varošana sa sportskih terena, kao da je živa enciklopedija o njima, i nehotice smo se vratili u poratno doba kad je najstariji brat Lovro, koji je možda bio isto takav, prepaljen od sunca i radoznao, nosio ocu Anti Tvrdiću ručak u vrt iza igrališta na Mejama i dok bi ćaće jeo - igrao s mulcima na balun, ili se prepirao s njima o tome tko zna više podataka o Matošićima, Kokezi i "Hajduku".

Tek prohodali Rato stavio je u to vrijeme sebi u glavu da će onamo kamo i njegov brat, a tek prohodali Dražen mislio je isto:

- Kud Rato, tu i ja!

I pošli su za Matošićima. Upisali su se u "Hajduk". Onda su trenirali rukomet, košarku, veslanje, jedrenje i sviranje tamburica u kulturno-umjetničkom društvu "Filip Dević"


Zajednička blagajna



Radoznali, otporni, vični trčanju, ronjenju, pentranju na jarbole, pa i šakama ako je trebalo istući koju "klapu mulaca", mijenjali su hobije, znatiželju i ljubavi prema trenutnoj "težini" nekog sporta na vazi varoške scene. 

Svačim su se bavili, o svima znali sve, dok Lovro nije otkrio da mu najviše leži košarka i upisao se u klub "Marjan".

Bratska pomoć u Ratinoj radionici
Kud Lovro, tu i Rato. Kud Rato, tu i Dražen.

Ocu Anti, koji je u zoru odlazio u polje i viđao djecu tek navečer, inače "Hajdukovcu" do smrti, bilo je najvažnije da Varošani ne govore o njegovim sinovima kao o djeci s ulice, a što ne igraju za "Hajduka", nego se bave "ženskim sportom", nije ga uznemiravalo ni do kraja života (umro je prošle godine!) niti je ikad upalio radio aparat i televizor da čuje ili vidi Lovru, Ratu i Dražena, iako nijedan drugi Varošanin tome nije mogao odoljeti (bar u prošloj godini!).

Ni majka Bepina, domaćica, koja je o djeci vodila brigu dok se otac vrati iz polja, ne bi upalila televizor za sve novce svijeta. Tek pokatkad sazna rezultat od susjeda. Prošle godine sinovi su joj donijeli ulaznicu, ali ni njihove molbe ni preklinjanja nisu je izmijenili.

Njoj je bilo važnije da Lovro, Rato i Dražen ne donose na kraju školske godine slabe ocjene. 

Kad je Lovro postao nastavnik u Tehničkom školskom centru, Rato završio Tehničku školu (slabe struje) i otvorio vlastitu elektro-radionicu, a Dražen apsolvirao na Višoj pomorskoj školi, glavno joj je bilo da nađu žene "iz poštenih i radišnih obitelji, a ne one što mijenjaju muževe kako im se prohtije", i da zarađene novce ostavljaju u kućnoj blagajni. 

Čitavog života u njihovoj kući bilo je tako. Ona bi uzimala za hranu i stalne mjesečne izdatke, a braća su vadila iz blagajne onoliko koliko im je trebalo. Nikad nitko nije stavio primjedbu da je netko uzeo više ili se dao u rasipništvo. Njihovo zajedništvo išlo je čak toliko daleko da su ujutro odijevali ono što je tko zaželio ili čega se prvi dohvatio.

"Rato, košarkaško zlato"
Pretprošle godine Rato je preselio u novi stan, u Senjanovića 25. Za ostale - blagajna je i danas zajednička.

Kad su se Lovro i Rato oženili i dobili djecu (Lovro ima dva sina), majci Bepini bilo je glavno da vole svoje žene i budu dobri djeci kao što je ona njima. 

Zajedništvo - to je njezina parola i sada, ali je proširuje na nevjeste.

Možda je baš to razlog da oko Tvrdića nije izbila nijedna "čakula", međusobna svađa ili skandal.

Oni nikad nikoga nisu uvrijedili, disciplinirani su na treninzima, savjesno provode karantene, vode radionicu ili uče, mada im roditelji nikad nisu spomenuli da budu odlikaši.

Otac ih nikad nije ni udario.

Bli su složni i kad su kupovali automobile (Lovro "hilmana", Rato "alfa-romea", Dražen "mini-morisa") i kad su dijelili girice s malo blitve...

- Cijeli život spavali smo i jeli zajedno, nas osmero u dvosobnom stanu - kažu. - Odgojeni smo tako da budemo složni, skromni i obični, zadovoljni malim težačkim kruhom, a ne ekstravagantni ili da stvaramo oko sebe cake i ekscese. 

Stari odgoj majke Bepine, koji krasi složnost, dogovor, međusobno ispomaganje, a ne inat, pobuna, uzbuna ili šokovi, naša su Biblija i naš kodeks koji prenosimo na svoju djecu. 

Bepina je - ističu - genijalni "pozadinac" naših sportskih natjecanja, zalaganja, juriša na koš protivnika, disciplinirane borbe, i njoj pripada najveći sportski i ljudski pehar.

- Majka Bepina deset godina - dodaje Rato - pere naše dresove pune znoja i prašine s košarkaških partera, sve od 1960. godine kad je u Split preselio Branko Radović, trener "Jugoplastike", i kad je počeo tražiti momke za novu ekipu, kad smo Lovro i ja među prvima obukli majice i gaćice prvotimaca. Dražen nam se priključio 1964. godine. Znate li koliko je to: 800 Lovrinih i 600 mojih utakmica i po dva puta dnevno nakon treninga po tri dresa!


Girice s malo blitve



- Razmišlja li tko o tome kad gleda utakmicu? - pita Lovro, najtemperamentniji od braće, koji čitavog sebe unosi u igru i koji u svakoj trećoj rečenici spominje homogenost i kolektivan duh u ekipi "Jugoplastike" kao njen najvažniji adut.

Rato, za koga Skansi piše da je tvorac pobjeda i da prevelikom brzinom i bacanjem iz daljine "zaluđuje" protivnika (zato ga, valjda, i zovu "Rato, košarkaško zlato!") dosta je smiren i škrt na riječima, ali kad treba: bocne iz potaje!

Lovro, Rato i Dražen Tvrdić
Jao onom igraču koji je podbacio ili slabo igrao! U Ratinu kolu dosjetki naći će se bar tri dana, do slijedeće utakmice, ili dok se dobro ne naljuti.

Dražen, čijih pet košarkaških minuta još nije došlo i za koga braća tvrde da se ponaša i odijeva kao maneken, nalikuje mladiću iz disko klubova, ili onome koji ni mrava ne bi zgazio, ali bi volio pojesti i oveći komad zubaca, lubina ili škarpine.

Lovro se, naime, bavi podvodnim ribolovom i hvali se da u Milni na Braču ubije "dosta toga", a Rato i Dražen koji u slobodno vrijeme jedre zajedno s Hlevnjakom u okolici Visa, tvrde da bi svu ribu što je dosad Lovro ubio mogli staviti na jedne gradele i ispeći je na žaru - na svojim prsima. 

Nikad ne bi, kažu, jeli ribu da nije ribarnice preko puta njihova sadašnjeg stana u Marmontovoj ulici ili restorana "Javor" u Podstrani, u koji idu poslije svake dobivene utakmice u Splitu.

- A kad izgubite?

- Ništa! - kimaju glavom u isti mah.

Braća Tvrdić ni za kakve pare ne bi napustili Split i trajno se preselili u drugi grad. Prijatelji, more, mediteranski način života, koji odgovara kažu, veselim (ne robustnim!) obiteljima, magnet je koji im drži srca uz Marjan.

- Kad bi netko dobro odriješio kesu?

- Ne, ne! Od takvih kesa brzo oboliš! - kaže Rato i dodaje da Splićani nerado idu u pečalbu...

Tvrdići: Kad naš brod plovi...
- Idu li vaša i Lovrina žena na utakmice "Jugoplastike"?

- One su u prvim navijačkim redovima. Na radiju ili na televiziji uvijek prepoznam njihov glas.

- Što vam kažu kad izgubite?

- Poslije poraza svatko misli da je general, pa tako i naše žene. Misle da sve znaju, u sve se razumiju.

- Izvodite li ih u grad?

- Nemamo mnogo slobodnog vremena. Raspeti smo na nekoliko frontova, ali ipak ne zaboravimo disko klub "Arkadu". Tu najbolje uvjerimo supruge da nismo gosti u svojoj kući.

- Spavate li sva tri brata zajedno kad gostujete.

- Nikad. Dosta je što smo zajedno u Splitu. Lovro i Prug, Dražen i Šolman, a Skansi i ja spavamo zajedno, i to od prvih dana "Jugoplastike".

Smiju se.

Primjećujemo da im ruke i noge nemirno tapkaju po stolu i podu, kao da im se nekud žuri. Tako je i bilo. Lovro je hitao u vrtić po djecu, Rato u elektro-radionicu, a Dražen k djevojci. 

Između dva treninga željeli su unovčiti ili iskoristiti svaki slobodan sat, do novoga košarkaškog urnebesa, euforije Varošana ("Rato, košarkaško zlato!") i nove pobjede u gostima poslije koje su im najdraže girice s malo blitve iz lonca majke Bepine.

napisao: Josip Grbelja, snimio: A. Boršić (Start, januar 1972.)



Podržite Yugopapir na Fejsbuku :-)