Mika Špiljak govori za Mladinu: "Smijem se vicevima na svoj račun" (1969)

Novembar 1969: Drago Diklić najavljuje osnivanje Udruženja profesionalnih estradnih umetnika, neku vrstu sindikata koji će se brinuti za zaštitu prava i interesa jugoslovenskih pevača. Na osnivačkoj skupštini, koja bi trebalo da se održi trećeg ovog meseca, svoje prisustvo su obećali svi poznatiji pevači iz cele zemlje. Inače, Diklić se svim snagama trudi da u Jugoslaviju dovede aktuelnu svetsku pop atrakciju broj jedan - Toma Džonsa... U neslužbenim razgovorima domaći glumci se odavno bune protiv stranaca koji za puno veće honorare sve češće staju pred kamere naših reditelja. Ipak, sada je prvi put protiv toga javno istupio predsednik Udruženja filmskih glumaca Srbije - Velimir Bata Živojinović. On objašnjava da se u svim evropskim zemljama glumački sindikati organizuju i brane svoje interese: "Čim sam stigao u Nemačku, gde sam pre nekoliko godina snimao prvu i poslednju koprodukciju u životu 'Lavirint smrti', odmah su mi saopštili da mi zbog toga što sam stranac honorar neće biti isplaćen u celini. Vreme je da i kod nas strani glumci ne budu više u povlaštenom položaju"... Možda će se Drago i Bata za pomoć u ostvarivanju svojih prava obratiti i predsedniku Veća naroda Savezne skupštine? Drug Mika Špiljak već je dokazao da ima sluha za probleme našeg čoveka - čak i kad taj isti čovek svakodnevno zbija šale na njegov račun...  

"Sviđaju mi se oni ljudi koji kroz humor i satiru, viceve i karikature uvijek vide čovjeka, ne vrijeđaju ga iako se izruguju slabostima, greškama, podupiru dobro, napadaju loše. Čovjek nije kriv ako je lijep ili ružan, visok ili nizak. Ali u životu on čini dobre ili loše stvari, nerazboritosti, i time se treba baviti"

- E pa najprije ispijmo jednu kavu! - rekao je Mika Špiljak, predsjednik Vijeća naroda Savezne skupštine, i u 9:55 - 16. oktobra započeo u svojoj kancelariji u zgradi Saveznog izvršnog vijeća razgovor za koji smo ga pismeno zamolili tačno tjedan dana ranije.

Čovjek koii je u vicevima obišao sve kutke Jugoslavije i koji je zbog svog korektnog odnosa prema njima primio posebnu nagradu žirija Jugoslavenskog festivala humora i satire Čivija 69 u Šapcu, taj čovjek je u više od dva sata daleko prešao sve okvire u koje ga stavlja prosječna javnost.

Mika Špiljak (1969) 
Mika Špiljak, dok govori, ne maše rukama, ne popravlja naočale, ne udara po stolu, ne povisuje glas i ne pripaljuje cigaretu za cigaretom.

Trenutak zatim nakon što je, možda s trenutačnom konvencionalnošću, ponudio ruku i osmijeh, on je već neposredan i prisan, a ipak miran i veoma promišljen u razgovoru na koji poziva sugovornike u fotelju, postrani od radnog stola.

Pitanja sluša neobično pažljivo i zatim u razgovoru odjednom uklanja granice i intervju mijenja u nevezan razgovor o temi koja je bila predviđena, te ga produbljuje i obogaćuje svojim iskustvima i pogledima na život.

I kada odjednom postaje svjestan toga da su ga otvorenost i širina pogleda što se tiče viceva na njegov račun, humora i satire, humanizma, našeg sistema i vanjske politike neopazice dovele do omladine, on se osmjehne i opravdavajući se kaže:

- Vidite, dugo sam bio omladinski rukovodilac, pa previše toga i koječeg drugog poznajem!

U širokom razumijevanju i iskrenom humanizmu leži njegovo bogatstvo, njegova snaga što je tako mirno izašao iz domene viceva, kao da je napustio tramvaj, i nastavio posao, te na suzdržljivo pitanje s osmijehom i jednostavno odgovorio:

- Tim sam se vicevima smijao!

- Druže Špiljak, kako ste primili nagradu koju su Vam na Jugoslavenskom festivalu humora i satire u Šapcu dodijelili za korektan odnos prema vicevima?

- Bio sam veoma iznenađen jer još nikad u životu nisam dobio nikakve nagrade. Radim na takvom mjestu gdje su upadljivije slabe nego dobre stvari, i zato sam više navikao na kritiku nego na nagrade. Meni se moj odnos prema vicevima, humoru i satiri čini posve prirodnim i nikad nisam ni pomišljao da bi mi zbog toga morali dati nagradu. Dobio sam je u djelima humorističkih pisaca.

Mislim da se društvo koje napreduje u fizičkom i materijalnom pogledu mora obogaćivati i u duhovnom pogledu. Naporima u razvoju potrebna je zabava, olakšanje, koje može biti kulturno, zanimljivo, ali i destruktivno. Zato smatram da je našem društvu potreban normalan, kulturan odnos prema ljudima koji stvaraju humor i satiru, obogaćuju naš život, napadaju ono što u našem društvu nije ispravno.

- Što dakle mislite o vicevima na svoj račun?

- Viceva je bilo neizmjerno mnogo; bili su dobri, kulturni, zanimljivi. No bilo je i nešto nehumanih, niskih udaraca. Bio sam, naime, aktualan dok sam bio na takvom istaknutom položaju kao što je mjesto predsjednika Saveznog izvršnog vijeća. Kad se čovjek spusti malo niže, tada više nikoga ne zanima, pa vicevi nestaju.

I za vic sam smatrao kao i za literaturu, glazbu, slikarstvo, svaku drugu granu društvenog stvaralaštva da će sve ono što je dobro dobiti potvrdu u realnom životu. Ljudi će to prihvatiti i u razgovoru prenositi dalje.

Tim sam se vicevima smijao i veselio se uz njih. A ako nešto nije bilo dobro, zašto bih se ljutio. Bilo mi je jasno: sve što je loše ne može dugo postojati. Istina, za takvo stanovište potrebno je imati vlastito ja, imati unutrašnju stabilnost i snagu, snagu da budeš čovječan u svojim nazorima. Istina je i to da svi ljudi nemaju živaca i stabilnosti. Isto je i s političkim nazorima.


Ljudi nisu rođeni kao lopovi



- Kako su vicevi na Vaš račun dospijevali da Vas?

- Ljudi kažu - pjesma je uvijek u obradi. Tako sam i ja viceve čuo na najrazličitije načine. Ljudi oko mene vidjeli su da se vicevima spokojno smijem, bez zamjerki, pa su mi ih pričali. I djeca - sin mi je završio ekonomski fakultet, a kći uporedo studira dva fakulteta, jezike i vanjsku trgovinu - također su ponešto čuli.


- Ponegdje u nekim glavama žive umjetne granice o tome što se smije a što ne smije. Mnogi se nisu usudili pisati o tome da ste primili nagradu, jer nisu znali kako ćete reagirati. Što možete reći o tome?

- Meni se činilo strašno smiješnim, zabavnim i zanimljivim kako su drugovi iz satiričnog lista Jež, odakle sam nagradu i dobio, ispitivali moju sekretaricu, izdaleka ispipavali teren, da li bih ja htio primiti nagradu, da li bih bio voljan da ih primim na razgovor, kako bih reagirao i slično.

Zato sam htio doznati što ih potiče na to, zašto baš ja da budem taj, uostalom, htio sam, na kraju krajeva, u neposrednom razgovoru doznati njihova mišljenja. Zašto da samo oni mene slušaju. Vi ste mi u svojem pismu pisali da je ta nagrada, kao i to što sam je primio i što sam pristao na razgovor o tome, nekakva prekretnica u jugoslavenskom odnosu politika - humor i satira.

Mislim da to nije baš tako. U najboljem slučaju, to može biti maleni poticaj koji možete više ili manje spretno iskoristiti u svom otvaranju vrata u te sfere, u vašem oslobađanju da biste išli još smjelije tim putem. To neće prelomiti, slomiti ništa, ali može malo-pomalo slamati neke prepreke.

- Što mislite o jugoslavenskom humoru i satiri?

- Ne bih mogao reći da sam dobar poznavalac jednog i drugog, iako sam za cijelo vrijeme to više ili manje pratio. O našem humoru nisam nešto više razmišljao, niti sam ga analizirao. Mislim ipak da su nam humor i satira potrebni kao i sve drugo, kao i privredni razvoj, kao i kulturni napredak, što jednostavno rečeno obogaćuje naš život.

Ne mogu zamisliti život bez toga, bio bi pust i dosadan, jednostavan i jadan bez razvijenog humora i satire. Ali mi se ipak čini da naše satiričare posebno muči problem tema, ideja, linije. Dugo sam vremena "na vlasti" i zato sam možda sretao tu vrstu satire. Neki satiričari kritiziraju samo vlast, ne zato što pravi dobre ili loše poteze, već zbog puke činjenice što je vlast.

To mi se uvijek činilo vulgarnim, nekulturnim, ako hoćete i kao odraz nesposobnosti pisca da se izrazi drukčije, pa izabire najjeftiniji put: ljudi ne vole vlast jer ih uvijek sputava u nečemu, i to je zapravo najlakše kritizirati. 

Sviđaju mi se oni ljudi koji kroz humor i satiru, viceve i karikature uvijek vide čovjeka, ne vrijeđaju ga iako se izruguju slabostima, greškama, podupiru dobro, napadaju loše. Čovjek nije kriv ako je lijep ili ružan, visok ili nizak. Ali u životu on čini dobre ili loše stvari, nerazboritosti, i time se treba baviti.

- Kako ste formirali u sebi takva stanovišta?

- To je moj općeniti pristup ne samo humoru i satiri. Već tada kad sam postao skojevac, kad sam se uključio u revoluciju, borbu, kad su se zbivale velike stvari, kada je čovjek bio i velik i malen, bez obzira na to što se ubijalo uzduž i poprijeko, uvijek me je u revolucionarnom pokretu rukovodilo jedno - briga za čovjeka, kako ljudima pomoći. 

Takve smo imali ideale, nikome nikad nije padala na pamet vlast, i zbog tih ideala, borbe za čovjeka, išli smo u revoluciju, zbog ideala o ravnopravnosti odlazili smo na robije, umirali u NOB i podnosili teška poratna vremena. I uvijek smo činili najteže greške onda kada smo, i kao pojedinci i kao društvo, zaboravljali na čovjeka.

Istina, i među političarima se nađe pojedinaca koji se izopače. Domognu se određene vlasti, određenog utjecaja i materijalne osnove, te počinju se zaboravljati, gube se, tonu. Pa ipak, ljudi nisu rođeni kao lopovi, u tom ih pravcu usmjeruju određeni uvjeti.

Ali, to se događa i inženjeru, i radniku, i službeniku, i studentu. Zašto bismo, prema tome, pravili razliku u pogledu političara? Humor i satira moraju otkrivati ljude koji se izrođavaju, gube tlo pod nogama, koje je obuzela slast vlasti. To treba zapaziti i na to pravovremeno, odlučno ukazivati.


Nema idealnog političara



- Neki smatraju da humor govori o čovjeku i svim njegovim osobinama, a satira o sistemu u kojem živi.

- To je nemoguće. Sistem ne može biti izvan ljudi, iznad njih, njega ostvarivati i podržavati ne mogu samo političari. Narod ima takvu vladu kakvu zalužuje. Kad bi naši materijalni, opći uvjeti razvoja bili bolji, bilo bi manje grešaka, skretanja.

"Političar prije svega mora biti human čovjek"
Ali u takvom brzom razvoju našeg društva, kad se s poljoprivredom, umjesto više od 80 posto, kod nas bavi manje od 50 posto ljudi, prisutne su ogromne promjene. 

I prilagoditi politiku tome, to nije ni lako ni jednostavno. Zato naš sistem neprestano mijenjamo, nadopunjujemo, i neprestano kritiziramo sami sebe da previše eksperimentiramo, da ima u sistemu premalo stabilnosti.

I tvrditi sada da je sistem kriv ili loš, to nije, po mojem mišljenju, prava istina. Pravimo kikseve, činimo greške, ne nalazimo uvijek pravu mjeru, pa ipak, u politici postoji općenito dobra namjera da idemo prema sve boljem, da se usavršavamo, a ne da stagniramo. Zato je nemoguće reći da je danas sistem taj koga treba kritizirati.

Što se pak tiče odvajanja političara od naroda, rekao bih vam rado riječ ili dvije iz vlastita iskustva. Svakako da postoje iznimke o kojima smo već govorili. Bili bismo slijepi ako ne bismo znali da postoje i takve pojave.

Pa ipak, ako uzmemo moj primjer, ja sam na odgovornim položajima toliko radio, toliko se od mene tražilo da sam radio po 12 i 16 sati, da nisam ni spavao dovoljno, a da i ne govorim o tome da nisam mogao u kazalište, da nisam mogao čitati ili ići na koncerte, kao što sam radio u Zagrebu kad nije bilo predstave koju ne bih pogledao, ni koncerta na kojem ne bih bio prisutan.

Bio sam najnesretniji jer nisam mogao održavati kontakte koji su meni kao čovjeku bili potrebni, razgovore u kojima sam bio Mika, čovjek a ne predsjednik. Ali "svijet" je to drukčije doživljavao, tobože, neće, nema vremena za nas.

- Imaju li naši političari smisao za vic?

- Imaju. S mnogim se susrećem na najrazličitijim nivoima. Prema mnogobrojnim vicevima što sam ih čuo, očigledno je da imaju i te kakav smisao. Ali to je opet ona nepoznata, ljudska strana političara koju javnost ne poznaje. Kad mi je istekao mandat predsjednika SIV i televizija pripremila malko šaljiviju emisiju sa svima koji su se opraštali, "nastupio" sam donekle neslužbeno i primio mnoštvo pisama s napomenama - "ta nismo ga poznavali takvog".

To je jedna strana medalje. A druga je ta da javnost može svaki intervju, pogotovu ako je usmjeren više u ljudskom pravcu, označiti kao reklamu, propagandu, težnju za popularizacijom. I ja sam to jednom doživio; bio sam unaprijed svjestan posljedica toga, ali sam ipak poslije dugog odgađanja popustio novinarima "Borbe", koji nisu bili svjesni posljedica.

Nakon toga veoma dugo nisam primao novinare, ali je moja slabost u tome da na molbe novinara prije ili kasnije popuštam, iako bježim od njih.

- Kakav je, po Vašem mišljenju, idealan političar?

- Nema ga, to je nemoguće. O tome doduše nisam razmišljao, ali mislim da takav ne postoji. Kakav bi trebalo da bude? Prije svega mora biti human čovjek, mora imati u sebi crtu humanosti, mora biti pripravan na borbu za čovjeka, za bolji život ljudi. To mora za njega biti osnovno. Zatim dolaze poštenje, naobrazba, širina pogleda. Ukratko, osobine koje se malo-pomalo gotovo zaboravljaju. Ne smije biti svadljiv, suviše hitar u odlukama.

- Kako Vam prolazi radni dan?

- Sada sam na novom položaju, i ako bih morao sebe definirati, morao bih reći da još nisam definiran. U dosadašnjem radu, kojeg je bilo uvijek više nego manje, ono "sutra" bilo je moja stalna preokupacija; zato poslove koje sam bio obavio, viceve na moj račun, smiješne zgode i drugo što me okupiralo ili mi se sviđalo jučer - sve to ne držim u sjećanju danas, osim iskustva koje iz jučer skupljam za danas i pogotovu za sutra.

- Što biste na kraju htjeli reći omladini ili o njoj?

- Mladim je ljudima danas veoma blizak osjećaj borbe za pravdu, među pojedincima kao i u omladinskom pokretu, te raspoloženje i razumijevanje mladih uopće. Stalno se ističu i traže sloboštine i prava. No mislim da bi trebalo naglasiti usporednost prava i dužnosti. Bilo kakva neravnoteža između toga dvoga bila bi štetna. Ne radi se o nekakvim apstraktnim dužnostima, već i o dužnosti prema sebi, prema životu, ukratko o učenju i osposobljavanju, izgrađivanju odnosa prema životu.

Mislio sam, jer sam revolucionar i imam humane poglede, da ne mogu nikako doći u konflikt sa svojom djecom. Pa ipak jesam. Ako ne drugdje, a ono u pogledu odijevanja. Moj idealni nazor više nije išao ukorak sa stvarnošću, odnos prema djeci morao sam mijenjati, ali se nisam mogao tako brzo promijeniti kao što su se njih dvoje.

Ne mogu tako brzo "skakati iz razdoblja u razdoblje" kao njih dvoje, u glazbi, u odijevanju, u "modernosti" uopće... Budući da ih mi stariji ne slijedimo, mladi misle da su tako strašno moderni, a mi da smo tako strašno konzervativni.

O Savezu omladine samo to da možda ni u njemu nema ravnoteže između prava i dužnosti, kako sam već govorio. Zabava i kulturna društva, to nije osnova u radu Saveza omladine i uvijek mi ide na živce ako je sadržaj rada samo to.

Mislim da mladi suviše često zaboravljaju školu koju smo morali platiti, zidove o koje smo udarali glavom i kao narod i kao pojedinci. Dobro bi bilo to proučiti i na tim osnovama i iskustvima graditi politiku Saveza omladine. Život naime ne počinje s mladom generacijom. Treba poštovati iskustva iz prošlosti.

razgovarao: Slavko Pregl (Mladina, novembar 1969, preneo Plavi vjesnik)


*****


Obrazloženje nagrade



Žiri šabačke "Čivije" u sastavu Branko Ćopić, predsjednik, Borislav Mihailović-Mihiz, Ljubiša Manojlović,  Milovan Vitezović i Brana Crnčević, dodijelio je nagradu "Jež" za kulturan odnos prema vicu drugu Miki Špiljku, doskorašnjem predsjedniku Saveznog izvršnog vijeća.

Ovaj svet je jedan ogroman vic, sastavljen od mnogo malih viceva. To je u Francuskoj shvatio De Gaulle, u Srbiji niko, a u Jugoslaviji Mika Špiljak. Zato nam je u Francuskoj simpatičan De Gaulle, u Srbiji niko, a u Jugoslaviji Mika Špiljak.

Ne bi se moglo reći da nemamo smisla za nacionalna, uže gledano srpska osjećanja. Ne bi se moglo reći da nismo u mislima (a gde drugde?) tražili jednog Srbina kojeg bismo rado nagradili za kulturan odnos prema vicu na Šabačkoj "Čiviji" nagradom "Jež".

Nismo ga našli.

Jer, u Jugoslaviji, možda i postoji nešto smešno, ali u Srbiji je sve ozbiljno, jer, po drugim republikama, neprijatelj verovatno ponekad i spava, ali u Srbiji je, izgleda, uvek budan.

Životom smo bili prisiljeni da stisnemo svoju malu nacionalističku dušu, priznamo činjenice, i nagradu dodelimo jednom Hrvatu.

Miki Špiljku, čoveku o kom su vicevi leteli avionima, vozili se kamionima, automobilima, prugom, pa jedan drugom, a drugi trećem, pa veći manjem, a manji većem, čoveku o kom su vicevi donošeni, prenošeni, raznošeni, a njemu to nije smetalo da pošteno radi svoj posao.

Mika Špiljak je nadživio viceve o sebi, videli smo ga, popričali s njim i utvrdili da je nadživeo viceve o sebi na jedini mogući način: bio je iznad njih.

Strašno je jedino biti: ispod vica.

Samo tada umire čovek, a ostaje vic.

Zato nam je u Francuskoj simpatičan De Gaulle, u Srbiji niko, a u Jugoslaviji Mika Špiljak.

napisao: Brana Crnčević



Vicevi



Kćerka Mike Špiljaka, Višnja, i sama ima bogatu kolekciju viceva na račun svog popularnog oca. Kad su je jednom zgodom upoznali s pjesnikom Vjeranom Zuppom, on reče Višnji:

- Pa ja poznajem vašeg tatu!

- Odakle? upita Višnja.

- Iz - vica! - uzvrati Zuppa.

A evo sada nekoliko iz riznice viceva o Miki Špiljaku:


*****



- Za vrijeme boravka u Parizu novinari pitaju jugoslavenskog premijera:

- Koji je vaš hobi, monsieur?

- Kazalište! kaže Mika Špiljak.

- A preokupacije? pitaju novinari.

- Pre okupacije? Uglavnom, bio sam ilegalac!


*****



- Mika Špiljak kad je bio u posjeti Veneciji, pita jednog talijanskog ministra, dok se voze gondolom po Kanalu Grande:

- Da li ste i vi raspisali zajam za poplavljene u Veneciji, kao što smo mi učinili za postradale od potresa u Skoplju?


*****



- Za vrijeme intervencije pet zemalja u Čehoslovačkoj, Mika Špiljak bio je u posjeti Norveškoj. Zatekli su ga u vrtu svoje rezidencije, kako je legao na travu i naslonio uho na zemlju:

- Što to radite, zaboga? pita ga njegov tajnik.

- Pažljivo slušam vijesti iz zemlje!


*****



- Špiljak avionom prolijeće Njemačku:

- Koji ovo grad nadlijećemo? pita sekretara.

- Baden Baden, druže predsjedniče.

- Dobro, dobro, nisam gluh, ne morate mi ime dvaput ponavljati!


Hit novembra 1969:  


Podržite Yugopapir na Fejsbuku :-)