Fikret Mujkić Pike, buntovna zvezda YU fudbala (1.deo): Nestašluci bivšeg "Besta s Grbavice" (1972)

Maj 1972: I dalje se sabiraju utisci sa nedavno održanog "Pop-festivala Ljubljana 72" na kojem su najviše oduševili "domaći" Mladi levi, zagrebačka Grupa Marina Škrgatića (jedina doživela prave ovacije i pozvana na bis), Time (ne zna se šta je više impresioniralo publiku: pevanje Dade Topića, smisao za šou Tihomira Pop Asanovića ili šestominutni bubnjarski solo Ratka Divjaka), dok su Indexi, prema proceni objektivnih slušalaca, neopravdano i neobjašnjivo loše prošli kod gledalaca, koji su ih čak gađali jajima!... Kvartet 4M slavi desetogodišnjicu rada - u planu je koncert u zagrebačkom kazalištu Komedija, kao i novi LP, na čijoj poleđini "emovci" planiraju da stave odlomke iz pisama čitalaca - i to one negativne, kao što su: "Dokle će ovi ostareli klovnovi maltretirati TV gledaoce?!", "Zar se već ne osjećate starima da se kreveljite i bacakate pred kamerama?", "Toliki skup gluposti teško je naći na jednome mjestu"... U Zenici, "Gradu čelika", okupila se filmska ekipa poznatog reditelja Bate Čengića, koji snima "Slike iz života udarnika". Film govori o vremenu obnove 1947, o rudarima koji su bili oličenje požrtvovanosti, entuzijazma i heroizma: Aliji Sirotanoviću, Edhemu Škobiću, Risti Mijatoviću, Babajiću... a njih će igrati Adem Čejvan, Zaim Muzaferija, Stole Aranđelović, Dragomir Bojanić-Gidra... A u vreme kada fudbaleri sarajevskog Željezničara, predvođeni trenerom Milanom Ribarom i majstorima igre kao što su Bukal, Sprečo, Katalinski i Janjuš, jurišaju na titulu prvaka, novine uveliko pišu o njihovom kolegi, sada već "Dinamovoj akviziciji", buntovnoj zvezdi YU fudbala - Fikretu Mujkiću...

"I kad bi se vraćao s logorovanja omladinske selekcije Bosne i Hercegovine i Jugoslavije, Pike je ostajao isti: skroman, nasmijan, pričao je uvečer sjedeći u mraku na travi na Grbavici o tome kako je divno nositi dres s državnim grbom, sanjao je i maštao o danu kad će istrčati na svojoj Grbavici u dresu prve momčadi"




1. deo



Slučaj sarajevskog nogometaša Fikreta Mujkića velika je pouka za mlade ljude koji relativno rano dožive slavu. Kroz ovu priču u nekoliko nastavaka pokušat ćemo čitaocima iznijeti životni put jednog sportaša kome su nogometni stručnjaci proricali sjajnu karijeru.

Ljepuškasti dječak s Grbavice koji se rodio blizu stadiona, 100 - 200 metara od njega, igrač koji je počeo da gura loptu kao pionir u klubu, ljubimac trenera Milana Ribara i navijača, mali Pike, kako su ga odmila zvali, koji je dobio nadimak "Best s Grbavice", ovih dana odgovara pred vojnim vlastima zbog falsifikata.

Tužna je sudbina ovog darovitog asa koji je skupo platio svoju popularnost otišavši na stranputicu i upavši u loše društvo. Nikako nije mogao shvatiti da je njegov kruh - nogometni - težak i gorak, da i nogomet nosi u sebi opasnosti koje mogu biti kobne.


Kućica u cvijeću



"Kućica u cvijeću, stadion kraj nje, na puteljak što vodi, kreću želje dvije..."

Braća Mujkići, stariji Midhat i mlađi Fikret, rođeni su u kućici s vrtom kakvih je nekad bilo podosta na Grbavici. Danas su te lijepe kućice nestale između nebodera, većina je srušena, a one što su ostale sakrile su se tako da do njih i nije jednostavno doći. 

Dva brata krenula su s istim željama u društvu svog prijatelja iz susjedstva Edina Spreče jednog ljetnog dana na Grbavicu da se prijave u pionirsku momčad.

Fikret i Midhad, tj. Pike i Medo Mujkić
Čekali su dugo dok su odlučili da se jave na oglas koji je pozivao djecu u dobi od 12 do 15 godina da dođu na stadion na trening... Do tada su igrali krpenjačom kao sva djeca, sakupili su novac za gumenjak, bili su najbolji u svojoj "raji".

Na utakmice "Željezničara" ulazili su krišom, preskakali su sva trojica bodljikavu ogradu, uz "lopovsku". Dok bi Midhat i Sprečo držali "ljestve" i gurali Fikreta, ovaj bi preskakao i javljao da je redar daleko i da je prolaz slobodan...

Fikret Mujkić je ugledao svijet 18. svibnja 1949. Bio je mezimče oca Ramiza, stariji brat ga je prvi naučio kako se igra loptom. Kad bi zaspao umoran od silnog trčkaranja po avlijama, pod jastuk bi stavljao neku staru loptu što mu je dao da je zakrpa čika Huso, upravnik Grbavice, koji ga je zavolio prvog dana kad ga je upoznao.

Volio je tog švrću što je sate i sate promatrao i upijao poteze Kulovića, Trbića, Pašića, Žigantea, Smajlovića...

Među šezdesetak pionira trener Milan Ribar odabrao je trojku: oba Mujkića i Spreču, koji su tog dana, sretni i radosni što su primljeni u ekipu, otišli u slastičarnicu i pojeli brdo kolača!

Uskoro oba brata Mujkića, Medo i Pike, i njihov nerazdvojni drug Edo dobili su od trenera kao zaslužni pioniri "tenisice" a zatim i kopačke. Dok je Medo pokazivao više smisla za obrambene zadatke, Pike i Edo su voljeli da "driblaju" do iznemoglosti, uživali su da odigraju "dvostruki pas" koji su naučili na ulici.


Ribarovo mezimče



Fikret Mujkić je uvijek htio da bude solist. Kao mališan isticao se žongliranjem, ali je bio vrlo discipliniran i njegov učitelj u pionirima Milan Ribar volio ga je kao sina, vjerovao je da će Pike (nadimak je dobio po tome što je "pikao" loptu) postati jednog dana veliki as. 

Bio je u pravom smislu riječi Ribarovo mezimče. Trener je nastojao da Pike i uči - tjerao ga je da pohađa školu, kontrolirao je kao pedagog i profesor fizičkog odgoja njegov razvojni put, savjetovao ga je i ispitivao nastojeći da se Pike ne osramoti u školskoj klupi.
Miljanić o Mujkiću: "Mali ima štofa!"

Pionir Pike s vremenom se razvio u omladinca.

Za dvije godine zajedno s Ribarom, starijim bratom i Sprečom prešao je u stariju kategoriju i zbog njegove igre mnogi su dolazili na Grbavicu da vide ono čemu su pričali "Željezničarovi" navijači: čudo od djeteta koji umije sve s loptom, nasljednika "Štrausa" Ivice Osima koji ga je poučavao u nogometnoj abecedi i kome ima mnogo zahvaliti što je prije vremena položio ispit zrelosti u nogometu...

Na svakom koraku Ribar je hvalio svog miljenika i štićenika, imao je u njega neograničeno povjerenje. Pike doduše nije volio da uzme zadaću u ruke, pa bi mu znao i zaprijetiti...

Igre Fikreta Mujkića bile su sve zapaženije. Na Ribarov prijedlog i selektor omladinske reprezentacije Miljan Miljanić je pozvao mladog igrača u Košutnjak.

Mujkićev je napredak iz dana u dan bio sve veći. Rađao se novi nogometni as, ljepuškasti momčić s Grbavice stasao je rano u igrača plemenitoga kova i velikog formata.

Miljanić je također zavolio Fikreta i o njemu je dok nije postao prvotimac jednom prilikom rekao:

- Od vremena Ferhatovića Sarajevo nije imalo većeg talenta. Mali ima "štofa" i treba da se i dalje razvija, da uči i usavršava se, da bi njegov talent došao potpuno do izražaja.

I kad bi se vraćao s logorovanja omladinske selekcije Bosne i Hercegovine i Jugoslavije, Pike je ostajao isti: skroman, nasmijan, pričao je uvečer sjedeći u mraku na travi na Grbavici o tome kako je divno nositi dres s državnim grbom, sanjao je i maštao o danu kad će istrčati na svojoj Grbavici u dresu prve momčadi.

Postao je profesionalac prije mnogih jer je sazreo u nogometnom smislu, premda je ostao dječački naivan ne vjerujući da će ga kasnije snaći teška sudbina i da će ga ščepati ulica, pokvarenjaci, probisvjeti kojima je imponiralo da budu u društvu s mladim asom za kojim su se sve više počele okretati i djevojčice kad bi prošetao korzom.

Već u 18. godini upao je u prvu momčad - debitirao je u Mostaru protiv "Veleža" i pružio zadovoljavajuću partiju, čvrsto je držao dres i nije ga ispuštao.

Mnogi emisari prvoligaških klubova nudili su mu krišom bajoslovne svote da ode iz "Željezničara", ali je Pike cijenio Ribara, "Želju", svog oca, vatrenog pristašu "plavih" i vjerne navijače, čiji je postao idol.

Pike je tako postao standardni prvotimac "Željezničara" i njegov je talent svakog dana i na svakoj utakmici sve više dolazio do izražaja.

"Best s Grbavice", tip modernog mladića tadašnje generacije, volio je društvo i sve češće je s Grbavice odlazio u stari dio grada - na Baščaršiju gdje su mnogi privatnici u svojim dućančićima već uokvirili njegove slike.

Kod ćevapdžije Šaina Memedija Fikret Mujkić je imao sve što je htio jer ga je Memedija toliko simpatizirao da je putovao sa "Željezničarom" po cijeloj zemlji samo radi svog idola.

Mujkić je bio društven čovjek, volio je lokale, ali nije pio alkohol - međutim pandže podzemlja postupno su hvatale naivnog dječaka kome je imponiralo što se nalazio u centru zanimanja okružen mnogobrojnim obožavateljima, baš kao slavne filmske dive...


Drugarstvo s Kidom



Onda je došla i 1967. godina: u prvim kolima proljetnog dijela prvenstva Mujkić je igrao u velikoj formi i našao se na popisu kandidata za omladinski turnir UEFA koji se održavao u Turskoj. Pike je svojim driblinzima i igrom osvojio srca tamošnje publike, od predstavnika turskog "Altaja" stigao je prijedlog da razmisli o svom dolasku u Smirnu. 

Izvjestitelji koji su pratili turnir ocijenili su ga - uz mladog napadača "Manchester Uniteda" - kao najboljeg nogometaša turnira. Mujkić i Kid, dva slična momka duge kose, dva rasna napadača, postali su prijatelji i njihove fotografije punile su novinske stupce.

Pike - akcija pred protivničkim golom

Mladi, engleski internacionalac bio je oduševljen Mujkićem i čak ga je pozvao da dođe na ljeto na nekoliko dana u Manchester.

Nitko na Grbavici nije slutio da će Pike, kome je trener Ribar stisnuo ruku u znak zahvalnosti za dobru igru u Smirni, uskoro krenuti u pustolovinu.

Opijen slavom i ponudama, Pike je na povratku u Sarajevo neredovito trenirao i pao je u drugi plan - na klupu za rezerve. Došlo je ljeto i Mujkić se našao sa svojom klapom na moru, u Makarskoj.


Stigao je Aslan!



Dok se kupao u moru i plivao prema obali, Pike je ugledao jedno poznato lice. Ubrzo se na pijesku rukovao s potpredsjednikom "Altaja" Hajretinom Jorgandžiogluom koji je znao nekoliko naših riječi. Mujkić nije mnogo oklijevao - sjeo je u elegantni "cadillac" i da se nikome nije javio za dva dana je osvanuo u Turskoj.

Kakav je to svečani doček bio: da je došao neki strani državnik ili ma koja ugledna svjetska ličnost, valjda se ne bi našlo više foto-reportera.

Bljeskalice su sijevale na sve strane. Fikret Mujkić, okružen četom novinara koji su mu postavljali na stotine pitanja, nogometni navijači su vikali iz svega glasa:

"Živio, aslane" (lave)! 

Kao u transu, Fikret Mujkić, osamnaestogodišnjak, osjetio se počašćenim, nije mogao povjerovati svojim očima kad je kroz kordon prošao nekako do klupskih prostorija na stadionu.

Priređena je i tradicionalna svečanost: Mujkić je na stadionu "Altaja" premazao čelo ovčjom krvlju što je bio znak da se zaklinje na vjernost klubu koji je bio spreman da u njega investira veliku svotu.

Sutradan kad se u hotelu probudio - uštinuo se - nije to bio san! - kraj kreveta ležale su novine prepune njegovih slika. U jednoj reportaži na dvije strane govorilo se o najtalentiranijem jugoslavenskom nogometašu koji će preporoditi turski nogomet, u drugom listu Mujkić je već sjedio u Turističkoj školi u klupi, na trećoj slici žonglirao je loptom tako vješto da je trener Refik Vardaroglu bio opčinjen.


Delegacija dolazi u Sarajevo



Mujkićev bijeg otkriven je odmah na Grbavici i trener "plavih" Milan Ribar nije ga ni komentirao. O Mujkiću su iz Turske stizale vijesti od turista koji su donosili turske novine, i to je bilo sve. Mladi nogometaš je suspendiran i njegov dosje je otvoren, ali je ostao prazan sve do 19. kolovoza kad je delegacija "Altaja" na čelu s potpredsjednikom kluba Jorgandžiogluom iznenada doputovala u Sarajevo. 

Mujkić je s funkcionarima "Altaja" posjetio klupske prostorije nastojeći da dobije ispisnicu i prijeđe definitivno u Smirnu. U izjavi novinarima o razlozima odlaska u Tursku Mujkić je rekao:

"Neću da budem u sjeni Derakovića i Bajića!"
- Bio sam rezerva Osimu i Smajloviću, ali neću da budem u sjeni Derakovića i Bajića. Zašto da stagniram u "Želji" kad mi nude dobre uvjete u Turskoj. U Smirni ću završiti i školu i postati svoj čovjek.

Mujkić je s turskim funkcionarima u salonu sarajevskog hotela "Evropa" održao sastanak na koji je došao i tadašnji predsjednik "Željezničara" Božidar Čalović, a angažirao je i odvjetnika Veselina Jovanovića.

Turci su tražili za Mujkića amaterski status jer se nisu mogli kršiti propisi, bili su uporni i nudili odštetu, ali "Željezničar" mu nije mogao izdati ispisnicu bez dozvole Nogometnog saveza Jugoslavije.

Kad su se stvari zamrsile i Mujkić uvidio da je njegov ugovor s "Altajem" nepravovaljan, pribjegao je novom lukavstvu - glasno je rekao da je njegov ugovor sa "Željezničarom" običan falsifikat jer ga je potpisao 1966. godine kad mu je bilo tek 16 godina i osam mjeseci, a prema propisima Nogometnog saveza u nas, nogometaš ne može postati profesionalac ako nije navršio 17 godina života.

Nastala je nova gužva i ubrzo se ispostavilo da je Fikret Mujkić rođen 13. 5. 1949, a ne 11. 9. 1948, kako je pisalo u dokumentima.

Čitava stvar je došla i do najviših nogometnih foruma od kojih je Mujkić tražio zaštitu, odnosno raskid nepunomoćnog ugovora sa "Željezničarom", jer kad se prvi put registrirao naveo je da su podaci uzeti iz đačke knjižice i da je zapravo bio mlađi sedam mjeseci!

Turci su se vratili neobavljena posla a Mujkić je suspendiran i protiv njega je i Nogometni savez Jugoslavije pokrenuo postupak.

Savez u Beogradu nije prihvatio njegovu molbu i Disciplinski sud je kaznio Fikreta Mujkića sa šest mjeseci zabrane igranja, a "Željo" se ogradio od cijelog slučaja smatrajući da je Mujkićeva avantura njegova privatna stvar.

Predstavnici "Altaja" povjerovali su Mujkiću da će od NSJ dobiti odriješene ruke, ali kako se Mujkić nije pojavljivao u gradu poznatih smirna-ćilima, vidjevši da su prevareni, tražili su da im Mujkić vrati 45.000 lira!

Izbio je novi skandal: u prostorijama "Željezničara" Jorgandžioglu je govorio kako Mujkić nije dobio ni liru, a zatim je poslao dokument potpisan Mujkićevom ruikom iz kojeg se vidi da je primio akontaciju koja u našem novcu iznosi oko 5 milijuna starih dinara!

U saslušanju pred Disciplinskim sudom, Mujkić je priznao da je primio taj novac, ali je naveo da je to dobio za džeparac i da nema nikakvih obveza, da je potpisao u zabludi i vjerujući da potpisuje pristupnicu za prvi razred Turističke škole.

"Altaj" je poslije tražio tu svotu i od "Željezničara", koji je odgovorio da ga se to ništa ne tiče, ali je usput iznio da od Turske nogometne federacije potražuje oko 1 milijun dinara na ime duga prilikom gostovanja ekipe na turneji po Turskoj!

Tako je ta 1967. godina za Fikreta Mujkića prošla u znaku avanture koja se završila. Turci ni danas nisu dobili taj novac, a u Nogometnom savezu Jugoslavije su predmet stavili ad acta jer je na cio slučaj već pala prašina.

Napisao: B. Kočović (Plavi vjesnik, maj 1972.)


Kraj 1. dela - 2. deo je OVDE

U 2. delu: Mujkićeva romansa sa Radmilom Karaklajić

Prve YU paparaco fotografije zaljubljenog para!


Podržite Yugopapir na Fejsbuku :-)