Vujadin Boškov, savezni kapiten, direktor Vojvodine '72: Želja mi je da završim fakultet, književnost

Mart 1972: Rekao, pa porekao: uprkos nedavnim izjavama da ne namerava da se oženi, Kornelije Kovač je u beogradskoj opštini Savski venac stao pred matičara - u društvu crnokose lepotice Spomenke, koja će u budućnosti napisati neke od najlepših stihova domaće zabavne muzike. Jedan od kumova bio je basista Korni grupe Bojan Hreljac, a venčanju su prisustvovali samo članovi porodice i nekoliko prijatelja... Generalni direktor RTV Sarajevo Milan Uzelac najavljuje početak emitovanja Drugog programa iduće godine i žali se da stanovnici Bosne i Hercegovine masovno pokušavaju da izbegnu plaćanje TV pretplate - u čemu im pomažu i prodavci televizora, koji često ne prijavljuju ko je kad kupio novi prijemnik... Počela je da se prikazuje TV serija "Građani sela Luga", koja je okupila neke od naših najpopularnijih glumaca, među njima i Batu Živojinovića, koji je u ulozi Bulidže ostvario svoju prvu rolu na malom ekranu. Kasnije će se pokajati zbog toga, jer mu je Bulidžina popularnost donekle ugrozila imidž bioskopskog heroja, do kojeg mu je bilo više stalo. Nije se usrećila ni mlada Zorica Šumadinac, kojoj "Lug" jeste doneo početnu medijsku pažnju, ali ne i nove željene glumačke angažmane... Ekipno i pojedinačno zimsko prvenstvo Jugoslavije u plivanju koje se održava na plivalištu sportskog centra Vračar u Beogradu odlična je prilika da se proveri forma naših olimpijskih kandidata: braće Predraga i Nenada Miloša, Aleksandra Pavličevića, Ive Rudana, Ane Boban, Mirjane Šegrt... Da li Crvena zvezda zaboravlja na asove koji su je proslavili? Bivša zlatna levica YU fudbala, apsolutni rekorder po broju postignutih golova za crveno-bele, Bora Kostić, žali se da ne može da dobije zaposlenje u svom bivšem klubu - niti da bude bar njegov počasni član... A Vujadin Boškov (Vojvodina) katastrofalno je porazio svog tradicionalnog rivala Dušana Varagića (Radnički Niš) sa 4:0. Bio je to samo jedan od povoda da se novinarska ekipa zagrebačkog Starta uputi u Novi Sad i predstavi svojim čitaocima porodicu našeg cenjenog fudbalskog stručnjaka...      

"Otkad sam u klubu, on je postao prvak, uveli smo reflektore na stadion, uredili smo klupske prostorije da ih nema lepših u zemlji, a sada gradimo i fudbalski centar. To će biti jedna od najlepših fudbalskih baza na svetu. Nešto slično ima samo Liverpool i Carl Zeiss"

Bio je slavan nogometaš. U popularnosti i sada ne oskudijeva - direktor je »Vojvodine« i savezni kapetan nogometaša. Prvi je od poznatih igrača sagradio vilu, među prvima je dobio odobrenje da igra u inozemstvu. »Vojvodina« je pod njegovim vodstvom prvi put postala prvak Jugoslavije, spominjan je u nogometnim aferama, ali je na kraju uvijek ostajao čist.

Da li je baš tako moćan, sposoban i utjecajan taj Vujadin Boškov?

Jelena i Vujadin Boškov (1972)
- Vujke je u Milanu. Treba noćas da se vrati i sutra je u klubu - rekla nam je njegova supruga Jelena kad smo je pozvali telefonom.

Iz klupskih prostorija, završavajući radni dan, nije otišao kući nego u Beograd, na važan sastanak. Vratio se uveče u klub, gdje ga je već dugo čekao veći broj ljudi. Zvone telefoni, slijede pozdravi i razgovori. Na njegovom licu primjetan je zamor.

Sjeli smo u novi »Citroen« s oznakom DS 20. To je prvi dan kako nogometni direktor i kapetan vozi taj automobil. Kupio ga je u Milanu i košta oko 130.000 dinara.

»Citroen« je automatik i Vujadin Boškov se nije još privikao na njega. Za volanom »mercedesa« bio je vičniji, ali nakon četiri godine vjernog drugovanja odlučio je da se raziđu. Na ulazu u kuću sačekala nas je njegova supruga Jelena.

Sve je besprijekorno uređeno. Posluženi smo pićem kojim smo željeli. Osjećali smo se ugodno. Supružnici Boškov ništa nisu tajili. Govorili su i odgovarali glasno, pa smo stekli utisak da ne znaju ni da šapću.

- On je bio vrlo popularan i »strašan« igrač. A i ime i prezime su mu bili zvučni. Zamišljala sam ga kršnim momkom, atletom. A kad je stao ispred mene, kada smo se upoznali... Bolje da vam ne pričam, uz glasan osmijeh prisjećala se Jelena susreta od ravno prije dvadeset godina.

"Od hobija imam samo lov"
- Kako ste se zaljubili u vašeg Vujketa?

- Svemu je kriva jedna svilena marama. Ja sam išla u Kazališnu akademiju i neke moje drugarice su odlazile na žureve, na koje je dolazio i on. Jednoj od njih sam posudila maramu i to baš kad je išla na sjedeljku kod Boškova. Maramu mi nije vratila, a kada sam je potražila rekla mi je da je kod Boškova i da odem sama da je uzmem. To sam odbila iako su me drugarice uvjeravale.

Ali, marama je bila povod da on meni priđe ispred škole, da se upoznamo... On me sačekivao, šetali smo, ali mi se nije baš dopadao. Odlučila je jedna noć u ožujku. Sjedili smo na klupi, pored Dunava. Pričao mi je stvari koje se povjeravaju samo prijateljima, govorio je šta ga muči, o svojim namjerama da pređe u »Crvenu zvezdu«....

Shvatila sam da sjedim pored momka koji nije samo nadmen i uobražen. Zaljubila sam se. Zabavljali smo se tri godine i onda vjenčali. Dobili smo kćerku Aleksandru, koja sada ima petnaest godina i nalazi se u jednom koledžu u Švicarskoj. U našem životu ona je glavna.

- Da li se možda sada kajete što ste se i udali?

- Ja sam svjesno žrtvovala kazalište iako sam željela đa budem glumica. Počela sam da igram i kada je trebalo da budem primljena za stalnu glumicu - s njim sam otišla na utakmicu Engleska — Jugoslavija. Pristala sam da budem iza njegovih leđa, u drugom planu. Željela sam da imam porodicu i taj cilj sam donekle ispunila.

- Zašto samo donekle?

- Imam sve, gotovo ni u čemu ne oskudijevam. Imam i porodicu, ali u njoj ne živim. Kćerka na školovanju, muž uvijek odsutan, samoća me ubija.

- Zar tolike patnje za kćerkom zbog »koledž mode«?

- Ne radi se ni o kakvoj modi. Ja i moj muž želimo samo da nam se kćerka osjeća građaninom svijeta. Ona već govori odlično engleski, francuski i njemački.

Vrlo je skromna i povučena, ništa nije manje Novosađanka od svojih vršnjakinja i drugarica.

- Da li je školovanje u koledžu skupo i kako uči Aleksandra?

- U višim razredima školovanje je dosta skupo, u nižim razredima kćerka je slabije učila. Sve što je starija, u njoj se bude očeve ambicije.

U predahu razgovora, dok Jelena sipa piće, pitamo Boškova: kad mu je žena najviše pomogla?

- Ja sam nogomet volio iznad svega, a postao sam i neka razmažena »zvijezda«. Kao takav dospio sam u talijansku momčad »Sampdoriju«. Tu sam na startu opravdao očekivanja onih koji su me i kupili. Ali, sreća mi je okrenula leđa: dva puta sam doživio prijelom noge, našao sam se među rezervnim igračima.

Retki zajednički trenuci kod kuće
Šta to znači mogu da shvate samo oni ljudi koji su to doživjeli. Kod mene je tada nastupila kriza. Što utjehu nisam potražio u alkoholu i kocki mogu da zahvalim samo njoj.

U porodici Boškov nema izvješenih nogometnih trofeja, iako je Vujadin, između ostalog, igrao i dva puta za reprezentaciju Evrope. Čuva se samo lopta s kojom je odigrao posljednju utakmicu 1964. u Zurichu.

- Povukao sam se kad je jedan ciriški list napisao da je od moje međunarodne reputacije ostalo samo ime. Taj rastanak teže je pao mojoj ženi nego meni. A to je i normalno. Žene sportaša misle da su stekle mladog penzionera - priča Boškov.

Upitali smo Jelenu: kako doživljava poraze »Vojvodine« i reprezentacije?

- Mirnije od Vujketa. Imam jedino nevolje što onda zivkaju navijači telefonom, šalju svakojaka pisma. Kad je ono »Vojvodina« bila u krizi stigla su i pisma u kojima su prijetili da će ga ubiti i da će nam kćerku kidnapirati.

- Što Jelenu trenutno više muči: uspjeh kćerke u školi, ili uspjeh reprezentacije u natjecanju za Kup evropskih nacija?

- Kćerka je uvijek u prvom planu.

- Što najviše muči suprugu nogometnog direktora i saveznog kapetana?

- Ja sam se svjesno postavila njemu iza leđa. Ali, tempo kojim on radi, ja ne mogu više da pratim. Priželjkujem dan kad će bezbrižno sjediti kod kuće i njegovati cvijeće.

Boškov: Profesor fudbala, ali i istorije
- Kako i čime ublažavate samoću?

- Radim već drugu godinu u novosadskoj radio stanici. U kulturnoj rubrici sam, pa sam tako ponovo uspostavila vezu s mladošću, s kazalištem. U kućnoj samoći uglavnom učim i dosta čitam. Želja mi je da završim fakultet, književnost. Kad se od toga umorim, najradije sjednem u kola i provozam se.

- Otkud to da su sportski novinari opsjednuti ličnošću Vujadina Boškova: da li su razlog za to večere, lov i gozbe koje im priređujete?

- U mom poslu novinar je važan partner. To što novinara ili novinare odvedem na večeru ne smatram nikakvim grijehom. Pitam samo: da li postoji direktor i jednog poduzeća u zemlji a da nije odveo poslovnog partnera na večeru? Zašto bi se to isto meni zamjeralo? Ja poštujem tu profesiju i ljude koji u njoj rade. Bez novinara i štampe naš posao bi bio anoniman i uzaludan.

- Kad je već spomenut lov: kakav ste lovac?

- Posao i porodica su moje isključive brige.

Od hobija imam samo lov. Imam dobru pušku, vjernog psa i precizno oko.

I volim taj sport.

Ove zime bilo je uspješno. Ustrijelio sam divljeg vepra u selu Draž, blizu Bezdana.

- Nakon mnogih iskušenja u Novi Sad je ponovo došao Hugo Ruševljanin. Njegov cilj je jasan: vratiti momčad, koja nosi ime ovog grada, u Prvu ligu, »ratovati« s Vojvodinom, a to znači s Boškovom. Plašite Ii se Huge?

- Nikog se ne plašim. Za svakog ima mjesta. Mi nismo veliki klub, kao »Crvena zvezda«, »Dinamo«, »Partizan«, ali to ne znači da na natjecateljskom polju ne možemo biti bolji od njih.

Otkad sam u klubu, on je postao prvak, uveli smo reflektore na stadion, uredili smo klupske prostorije da ih nema ljepših u zemlji, a sada gradimo i nogometni centar.

To će biti jedna od najljepših nogometnih »baza« na svijetu. Nešto slično ima samo »Liverpool« i »Carl Zeiss«.

- Vi govorite samo o klubu. Što je s planovima da postanete samo profesionalni savezni kapetan reprezentacije Jugoslavije?

- Mnogo je obećavano, ali konkretno ništa nije ponuđeno.

Zato ima malo izgleda da postanem kapetan profesionalac. I ovako amaterski, mislim, da sam dosta učinio.

Vujadin Boškov se pripremao, a i školu je završio, da bude predavač povijesti.

Postao je, međutim, profesor nogometa.

Bio je vezni igrač, ali je tu osobinu zadržao i kao direktor i savezni kapetan: nikad se ne nalazi u postelji više od 6 sati, zna, ako treba, da doručkuje u Novom Sadu, ruča u Budimpešti, a večera u Zagrebu.

Voli i moderni dekor: zasebnu kuću, brz automobil, radni kabinet mu je kao u ministra, nema osobnog šofera.

Mali je rastom, a zvučno ime i prezime kao da održavaju njegovu radnu energiju. U ženi Jeleni ima sigurnog pratioca i savjetodavca, a kćerka Aleksandra mu je najveća inspiracija.

Savezni kapiten u ženi Jeleni ima sigurnog pratioca i savetodavca

Za porodicu Boškov može se reći da ima sve - ugled, popularnost i novac. Ali, roditelji su lišeni svakodnevnog zadovoljstva koje pruža dijete, a kćerka je istovremeno lišena roditeljske ljubavi. Žena ima muža, ali joj nedostaje. Glava porodice ima sve, ali ne i vremena da u tome uživa.

Sve ima svoju cijenu.

Napisao: Đuro Zagorac, snimio: M. Koković (Start, mart 1972.)





Podržite Yugopapir na Fejsbuku :-)