Suada Avdić, zvezda filma "Partizanska eskadrila": Rodila se ljubav Milje i Dalibora (1977)

Jun 1977: Gabor Lenđel najavljuje veliku, tromesečnu turneju Teške industrije tokom koje će bend spojiti letovanje i svirku - tako što će obići sva mesta na Jadranu. Gabor sarađuje i sa Ratkom Kraljevićem, mladim interpretatorom zabavne muzike iz Novog Sada, za koga Ranko Boban i Goran Kovačević pišu pesmu koja bi trebalo da postane hit: "2 + 2 = 5"... Ovo su dani kada cela Jugoslavija peva najnovije sarajevske superhitove - "Dođi u pet do pet" Ambasadora, "U jednim plavim očima" Indexa i "Požuri mi dragane" Nede Ukraden. Na listi "zabavne muzike iz uvoza" ubedljivo vodi ABBA ("Knowing Me, Knowing You"), a slede je Queen ("Somebody To Love") i ELO ("Livin' Thing")... U Prištini održan tradicionalni letnji festival zabavne muzike Akordi Kosova... U emisiji "Svjetla pozornice" koja je na programu petkom u 20 časova, Helga Vlahović najavljuje ekskluzivne goste iz insostranstva - grupu Boney M... A nedeljom uveče - zna se - nova epizoda dramske serije "Više od igre" Slobodana Stojanovića, koja još jednom podseća na nedavno ugasli život i talenat glumačke zvezde Slobodana Đurića... Velika se fama diže i oko budućeg filma Hajrudina Krvavca "Partizanska eskadrila" koji je tek počeo da se snima, a Ven već upoznaje javnost sa mladom glumicom koja tumači lik Milje - i uz kraći intervju, donosi njenu sliku na naslovnoj strani...  

"Jesam šaptala na časovima, jesam znala odgovoriti kad ne treba, jesam voljela da budem svoja. Danas se sjetim toga, i te ocjene, kad Miljenko Vidović, iz Kamernog teatra, u prolazu dobaci: Je l’ Suada danas nekog istukla?"

- Volim ja dosta toga, samo kad bih počela nabrajati, ispisali biste cijeli Ven!

Kaže ovo Suada Avdić i onda joj ipak "otkidamo" ponešto.

O muzici koju voli da sluša, o plesu što je ispunjava kad god ima za njega vremena, o društvu sa kojim se druži.

- Kad god se desi da ništa ne radim, okupim ih kod kuće i "talasamo"... A glumica, to nije bilo prvo. Sanjala sam da ću biti balerina. Igrala sam balet četiri godine, nekada, u Pozorištu za mlade. Onda je žena, koja je to vodila, odselila u Osijek, zamrla je aktivnost i više sna o balerini nije bilo...

Uz ovo - "glumica Suada Avdić u 21. godini" - vrlo uslovno razgovaramo. Ako je do jedne, od dvije glavne uloge u filmu »Partizanska eskadrila« reditelja Hajrudina Krvavca, kada je riječ o ženskim likovima, onda šansu da glumi na filmu - uveliko ima.

Na drugoj strani, studentikinja je prve godine na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i ovih dana daje prve ispite. Najbliže će istini biti reći to, da bi Suada glumica - tek mogla biti.


Nije lako



- A tek sada vidim da je filmska glumica strašno teško biti - odgovara na pitanje - šta nakon 15 radnih dana u ekipi »Eskadrile« misli o filmu. - Ovdje (na Romaniji, kod Han-Pijeska) je strašno hladno, snimala sam i po blatu, u mokroj haljini. 

To o fizičkom naporu. Ovo ostalo, prekidanja scena, dublovi, izostajanje koncentracije na koje sam navikla u pozorištu - sve to potvrđuje da je glumac na filmu nešto drugačije od onoga u pozorištu. Pa ako je to želja i ambicije - nadam se da ako nešto uspijem - biće to uz pozorište.

A pozorište joj nikada nije bilo strano. Nakon baleta ostala je izvjesno vrijeme i u dramskoj grupi Po-zorišta za mlade. Sada, uz studij glume, prisutne su i praktične vježbe. Uskoro će, u septembru, uz start »Pozorišta u pokretu«, na afiši prve predstave »Šest lica traži pisca« stajati i njeno ime...

- Nemam opredjeljenja u kom žanru bih se ponajbolje snalazila. Najbolje je reći - hoću sve i hoću dosta, a toliko sebi mogu dozvoliti sada - kad toliko želim...

Sjedimo na livadi, nedaleko ekipe nažalost, i izvinjenje; posljedica će i te kako biti, jer vjetar nesnosno duva. Intervju je obavljen, ali će Suada, sutradan, podobro biti nahlađena, što dođe kao još jedan vid danka »putevima slave«.

- Ne volim čekanje, ali, u životu se nešto uvijek čeka... Čekam, mislim na to šta će od ove moje uloge ispasti.


Djevojčurak



Suada Avdić se ispred kamera predstavlja kao djevojčurak Milja. U prostoru između rata i želja za slobodom nalazi se okosnica njena lika. Na prvom partizanskom aerodromu Milića Gaj, uz avione i prasak bombi, rodiće se i jedna ljubav Milje i Dalibora (Radoš Bajić). 

Rat će odnijeti sobom i Milju, ali ljepotu nečega prirodnog i iskrenog, ostaviće iza sebe kreacije i kamera Dragana Resnera, koji Milju snima svaki dan, izbjegavajući lijevi profil - koji ne voli reditelj Šiba Krvavac.

Suada Avdić (foto: I. Miličević)
- Da dobijem kompleks - smije se Suada. - Nikada o tome nisam razmišljala. A o Milji jesam, i prije snimanja, i mnogo mi je drago što se sa njom družim.

Mislila sam da ću napraviti nešto zaista dobro. Sad, kad prođe kadar, nisam posve zadovoljna sobom. A i materijale nisam vidjela, premda je već dosta razvijeno od ovih 150 kadrova što smo ih do sada snimili.

Onda smo pričali o Mostaru, a on je Suadina slabost iz »određenih razloga«.

- Toliko sam srećna kad tamo odem! I ovdje je lijepo, uz prirodu, slično. Samo kad se radi po cijeli dan, onda baš nije tako.

Odavno je niko ne zove Suada, pa joj to pomalo smeta. Zvali su je Seka, od djetinjstva, valjda i zbog toga što je najmlađa, a dva brata nisu sa njom.

Pa eto, sada, umjesto da se druži sa braćom, ima trojstvo imena - ona Seka iz kuće, Suada iza kamera i Milja - ispred objektiva.


Nekada, kao i kod drugih, sve je bilo drugačije. Bila je samo Seka, iz ulice i jednog širokog sarajevskog djetinjstva. U školi bez većih problema sa ocjenama - sem iz vladanja. Imala »keca« - »pa znate ono, pred kraj, poklone ti trojku«.

- Zašto? - sad se gotovo i ne sjećam - smije se. Jesam šaptala na časovima, jesam znala odgovoriti kad ne treba, jesam voljela da budem svoja. Danas se sjetim toga, i te ocjene, kad Miljenko Vidović, iz Kamernog teatra, u prolazu dobaci: »Je l’ Suada danas nekog istukla...«

Ima mnogo prijatelja. Nažalost, ne i toliko vremena. Obaveze na fakultetu, u »Pozorištu u pokretu«, u ekipi »Eskadrile«.

Prošlog petka je cijelo prijepodne provela na snimanju, u dva posije podne krenula za Sarajevo i položila jedan od ispita - nije bilo baš sjajno, ali znaću ja i bolje, i te kako-naveče, oko devet, ponovo u Vlasenici, i novi dan snimanja...


Da odrastem...



- I nogomet sam igrala.

Onaj balet! Sad to dobro dođe na vježbama i fakultetu!... Košarka, rukomet, odbojka, stoni tenis, gimnastika...

- Govorili su da sam u svemu bila podjednaka. A moje je geslo da nikome ne vjerujem više no sebi. Znam samo da sam se svim tim sa iskrenim žarom bavila.

Šta je do sada u životu uspjela - pitamo je a ona odgovara:

- Da odrastem u određenim količinama... i svejedno mi je da li kiša pada, jer nikada nisam na ulici. A nije da je ne bih htjela sresti. Samo stalno sam u zatvorenom, pa ne stižem.

I još mnogo toga uz druženja sa Suadom Avdić. Sa djevojkom koja, uz ostalo, ima i jedan hercegovački akcenat u govoru, a rođena je Sarajka:

- Kući niko tako ne govori, premda mi je otac iz Hercegovine. Biće, opet, onaj uticaj Mostara, uz zadovoljstvo što mi to uopšte ne smeta za akcente na studiju.

I to da je najmlađa u ekipi, pa je za sve »mala«, premda je to već davno prestala biti. I sa pregršti želja ispred nje, od kojih se jedna već ispunjava - da na filmu više u svojoj prvoj ulozi ne može nikada biti.

I ovaj njen prvi intervju, i uz njega jedna moguća varijanta da smo vam prenijeli barem djeliće nečega što predstavlja Suadu Avdić.

Zabeležio: M. Kostović (Ven, jun 1977.)



Podržite Yugopapir na Fejsbuku :-)