Vahidin Musemić, neustrašivi golgeter u plavom dresu: U jedanaest utakmica - devet golova! (1969)

Januar 1969: Održan prvi bokserski turnir "Olimpijskih nada" Jugoslavije. Ukupno su se takmičila 63 boksera iz 17 klubova. Asim Smajić proglašen za najboljeg boksera priredbe pošto je u finalu savladao državnog prvaka Čizmića... Navijači Partizana razočarani zbog odlaska Stjepana Bobeka u Grčku. Smatraju da je nekadašnjem majstoru fudbala i sadašnjem treneru crno-belih ipak mesto u Partizanu... Igrači Hajduka pripremaju se za nastavak prvenstva - na Hvaru. Vukčević, Holcer i drugovi bune se protiv svakodnevnog trčanja u šumi - pet kilometara sprinta... pa još i ostale vežbe?! Trener Nenković grmi: "Ko ne može da izdrži - nije za Hajduk!"... Crvena zvezda na turneji po Južnoj Americi. Igraju protiv Univerzidada de Čile. Dragan Džajić šokiran neobjektivnošću tamošnjih sudija: "Dobio sam direktan udarac i - isključen zajedno sa protivničkim igračem koji me je udario!"... A Džajićev najbolji drug iz reprezentacije, Vahidin Musemić i dalje muku muči sa povredom nosa. Prema pisanju Tempa, razočaran je u upravu FK Sarajeva i najradije bi prešao u Crvenu zvezdu... U drugom digitalizovanom članku, Musemić priča za Plavi vjesnik - leto 1967, jedan od najlepših perioda u istoriji sarajevskog fudbala...  

"Usamljenost mladića iz malog mesta došla je do izražaja u Sarajevu: dve godine je proveo u omladinskom timu, godinu dana u drugom i slušajući savete zaboravljenog i zapostavljenog Franje Lovrića, izrastao u najboljeg od najboljih posleratnih centarfora" 


Vahidin Musemić: Moje noge vrede 30 miliona



Dubrovnik, januara 1969: Najbolji jugoslovenski centarfor o svom trošku boravi u dubrovačkom "Ekscelzioru" koristeći jedinstvene povlastice, koje ovaj hotel "A" kategorije nudi svojim gostima u međusezoni: za 45 dinara dnevno Musemić pokušava da se oporavi od nimalo srećno izvršene operacije nosa. 

Podatak da se na putu za ozdravljenje koristi sopstvenim sredstvima (ne novcem kluba, koji bi bio dužan to da plati, jer se Musemić povredio na radnom mestu, na prvenstvenoj utakmici svog kluba) - kazuje možda više od svih izjava.

Vahidin Musemić (snimio: D. Popović - Singa)
Prirodno je zato da se njegova ispovest izrečena u dubrovačkom hotelu, gde se nalazi na oporavku, počinje i završava rečima:

- Napuštam Sarajevo! Ići ću onamo gde plate više.

- Zar je mladi reprezentativac doista čvrsto odlučio da napusti klub u kojem je stekao slavu?

- Moje noge vrede brat-bratu 30 miliona.

U proceni svojih "sredstava za proizvodnju" Musemić je - verujemo da to mišljenje dele svi oni koji iole poznaju njegove fudbalske kvalitete - bio izuzetno realan.

Ali ostalo je da se odgovori na pitanje: na koji način Musemić može da ode iz Sarajeva - kad ga "famozni" limit od trećine svote, za koju Musemić smatra da odražava vrednost njegovog fudbalskog znanja, sprečava da ode?

- Verujem u Miloša Milutinovića, predsednika Saveta profesionalnih fudbalera, velikog igrača i čoveka koji nije zaboravio nas koji smo samo oruđe u rukama raznih klupskih uprava i funkcionera bar prema onome kako je nedavno govorio u "Tempu"

Treba već jednom ukinuti limit. Treba od fudbalera napraviti ravnopravne ljude naše zajednice.

Ovoga leta Musemiću ističe ugovor sa Sarajevom. Ukoliko limit od deset miliona koje klub daje da bi zadržao svog igrača ostane, Vahidin Musemić neće se maći iz Sarajeva. 

Ukoliko Miloš Milutinović, fudbaler - koji je svojevremeno bio žrtva uskih klupskih interesa, uspe da za svoje drugove istera pravdu - Vahidin Musemić napustiće Sarajevo.


Zvezda ignoriše Musemića



Sunčano i toplo vreme izmamilo nas je da prošetamo obalom mora i dubrovačkim Stradunom. Društvo nam je pravio i direktor "Ekscelziora" Rafo Rodin, koji ne skriva simpatije upućene fudbalskom klubu Crvenoj zvezdi:

- Ti si dobar dečko i odličan igrač. Zašto ne odeš u veći klub gde će te razumeti. Sigurno pretpostavljaš o kome se klubu radi. Naravno, Zvezdi - sa osmehom na usnama iskreno je rekao Rafo Rodin.

Najbolji prijatelj Vahidina Musemića u reprezentaciji je Dragan Džajić. Odnos Musemića prema Džajiću, fudbaleru, ide do gotovo neshvatljivih razmera. 

Ne jednom u Sarajevu, a ponovo ovih dana u Dubrovniku, Vahidin Musemić je to ponovio, što je išlo u prilog izjavi direktora "Ekscelziora":

- Kladio bih se da bih najmanje jedan gol na utakmici davao da imam sreću i čast da igram u timu Dragana Džajića.

Sudeći po sadašnjem razvoju događaja, Vahidin Musemić, 22-godišnji momak iz Janje, malog mesta kod Bijeljine, nikada neće zaigrati u Zvezdi. Da li to znači da su "crveno-beli" potpuno nezainteresovani za Musemića?

- Bilo je samo "ovlašnih" ponuda - kaže Musemić. - Očigledno je da me Zvezda ne želi.

Vahidin Musemić oduvek je bio korektan prema svojim kolegama - fudbalerima. Ima smelosti da odobrava borbu Miloša Milutinovića za časnijim položajem fudbalera u našem društvu.

Dakle, Musemić nijednom reči ne želi da zaustavi aspiracije Crvene zvezde prema Josipu Bukalu iz sarajevskog Željezničara.

Ali, ovaj mladi fudbaler bio je i ostao koliko iskren toliko i realan: voleće Zvezdu, a sa Džajićem, ukoliko mu Rajko Mitić bude i dalje ukazivao poverenje - što je normalno, s obzirom na to da je Musemić danas najmanje za klasu bolji od svih svojih konkurenata za mesto broj devet u plavom dresu - biće i dalje veliki, nerazdvojni prijatelj.


Zašto Musemića ne shvataju



U slučaju da Vahidin Musemić ovoga prelaznog roka napusti Sarajevo - biće to senzacija znatno veća od odlaska Mušovića i Ristića u Split i Osima u Holandiju. Zašto Musemiću uopšte pada na pamet da napusti grad u koji je došao 1963. godine, kao 10-godišnji dečak?

- Iluzija više nema. Prečistio sam s tim da me u mom klubu cene manje od nekog s klupe.

Musemić mirno objašnjava:

- Sedam dana proveo sam u bolnici, na drugoj operaciji nosa i niko - od fudbalera i članova uprave, nije našao za shodno da me poseti i upita: Musemija, kako ti je?

Usamljenost mladića iz malog mesta došla je do izražaja u Sarajevu: dve godine je proveo u omladinskom timu, godinu dana u drugom i slušajući savete zaboravljenog i zapostavljenog Franje Lovrića, izrastao u najboljeg od najboljih posleratnih centarfora. 

Po ocenama objektivnih navijača Sarajeva, Musemić je najzaslužniji što je ovaj klub doživeo najveći uspeh od osnivanja: osvojio državno prvenstvo. 

Na jedanaest utakmica u reprezentativnom dresu Musemić je dao osam golova. U reprezentaciji pored Džajića i Osima, Musemić uživa da igra i da daje golove. Ambicije njegovih saigrača iz navale Sarajeva idu za tim da Musemić, tipičan golgeter, hrabar i neustrašiv - treba samo da bude paker. 

Dovoljno je samo pogledati njegove noge i prebrojati povrede zbog kojih je samo u prošloj godini u bolničkom krevetu proveo tri meseca!

Evo kako Musemić zamišlja navalu snova u kojoj bi želeo da zaigra:

- Čebinac, Osim, Musemić, Skoblar, Džajić.

Ili jednu realniju navalu:

- Petković (Čerček), Trivić, Musemić, Aćimović, Džajić.

Da li će Musemić otići?

Najbolji jugoslovenski centarfor je usamljen. Kao dobar brat, doveo je svoje dve sestre u Sarajevo na školovanje, a sam je zapostavio školu. 

Obećava da će joj se više posvetiti iduće godine, kao i to da će zauvek zaboraviti karte koje mu nisu oduzimale novac (navodno, po sopstvenom kazivanju, Musemić je velemajstor - remija), ali su mu oduzimale noći. 

Obećava da će ozbiljnije misliti o novcu. o kome nije vodio računa, često glumeći socijalnu ustanovu za sve one koji bi mu zatražili pozajmicu.

Zabeležio: G. Backović (Tempo, januar 1969.)


Jul 1967: Mladi centarfor i jedan od najboljih golgetera ovogodišnjeg prvaka države afirmirao se u našoj zemlji kao jedan od najperspektivnijih navalnih igrača. Njegov udarac dobro su zapamtili najvrsniji vratari, kao što su Pantelić, Ćurković, Knežević, vadeći loptu iz mreže.

Uoči odlučujuće utakmice s "Dinamom" u Zagrebu našao sam ga kako glavom udara loptu koju mu je dobacivao golman Sirčo. Naš sam razgovor dogovorio poslije utakmice. Ta utakmica, koja je odlučivala o prvaku države, završila je bez zgoditaka.

Poslije utakmice sam se namučio dok sam izvukao Musemića iz ruku razdraganih navijača koji su došli iz Sarajeva da proslave novog prvaka države.

Početak je bio nesretan i da nisam ostao uporan - ne bih danas igrao. Uostalom, da počnem od početka...

Nogomet sam počeo igrati od malih nogu. Poslije škole trčao sam na igralište, gdje sam s kolegama igrao i po nekoliko sati. Održavala su se prvenstva između ulica, tako da sam uvijek bio s loptom, često sam odlazio na stadion kad je igralo Sarajevo. 

Najviše sam volio Ferhatovića. Ima specifičan način igre, a osobit je majstor u driblingu. On je bio moj uzor. Njegov način igre i pokrete provodio sam u igri s drugovima iz moje ulice.

Vahidin Musemić - hrabro srce FK Sarajeva (1967)
Jednoga dana prije tri-četiri godine u klub me je doveo Blažević, poznati igrač Sarajeva, i tu sam morao pokazati svoje kvalitete da bih ostao u podmlatku. 

Nije mi smetalo u igri što sam bio visok, mršav i slabe fizičke konstrukcije. 

Na svoju radost, bio sam primljen i tako sam postao član podmlatka. 

Tada sam sve ozbiljnije shvatio. Počeo sam marljivo trenirati, jer nisam znao mnogo.

Uvidio sam da nije lako igrati. U podmlatku me je trenirao Dobrivoje Živkov

Tu sam se istakao kao dobar strijelac (zabijao sam ponekad po pet, pa i osam golova). Ubrzo sam uvršten u omladinsku reprezentaciju Bosne i Hercegovine gdje sam imao mjesto centarfora ili spojke, kao i klubu.

Moj je napredak bio očit, pa su me ubacili u treninge druge momčadi. Trenirao me je tadašnji trener Atanacković. On mi je mnogo pomogao u radu i napredovanju. I tada, kad sam bio u drugoj momčadi, moj je uzor bio Ferhatović. 

On mi je mnogo pomogao i mnogo čemu me naučio. Uporno sam trenirao. Morao sam, jer sam imao nedostataka. Sav svoj uspjeh moram zahvaliti trenerima, ali i svojoj upornosti koja me nije napuštala ni u najgorim trenucima.

Tokom igranja u podmlatku pohađao sam srednju zubarsku školu. Pošlo mi je za rukom da je završim unatoč svim obavezama koje sam imao u klubu.

S osamnaest godina odigrao sam prvu prvenstvenu utakmicu za svoj klub. 

Igrali smo protiv Partizana, tadašnjeg prvaka države. Imao sam strahovitu tremu, čekao me je pun stadion, a to je bilo prvi put da igram pred toliko brojnom publikom. 

Podrhtavao sam kad sam oblačio dres. A tek kad sam ulazio na teren. Kao da svi gledaju u mene, takav sam imao osjećaj. Trebalo je da igram protiv Šoškića, Jusufija, Vasovića - samih slavnih igrača koje sam do jučer promatrao s tribina. 

Igrao sam, dajući sve od sebe, jer sam morao opravdati nastup u timu. Taj moj debi završio je tužno. Izgubili smo 1:3.

Prošla su tri mjeseca od mog debija, a da nisam obukao dres prvog tima. Šansa mi se opet pružila u igri sa Crvenom zvezdom. Moje nade i snovi ponovo su propali nakon utakmice koja je završila porazom od 2:5. 

Pokunjen i žalostan, što sam mogao nego čekati novu priliku! Nastavio sam s još žešćim treninzima. Radio sam konstantno i marljivo, čekajući novi poziv: "Obuci se, danas ćeš igrati!"

Nakon dva mjeseca zaigrao sam ponovo. Protivnik nam je bila ljubljanska Olimpija. I tu smo utakmicu izgubili - rezultat 1:3. 

Moj je početak bio pun neuspjeha. Kao da se sudbina urotila protiv mene. Nisam se pokolebao. Treninzi svaki dan, rad i znojna majica... A što mi je drugo i preostalo? Znao sam da ću jednoga dana doživjeti uspjeh i pobjedu svoga kluba kad budem igrao.

Uskoro je u tim došao novi trener Brozović. On mi je najviše pomogao da postanem prvotimac. Radio je sa mnom poslije treninga i pokazivao mi ono što dotad nisam znao. 

Čitav moj dugogodišnji trud ove je godine urodio plodom. Zasjala je i moja zvjezdica. Nakon četiri prvenstvena kola ušao sam u momčad i otad sam prvotimac. To mi je bila najveća želja. U toku prvenstva bio sam češće povrijeđen, tako da sam šest kola izostao iz momčadi. Teško je s klupe gledati kolege kako igraju.

U ovom sam prvenstvu zabio trinaest golova. U igri se najbolje slažem s Antićem i Prodanovićem. Duže vrijeme igramo zajedno, pa se dobro poznajemo.

Iznenadio sam se kad sam u novinama pročitao da sam uzet u obzir za nacionalnu reprezentaciju. To mi je dalo još jači poticaj za rad i treninge.

Ipak, najdraže mi je osvojeno prvo mjesto u državnom prvenstvu. Mi smo ga i zaslužili, jer smo cijelo proljetno prvenstvo držali vrh tablice.
Da mi nešto kaže o ovom mladom i afirmiranom igraču, zamolio sam i tehnika Sarajeva - Ibru Biogradlića:
- Musemić je mlad igrač. On još mora učiti da bi dobio pravu kvalitetu dobrog nogometaša. Inače, on je igrač koji igra gol-igrača. Marljiv je, a takav treba i da ostane. Mora još učiti da se usavrši.
Igrao je dobro glavom, prodoran je, ali samo to nije dovoljno, jer dobar nogometaš mora imati sve kvalitete i mora dobro poznavati tajne nonometa, a to se postiže vremenom, radom i treningom.
Razgovarao: Miro Kutanjac (Plavi vjesnik, jul 1967.)



Podržite Yugopapir na Fejsbuku :-)