"Znam Bijelo dugme, jer je njih taj aparat prve izbacio. Ma, dobro, među njima se našao ovaj Bregović, koji se nešto razume u muziku, ali ja ne znam da oni nemaju neke veze s drogom. Čini mi se da je tu bilo nečega"
Žilav živahan
šezdesetogodišnjak još je aktivan na sceni: ne samo po Lovranu i
okolini gde je do večnosti počasni gost, nego i u SR Nemačkoj i Austriji po kojima stalno krstari, zadovoljavajući porive one
generacije koja ga pamti još iz dana kad je "Morgen" bila
pesma koja je bar za trenutak ujedinila Evropu i ime Ive Robića
lansirala u zvezdane visine.
Dva miliona prodatih singlica "Morgena" davne 1958. značilo je mnogo više od bilo kog uspeha kojim se
danas tako samozadovoljno kite ovdašnje zvezde, busajući se u
prsate grudi, nesvesne da je Ivo Robić otkrio Ameriku onog časa kad
je gostovao u šou-programu Peri Koma, sedeo u drušvu s Frenk
Sinatrom i Net King Kolom, a da ne pominjemo takve sitnice kakve su
saradnja s Bertom Kempfertom, poznanstvo s iranskim šahom i njegovom
suprugom Sorajom, ili onu čuvenu epizodu kad je u šetnji Hamburgom
- prvi, jedini, pre svih - otkrio "Bitlse".
Ti leteći detalji jedne neverovatne
karijere koja traje više od četiri decenije - danas su nekako
životno smireni.
Možda i zbog jednog "cool" života u
Ičićima, kraj Opatije, gde je Robićeva vila, jedan od
kulturno-istorijskih spomenika Kvarnera, raj za oči svakog gladnog
turiste nenaviklog na prekrasni, brižljivo negovani vrt u kome
domaćini - Ivo i njegova supruga Marta - s ljubavlju i ponosom
dočekuju goste, familiju i komšiluk.
Ta gostoprimljivost nije samo
obojena gastronomijom (iranski kavijar, austrijska kobasica, creski
ovčiji sir i flaša "Johnny Walkera"), već i originalnom
pričom u kojoj se Ivo Robić strogo disciplinovano drži načela
romantike i emocije, po principu one njegove "Samo jednom se
ljubi".
Mada je ovo vreme za tako nešto sasvim
pogrešno, Ivo Robić ne posustaje.
Život, u stvari, počinje tek u
šezdesetoj!
Nesreća zvana rokenrol
- Postoji li danas jugoslovenska
zabavna muzika kojoj ste dobrovoljno poklonili tolike godine?
- Ona postoji, njegujem je još i danas.
I to ne uzalud, jer na mnogim koncertima koje izvodim duž jadranske
obale ili u inozemstvu, uvijek su velike ovacije kad zapjevam jednu
iz tog doba. Taj repertoar sam zapamtio, drugi su otišli napred, a
mnogi mladi nemaju pojma o tom razdoblju.
- Mislite li da je pojam "zabavne
muzike", one koju ste plasirali pedesetih i šezdesetih godina,
danas radikalno promenjen?
- Svakako, jer je ono bilo vrijeme
romantike koju mi nastojimo i dalje njegovati. Ne želimo je
izgubiti. Kad kažem "mi" mislim na moju generaciju, a
imamo i mladih ljudi koji to vole.
- S druge strane, danas je u modi
sasvim drukčija vrsta muzike ...
- Zapravo, tu bismo morali početi od
situacije u životu mladih danas. Promatram, počevši od moje
familije u kojoj ima mladih ljudi, sve mlade s kojima općenito puno
dolazim u kontakt, pa sam primjetio da su oni drugačiji nego što
smo mi bili. U ponašanju, osjećajima, sasvim su drukčiji, jasno,
sa iznimkama koje su vrlo rijetke.
- Manje su romantični?
- Ne, uopće nisu romantični. Tehnika se
nakon rata strašno razvila: vi znate kako smo mi počeli, tako reći
nije bilo ničega. Ono stvarno - iz početka. I život, i muzika, i
sve oko nas. A današnjem mladom čovjeku taj napredak pruža toliko
mogućnosti da on to više ne može apsorbirati.
A želje se
razvijaju.
Jer, taj tehnološki progres veliki je mamac, pogotovo kod
nas, kad dolaze krizne godine, u silnoj inflaciji, gdje neki imaju
previše, a većina premalo.
Tu onda nastaju razlike i to osjećate u
toj glazbi koja je nastala sa ta četiri mlada čovjeka, koji su
uhvatili te instrumente i to najgore što su ih mogli izabrat’ da
se mogu iživljavati: a to je taj bubanj i to su te gitare!
Sve je
toliko naglašeno - i riječi pesama - da dobijam dojam da je to jedan
vapaj! Ma, nema nikakvog optimizma! Sve su to nekakvi vapaji, tuga
izbija iz toga. Nesreća velika!
Kad pogledam silnu mladež koja
odlazi na te priredbe, to je strašno: kad onaj bubanj udari malo
jače, čuje se vrisak, ili kad se žica na gitari nategne - kao kad
bi mače za rep povukli - opet vrisak.
To nije osjećaj, to nije ono
fino što krasi emociju, ja ne znam šta je to, nešto abnormalno. I
kud to vuče mladog čovjeka?
O tom fenomenu mnogo sam razgovarao i
saznao jedan detalj. Sad, ljeti, skupe se
mladi ljudi, ima ih na hiljade, i krenu na jug. Sa sobom nose samo
onu vreću za spavanje na leđima, neki imaju malo para, većina ih
nema, ali i oni koji imaju najviše daju za drogu.
I tu se vidi
nesreća mladog čovjeka: hvatanje s tom drogom koja mu one silne
želje malo ublažava.
- Verujete li da triling
"seks-droga-rokenrol" obeležava najveći deo današnje
omladine?
- Veliki dio. Ja putujem po svijetu, po
svim kontinentima i vidim da je tako. Svagdje. Onda se
sjetim prošlosti, baš u vrijeme kad smo osnovali Društvo
kompozitora i muzičara, da stvorimo našu zabavnu glazbu.
Stvorio se
Zagrebački festival, organizirali smo Splitski festival, Opatija je
bila vrlo popularna - i za mlade i za stare - onda Beogradsko proleće,
pa smo krenuli u regione, Krapina, "Melodije Istre i Kvarnera", Požega... Međutim, šta je od tog danas ostalo? Ništa!
- Kako se osećate kad shvatite da od
tog truda više nema nikakvih tragova?
- Strašno je to! Stvarno strašno.
Grozno. I dan-danas se još treba boriti da bismo nastupali u
programima. Na sreću, još nađemo tu generaciju koja to prihvaća,
ali ovi mladi... Oni su izgubljeni.
- Ima li makar malo svesnih omladinaca
koji vam ulivaju optimizam?
- Ovi mladi koji primaju vratove tih
gitara, i te udaraljke, bubnjeve, to su sve amateri. Oni, s muzičke
strane, ne znaju pisat’ ni čitat’. Danas nije važno da li netko
ima glas ili nema, važno je da želi da pjeva.
A neki od njih su
ipak mućnuli glavom i vidjeli da tako više ne ide, da je to sivilo
jedno, stalno isto. Neki su počeli da uče note, da idu dalje, i svi
su od rokenrola pobegli: ili su otišli u neke orkestre, ili su se
prihvatili džeza.
- Postoji li neki rokenrol bend koji
specijalno ne volite?
- Pa, ne pamtim imena. Moje uho prvo čuje
muziku, a ako nje nema, imena me ne zanimaju... Znam "Bijelo
dugme" jer je njih taj aparat prve izbacio. Ma, dobro, među
njima se našao ovaj Bregović koji se nešto razume u muziku, ali ja
ne znam da oni nemaju neke veze s drogom. Čini mi se da je tu bilo
nečega.
Prvi YU gastarbajter
- Prvi javni nastup imali ste još 1945. godine, u vreme opšteg revolucionarnog zanosa. Koliko ste ga osećali u poslu kojim
ste se bavili?
- I ja sam isto počeo kao amater.
Slučaj, prilika je bila takva da sam upao u društvo starijih,
ozbiljnijih muzičara koji su svirali u noćnom lokalu. Ali, tad je
noćni lokal bio nešto drugo nego danas: tamo su dolazili roditelji
sa svojom djecom, slušali muziku i plesali.
Mene su ti muzičari
naučili da amaterizam ima svoj kraj, pa sam upisao muzičku školu,
završio je i time profesionalno počeo da se bavim.
Tad sam napisao svoju prvu pjesmu "Moj rodni kraj".
Tako je poslije rata bilo rodoljubno i patriotski, a to je i danas ostalo u meni.
Naravno, osjećao sam taj zanos...
Tad sam napisao svoju prvu pjesmu "Moj rodni kraj".
Tako je poslije rata bilo rodoljubno i patriotski, a to je i danas ostalo u meni.
Naravno, osjećao sam taj zanos...
Sjećam se, više puta nije
bilo gotovo ni za kruh, ali je bilo radnih akcija, priredbi za
popaljena sela, ranjenike.
I sve je bilo besplatno, nitko nas nije pitao za honorar. Muzika tad nije bila profesija, već zabava, ali je želudac ipak tražio svoje...
I sve je bilo besplatno, nitko nas nije pitao za honorar. Muzika tad nije bila profesija, već zabava, ali je želudac ipak tražio svoje...
- Kakva se muzika u to vreme slušala?
Revolucionarna?
- Te revolucionarne pjesme nisu bile
izvođene na zabavni način. Nije se ni smijelo. S druge strane, te zabavne emisije bile su tako
popularne da se u vrijeme emitiranja - osam uveče zimi, devet uveče
ljeti - korzo na Zrinjevcu razilazio i svi bi otišli da slušaju
program na radiju.
Međutim, kasnije mi je zabranjeno da nastupam na
radiju, jer sam bio u noćnom lokalu, a to je, najednom, postalo
profanacija. Čak su mi i ime na radiju mijenjali: zvali su me Ivo
Borić, samo da bi "zavarali" trag, ali se glas nije mogao
promijeniti kao ime. I onda su znali da sam to ja.
- Niste bili član Partije? SKOJ-a?
- Nisam. Politika me baš nije mnogo
interesirala. Doduše, u Bjelovaru, u vrijeme
dok sam bio u gimnaziji, išlo se skrivećke na izlete, pa bi se
nosila crvena literatura. Slušao sam, ali nisam čitao . .
- Apolitičnost vam nije stvarala
probleme?
- Problem je bio kad sam poslije rata
krenuo u Grac, onda u Čehoslovačku i Zapadnu Njemačku gdje sam
napravio sve one poznate pjesme.
Njemački jezik baš nije bio mnogo
omiljen, i kad je pjesma "Morgen" bila emitirana na radiju,
zvonili su telefoni da je treba skinuti s programa.
Međutim, to nije
bilo čudno. U Zapadnoj Evropi bilo je tad - krajem pedesetih - mnogo
nacističkih ispada, ali se kasnije sve smirilo. Faktički, bio sam
prvi domaći gastarbajter. Tek nakon mene ljudi su krenuli u pečalbu
u inozemstvo...
- I tad ste se čvrsto držali nekih
svojih principa?
- Naravno. Za mene postoje ljubav,
poštenje i disciplina u životu. To su moje maksime kojih se ne
odričem. Bez obzira što sam doživljavao životne pljuske koje
nastojim zaboraviti...
- Kao prvi gastarbajter, otišli ste u
Grac, onda u Čehoslovačku, zatim vas je kompanija "Polydor"
pozvala da snimite ploču "Morgen". Nakon svega, vratili
ste se u zemlju i ne znajući da je pesma svetski hit.
- Ušao sam u normalnu kolotečinu, počeo
raditi, skoro zaboravio ono što sam snimio. I onda je glas došao
preko oceana, baš iz Kalifornije gde je jedan disk-džokej stalno
vrtio pjesmu, pa je postala hit.
Zatim se pjesma "vratila"
u Evropu, a ja snimio - pored nemačke - i englesku, francusku,
španjolsku i, jasno, našu verziju.
U Americi sam gostovao u svim
najvećim "night-clubovima", upoznao Frenka Sinatru, Tonija Beneta, Net King Kola, sve najpoznatije estradne ličnosti. I tu sam
vidio stopostotni profesionalizam! Tu sam naučio onu disciplinu koja
je danas za mene svetinja!
- Ima li te discipline kod nas, danas
na estradi?
- Nema toga. Kod nas je potpuno rasulo,
svaki radi šta hoće i kako hoće.
- Ciljate na novokomponovanu muziku?
- Ona s narodnom muzikom nema veze. To
vam je neki šund između moderne rok muzike i nečeg što je davno
pobjeglo od narodne pesme.
- U čemu je razlika između pesme
"Tata, kupi mi auto" koja je pedesetih bila najveći
jugoslovenski hit - i današnjih narodnjaka?
- Pesma "Tata, kupi mi auto"
nije bila bezveze napisana. Tad je u ovoj zemlji počeo razvoj. Pa,
znate li šta je auto značio u to vreme? Počeli su se izlozi
uređivati, počelo je biti sve bolje: iz ničega - dokle smo došli.
To treba umeti cijeniti.
A toga nema u narodnoj muzici danas. To je
sve plač za nečim krivim, bolesnim, to je neka velika bolest. Nije
normalno!
Velika većina mladeži nije optimistična, i to me brine.
Kad su u Italiji ti mladi počeli da onečišćuju ulice i plaže
- neki su skočili u njihovu obranu: "To su naša djeca! Oni su
naša budućnost, oni će voditi naš narod, našu zemlju!". Ja
se mislim: kakvo će to vođstvo zemlje biti, ako su u njemu
drogirani, nastrani...
Razgovarao: Petar Luković (Duga, septembar 1986.)
Kraj 1. dela razgovora - 2. deo je OVDE
Podržite Yugopapir na Fejsbuku :-)
