"Gruntovčani": Mladen Kerstner intervjuiše Martina Sagnera (2. deo)

Povodom ko zna koje po redu reprize "Gruntovčana", Studio je marta 1989. upriličio jedan sasvim neuobičajen i iz današnje perspektive - dragocen intervju. Zabeležen je razgovor između autora popularne TV serije i tumača glavnog muškog lika Dudeka. Dakle, Mladen Kerstner i Martin Sagner, uz kafu i gemišt, prisećaju se snimanja "Gruntovčana" i iznose niz zanimljivih detalja o fenomenu njihove popularnosti. Ovo je drugi deo, a ovde je i prvi, ukoliko ste ga slučajno propustili...        


"Nažalost, neki ne žele shvatiti da bi zemlja s mnogo Dudeka bila sretnija nego što je danas. U mnogim sredinama, Cinoberi i Presvetli sada imaju mnogo bolju prođu od Dudeka... "


* Gruntovčani su ponovo na televiziji. Po četvrti put, a kritika i publika veoma ih dobro prihvaćaju. Kako to objašnjavaš?

- U Gruntovčanima se, istina, govori o svakodnevnom životu, no to je u prvom redu komedija karaktera. Likovi u Gruntovčanima - Dudek, Regica, Cinober, Presvetli... nose u sebi neke vječne značajke. Zato se i usuđujem reći da su baš Gruntovčani srušili teoriju prema kojoj je televizija prolazan medij. I zato ih publika uvijek iznova rado gleda.

* Mnogo si radio na liku Dudeka. Kako si ga ti doživio?

- Neki Dudeka smatraju »bedačekom«, čovjekom nesposobnim za život. No on, po mom mišljenju, nema dovoljno zloće u sebi da se bori protiv Cinobera, Presvetlog, Martina, Matule... On zna omjer snaga, zna kada može uspjeti, a kada ne. 

On nije Don Kihot, ne juriša na zlo oko sebe, jer zna da ne može pobijediti. Ali, on ipak ne maše bijelom zastavom. Marljiv je, sve što radi dobro radi, ali to nije dovoljno da se uspije u životu. Život je uzajamno pomaganje, pa čak i onda ako ti onaj drugi ne uzvrati istom mjerom. To je kod Dudeka veoma istaknuto.

* Kritičar Dražen Matošec kaže za Dudeka da je »manje čovjek, a više arhetipsko Dobro, ili, drugim riječima, njegova nedužnost prije pripada nebu nego zemlji.

- To je vrlo lijepo rečeno. Nažalost, neki ne žele shvatiti da bi zemlja s mnogo Dudeka bila sretnija nego što je danas. U mnogim sredinama, Cinoberi i Presvetli imaju daleko veću prođu nego Dudeki.

* Koliko je uloga Dudeka utjecala na tebe u pozitivnom, a koliko u negativnom smislu?

- Uloga Dudeka donijela mi je popularnost, ali - a to je mnogo važnije - i povjerenje publike. Ja, naime, razlikujem to dvoje. Povjerenje glumac stječe za sva vremena, popularnost je prolazna.

* To je u pozitivnom smislu. A u negativnom?

- Nakon uloge Dudeka, mnogi su me režiseri počeli smatrati »istrošenom facom«, pa sam prestao dobivati uloge na filmu i televiziji. Izuzetak su bili Fanelli i Klarić, koji su me angažirali u seriji Punom parom.

Okršaj Regice (Smiljke Bencet) i Presvetlog (Mladena Šermenta)
* Mnogi vjeruju da između Martina Sagnera i Dudeka ima sličnosti.

Između Martina Sagnera i Dudeka nipošto se ne može staviti znak jednakosti. No, svaki glumac, da bi mogao dobro izvesti svoju ulogu, mora u sebi nositi neke elemente ličnosti koju predstavlja. Dudek je meni uistinu veoma blizak, ali ja sam u životu realniji od njega. Moglo bi se reći da su nam strateški ciljevi isti, ali da nam je taktika različita.

* Ti se mnogo baviš estradom. Je li to težak kruh?

- Veoma težak! Godinama nastupam na raznim priredbama kao što su Samoborski fašnik, Picokijada itd. Proputovao sam Njemačku, bio dva puta u Australiji, imao priredbe u Sjedinjenim Američkim Državama... 

U kazalištu možeš biti i pomalo dosadan, publika će te mirno slušati, no ako na estradnoj priredbi nakon treće rečenice »na padne« smijeh možeš mirno otići s pozornice. Publika postaje nestrpljiva, nastaje žamor i priredba propada.

* Pa ipak se na estradu kod nas gleda s visoka.

- Nažalost, estrada je nešto trećerazredno. U svijetu to nije tako. Franku Sinatri, za njegov šou, tekstove piše ekipa od nekoliko ljudi, a cijeli posao traje oko jedne godine. Kod nas... bolje da o tome ne govorim!


* Mnogi tvrde da smo duhovit narod. To se potkrepljuje vicevima koji danomice kruže od uha do uha.

- Teorija o »duhovitosti našeg naroda« pomalo je sumnjiva, osobito ako se tako dokazuje. Naime, veći dio onoga što se priča po uredima i za šankovima nije ništa drugo doli unošenje novih elemenata u prastare viceve. No, treba biti tolerantan! Jednom je netko rekao da postoji samo desetak dobrih viceva, sve su drugo njihove varijante.

Đuro Mikulec - Besni (Franjo Majetić) i  Matula Štuban (Drago Meštrović)
* Jesu li naši humoristi odnosno satiričari hrabri?

- Pogrešno je mišljenje da je hrabrost glavna osobina humorista ili, ako baš hoćeš, satiričara. Da se napiše dobra komedija, potrebno je, po mom mišljenju, mnogo više od hrabrosti, iako neki »teoretičari« smatraju da si tim bolji što veću »zvjerku« napadneš.

Humor nije arena za ignorante i pseudohrabre, nego za duhovite i humane. Što bi ostalo danas od hrabrog Voltairea da nije imao duha?

* Čime se trenutno baviš?

- Glumim u Komediji razne uloge, između ostalog Tatu u Partljičevoj komediji Moj tata, socijalistički kulak, koju si ti adaptirao i preveo sa slovenskog na kajkavski. Zatim, igram u Dramskoj grupi Gruntovčani, koja djeluje u sklopu Lire iz Čakovca, u tvojoj komediji U Gruntovcu devize klize! Uskoro očekujemo dvjestotu izvedbu. 

Prav zapraf: tetec Cinober (Zvonimir Ferenčić) 
U Komediji upravo uvježbavamo operetu Franjo Josip u Zagrebu Grgiča i Kabilja, a pripremam se da režiram i glumim Dudeka s Dramskom grupom Gruntovčani u tvojoj novoj komediji Gruntovec je moj dom. Kao što vidiš, nas smo dvojica veoma vezani.

* Da, hvala ti!

- Ah, da! Sviram i s »mužikaši« društva Podravec, koje djeluje u Zagrebu.

* Odlaziš li često u Podravinu?

- Mnogo se brinem o svojoj »staroj domaji«. Tamo su mi majka i sestra.

* I na kraju, znaš li koji novi vic o Dudeku?

- Ispričat ću ti jednu anegdotu. Žurilo mi se na probu, ali naletio sam na zastoj autobusa, pa sam autostopirao. Poveo me neki sredovječni čovjek. Odmah me prepoznao i počeo pričati sa mnom. Vozeći se, ćaskali smo o svemu i svačemu. Izbjegavo je da me zove Dudek, a mog pravog imena, kako sam primijetio, nije se mogao sjetiti. 

Rastajući se, pružio mi je ruku i rekao: »Bilo mi je drago gospon... Katalenić!« Lice mu se ozarilo, jer je bio uvjeren da se konačno sjetio mog prezimena. Eto, i iz toga vidiš koliko sam ja vezan za Gruntovčane!




"U ono vrijeme snimale su se koprodukcije i ja sam zaigrao u filmovima o »Winnetouu«. Rekli su mi da imam indijansku facu i da dobro jašem. Pa sam snimao od Rijeke do Paklenice. Samo znam da sam jedan dan snimao u jednom kostimu, drugi dan u drugom i na drugoj lokaciji. Više niti ne znam koliko je tih filmova bilo. Plaćali su nas po danu snimanja. A ne znam ni tko je igrao Winnetoua. Nikada posle nisam gledao neki od tih filmova."

"Svojedobno sam se željeo posvetiti medicini, ali krenuo sam drugom životnom stazom. Nisam zažalio. Znate, ja vam jako poštujem posao. Cijenim sve vrste poslova. Ali, da budem iskren, medicina me zanima još uvijek."

"Diplomirao sam grčkom tragedijom i poput svih glumaca maštao da glumim Hamleta ili barem gospona Horvata. Sjećam se da su pokojni dr. Gavella rekli, nakon naše diplome i rastajanja: 'Deca, ja sam vam dal kolko sam znal i kolko sam mogel. A to vam skoro ni niš. Sad, u deset let, ak' ne postanete glumci, onda se pustite tog posla.' Imao je pravo, i to jako." 

"Znate, to je jedno sazrijevanje. Shvatio sam da je s isključivostima, kao i u životu, i u glumi jako teško. Postalo mi je lakše s vremenom u tom poslu u kojem nikada ne znate je li nekaj dobro ili nije. I ne znate kaj bu iz toga izišlo. Radeći, gledao sam u ulogama s tragičnim situacijama, gdje je u tome nešto smiješno. A dok su bile smiješne situacije, ima li u njima nešto tragično. Smijeh kroz suze, suze kroz smijeh. To je to."

"Ne idealiziram selo. Ja ga samo volim. Seljaci su vrijedni ljudi, a imaju i svoju taštinu. Neće dopustiti da susjedova njiva bude bolje obrađena od njegove. Mora biti jednako ili bolje napravljena. To me još uvijek, s mojih 58 godina, jako uzbuđuje dok vidim da moj Ivina hoće imati bolju njivu nego je Štefinina. To su čudoviti odnosi i to je lijepo."

"Još uvijek glumim Dudeka. Ljudi su si uzeli njega za svoj lik. A neki vaši kolege novinari su si to iskoristili da mene poistovjećuju s njim. Posebno od onih koji moraju pisati o televiziji, pa je stalno gledaju i fali im ta treća dimenzija. Misle da sam ja Dudek. Meni je ipak drago, što su ga ljudi tako prihvatili. Ja poštujem Dudeka i njegovu bedastu dobrotu. Ne velim da ne zarađujem glumeći ga, ali uvijek idem s tim da ga ne iznevjerim pred ljudima."

"Naši režiseri, kakvi jesu, pretežno se vuku na repu glumca i nepotrebni su, barem u kazalištu. Ja ih zovem reži i seri. Baš takvi zovu mene prodanom facom. Ali, da znate da je meni u kazalištu lakše s popularnošću Dudeka. To mnogi ne shvaćaju, ali meni je lakše."

"Ja bih htel da ljudi veliju da je taj Martin Sagner htel napraviti dobro, htel si je i zapopevati i popiti, ali i delati. A ak' mu se kad omaklo, bože moj, nek mu se i oprosti."


autor intervjua: Mladen Kerstner ... snimke Mladena i Martina: Željko Čupić

ostale Martinove fotografije: Marko Čolić ... slike iz TV serije: HTV


Dudek i Regica - zvučni zapis
iz TV serije "Gruntovčani":




Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)