"Gruntovčani": Mladen Kerstner intervjuiše Martina Sagnera (1. deo)

Povodom ko zna koje po redu reprize "Gruntovčana", Studio je marta 1989. upriličio jedan sasvim neuobičajen i iz današnje perspektive - dragocen intervju. Zabeležen je razgovor između autora popularne TV serije i tumača glavnog muškog lika Dudeka. Dakle, Mladen Kerstner i Martin Sagner, uz kafu i gemišt, prisećaju se snimanja "Gruntovčana" i iznose niz zanimljivih detalja o fenomenu njihove popularnosti...       


"Ja s 'križovačom' lovim ribe i razgovaram sa svojim najboljim prijateljem Ferčijem. To je, zapravo, bila neka vrsta moje ispovijedi. Sjećam se rečenice: Delam, delam, od jutra do zutra, a na kraju gda se skup zbrojim, pak sem na nikaj!"


Kako nazvati razgovor između autora Gruntovčana Mladena Kerstnera i Martina Sagnera, koji u toj seriji glumi glavnog junaka Draša Katalenića Dudeka? Intervju? Prijateljsko ćaskanje? A možda je to nešto treće...

* Mladen Kerstner: Da moraš napisati kratku autobiografiju, kako bi ona izgledala?

- Martin Sagner: Ljudi su danas prisiljeni pisati autobiografije od prvog koraka u životu pa sve do smrti. Zanimljivo je da svaki čovjek može napisati desetak autobiografija, a da svaka u isto vrijeme bude i različita i točna. Pitanje je iz kojeg se kuta promatraš i čemu ti autobiografija služi? Pa, eto jedne, moje! 

Rođen sam u Novigradu Podravskom 11. kolovoza 1932. U rodnom mjestu završio sam četiri razreda pučke škole, zatim četiri razreda građanske u Virju, te četiri razreda gimnazije u Koprivnici. Godine 1951. upisao sam se na Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu, a nakon nje, 1955, dobio sam angažman u Narodnom kazalištu August Cesarec u Varaždinu. Eto, to bi bio dio moje autobiografije.

* Zašto si otišao u glumce? Jesi li već prije Akademije nastupao na kazališnim daskama?

- Da, nastupao sam, no, zapravo, želio sam postati liječnik. Ali, moj profesor Neimarević i postolar Jagar, koji je u Novigradu Podravskom vođo dramsku sekciju, smatrali su da imam talenta za glumu. I tako sam se, pomalo pod pritiskom, upisao na Akademiju.

* Sjećaš li se audicije na Akademiji?

- Veoma dobro! Recitirao sam pjesmu Grgura Karlovčana, našeg Podravca, a zatim izveo monolog Križovca iz Krležine Agonije.

* A kako je bilo na završnom ispitu?

- Diplomirao sam s Buripidovim Hipolitom.

* Jesi li već u to doba imao sklonosti prema komediji?

- Ma ne, bio sam trknut, kao i svi dvadesetogodišnjaci! Sanjao sam da ću glumiti samo Leonea u Glembajevima, Horvata u Vučjaku i takve role. Tek sam poslije shvatio da se u život u sve miješa -  i žalosno i komično!

Mladen Kerstner i Martin Sagner - uz kafu i gemišt
* U autobiografiji kažeš da si 1955. došao u Narodno kazalište August Cesarec u Varaždinu. Sjećaš li se prve uloge?

- Da, bio je to Čeko u opereti Grofica Marica.

* U Varaždinu si neko vrijeme bio i direktor kazališta, nije li tako?

- Bolje da o tome ne razgovaramo.

* Dobro, iz Varaždina si došao u Zagreb. U koje kazalište?

- Ni u koje! Došao sam kao slobodan umjetnik. Bilo je to vrlo hrabro, no nekako sam preživio. Glumio sam u raznim filmovima...

* Sjećam se, gledao sam te još u starom Jazavcu, u kavani Bled, na uglu Medulićeve ulice i Ilice.

- Da, 1964. pristupio sam Satiričkom kazalištu Jazavac, gdje ostajem do 1969, kada prelazim u zagrebačko gradsko kazalište Komedija. U Komediji sam još i danas, a vjerojatno ću i ostati do mirovine.


* Pitanje koje ću ti sada postaviti trebao bi ti uputiti meni, pa ipak... Sjećaš li se kako je došlo do serije Mejaši, a poslije i do Gruntovčana?

- Da, da, sjećam se! Televizija Zagreb pozvala je desetak humorista na suradnju. Svaki je trebao napisati po jednu televizijsku komediju. Tri najbolja, rekoše, dobit ce mogućnost da pišu seriju.

Miljenik YU publike: Martin Sagner kao
 Andrija "Draš" Katalenić - Dudek
* Dobro si to upamtio. Bilo je to početkom 1969. Ti si u to doba glumio na Radio Zagrebu, u jednoj mojoj komediji. Mislim da se zvala Škrinja.

- Ne znam kako se zvala, ali veoma mi se sviđala. Bila je napisana na kajkavskom. Rekao sam to svom prijatelju Paji Kanižaju, koji je bio jedan od urednika Televizije Zagreb, a on je zatim i tebe pozvao da se uključiš u natjecanje.

* Da, upoznao si nas u Pivovari, poslije jednog sastanka društva Podravec. Pajo mi je dao samo pet dana da napišem jednosatnu komediju na kajkavskom.

- I ti si napisao Falingu Imbre Presvetlog. Režiju je preuzeo Ivo Vrbanić.

* Koliko se sjećam, ti nisi bio predviđen da igraš Draša Katalenića Dudeka?

- Ne. Meni je Vrbanić dodijelio ulogu Martina Škvorca. Zapravo, u Falingi Imbre Presvetlog, Škvorc je bio mnogo veća i značajnija uloga od Dudeka.

* Ulogu Dudeka trebao je tumačiti, Eugen Franjković.

- Tako je! No, režiser snuje, a... Putujući na snimanje u Ludbreg, Eugen i ja zaustavili smo se u jednoj gostionici u Varaždinu. Pričajući o svojim ulogama, došli smo do zaključka da meni više odgovara Dudek, a njemu Martin Škvorc. Poslije smo to predložili režiseru Vrbaniću, koji se odmah složio s nama.

* Ti i ostali glumci izvrsno ste odigrali svoje uloge. Komediju Falinga Imbre Presvetlog dobro je primila i publika i kritika.

Preteča "Gruntovčana" - "Mejaši"
- A ti si dobio mogućnost da pišeš Mejaše!

* Da, bili smo izabrani Miljenko Smoje, Ivan Raos i ja. Tako su nastale serije Malo misto, Prosjaci i sinovi, te Mejaši.

- Ne čini li ti se značajnim to što su izabrani samo autori koji su svoje komedije napisali na dijalektu?

* Teško je u nekoliko rečenica reći zašto je dijalekt prihvatljiviji za komediju od standardnog književnog jezika. Neki su to pokušali objasniti televizijskim medijem, no činjenica je da su i naše najbolje kazališne komedije Dundo Maroje, Matijaš grabancijaš dijak i druge -  napisane, kako to Jugoslavenski leksikon kaže, prostonarodnim jezikom.

- Oprosti što sam ja preuzeo tvoju ulogu i počeo postavljati pitanja...

* Samo izvoli!

- Može li se iz toga izvući zaključak da je kajkavski sam po sebi »smiješan« jezik?

* Kajkavski nije nipošto sam po sebi smiješan. To što ga mnogi ipak takvim smatraju, imamo zahvaliti nekim estradnim umjetnicima, a i predratnoj zagrebačkoj opereti. Komične uloge bile su često prevođene na kajkavski, pa ako, prema mišljenju glumaca, nisu bile dovoljno smiješne, pokušavali su taj manjak nadoknaditi karikiranjem govora na sceni. Mi smo se u Gruntovčanima energično borili protiv svih tih nakaradnosti.

- Rekao si da su komične uloge bile često prevođene na kajkavski. Zašto?


* U toku godina, kajkavci su svoj govor obogaćivali, no u isto ga vrijeme pojednostavljivali. Sažimajući ga, stvorili su bezbroj nenametljivih metafora i sentenca. Možda upravo u tome leži odgovor na pitahje o izražajnosti kajkavskog dijalekta

- A kakva je sudbina kajkavštine u Zagrebu? Očito je da se ona povlači pred prodorom službene štokavštine.

* U posljednjih pedesetak godina, struktura se stanovništva u Zagrebu bitno promijenila. Starosjedilaca je malo, ali i oni svoj govor — za razliku od Splićana ili Dubrovčana prilagođavaju svojoj okolini. Samo se tu i tamo čuje neka »zagrebačka varijanta« kajkavskog. 

Dudek i Regica u društvu Tune Pišpeka i France Pišpekove
(igrali su ih Nikola Novosel i Biserka Alibegović) 

Naobrazba, životna dob, stalež - sve su to elementi koji bitno utječu na govor. Pod utjecajem škole, radija, televizije, pa i političkih aktivista - promjene u govoru danas su brže nego ikada u prošlosti. Istina je da još ima prigradskih naselja u kojima je kajkavski »kućni jezik«, ali u kontaktu s nekajkavskim stanovništvom, i oni svoj govor prilagođavaju sugovornicima.

- Da, da, i ja u svakodnevnom životu govorim kajkavski, no kada se nađem s kolegama u kazalištu, također se »prilagođavam«. Nego, Krleža je jednom rekao da je minimalna razlika između slovenskog jezika i hrvatske kajkavštine, te da su oni, davno, bili jedan jezik. Što misliš o toj Krležinoj hipotezi?

* Poštujem Krležu, no istraživanja su pokazala da kajkavski dijalekt potječe iz panonske jezične skupine, dakle iz matice iz koje su se razvili i štokavski i čakavski govori. Znači, on je nastajao usporedo s njima, a ne naknadno. 

Danas možemo sa sigurnošću tvrditi da se kajkavski nije mogao razviti iz slovenske zajednice, jer se njegova akcentuacija ne svodi na staru slovensku. No, vidim da i ti voliš kajkavski i da o njemu mnogo razmišljaš.

Dudek i njegova Regica, koju
je igrala Smiljka Bencet
Reci mi koliko, prema tvom mišljenju, ima istine u tvrdnjama nekih kritičara da kajkavski u Gruntovčanima nije »pravi«?

- A što je to pravi kajkavski!? Otkad su naši dragi Ilirci ukinuli kajkavski kao književni jezik i proglasili ga jezikom »paupera i seljaka«, on, kako kaže Krleža,

» ... još morti okoli blodi i zlahkotenje kak gingavi betenik išče«

* Da, svako selo danas govori svojim kajkavskim, pa ako želiš pisati na tome jeziku, moraš odabrati jednu svoiu varijantu. Želio sam da kajkavski u Gruntovčanima bude neke vrsta sinteze, a istodobno što razumljiviji širem krugu gledalaca. Bilo je glumaca-kajkavaca koji su se teško mirili s takvim mojim pristupom.

- Znam, kad smo te pitali gdje se to govori takav kajkavski, odgovorio si u Gruntovcu!

* Jasno, svi su likovi morali govoriti istim jezikom, jer su svi iz istoga sela, pa bilo to selo i izmišljeno! Krešo Golik to je veoma dobro razumio.

- Da, kao režiser povukao je neke poteze koji su bili nezamislivi na našoj televiziji. Tako smo, naprimjer, prije snimanja imali čak jedan mjesec jezične vježbe. Iz dana u dan »tesali« smo kajkavski. Konačno, ti si bio lektor, pa znaš o tome i više nego ja... No, ajde da malo zaboravimo kajkavski! U Mejašima Dudek nije bio glavna uloga, nije li tako?

* Ne, ne, moglo bi se čak reći da je bio epizodna. Pa ipak, nakon odigrane serije, ti si iskočio u prvi plan, makar su i ostali likovi bili dobro odigrani: Cinober, Presvetli, Regica...

- U Gruntovčanima sam već bio »glavni«...

* Da, režiser Krešo Golik naslutio je velike mogućnosti Dudeka. Tražio je od mene da se radnja uvijek vrti oko toga lika. Tako je i bilo... Krešo je imao jasnu viziju Gruntovčana i mnogo mi je pomogao pri pisanju scenarija.

- I meni je mnogo pomogao u kreiranju moje uloge. Sjećam se, snimali smo jednu scenu na Šoderici pokraj Koprivnice. Ja s »križovačom« lovim ribe i razgovaram sa svojim najboljim prijateljem Ferčijem. To je, zapravo, bila neka vrsta moje ispovijedi. 

Sjećam se rečenice: »Delam, delam, od jutra do zutra, a na kraju gda se skup zbrojim, pak sem na nikaj!« Snimanje je bilo veoma teško organizirati. Trebalo je zaustavljati kamione koji su sa Šoderice odvozili šljunak. Bili su to, uglavno, privatnici kojima je svaka minuta bila dragocjena. Tu, jednu jedinu scenu snimali smo do mraka. 

Kada smo konačno povjerovali da smo gotovi, Krešo je rekao: »Bilo je dobro, no može biti i bolje! Zato ćemo sutra ponovno snimati tu scenu.« Jasno, bili smo ljuti, no poslije je kritika upravo taj moj monolog proglasila vrhuncem Gruntovčana.


Kraj 1. dela


Poslušajte Dudekov monolog iz 
TV serije "Gruntovčani": 


Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)