Priča o Dubrovačkim trubadurima (2/3): Beogradska publika primila nas je s velikim oduševljenjem



Dvadeset i petog veljače 1968. u Skoplju se birala pjesma koja će zastupati Jugoslaviju na natjecanju za Veliku nagradu Eurovizije, u Londonu 6. travnja. Premoćnim brojem glasova stručni žiri je izabrao kompoziciju »Jedan dan« Đele Jusića, koju je izveo ansambl »Dubrovački trubaduri«.

Nakon proglašenja odluke kasno uvečer na kraju TV programa, na dubrovačkom Stradunu je zavladalo slavlje. Dubrovčani su izašli na ulicu da proslave uspjeh svojih miljenika, kojima je ovo, nakon lanjske nagrade u Splitu za melodiju »Luda mladost«, drugi veliki pothvat. Ljubitelji zabavne muzike s jednodušnom simpatijom podržavaju šest mladih Dubrovčana i ne kriju optimizam u pogledu njihovog dobrog plasmana. U Londonu - kažu neki u šali - Dubrovčani imaju sreću. To je prije dvije godine dokazala i Nikica Marinović, kad je izabrana za »vicemiss« svijeta. Zašto i »Trubaduri« ne bi ponovili taj uspjeh, na svom području?

Tko su ovi mladi Dubrovčani, koji su »na juriš« osvojili simpatije jugoslavenskih ljubitelja zabavne muzike? To ćete saznati iz memoara što ih »Dubrovački trubaduri« pišu ekskluzivno za »Plavi vjesnik«.



dubrovacki trubaduri, pesma evrovizije, eurovision song contest yugoslavia
Propala turneja


Savjete prijatelja i ostalih Dubrovčana da se okanimo kruha od nota, nismo poslušali, iako su nas ti savjeti često dovodili do malodušnosti. Ljeti je bilo lako: nastupali smo na terasi »Jadrana«, gotovo uvijek imali smo uspjeha, a naše muziciranje svidjelo se domaćim i stranim gostima. Ali, kad bi turistička sezona prošla, nastupala je kriza. 

Po strani od zabavno-muzičkih centara, teškom smo mukom morali krčiti put za svaku turneju, ili za svaki nastup u kojem većem mjestu. Ljudi nas nisu poznavali i bojali smo se da ćemo s vremenom doživjeti gorku sudbinu kavanskih pjevača i orkestara koji decenijima nastupaju po zadimljenim lokalima, i ne dožive sreću da im ime ikad izađe iz anonimnosti.

Prilika nam se ukazala onda kad smo najmanje na nju mislili.

Bilo je to u proljeće 1962. Pošlo nam je za rukom da dobijemo nekakav angažman u Opatiji. Dok je autobus jurio jadranskom magistralom prema Rijeci, na radiju smo čuli da se u zagrebačkom »Varijeteu« svakog ponedjeljka održavanju zabavno-muzičke priredbe pod naslovom »Vedri akordi«. Tog ponedeljka, govorio je radio-spiker, nastupat će nekoliko najpoznatijih pjevača. Netko među nama, napola u šali, reče:

- Hajdemo u Zagreb! Javit ćemo se za nastup i možda nas prime!

- Svakako - uzvratio je ironično Luciano. - Čim čuju za »Dubrovačke trubadure«, koljena će im klecnuti od straha i odmah će nam dati polusatni »show«.

Ipak, prevagnula je ideja da iz Rijeke produžimo u Zagreb, iako se u tom trenutku svima nama činila luckastom...

U Zagrebu, naravno, gotovo nitko nije znao za nas. Saznali smo da se »Vedri akordi« održavaju radi pokrića deficita nekog našeg orkestra koji je gostovoo u inozemstvu i da svi izvodači nastupaju besplatno.

- Prema tome, rekao je Božo Sinković, tadašnji šef »Estrade«, možete nastupiti, ali kao i ostali - besplatno!

Kao da je nama u tom trenutku novac igrao ulogu! Uzbuđeni, na brzinu smo se počeli spremati za nastup koji nam je značio: biti ili ne biti! Ako se svidimo Zagrepčanima... U publici će sigurno sjediti i netko od muzičkih stručnjaka, a za početak bi bilo dosta da nas zapazi.

Međutim, pojavio se i prvi problem. Veći dio našeg repertoara bio je na stranim jezicima, a prema tadašnjim običajima, na zagrebačkim koncertima bilo je dopušteno pjevati samo na našem jeziku. Kad se ovaj faktor uzeo u obzir, naš se repertoar ozbiljno »stanjio« (bila je to dobra škola za poslije). 

Među melodijama s tekstovima na našem jeziku bila je i jedna talijanska koju smo prepjevali pod naslovom »Sva u crvenom«. Odlučili smo da našu točku počnemo tom pjesmom.

- A sada, dragi gledaoci, predstavit ću vam ansambl šestorice dubrovačkih mladića, entuzijasta... - izgovorio je, gotovo oklijevajući, konferansje, plašeći se reakcije nezadovoljstva posjetilaca na nepoznato ime - »Dubrovačkih trubadura«!

dubrovacki trubaduri, pesma evrovizije, eurovision song contest yugoslavia
 Izašli smo no scenu, a iz dubine dvorane dočekala nas je neprijateljska tišina. A onda smo zapjevali »Sva u crvenom«. Dok nismo završili, do svijesti nam nije dopiralo što se događa.

Nakon posljednjeg akorda u gledalištu je nastao lom. Iznenađenje što smo ga kod posjetilaca proizveli kao posve nepoznati, spojilo se kod njih s oduševljenjem. Bez prestanka su pljeskali, tražeći da ponovimo kompoziciju »Sva u crvenom«. Prvi, drugi, treći put! Led je bio probijen.

U Dubrovnik smo se vratili puni novih nada.


»Pod sjajem zvezda«


Naši prijatelji »Emovci«, s kojima nas je prijateljstvo vezalo s njihovih nastupa u Dubrovniku, nakon koncerta u Zagrebu uredili su nam uskoro i snimanje na radiju. Tada smo osjetili kakva je pogreška bila kad smo u repertoaru forsirali strane kompozicije, to jest strane tekstove. Na radiju nismo mogli snimiti ništa osim kompozicije »Sva u crvenom«.

Ljeti 1962. terasa »Jadrana« u Dubrovniku, bila je posjećenija nego inače. Za nas bio je to znak da nismo više anonimni. Doista, na jednom »izletu« u Sarajevo, gdje smo održali koncert, publika nas je veoma dobro primila. Uskoro zatim dobili smo jednomjesečni angažman u beogradskom cirkusu-varijeteu »Orfeum«.
dubrovacki trubaduri, pesma evrovizije, eurovision song contest yugoslavia, braca bajic
Dalmatinsko-šumadijska kombinacija:
U društvu sa Braćom Bajić

Beogradska publika primila nas je s tolikim oduševljenjem da su to iskoristili realizatori TV serije »Pod sjajem zvezda«, koja je tada spadala među najpopularnije emisije našeg malog ekrana. Režiser nam je ponudio laskavu ulogu — da budemo voditelji kroz cijelu emisiju.

Shvatili smo što znači pojaviti se pred nekoliko milijuna ljudi i trudili smo se da ne prokockamo priliku. Ako je suditi po reakcijama gledalaca i kritici — svidjeli smo se u tom našem televizijskom debiju. U znaku tih beogradskih uspjeha završila nam je 1962. godina.


Hamin »aranžman«


U to vrijeme mnogo smo radili i vježbali i tada stvorili naš specifičan stil muziciranja i interpretacije. Nama nije bilo stalo da se povodimo za prolaznim zabavno-muzičkim okusima i pomodnošću. Želeći ostati vjerni gradu i regiji iz koje smo potekli, te po imenu ansambla, odlučili smo da u svoje muziciranje utkamo i pokoju specifičnost tradicionalnog dubrovačkog melosa, poneki motiv iz stare muzike kakva je bila u modi još za Dubrovačke Republike. 

Pokušavati u zabavnoj muzici s nečim takvim, bilo je riskantno i mi smo to znali. Ipak, rizik se isplatio, ako ni zbog čega, onda zbog toga što nam nitko do danas nije zamjerio da imitiramo ičiji stil izvođenja.

Početkom 1963. ukazala nam se još jedna velika prilika, ili smo tada bar tako mislili. »Menadžer« je bio Hamo. Nekakvim svojim »kanalima« on je nanjušio šansu i jednog dana došao s gotovim planom:

- Momci, svjetska slava nije više u pitanju! Sve sam već uredio! 

Pogledali smo ga s nevjericom.

- Na što misliš?

On se nadmoćno smješkao.

- Ugovorio sam turneju po Zapadnoj Njemačkoj. Na gostovanje u inozemstvo ne zovu koga god. Prema tome, kad se vratimo, slava će nam porasti za tri koplja!

Nismo mogli vjerovati. Turneja po inozemstvu?!! Vrtoglava popularnost, snimanja, veliki uspjesi. Na brzinu smo počeli mijenjati planove i prilagođavati ih ražnju za još neulovljenog zeca.

Jadni Hamo nije imao loših namjera, ali nije bio svjestan da menadžerskom poslu nije dorastao i da ne treba nasjesti svakom ispraznom obećanju. Za nj je to bilo gorko iskustvo, a za nas opomena da se do slave teško dolazi preko noći i da je najsigurniji put do uspjeha - uporan rad.


Đelo napušta grupu!


Umjesto na turneju, Hamo je otišao u vojsku. Među nama koji smo ostali zavladale su male nesuglasice i rječkanja. Tako vam je to u sastavu. Nije lako da šest ljudi uvijek ima isto mišljenje, iako se poznaju godinama. Treba da prođe mnogo vremena da se posao shvati profesionalno i da se nauči kako se često mora zatomiti lično mišljenje u interesu kolektiva. 

Rječkanje je završilo tako da nas je Đelo napustio i otišao u Beograd. Ponovo smo se okupili i nastavili s radom tek 1. svibnja 1964. godine.

dubrovacki trubaduri, pesma evrovizije, eurovision song contest yugoslavia
Iz perioda kada se i Oliver Dragojević okušao
kao trubadur 
Te smo godine pokušali snimiti prvu ploču. Napor je bio uzaludan i te i iduće godine. Argument zbog kojeg su nas odbijali bio je naprosto apsurdan: nitko nam nije vjerovao da su melodije što ih želimo snimiti - naše. Mislili su da su to neke stare narodne pjesme, koje smo mi »pokrali« i preuredili. Možda su muzičke urednike zbunjivali i naslovi kao »Oj djevojko, dušo moja« i »Trubadurska serenada«. Bilo kako bilo, dočekali smo i 1966. bez snimljene ploče.

Početkom te godine u Beogradu je održana priredba na kojoj se birala pjesma što će nas zastupati na takmičenju za »Veliku nagradu Eurovizije«. Na toj smo priredbi nastupili u stanci, izvan konkurencije, s nekoliko melodija, među ostalima i s »Dubrovačkom serenadom« i »Oj djevojko, dušo moja«. Na časnu riječ, dobili smo veći aplauz od onih koji su putovali na »Pjesmu Evrope«! Nakon priredbe, istaknuti zagrebački kompozitor Pero Gotovac napisao je u "Studiju":

- Moje je mišljenje da bi našu zabavnu muziku u svijetu trebale zastupati melodije poput »Oj djevojko, dušo moja« što je izvode »Dubrovački trubaduri«!

Gotovac je osjetio vrijednost i specifičnost naših kompozicija i time nam mnogo pomogao. Uskoro je iz RTB-a stigla ponuda za snimanje ploče.

Tokom 1966. godine bili smo sigurno najčešći putnici u avionu na relaciji Dubrovnik - Beograd. U beogradskom Domu sindikata održali smo te godine dvadesetak koncerata i beogradska publika nas je zavoljela. Naša popularnost poprimala je jugoslavenske razmjere. Ploča što smo je konačno snimili za »Jugoton« dobro je išla.