Dragi svete!
Napolju pada kiša i ne izlazi mi se nikud. Ako ćemo pošteno, nije stvar baš u kiši, ali nije bitno.
Elem, para nemam, kola nemam, ženu nemam. Golema me muka spopala, moj svete!
Ni zdravlje mi nije najbolje: osim što poboljevam od teške ekonomske situacije, boli me nešto stomak od prejakog stezanja kaiševa (ja sam ozbiljno shvatio poruku pa nabavio dva), ponos mi je zakržljao, a nešto me muči i kijavica.
U poslednje vreme boli me i glava: biće da sam svalio isuviše veliki teret na mali mozak, pa me nešto žiga na levoj strani. Ne mogu ni da se oženim, a vreme je takvo da bez druga kroz život ne možeš.
Ove današnje sve neke pankerke, šminkerke, hevi-metalke, nikako čovek da nađe sebi dobru domaćicu koja bi kuću držala i decu pazila. A i kako s decom kad, eto, sva ova silna poskupljenja prete da izjedu a honorari mali, još hoće i porez da povećaju. Pa sad ti vidi kako mi je.
Ne znam, dakle, šta ću i kako ću, pa sam nameran da te zamolim za pomoć.
Velim, pošto „Maksi" svuda čitaju i čuvaju za pokoljenja, to će neka duša jamačno da pronađe ovo moje slovo u nekoj od biblioteka, ako koja preostane posle projekcije filma „Prohujalo sa Reganom"(Vojni potezi Reganove administracije usmereni protiv Sovjetskog Saveza, koji je američki predsednik nazvao "Imperijom zla", doveli su svet na ivicu nuklearne katastrofe - op. Y.)
Kako ja smatram da je sad kod vas jedan pametan i naučen svet, ja sam gotov da se zakunem da oni leteći tanjiri oko kojih se mi stalno svađamo nisu vanzemaljci nego naši ljudi, naša krv, naša svetla budućnost: hoću da kažem da vi sigurno imate vremeplov kojim tako dođete i gledate šta mi radimo, a da vas niko ne vidi.
Pa i ako vas ko vidi, vi udesite da mu posle niko ništa ne veruje.
E, ako je tako, ja bih, eto, bio tako slobodan da verujem da jedna dobra duša ne bi odbila da dođe i do mene i došane štogod svom izmučenom pretku.
Da malo pregleda šta je i kako je bilo posle ovog mog pisanija, pa da mi dojavi ono što mi je važno i hitno da znam.
Prvo, koji će broj da bude izvučen na lutriji sledeće nedelje, kako bih na miru mogao da se spremim i sebi učinim malo vajde.
Drugo, sad mi je neki dan jedna ciganka gledala u dlan (za dvadeset hiljadarki!) i kazala mi da ću se ženiti i da ću četvoro dece da osamostalim. E sad, kad bi meni neko rek'o kad će to da bude i s kojom, pa da se isto spremim i vidim šta ću i kako ću.
Onda, kad bih ja znao hoću li da stignem do srca Rajke Žikine ili da se više ne nadam i da se prešaltujem na neku drugu. (Kad smo već kod Rajke, ako ja ne budem, taj srećnik, da znam koji će dripac da se njenim čarima sladi, a ja, slave mi, neću nikakvo zlo da učinim dripcu.)
Četvrto, da znam kako ću sa zdravljem da izguram, pa da onda vidim neku vezu da na vreme nađem lekove i tablete.
Voleo bih da znam hoće li Partizan u sledećih deset godina da bude šampion i na koje utakmice da idem da gledam, a takođe i da mi se kaže šta će biti sa Milošem Milutinovićem i hoće li ga najzad smeniti.
Šesto, hoću li da dobijem dobar posao, pa da platim depozit da odem da kupim štof za odelo da mi ga krojač Nane skroji tesno, u duhu stabilizacije.
I na kraju, šta će najzad da izađe iz te stabilizacije i koliko će dolar još da raste, da zovnem Geru Funtu da mi sačuva malo deviza.
Eto, to bih ja molio, pa ako bi se našla dobra duša da sledeći put kad dolazi svrati do mene i rekne mi što sam molio, ja bih se poštovanjem čekao i valjda dočekao.
A ja obećavam da nikom ništa neću reći i da ću se vladati pokorno prema vlasti kako sam se i dosad vladao, jer drukčije i ne ide. S poštovanjem,
Dušan Vesić (Maksi, decembar 1983.)
