Deliblatska je pješčara pretvorena u mali raj. Zelena polja, livade, brežuljci prekriveni mladicama bagrema, carstvo pčelara, šume, lovišta kao bajke.
Pješčare je ponajmanje u nekadašnjoj pustinji. Čovjek je dobio bitku s prirodom...
U stvari, bitka s pijeskom dobijena je još prije stotinu i pedeset godina, kad su vrijedni ljudi iz Vladimirovca odlučili obuzdati stihiju i zaštititi svoje pašnjake.
Nakon toga podigli su vinograde. Isprva je pijesak nadirao, a oni su mu se odupirali svim snagama. I svojim vlastitim tijelima, kako kažu neki starosjedioci ove još neuklonjene bijele mrlje na zemljopisnoj karti.
O Deliblatskoj pješčari oduvijek se govorilo kao o oazi živog pijeska, uspomeni na diluvijalno Panonsko more čije su vode otekle prema Đerdapu i ostavile za sobom pustoš. Svaki hir vjetra slijedile su dine, sipine u obliku humaka, pojavljujući se čas ovdje čas ondje...
Tragali smo za zaostalom dinom, koja bi barem donijela opravdanje imenu pješčare. Pred nama i za nama prostirala se nepregledna zelena dolina oivičena šumom u koju smo ušli još kod Samoša na sjeverozapadu i slijedili je na jugoistok preko Alibunara, Vladimirovca, Dolova i Deliblata.
I naš trud naposljetku bude nagrađen: oko Mramorka naiđosmo na dine, zatočene zelenilom, osuđene da počivaju tamo gdje ih je čovjek satjerao.
Pješčara je prvo podlegla pašnjacima, zatim lozi, pa naposljetku bagremu. Procvali bagremi dozvali su pčele. I donedavnom pustinjom zagospodarili su, uz ostale, pčele i pčelari. Ima ih na svakom koraku. Oko Devojačkog bunara, udaljenog devet kilometara od Vladimirovca, održan je prošlog tjedna deseti jubilarni sajam pčelara. Bilo se sakupilo oko tisuću odgajivača.
Razgovarali smo s nekima od njih.
Milan Đuričić (60) iz Pančeva, koji zbog svojih trideset košnica dolazi svakog jutra u Deliblatsku pješčaru da nadzire »pašu«, rekao nam je:
— Stara je izreka pčelara: med rodi na osovini! Od »paše« zavisi da li će biti dvije ili pet berbi meda. Ovo je proljeće mnogo ponudilo, a malo dalo. Vrijeme se najednom uzjogunilo i meda je malo. Kad prođe ovaj cvijet, selimo na livade. Naravno, na područje pješčare.
Od Lazara Roše (64) iz Begejaca doznali smo da pješčara nije slučajno izabrana za pčelarski sajam.
— Ruku na srce, u ovaj su nas kraj potisnule agrarne mjere. Još uvijek je ovdje daleko bolje za pčelarenje nego gore u Vojvodini. Pčele valja čuvati od insekticida kojima se prskaju polja, inače zlo i napako... Imam osamdeset košnica, i one me hrane. Da bih svakodnevno bio ovdje, dao sam imanje drugima da ga obrađuju... Pčela traži da se za njom ide, da osjeća stalnu njegu. Prošle godine ubrao sam oko 820 kilograma meda, a ova godina bit će, nadam se, nešto bolja.
Za Deliblatsku pješčaru vezane su mnoge legende. Jednu od njih ispričao nam je u »Lovačkom domu« konobar Jon Bokanj:
— Otkad znam za sebe, oko Devojačkog bunara širila se šuma. Ali, vele, prije šume bili su tu divni pašnjaci i usred njih jedan jedini bunar dubok šezdeset metara. Jednom prilikom utrkivale se djevojke koja će više vode izvući na pojilo. Tada se dogodila nesreća. Dvije su upale u bunar. Nitko ih nije uspio spasiti. Tako je bunar dobio ime: Devojački bunar.
Od Devojačkog bunara do Dolova, koje je ucrtano da se nalazi na Pescu, nije lako doći, jer nema dobre ceste. To je jedina dionica bez asfalta. Ali, zato se put preko Pančeva i Kovina do Deliblata — 55 kilometara — može bez pretjerivanja usporediti sa svakom evropskom auto-cestom.
U Deliblatu, tipičnom banatskom ušorenom selu sa 4500 stanovnika, upoznali smo mnoge Beograđane; napustili su velegradsku gužvu i naselili se uz rub pješčare.
»Čika sudac«, Branislav Jovanović, sudac u penziji, već šestu godinu je žitelj Deliblata.
— Obožavam lov i čisti zrak, dobru hranu i nadasve mir — kaže on. — Sve to našao sam u ovom selu. Nije daleko od grada, ali je ipak izvan domašaja svega onog što me u gradu smeta. Šume su bogate najrazličitijom divljači, ceste odlične, a Banaćani tih i miran svijet uz koje je ugodno provoditi stare dane. Ima nas tu pedesetak »izbjeglica« iz Pančeva i Beograda. Mnogi se bave pčelarstvom, a nas nekoliko lovom i pecanjem.
— Što sve pješčara nudi gostu — namjerniku? — zapitali smo »čika suca«.
— U svakom selu podignut je poneki motel, čist, prijatan. Doduše, turističke organizacije nikako da se sjete ovog prekrasnog mjesta i preporuče ga za vikende. Kao što ste se i sami mogli uvjeriti, pješčara je odavno prestala postojati. Na sve strane polja, livade, šume, vinogradi. Najviše ima bagremove šume, pa je tu i mnogo pčelara. Zasad oni šire glas o preporođenoj Deliblatskoj pješčari.
Putnik koji prvi put navrati ili naprosto zaluta u pješčaru, nikako da shvati da korača nekadašnjom pustinjom, odnosno davnašnjim morskim dnom. Tek na ulazu u selo Mramorak, oko dvadeset i pet kilometara od Pančeva, može vidjeti nešto od onog što će donekle utažiti njegovu maštu i radoznalost.
Pokazat će mu dinu koju su prošle zime stvorili istočni vjetrovi i pokraj pješčanog spruda tablu s upozorenjem da je zabranjeno svako kopanje.
Ta ploča kraj pješčanog humka stoji kao jedini svjedok minulih dana, gorkih dana kad su se vjetar i pijesak poigravali s mukom prvih doseljenika.
Nema više pijeska...
On je ostao samo u imenu ovog područja, i u pričama. Deliblatska pješčara stopila se s Banatom i poprimila njegove odlike; to je danas plodan i pitom, lijep i primamljiv kraj.
Pčelari su pješčari dali poseban pečat; njihove košnice darivaju svake godine na stotine kilograma meda za koji stručnjaci kažu da je izvanredan.
Radišni Banaćani iz Samoša, Vladimirovca, Dolova, Deliblata i ostalih naselja oko pješčare dobili su nove susjede i prijatelje.
I ne treba se čuditi kad svojoj nekadašnjoj oazi pijeska od milja nadijevaju ime — dolina meda i mlijeka.
Napisao: Toma Mihajlović, snimke: M. Koković (Arena, jun 1972.)
