"Sumorna jesen" TV ZG (2/2): "Za priču u jednoj epizodi inspirirala me otmica naše drugarice Nade Dimić"

Travanj 1969: VUS-ov reporter, u suradnji s preživjelim ilegalcima Šiblom, Vračarićem i Mesarićem, rekonstruira neke povijesne događaje koji su poslužili kao osnova za pojedine televizijske epizode...

Uzbudljive akcije koje gledamo na malom ekranu samo su dio herojske borbe Zagreba koji je dao 40.000 boraca kad je imao 250.000 stanovnika...

Tko su bili i koje likove prikazuju Mura, Dren, Komunar, Maksi, Taras i drugi junaci televizijske serije koja je pobudila toliku pažnju...

"Ako je koji od nas i ostao živ, toliko se promijenio da bi ga danas teško prepoznali i njegovi nekadašnji drugovi. Jer, prošlost se ne može vratiti u sadašnjost, izuzev u sjećanju."


Djevojka Mura



Djevojka Mura, koja se u seriji pojavljuje u više epizoda, a na kraju, u devetoj, odlazi u partizane, sasvim je iskonstruirana. No, događaj koji je vezan uz ime Mure, kad je u epizodi "Dobra vila" spasavaju Dren, Maksi i Taras iz bolnice, nije izmišljen.

U stvarnosti dogodio se u istoj bolnici u kojoj je epizoda i snimljena (bolnica "Dr Kajfeš" u Zagrebu).

- Za priču u toj epizodi inspirirala me otmica naše drugarice Nade Dimić, iako u toj akciji nisam sudjelovao - priča Šibl.


Kad su u srpnju 1941. ustaše uhvatile Nadu Dimić u Sisku, doveli su je na zagrebačku policiju gdje se pokušala ubiti.

Podvrgli su je nepodnošljivim mukama, a zatim poslali u bolnicu da se oporavi kako bi je poslije opet mučili.

Uz pomoć Anke Berus i Ruže Turković (žive u Zagrebu) Nada je spašena tako što joj je u bolnicu dostavljena haljina. Pred vratima bolnice dočekao ju je Rudolf Kroflin (rukovodilac udarnih grupa u Zagrebu, strijeljan 1941, op. ur.) i odvezao taksijem.

Slika Drena koji dočekuje Muru pred bolnicom i taksijem je vozi na sigurno mjesto upravo podsjeća na tu stvarnu akciju. Doduše, Mura u filmu ne umire, a Nada Dimić ubijena je 1942. u logoru Stara Gradiška.

- Djevojka Mura iskonstruirana je zato što je trebalo dati i tu stranu našega života. Bili smo mladi, imali smo intimni život, svoje ljubavi. Zbog našeg rada teško su stradale mnoge naše djevojke i žene, mnoge su završile u logorima, mučene, strijeljane. Da je bilo moguće o našem intimnom životu iznijeti punu istinu, ona bi bila dramatičnija i tragičnija od onoga što je u seriji rečeno. Ali čovjek o svojim intimnim stvarima nerado piše... - objašnjava Šibl.

Ima u seriji još jedna žena po kojoj je čitava epizoda "Stara gospođica" dobila ime.

U fabuli se ta žena zove Ivana pl. Jandreševečki, učiteljica u miru, a stvarno je Johana pl. Jandrić.

U jeku najveće potrage za Šiblom i Horvatom, ona ih je bez oklijevanja primila na stan, iako je mogla naslutiti da "nekaj ni v redu".

Šibl je opisuje u knjizi s izrazitim simpatijama:

"Ona zna zašto se Moša i ja skrivamo, i potpuno je svjesna toga što nas čeka ako se ikada otkrije tko su njeni podstanari, pa ipak nas drži neprijavljene i u najvećoj tajnosti od svih stanara i samog kućevlasnika. Jedino podstanar iz suterena, postolar, zna za nas, i pomaže i njoj i nama... Nemamo prehrambenih karata, ali se gospođa nekako snalazi i hrani nas."

Kaže da su joj slabost bile mačke, kojih je uvijek bilo desetak. 

Evo nas pred tom kućom, u Eisenhutovoj ulici broj 5. Šibl nam pokazuje prozorčić, valjda od neke nusprostorije na prvom katu, koji je bio rezerviran za iskakanje.

Naprosto je nevjerojatno da se čovjek tuda može provući, a Šibl kaže da su on i Moša to izmjerili. Odavde, iz tog stana, otišli su u prosincu 1941. u partizane.

Šibl je danas predsjednik Saborskog odbora za pitanja vanjske politike, rezervni general-potpukovnik JNA, nosilac Ordena narodnog heroja. Arnold Horvat-Moša je poginuo.

A što je s gospođom Jandrić?

- Umrla je 1956. Toga dana, kad je bila njezina sahrana, upravo sam doputovao iz Kine. Ipak, požurio sam se i stigao na sprovod, i nad rakom izrekao nekoliko toplih riječi zahvalnosti...

- Poslije oslobođenja vi ste bili tajnik Gradskog narodnog odbora. Je li vam gđa Jandrić došla kad da zatraži nešto?

- Jedan jedini put. Došla je svečano odjevena, kosu uredila, obukla najbolju haljinu za koju sam i ja znao da postoji. Primio sam je srdačno, dugo smo razgovarali. Želio sam da joj pomognem, jer sam znao da živi veoma skromno, pa sam je upitao da li što treba. Pogledala me malo začuđeno: "Ah, ne, gospon Šibl, niš' ja ne trebam, meni je dobro, samo sam došla da vas vidim". Tako mi je odgovorila.



"Zeli su mi kojna"



Odlučili smo da posjetimo i selo Rakitje, u okolici Zagreba, gdje su Šibl i Vračarić prvi put izašli iz grada na putu u partizane.

"Nije zgodno" - šali se Šibl - "jer kad nas dvojica dođemo, seljaci će reći: Evo ih, opet bu rata." 

Dočekao nas je Fabijan Šabarić, seljak koji je njih dvojicu primio, tjednima hranio i skrivao po štagljevima u slami i sijenu.

Od slike sela koje su u sebi ponijeli Vračarić i Šibl - nema ni traga.

Gotovo su sve stare kuće porušene. Među novogradnjama ima i nekoliko masivnih jednokatnica. Ni Fabijanov štagalj, u kojem su dvojica revolucionara proveli dosta besanih noći i dana, nadomak ustaških i feldžandarmerijskih patrola, nije "originalan", nego dotjeran.

Fabijan više nije mladić, ima 61 godinu, ali se dobro drži. Bio je 1941. jedna od veza preko koje su Zagrepčani odlazili u partizane.

Obradovao se posjetu. Nudi nas rakijom, vinom, svježim sirom i vrhnjem ("Zemite, to je od vašega Fabijana").

- Prepelal sem ih na tisuče, mislil sam da bu celi Zagreb zišel v partizane. I Nazora sam prepelal. Bil sam i partizanski kuril, a i letake sem delil kaj mi ih je donesel Marko Belinić... - kaže.

- Eto - zaključuje Šibl - sve su to sela isključivo s hrvatskim življem. Njima nije prijetila direktna opasnost od fašista, ali su listom bila uz nas.

- Jeste li nakon oslobođenja bili kod Šibla? - pitam domaćina.

- Jemput sem išel da mi dade nekog kojna. Znate, partizani mi zeli kojna, pa kažem, nek mi Šibl dade drugoga. I ni mi dal, kaže, nema. Šalil se z menom, vavek je bil taki. Ja sam Lazi dal 1941. pušku, od stare vojske sam je zel, a on je meni 1946. poklonil pištol...

Srdačno nas je ispratio.

Putem, u kolima, Šibl priča o diverziji na pruzi Zagreb-Sisak, koju je izveo Ante Milković (sada direktor INE) sa suradnicima. To je opisao u epizodi pod naslovom "Izletnici".




Govorimo i o drugim akcijama udarnih omladinskih grupa. Odmah nakon okupacije Zagreb je plamtio:


  • diverzija na podvožnjaku željezničke pruge kod Zaprešića; 



  • kod Prečkog uništena baterija protuavionskih topova; 



  • u tvornici "S. Trebich i sin" zapaljeno je skladište padobranske svile koja se izvozila u Njemačku;



  • spaljen je "sokolski stadion" u Maksimiru; 



  • u Runjaninovoj ulici bombama ranjeno 28 ustaša sveučilišne vojnice; 



  • zapaljen benzin u autogaraži Vojne komande; 



  • izvršena diverzija u tvornici cementa u Podsusedu; 



  • napadnut vod ustaša u Vrbanićevoj ulici...


i niz drugih sitnijih i krupnijih akcija izveli su uglavnom pripadnici omladinskih udarnih grupa.

- Uvijek sam bio opsjednut devetim metkom - kaže Šibl govoreći o epizodi koja se zove "Deveti metak". - Osam njima, a deveti meni. I mene i mnoge moje drugove stalno je pratila ta ideja, ali ne kao strah od smrti, nego kao nada u spas od smrti pod najstrašnijim mukama. Koliko su puta naši mladići i djevojke za vrijeme mrcvarenja po podrumima ustaške i njemačke policije, osakaćeni i oslijepljeni, u grču nesnošljiva bola bili na rubu pameti? Mnogi su proživljavali strašne moralne krize. Koliko je puta još samo malo trebalo pa da kapituliraju. Neki su, iako je takvih veoma malo, klonuli, jer postoje granice ljudske izdržljivosti. Oni koji su izdržali do kraja najljepši su likovi revolucionara. O svima njima valja pisati - završio je Šibl.

Serija "Sumorna jesen" završava tako da Komunar predaje vodiču Muru i Drena, koji zatim odlaze u partizane. U tom trenutku preko ekrana izlazi ovaj tekst:

"Besmrtan je naš grad. Grad starih zagrebačkih purgara, zagorskih, prigorskih i posavskih kmetova, tlačenih stoljećima od tuđina i feudalaca, desetkovanih u bunama i ratovima. U njemu živi puntarski duh, i legenda Matije Gupca i Petrice Kerempuha... A svaka je sila za vremena ..."

Napisao: Salih Zvizdić (VUS, 1969.) ... (1/2)






Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate






No comments:

Post a Comment