Istina o "Sumornoj jeseni" (1/2): Borba ilegalaca u okupiranom Zagrebu '41 - u stvarnosti i na TV ekranu

Travanj 1969: VUS-ov reporter, u suradnji s preživjelim ilegalcima Šiblom, Vračarićem i Mesarićem, rekonstruira neke povijesne događaje koji su poslužili kao osnova za pojedine televizijske epizode... Uzbudljive akcije koje gledamo na malom ekranu samo su dio herojske borbe Zagreba koji je dao 40.000 boraca kad je imao 250.000 stanovnika...

Tko su bili i koje likove prikazuju Mura, Dren, Komunar, Maksi, Taras i drugi junaci televizijske serije koja je pobudila toliku pažnju...

"Ako je koji od nas i ostao živ, toliko se promijenio da bi ga danas teško prepoznali i njegovi nekadašnji drugovi. Jer, prošlost se ne može vratiti u sadašnjost, izuzev u sjećanju."

Dramska TV serija "Sumorna jesen", iz koje smo na malim ekranima već vidjeli sedam od devet epizoda, koja nas vraća u doba borbe ilegalaca u porobljenom Zagrebu prve godine okupacije, izazvala je živo zanimanje javnosti. Stvorena je po scenariju Ivana Šibla, aktivnog ilegalca, vođe jedne od udarnih grupa u to strašno vrijeme u kojem su letak ili pištolj u džepu donosili istu kaznu -  smrt. 

Serija, što ju je za zagrebačku televiziju realizirao "Mozaik-film" u režiji Zvonimira Bajsića, djeluje kao uvjerljiv dnevnik teške ilegalne borbe u kojem ništa nije izmišljeno.

Glumci, dijalog i događaji, prilike u kojima nitko nije nosio ni svoje vlastito ime, sve je to stavljeno u stvarni ambijent kojem ne manjka ni smisao za detalj, psihološku analizu, pa i svojevrstan "galgenhumor".

Mnogobrojna pisma koja stižu u Zagrebačku televiziju, kao i reagiranje javnosti, pokazuju da je široki krug gledalaca toplo prihvatio seriju o sumornoj jeseni 1941. u gradu koji je u toku
rata dao 40.000 partizanskih boraca, što je za grad koji je u to vrijeme brojio 250.000 stanovnika impozantna brojka.

"Tu seriju ne gledam nego je doživljavam ... Satima posle mislim o stotinama ličnih tragedija koje su bile cena surove borbe ilegalaca ...", piše gledalac inž. Miodrag Cerović iz Niša.


"Nama mladima, koji o 1941. znademo uglavnom iz udžbenika povijesti, serija je otkrila oblike naše borbe o kojima smo vrlo malo znali ...", piše grupa učenika Druge gimnazije "Braća Ribar" iz Zagreba.


Takvih je i sličnih pisama mnogo. Međutim, gotovo i nema pisma u kojem se autor ili autori ne pitaju: što je u seriji fabula a što činjenica? Jesu li događaji, imena osoba i lokacije izmišljeni, ili je posrijedi neka vrsta "dokumentarca"? 

Tko su Dren, Komunar, Maksi, Taras, Svileni, Mura ... Mnogi su u Drenu "prepoznali" Ivana Šibla, u Komunaru Radu Končara, a u Muri Nadu Dimić... i tako dalje.

Drug Šibi kaže da mu je štampa i nehotice napravila lošu uslugu pišući da je "Sumorna jesen" snimljena faktografski prema knjizi "Iz ilegalnog Zagreba 1941". Stoga mnogi gledaoci smatraju da se sve tako dogodilo kao što je u seriji prikazano, ili kritiziraju pojedine epizode da nisu sasvim istinite.

- Može se reći da je "Sumorna jesen" nadahnuta stvarnim događajima, iako nije rađena faktografski. Ni u svojem "Dnevniku" ni u scenarijskom radu nisam se bavio ovim zagrebačkim događajima prema kojima nisam imao nekakav osobni odnos. Proveo sam 1941. u okupiranom Zagrebu i bio aktivan sudionik udarnih grupa. Moram reći da sam opsjednut tim događajima, godinama sam čak o njima sanjao. Sad više ne sanjam. Unaprijed se ograđujem od prigovora da serija preusko prikazuje borbu u Zagrebu, jer da je ta borba bila mnogo svestranija i masovnija. Bavim se svojim doživljajima, a ne doživljajima drugih, jer to i ne mogu. Smatram da o Zagrebu iz vremena okupacije treba puno pisati i govoriti, jer je taj grad u to doba bio tipičan po kontinuitetu i masovnosti oslobodilačkog i revolucionarnog pokreta.

"Ako je koji od nas i ostao živ, toliko se promijenio da bi ga danas teško prepoznali i njegovi nekadašnji drugovi. Jer, prošlost se ne može vratiti u sadašnjost, izuzev u sjećanju" - kaže se na početku prologa svake Šiblove epizode. 

Iako se u televizijskoj transpoziciji događaja ne mogu identificirati sve činjenice, ipak se mnogo toga što smo vidjeli na malom ekranu može povezati sa stvarnim zbivanjima i ličnostima ilegalne borbe u porobljenom Zagrebu 1941. godine. 

Nekoliko takvih rekonstrukcija donosimo ovdje kao memento naše revolucije.


"Labudova kuća"



U Zagrebu, u Ulici socijalističke revolucije, na kući broj 78, nalazi se mramorna ploča s riječima: "30. rujna 1941. godine udarna grupa napala je i ubila na ovom mjestu trojicu njemačkih avijatičara. Tako je napredna omladina ostvarivala parolu partije 'Smrt fašizmu, sloboda narodu'". 

Taj događaj jednim je dijelom prenesen i u TV epizodu "Labudova kuća" koja je prikazana prošlog tjedna.




U akciji je sudjelovala trojka Šibl-Vračarić-Perković. 

Dvadeset i osam godina nakon te akcije, danas su se ovdje, pred ovom kućom, prvi put našli Ivan Šibl i Lazo Vračarić. 

Trećega nema: Nikola Perković neposredno nakon akcije uhvaćen je. Mučili su ga, pekli mu grudi i palili oči svijećom. Nije izdržao, prokazao je drugove s kojima je sudjelovao u akciji, iako je zatajio imena iz svoje partijske organizacije. Poslije priznanja strijeljan je.

- Eno, onuda su hitlerovci naišli iz kina, bilo je oko devet uvečer. Išli su bahato, onako kako su to sami Nijemci znali 1941, kad su vjerovali da je svijet njihov. Raspodijelili smo se i odredili tko će u kojega pucati. Poslije akcije Nikola i ja krenuli smo prema rampi kod tvornice papira da se prebacimo na istočnu periferiju, u Plinarsko naselje, gusti splet uličica, i da se ondje sklonimo... - priča Vračarić dok Šibi promatra ogradu kao da nešto traži.

- Kako to da na ploči nisu uklesana vaša imena? - pitam Šibla.

- Htjeli su, ali ja nisam bio za to. Jer nas dvojica još smo živi, a tko zna što još možemo napraviti, pa poslije da se brišu imena i ploča skine - kaže Šibl, poznat po svojoj sklonosti za humor, a zatim dodaje: - U svakoj je šali pola istine.

Lazo Vračarić, direktor poduzeća "Metalium", vodi nas ulicama kojima su on i Nikola otišli nakon akcije. Došli smo do prijelaza pruge na Zavrtnici. Sada tu nema željezničke rampe zbog koje 1941. umalo obojica nisu izgubila glavu.

Pokazuje mi zatiljak na kojem se lijepo može opipati metak ("Ne diram ga, jer mi ne smeta"), a osim toga tada je dobio još dva metka: u plećku i u rame. 

Praćeni mecima, trkom su izašli na Zvonimirovu ulicu (danas Socijalističke revolucije), ali i ta je ulica bila puna vojske. Racija je počela. Nikola je izvadio pištolj da se ubije, Lazo ga je odvratio.

- Je li Nikola odbio da sjedne sa mnom u tramvaj zato što se plašio da me ne otkriju jer mi je krv curila iz potiljka, ili je smatrao da je sigurnije ako iz obruča pokuša izaći pješice preko plotova, ne znam, ali smo se na tramvajskoj stanici razišli. Više se nismo vidjeli. Istu sam noć otišao u stan dra Milovana Zoričića u Bakačevoj ulici (dr Zoričić donedavna je bio član Međunarodnog suda u Haagu i sada u toj ulici živi, op. ur.) kod kojega je moj stric radio kao poslužitelj. Dr Zoričić oprao mi je i zavio ranu na glavi, nije pitao gdje sam je dobio, ali je to mogao lako naslutiti, jer je već čitav Zagreb pričao o ubijenim avijatičarima. Dva dana kasnije došlo je do provale, i ustaše su doznale da sam se sklonio kod dra Zoričića, pa su ga uhapsili, ali je on ostao živ najviše zbog statusa suca Međunarodnoga suda... - priča Lazo.

Šibl je krenuo drugim putem.

- Krenuo sam u Ivkančevu (sada Ulica Anke Butorac, op. ur.) i ušao u zgradu broj 17, gdje su stanovali moji prijatelji dr Milan i Vjera Bićanić (oboje i danas žive). Nije ih bilo, ali je bio njihov podstanar prof. Petar Stolfa (danas radi u Osiguravajućem zavodu u Zagrebu, op. ur.), koji je po pucnjavi, što je potrajala sve do jedan po ponoći i mojem izgledu odmah shvatio što je posrijedi. Sakrili smo pištolj i tobože razdijelili karte kao da igramo tablaneta. Policija, ipak, u našu kuću nije ušla, najvjerojatnije zato što se na ulazu neki njemački hauptman zabavljao s nekom djevojkom...

Tri je dana grad bio pun plakata na kojima su stajale naredbe, a najčešće su proglašavane osude ustaškoga pokretnog prijekog suda, tjeralice, prijetnje i informacije o strijeljanju talaca. 

U Rakovu Potoku i Dotrščini svaki su dan vršena strijeljanja, a vlakovi puni ljudi išli su u logore smrti. 

Raspisana je tjeralica za Šiblom i Vračarićem, čije su glave ucijenjene na 10.000 kuna. Pišući o toj ucjeni, Šibl u svojoj knjizi "Iz ilegalnog Zagreba 1941" kaže: 

"... s obzirom na vrijednost kune, takva ucijena predstavlja svakako uvredljivo neznatnu svotu i rađa kod čovjeka želju da se potrudi kako bi postao skuplji".


(Zanimljivo, godine 1961. Lazo Vračarić, "zahvaljujući" njemačkoj pedanteriji, bio je uhapšen u Münchenu upravo na osnovi te tjeralice, ali je pušten nakon tri dana. Na tjeralici je kraj Vračarićeva imena bilo i Šiblovo).


Napad na njemačke avijatičare na uglu Rusanove i Zvonimirove ulice nije u seriji "Sumorna jesen" iznesen onako kako se stvarno dogodio. 

Dobar dio faktografije za napad na avijatičare, koji je prikazan u epizodi "Labudova kuća", Šibl je uzeo iz akcije koju su na uglu Zvonimirove i Harambašićeve izveli 12. rujna omladinci Vinko Milišić, Adam Brumić (obojica kasnije uhvaćeni i strijeljani, op. ur.) i još neki.


Bombe su probile oba stakla na autobusu i eksplodirale na pločniku. Ranjena su dva avijatičara.

- Scena je snimljena upravo na mjestu gdje se zbio taj događaj. Bijeg Drena i Tarasa u toj epizodi iskonstruiran je, ali je njihov razgovor veoma sličan dijalogu koji sam vodio početkom 1942, kad sam s Arnoldom Horvatom-Mošom išao u partizane i naletio na grupu ustaša. Tada je Arnold teško ranjen, ali je ostao živ (poginuo 1945. u prometnoj nesreći u Zemunu, op. ur.), dok Taras u toj epizodi umire... - kaže Šibl.

U istoj epizodi lako je prepoznati folksdojčere i agente koji tragaju za Tarasom, pa i Mariju, čiji je muž poginuo u logoru, koja slučajno prima Drena i zavija mu ranjenu ruku (aluzija na Vračarića i dra Zoričića). 

Domobranski oficir iz te epizode, koji ostavlja bombe u okolici Zagreba da bi ih odande uzeli omladinci i napali autobus, nije izmišljena ličnost (bio je to Augustinović, domobranski satnik koji je do kraja rata ostao u domobranima). 

Ličnost profesora iz epizode "Deveti metak", koji pomaže Drenu, neodoljivo podsjeća na slučaj stvarnog profesora Stolfa iz Ivkančeve ulice, Šiblova prijatelja i simpatizera NOP-a, koji mu je pomogao, ali je zbog toga dospio u ustaški zatvor.


Čovjek s lulom



Komunar, čovjek s lulom, koji je u stalnom kontaktu s omladinskom udarnom grupom, provlači se gotovo kroza sve epizode televizijske serije. On prenosi zadatke, savjetuje, koordinira akcije.

- Pitaju me tko je Komunar? To nije određena nego sintetizirana ličnost, kao i mnoge druge iz serije. Jer, Komunar bi jednako mogao biti Rade Končar, Nikola Šakić-Vrtlar, Božo Dakić-Španac (sva trojica strijeljani 1941-42), Blaž Mesarić-Ćelo, Antun Biber-Tehek i drugi koji su bili naša viša veza... - kaže Šibl.

Evo, sada je s nama i Blaž Mesarić. Radi kao akviziter u jednom propagandnom poduzeću. Vodi nas da vidimo kuću broj 28 u kojoj je stanovao 1941.

- Čitav mi ovaj kraj sada izgleda kao drugi grad, jer je 1941. sve to bilo pokriveno povrćem. Tu su živjeli "bugarski vrtlari" i radničke obitelji. Evo, u ovoj kućici stanovao sam ja, tamo ie živio sekretar Mjesnog komiteta SKOJ-a Stjepan Malek-Lata (strijeljan 1942), a u onoj žutoj kući Rade Končar. Bio sam član biroa Mjesnog komiteta KP i sekretar Prvog rajonskog komiteta KP Zagreba - priča Mesarić tonom koji odiše skromnošću i jednostavnim načinom izlaganja.

Taj je čovjek svašta preživio.

Uhapšen je 17. listopada 1941. Izmrcvarenog do besvijesti prenijeli su ga u bolnicu da bi poslije, kada dođe k sebi, mogli nastaviti "saslušavanje".

Uz pomoć dvojice simpatizera NOP-a, službenika bolnice na Sv. Duhu (danas bolnica "Dr Kajfeš") u Zagrebu, uspio je 1. travnja 1942. izmaći iz bolnice, a nedugo zatim otišao je u partizane.

I danas se teško kreće jer su mu ustaše spalile tabane do kostiju.

- Jednog dana, negdje u kolovozu 1941, javio mi je Antun Rob (sekretar Mjesnog komiteta 1941. umro 1965) da će mi uputiti jednu grupu mladića spremnih za akciju. Tako sam dobio Šibla, koji je bio komandir grupe što smo je zvali "grupa Sigečica".

Šibl kaže da je Mesarića znao samo pod konspirativnim imenom Ćelo, a ta mu se konspiracija učinila smiješnom, jer Ćelo ima golu lubanju i nije trebalo biti osobito lukav pa da se taj nadimak dovede u vezu s njezinim vlasnikom. Ćelo je dao zadatak Šiblu i grupi da likvidiraju ustaškog agenta Ivana M.

- Taj Ivan M. bio je veoma opasan najviše zato što je prije rata bio član Partije, ali se od nas odvojio 1939. Nakon okupacije postao je ustaški doušnik, opasniji od mnogih drugih agenata i žbira, jer je poznavao načela ilegalnog rada. Mnogi su naši drugovi pali zbog Ivana M. (Joža Vlahović, Vojo Kovačević i drugi). Osobno sam ga poznavao, jer sam zajedno s njim radio prije rata u URSS-ovim sindikatima. Morali smo ga ukloniti jer smo tada planirali diverziju na Glavnoj pošti (izvršena 14. rujna), za koju je trebalo obaviti velike pripreme.

I Šibl i Vračarić još se sjećaju predavanja što im ga je Ćelo održao uoči te akcije, koja je njima bila prvi vatreni okršaj.

- Rekao sam da mi nismo teroristi - prisjeća se Mesarić - nego naoružan narod koji se bori protiv okupatora. Konkretan zadatak likvidacije Ivana M. povjerio sam Šiblu, Vračariću, Horvatu i Perkoviću, koji su bili raspoređeni u dvije grupe. Slučaj je htio da je osudu izvršila grupa Horvat-Perković, i to 7. rujna oko deset navečer u tadašnjoj Tratinskoj cesti (sada R. Končara). Morali su paziti da ne pogode djevojku koja je išla pod ruku s agentom, jer bi to ustaška propaganda uvelike iskoristila - priča Mesarić.

U epizodi "Noćne more" agent Mrha (kako su M. ilegalci stvarao i zvali) ne gine od ruke ilegalaca. Izmučen strahom od kazne koju očekuje, zbog toga što je poslao u smrt mnoge svoje bivše drugove i
ostatkom svijesti, pritisnut prijetnjama ustaškog satnika da mora biti još aktivniji, Mrha nalazi izlaz u samoubojstvu.

- Zar bi bilo pošteno da Dren, lik svijetlog borca, ubija jednu takvu strvinu? - komentira Šibl samoubojstvo Mrhe u filmu.

Napisao: Salih Zvizdić (VUS, 1969.)

U nastavku: "Za priču u jednoj epizodi inspirirala me otmica naše drugarice Nade Dimić"





Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate




No comments:

Post a Comment