Kraći istorijat divljanja na fudbalskim stadionima Jugoslavije: Stariji kažu da je sve počelo još pedesetih...

Veljača 1989: U posljednje vrijeme zaokupljeni smo sve ozbiljnijim problemima i zato se sve manje stižemo zgražati zbog ispada na stadionima. Mjere dosad poduzimane radi sprečavanja nacionalističkih i mnogo češćih "običnih" ispada uglavnom su se svodile na povremene kampanje protiv navijača i ponekih pojedinaca. 

A kako izgleda psihološka i sociološka lepeza svih tih grupacija i na kojim se vatrama antoginizama one oblikuju?

Iako je "Partizan" u uzbudljivoj utakmici Kupa UEFA pobijedio "Romu", susret je prvenstveno ostao zabilježen po prekidima, razbijenoj glavi talijanskog igrača (pogođen upaljačem iz gledališta), dimnoj zavjesi i požaru na stadionu.

I izvještaji s utakmice "Rijeke" i "Hajduka" manje su se bavili igrom, a više masovnim izgredima "Hajdukovih" navijača koji su rezultirali s pedesetak uhapšenih, nekoliko ranjenih milicionara i dvoje promatrača pogođenih raketom.

Zagreb, Kup pobjednika kupova u košarci, "Cibona"- AEK. "Navijači" domaćih aktiviraju dimnu bombu, utakmica na rubu prekida i eliminacije "cibosa" koji ipak u nastavku pobjeđuju i sve završava "samo" sa 10.000 DEM kazne. U glavnoj ulozi gosti, Bad Blue Boys.

Da se i jedan od tih slučajeva dogodio prije nekoliko godina a ne u par zadnjih mjeseci, vrlo je vjerojatno da bi se cijela Jugoslavija tjednima zgražavala i zahtijevala, hitne mjere. Danas nas, pak, more mnogo ozbiljniji problemi, a kako su ovakvi događaji postali nešto sasvim uobičajeno na sportskim terenima i izvan njih, nitko se više osim žrtava raketnih napada i klupskih blagajnika posebno ne uzbuđuje.

No, ovakvi i slični slučajevi obnovili su u javnosti zanimanje za fenomen zvan "organizirani navijači", "najvjernije pristalice" ili, za neke, jednostavno - nogometni huligani.

"Tifosa" je, istina, bilo uvijek, ali za razliku od prijašnjih današnja se generacija više ne zadovoljava promatranjem pobjeda i poraza svoje momčadi, već želi i sama sudjelovati u trijumfima a poraze po mogućnosti pretvoriti u pobjede izvan terena ("čekamo vas napolju").

Katkad se uistinu čini da su zbivanja na tribinama uzbudljivija od onih na terenu.


Slabi živci "vatrenih"



Sve je počelo pedesetih godina, tvrde stariji poklonici nogometa, i to, naravno, sa slavnom "torcidom", udruženjem navijača "Hajduka" na (privremenom) boravku u Zagrebu.

Istina, "torcida", koju još od tada prate stalna sumnjičenja, pod ovim imenom postaje poznata širom zemlje tek u posljednje vrijeme, pa je tako zahvaljujući brojnim incidentima od "službenih osoba" proglašena "najgrubljom skupinom... koja se ponaša najhuliganskije" a od izvjestilaca sa slabim živcima "razularenom huliganskom hordom".

Danas, međutim, svaki iole značajniji klub prve i druge lige, pa čak i nižeg ranga natjecanja ima svoje "vatrene" pristalice (ovaj izraz valja i doslovno shvatiti), no "fanovi" velike četvorke su premoćno najbrojniji i najbolje organizirani.

Ništa čudno, jer, ako već navijate za nekoga bolje da je to klub jake tradicije i dobrih rezultata. Jasno, svako pravilo ima i iznimke, a najpoznatija je, bez konkurencije - NK "Dinamo", kojemu su navijači ostajali vjerni bez obzira na sve danas već legendarne neuspjehe.

Plava avangarda, famozni Bad Blue Boys se tek u poslijednje vrijeme probijaju u prvi plan, no valja im uzeti u obzir djelovanje u otežanim okolnostima s obzirom na slabo prikriveno neprijateljstvo klupske uprave.

Beogradski "fudbalski giganti", "Zvezda" i "Partizan", adekvatno svojoj veličini imaju i po nekoliko posebnih grupa navijača, pa se tako "Zvezdini" koji su, kako sami tvrde, najbrojniji na Balkanu, dijele na "Ultraše", "Warriorse", "Red devilse" i ine.

Štoviše, njihovih grupa i grupica ima toliko da su u dijelovima javnosti sa slabijim pamćenjem i jačim predrasudama poznati uglavnom samo pod jednim nadimkom.

"Partizanovaca" ima nešto manje ("Commando undertakers", "Black-white army", "Sioux attackers") no njihova žestina i fanatičnost ne zaostaju čak ni za pristalicama "bilih".

Ni ostale klubove nije mimoišao ovaj trend, pa su tako, između ostalih, u posljednje vrijeme vrlo eksponirani pripadnici riječke "armade", veležovci, navijači "Sarajeva" i "Želje", osiječka "Kohorta" i tako redom. No njihov broj, uz časne iznimke, najviše ovisi o situaciji na tablici, a osim toga, većina njihovih navijača u dubini srca simpatizira i jednog iz kvarteta velikih.


Zbog zaklanog pijevca



Sasvim je razumljivo da tamo gdje se skupljaju mase, antagonizirane na "nas" i "njih", pa još u starosnoj skupini od 15 do 25 godina, nabrušene i počesto alkoholizirane, problemi nisu ništa neočekivano. Međutim, tek su tragični događaji na Heyselu izazvali veću osjetljivost na incidente na našim stadionima.

Tako je prije četiri godine, ubrzo nakon krvoprolića u Brusselsu a povodom demoliranja vlasnika u Šidu "Partizanovih" navijača, ispravno prorečeno da je "ovaj slučaj ozbiljna opomena društvu i klubovima" ali i neispravno zaključeno da se radi o sramoti koja se "uvjereni smo, ne smije i neće ponoviti."

Ne samo da se ponovila, već su tučnjave, vrijeđanja raznih osjećaja, audiovizualni i kemijski efekti postajali sve češći i češći na domaćim i na međunarodnim utakmicama. S potonjima imamo dosta iskustva, jer, sjetimo se, još 1977. godine na utakmici Jugoslavije i Španjolske Juanito je dobio bocu u glavu, reprezentacija par utakmica neigranja u Beogradu, a "Zvezdini" i "Partizanovi" navijači razlog da se do današnjih dana spore o pripadnosti nepoznatog strijelca.

Kako smo već vidjeli, povijest se, nažalost, ponovila, istina ovaj put na stadionu JNA, a ne na "Marakani". "Partizan" je, doduše, dobro prošao za razliku od "Hajduka" koji je pretplaćen na kazne. Sjetimo se da je svojedobno zaradio utakmicu neigranja zbog pijevca zaklanog na sredini centra, što je zanemarljivo u usporedbi s tekućom zabranom od dvije godine sudjelovanja u evropskim kupovima, izazvane "suzavcem" na utakmici sa Marseilleom.

No, bez obzira na čari međunarodnih nadmetanja, "ono pravo" se događa na utakmicama domaćih prvenstava, a u prvom redu, pri okršajima "velike četvorke".

Sve ukradene utakmice, potplaćeni suci, "oteti" igrači, prvenstva osvojena u 95. minuti i ostali stvarni i imaginarni razlozi čekaju naplatu na velikim derbijima, ili, točnije, na relacijama kolodvor - stadion.

Mnogi smatraju da u Jugoslaviji postoje samo dva prava sportska suparništva. Jedno, između "hajdukovaca" i "dinamovaca", ima dugu pretpovijest, a koliko za nogomet vezano je i za odnose između dva grada, Splita i Zagreba, na komplekse "malog" i "velikog" mista, blitvara i žabara itd. Uostalom, i inače je posebnost našeg nogometa to što su suparništva klubova i pogotovu navijača više rezultate izvannogometnih nego nogometnih uzroka.

Drugi su par velikih rivala "crno" i "crveno-beli" kojima je, kao dvama najtrofejnijima klubovima, jedan grad, pa makar i Beograd, katkad i pretijesan, pa je antagonizam neizbježan. U posljednje se vrijeme, međutim, i odnosi među "četvorkom" mijenjaju.

Najjača nova snaga navijačkog svijeta je bez sumnje riječka "armada", kao i BBB, strah i trepet svježe obojenih zidova. Njezina brojnost i samosvijest, ali i netrpeljivost prema pristalicama velikih, a osobiti "plavih" i "bijelih", naglo je narasla otkako se momčad NK "Rijeke" izdvojila dobrim rezultatima.


Tko ih može otjerati?



Na kraju ne možemo ne spomenuti na izgled neobjašnjivu odbojnost Veležove "raje" prema "Hajduku", (ali i obratno), utoliko čudniju s obzirom na sličnost mentaliteta i načina navijanja. No, ruku na srce, teško da bi i mostarski klub bio omiljen u Splitu da kojim slučajem dvije trećine Dalmacije navija za "Velež". To i jest glavna osobina "malih" klubova koja ih dijeli od kvarteta velikih: popularnost im ne prelazi gradske granice.

Od svih ekscesa u vezi s nogometom na tapetu javnosti je najčešće nacionalizam.

U praksi nije lako odrediti ni čvrstu granicu između sportskoga i nesportskog navijanja, ni gdje prestaje tzv. patriotizam a gdje počinje nacionalizam, pogotovo uzevši u obzir koliko se kriteriji za to razlikuju.

Tako je, primjerice, u Splitu svaki ozbiljniji incident u roku od 24 sata na dnevnom redu raznih političkih organizacija, dok drugdje (poput u slučaju nedavnog razbijanja radnji vlasnika Albanaca nakon utakmice "Rad" - "Zvezda") treba (treba?) proći tjedan dana da se vijest o izgredima uopće pojavi u javnosti.

Mjere do sada poduzimane radi suzbijanja nacionalističkih, ali i mnogo češćih, "običnih" ispada uglavnom su se svodile na povremene kampanje protiv navijača u cjelini umjesto protiv pojedinaca koji zloupotrebljavaju anonimnost mase. A pri tome valja biti promišljen i uvijek imati u vidu ono što je najjasnije izrazio Branko Slivar, tajnik društva ("pristojnih") navijača "Hajduka":

"Tko je u stanju otjerati ove najžešće? Tko? Nitko! Jer, oni su uvijek tu, oni su jezgro, oni dolaze na Poljud i onda kada nikoga nema. Oni nikad, ali doslovce nikad ne okreću leđa "Hajduku"!"

Možemo li se složiti s inspektorom koji nakon riječke utakmice reče da je "najlakše uhvatiti se za palicu, navući šljem i jurišati" ali i najgore, jer to znači da su sve druge mjere zakazale i društvo u cjelini pretrpilo poraz.

Napisao: Zdenko Kačić Movrić (Top, 1989.)



Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate





No comments:

Post a Comment