Tko je bio Pier Paolo Pasolini: Marksista i kršćanin, buntovni sineasta, najveći poeta XX stoljeća?


Ožujak 1985: Tko je, uistinu, bio Pier Paolo Pasolini? I zašto nakon njega nitko nema hrabrosti suočiti se s problemima na način koji je on uveo u društvenu polemiku? 


*****



Jednog jutra, kao svakog drugog (moglo bi se reći), pronađeno je u ulici Idroscalo na periferiji Ostije, u blizini Rima, tijelo mrtvog muškarca. Neprepoznatljivog na prvi pogled zbog grdnih rana i zdrobljenog prsnog koša preko kojega je, očito, prešao kotač automobila.

Sve je svjedočilo o besprimjernom činu nasilja, a prvi su očevici reagirali kao da je riječ o "vreći smeća"!

No, tek nekoliko sati potom, neobičan se kriminalni slučaj pretvorio u još neobičnije prepoznavanje žrtve. Rezultat: duboko gnušanje cijele talijanske kulturne javnosti nad nasilnom smrću čovjeka koji je bio opsjednut nasiljem društva.

U arhivu "squadre mobile" zaveden je u fascikl obrasca 22, predviđen za homoseksualce: Pasolini Pier Paolo, sin Carla, 52 godine, rođen u Bologni, nastanjen u Rimu, po profesiji pisac i sineast!

To više nije bilo koje jutro nego datum koji je Italija dobro upamtila - 2. studenoga 1975. - kad su novine, televizija, intelektualci i političari, te javnost polovice Evrope dohvatili tu zbunjujuću vijest.

Pasolini, pjesnik Gramscijeva pepela, polemičar Gusarskih spisa, režiser Decamerona, grozomorno je ubijen od jednog besprizornog "dječaka života", o kakvima je, uostalom, sam toliko volio pisati i snimati filmove: Pina Pelosija, sedamnaestogodišnjaka pod nadimkom Žaba.

Smrt je izazvala nevjerojatne polemike u Pasolinijevoj domovini. Neki su vjerovali u tragičnu fatalnost, drugi su se držali prizemne konstrukcije o homoseksualnom okršaju, treći su smatrali da je riječ o fašističkoj zasjedi zbog posljednjeg Pasolinijeva razornog antifašističkog filma Salo ili 120 dana Sodome, zbog kojega se on sam pribojavao eventualne osvete.

No čak ni danas, gotovo deset godina nakon stravičnog skončanja i dva procesa vođena o slučaju Pasolini, nije unijeto više svjetlosti u uzroke toga ubojstva. A odjek crne kronike prenio se na ličnost Pasolinija i njegovo djelo, toliko kompleksno, kontradiktorno i zamršeno da diskusija ne prestaje do današnjih dana. Talijanski se intelektualci, u tom prevrednovanju njegova opusa, često ne mogu oteti dvosmislenosti i nesporazumu koje su osjećali i za njegova života.

Podijelili su se na one koji proglašavaju Pasolinija najvećim poetom dvadesetoga stoljeća i na one koji ga žigošu neodgovornim kritičarom talijanskih socijalnih prilika. 

I upravo to manihejsko osciliranje mišljenja oblikuje današnji stav kulturnog talijanskog establišmenta ("poput teške kolektivne krivice", kako piše tjednik Panorama na dan njegove smrti prošle godine) u suočavanju s furlanskim pjesnikom koji je, osim toga, bio romanopisac, novinar, polemičar i antologičar, filmski teoretičar i režiser, dramaturg i kazališni režiser.

Nedostaje volje i želje, smatraju komentatori talijanskih prilika, da se Pasolinijev opus shvati dubinski, da se studira i analizira, pa čak, kamo sreće, pronađe neki treći pristup cjelovitosti njegova djelovanja.

Na upit "tko je bio Pasolini", talijanska kultura još nije odgovorila.

Pokušali su to u drugim sredinama. U Parizu je posljednja tri mjeseca prošle godine trajala najveća manifestacija koja je ikad održana u počast nekog umjetnika našega stoljeća. Svojevrsni višemjesečni hommage Pasoliniju održavali su poznati intelektualci, umjetnici, filmaši i književnici: Alberto Moravia, Vittorio Gassman, Franco Fortini, Carlo Bo, Christine Buci Glucksman, Andrea Zanzotto, Hans Magnus Enzensberger i Gilles Deleuze.

Čak i na tako uvaženom skupu nije se moglo sasvim izbjeći beatiflkaciju post mortem ličnosti koja izmiče svakoj klasifikaciji. Kreirajući jedan mit, koji je očaravajući koliko i dalek, zaboravlja se na uznemirujuću hitnost problema koje je Pasolini stavljao na tapetu, zbog kojih je grmio, sablažnjivao javnost i nerijetko vrijeđao uljuljani, malograđanski ukus.

No, koliko je privlačan kao reprezentant kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih godina, razdoblja koje je urodilo prkosom spram katoličke crkve u Italiji i "Crvenim brigadama", svjedoči i dokumentarac britanske televizije A Desperate Vitality (Očajnička vitalnost) prošlog mjeseca emitiran na BBC-ju.

Književnica Paula Bailey, u značajnom društvu Alberta Moravije, Umberta Eca, Bernarda Bertoluccija i Terencea Stampa (glumca iz Pasolinijeve Teoreme) prisjećala se što je njegova veličina značila za evropsku kulturu.


Njegov komunizam neće biti prosvjetiteljski ni revolucionaran



Čovjek o kojem se polemiziralo, uvijek u središtu burnih i kontroverznih događaja, rodio se u obitelji konjičkog oficira i seoske učiteljice. Još kao dječak preselio se iz Bologne u Casarsu, rodno mjesto majke.

Ondje je ostao sve do 1949, pišući svoja prva književna djela - sasvim različita od onih koja su mu poslije donijela slavu. U to je doba u svojim pričama i pjesmama s ljubavlju opisivao svijet i ljude oko sebe: svijet zdrav, seoski, s osobama sirovima ali dobrima.

Prelaskom u Rim, počinje se družiti s ljudima iz književnih i filmskih krugova. Siromašan, prvi je stan iznajmio u jednoj kućici na periferiji (kojom je u kasnijim književnim i filmskim djelima opsjednut), i u tom je ambijentu počela njegova transformacija.

Osjetio je poriv za onu frenetičnu aktivnost koja mu je, zajedno sa slavom i počastima, povremeno donosila publicitet vezan za događaje zbog kojih bi se mnogi stidjeli.

Italija je, tvrdio je iz vlastita iskustva, izgubila svoje moralne vrijednosti koje su bile nastale u njenoj seljačkoj duši i održavale se još u prvoj fazi industrijalizacije. Tome je kriva filozofija i praksa potrošačkog društva.

Postojeća civilizacija je ubijena, nova moralna pravila društva nisu ustanovljena. A razvoj mu je bila mrska riječ; smatrao je da to nije sinonim za napredak. Razvoj je, po njegovu mišljenju, samo pogodovao potrošnji.

Zanimljivo je što o tome kaže njegov veliki poznavalac Moravia:

"Pasolini je došao u Rim kao emigrant sa sjevera, a kruh je zarađivao predavajući na periferiji. U to doba treba smjestiti i njegovo veliko otkriće: poluproletarijat, kao revolucionarno društvo, usporedivo s protokršćanskim zajednicama, društvo koje u sebi nesvjesno nosi poruku asketske poniznosti koja stoji u oporbi prema hedonizmu i oholosti građanskog društva. To otkriće izazvat će promjene u Pasolinijevu do tada ortodoksnom komunizmu, i dat će mu konačan karakter. Njegov komunizam neće biti prosvjetiteljski ni revolucionaran, a još manje naučan, odnosno marksistički. Bit će pučki, romantični komunizam, gotovo mističan, ukorijenjen u tradiciju i projiciran u utopiju!"


No što se događa? U trenutku talijanskog privrednog buma, ti skromni poluproleteri prestaju biti skromni i svoje stare vrijednosti mijenjaju za vrijednosti potrošačkog društva, ali i dalje ostaju siromašni.

"To je otkriće za Pasolinija bilo istinska politička, kulturna i ideološka trauma", zaključuje Moravia. "Od tada je on sam protiv svih. Odatle i traženje skandala, ali ne više na razini ponašanja, nego na razini mišljenja. Odakle i njegovo kontinuirano sudjelovanje u javnim raspravama, gdje je znao briljantno braniti i potvrđivati osobne kontradikcije. Njegov je kraj istodobno sličan njegovu djelu i nesličan njemu samome. Sličan, jer ga je on opisao u svojim djelima u svim bijednim i surovim modalitetima, nesličan, jer on ipak nije jedan od svojih junaka nego središnja osoba naše kulture, pisac i režiser koji je obilježio jednu epohu."


Suvremenici su ga tokom života definirali kao "razoružanog proroka", "velikog intelektualca tradicije", "predstavnika nazadnog pravca kasne neorealistične književnosti" i "organski intelekt".


Čarobna televizijska kutija producira sivilo



No, ipak, i nakon smrti ostaje neklasificiran, kulturno i politički skandalozan, kontradiktoran baš kako je rekao u jednoj svojoj pjesmi:

"Skandal je protiviti se, biti s tobom i protiv tebe; s tobom u srcu/u svijetlosti, protiv tebe u mračnoj utrobi."

Eksperimentator u godinama vladavine neorealizma, marksist koji je istodobno i kršćanin, protivnik studentskog pokreta u prvom naletu osporavanja šezdesetih godina, poricatelj pobačaja za koji su se zalagale feministkinje u svojim društvenim bitkama, Pasolini je, očito, želio biti na smetnji svima.

I kulturnom svijetu, u koji je pripadao, i vlasti, koju je napadao. Kada je, na primjer, predlagao ukidanje škole, razmatrajući lingvistički genocid nad novim generacijama đaka, nitko ga nije shvaćao. Smatrao je da srednja škola i čarobna televizijska kutija, onakvi kakvi su dani, izbacuju robote, sluge, laktaše i produciraju sivilo.

Kritizirao je službenu kulturu jer je bila nesposobna shvatiti znakove i probleme vremena. Poziv da se povede "proces protiv kršćanske demokracije" sastavni je dio njegovog političkog uvjerenja, kako je "trideset godina te vlasti samo nastavak onih dvadeset pod fašizmom", barem što se tiče njemu mrskog grabljenja prema potrošačkom carstvu!

Svoju kontroverznost najbolje je sam izrazio za boravka u Zagrebu 1970. godine, u povodu premijere filma Medeja:

"Ja se borim protiv sistema. Ali ja u tom sistemu, u tom društvu, živim. Kad napišem knjigu ili snimim film, izdavanje knjige ili realizaciju filma omogućuje mi to isto društvo. Boreći se protiv njega, borim se i protiv sebe. Moj je položaj dvostruk, to jest nezahvalan!"

Talijanske novine danas zaključuju, uoči desetogodišnjice njegove smrti, da takve manijakalne hrabrosti - "reći sve, podvrći sve razornoj analizi i bez trunka straha za vlastiti integritet" - manjka sadašnjim talijanskim intelektualcima.

Intelektualni je stalež, u međuvremenu, shvatio smisao optužnice koja se provlači kroz sva njegova djela, no može li se itko s takvim postavkama uvući u probleme društva kao što je znao Pasolini, pitaju se talijanske novine.

S Pasolinijem je iščeznuo posljednji "univerzalni intelekt" svoga vremena, figura koja je bila kadra osobno utonuti u violentni kaos društvenog tkiva.

Osoba koja na svijet nije gledala iza prozora svoje sobe nego je isti taj svijet pokušala osvojiti.

Ne podliježući kompromisima čak ni sa samim sobom.

(Tekst: Nepotpisan, autor je najverovatnije Silvije Tomašević, Studijev dopisnik iz Rima, 1985.)




Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate