YU sportisti nižu trijumf za trijumfom '90: Njihovi uspesi - nasuprot blata u koje nas guraju YU političari...


Septembar 1990: Prizori trijumfa, scena na pobjedničkom postolju, zvuci himne dok se na jarbolu leprša naša trobojka - sve ovo barem na tren guši osjećaj društvenog bespomoćja svakog sportskog konzumenta. Tih i takvih prizora bilo je, na sreću, dovoljno...

Kažu da pojmovi s oznakom "made in Yugoslavia" mogu zablistati na udarnim mjestima velikih svjetskih novina tek obojeni modricama, suzavcem, barikadama - jadima našim svagdašnjim, stvarima koje su dotičnom čitateljstvu, iz zemalja, koje ovdje zovemo normalnim, tek puka refleksija, s dozom egzotičnosti, koja sliči našem osjećaju dok smo gledali svoje prve kaubojske filmove u večernjem subotnjem terminu.


Prizor pobjede



Sportu, međutim, uporno uspijeva da nas bar u poluprividu lansira iz smrada rumunsko-bejrutske žabokrečine, kaljuže u koju nas "sigurno i nepokolebljivo" gurkaju gospoda (drugovi?) političari, privrednici i slične "ozbiljne" fele.

Međunarodni vrijednosni rejting koji oni nisu u stanju da zaskoče, naši sportisti u posljednje vrijeme tako često dostižu, izlazeći tako iz opšte letargične atmosfere koja ih okružuje i koju i te kako osjećaju na sopstvenoj koži.

Prizor pobjede, scena na pobjedničkom postolju, zvuci himne dok se na jarbolu pobjedonosno leprša naša trobojka - sve ovo barem na tren guši osjećaj društvenog bespomoćja svakog sportskog konzumenta.

Tih i takvih prizora je, na svu sreću, bilo mnogo. Mnogo, ali nikada i dovoljno. Ovaj napis je skromni pokušaj da se najveći dio sportskih uspjeha u posljednje vrijeme "zarobi" na nekoliko kartica jednog novinskog teksta, s dužnom isprikom za sve što bude eventualno zaboravljeno.

Jer, zvjezdanih iskri YU-SPORTA je u posljednje vrijeme bilo mnoštvo. Oni skloni patetici bi rekli - kao na zvjezdanom nebu u dugoj ljetnoj noći. Jer, iako bez osvojenih "medalja" sigurno se u ovom spisku mogu naći i izabranici Ivice Osima. Peti u svijetu fudbala.

Najsjajnijom iskrom u YU sportskom sazviježđu se doimaju dostignuća košarke ovdašnjih prostora. Primjera je napretek. Od maestralnog trijumfa plave čete na Svjetskom prvenstvu u Argentini, preko srebra košarkašica na takmičenju istoga ranga u Maleziji, pa do klupskih uspjeha od kojih je najvrednija dvostruka evropska kruna "žutih" sa Gripa.

Kao zajednička nit svih ovih trijumfa se provlače superlativi sadržani u agencijskim vijestima koje su tada oblijetale planetu.

"Kreativni, pametni i staloženi izdanci Yu-košarkaške škole", "održali su lekcije prepotentnim Amerikancima", "Ruskinje na koljenima, prvi put poražene na jednom velikom takmičenju od smionih Jugoslovenki", "igra Jugoslovena se pretapa u raskošan balet" - sve su ovo ti nasumice istrgnuti redovi čuvenih svjetskih revija.

Ne samo sportskih, jer sport je danas mnogo više od običnog nadmetanja ljudi po unaprijed utvrđenim pravilima.

Kompleks YU-basket tiranije počinje da se uvlači na prostore crne Amerike, domovine tvorca ove igre Džejmsa Najsmita. O tome svjedoči nedavna agencijska vijest da je USA basket federacija već sada pristupila izboru trenera svoje reprezentacije za predstojeća takmičenja i to od široke lepeze istih, u koju ulaze i u posljednje vrijeme dva najslavnija imena NBA trenerskog kora, Pat Rejli (ex L.A. Lakers) i Čak Dejli (Detroit Pisons).

Agencijski komentar u istoj vijesti piše "kako je taj temeljit i kvalitativno selektivan put do prvog trenera USA-teama očigledan znak da je Amerikancima preko glave poraza od tamo nekih Jugoslovena".


Uspjeh kraljice sportova



Kraljica sportova. Split. Prvenstvo Evrope. Manifestacija pomućena ukusom gorkog politikantskog upliva u stvar koja je vrednija od bilo koje i bilo kakve politike - kurve ili imaginarne osobe niskih moralnih pobuda, kako se to kaže uštogljenim socrealističkim vokabularom.

Snežana Pajkić i Dragutin Topić su se nad sve to nadvisili osvajajući zlatne medalje. Do Splita su ih neki smatrali samo perspektivnim članovima vrtića svjetske atletike, ali su ih on i ona u borbi sa visinom i dužinom na simpatičan način negirali.

Još dvije osvojene medalje, Biljane Petrović - srebro u skoku uvis i bronza Boruta Bilača u skoku udalj, još su više uglancale plavi sjaj na tablici osvojenih medalja na A 90. Učinjeno je ono što je malo ko pretpostavljao da je moguće.

A 90. je imalo izvanrednu predigru na omladinskom atletskom prvenstvu svijeta u Plovdivu. Već spomenuti Dragutin Topić je tamo osvojio, naravno, zlato, postavivši pri tom svjetski omladinski rekord (237 cm), svrstavši se time u red najvećih svjetskih skakača uvis Havijera Sotomajora, Megenburga, Sjeberga...

Mozaik uspjeha ovdašnje kraljice sportova je upotpunjen srebrom Marijana Lužara u trci na 400 metara i bronzom visaša Stevana Zorića (visina 226 cm) na istom, plovdivskom stadionu. Istina, svi ovi uspjesi nisu plod uspješnog rada atletske organizacije, već su isključivo zasluga atletskih fanatika - trenera i njihovih pulena.


Mala Mo



Teniski klinci Goran Ivanišević i Monika Seleš, Mala Mo, postali su domaćini naslovnih stranica svih sportskih žurnala. Ki Biskejn, San Antonio, Rim, Berlin i Pariz samo su neka od poprišta na kojima je svjetska teniska elita morala priznati poraz pred naletima mlađanih Jugosa.

Graf, Navratilova i Malejeva su morale početi ozbiljno shvatati Malu Mo koja je sve manje i fizički mala. Sve one sada strahuju od njenih dvoručnih udaraca, njenih za protivnice iritirajućih uzvika "ah, uh" (ili već tako nekako). Klinka sa simpatičnom kikom je postala zastrašujuća konstanta teniskih terena širom planete.

Ivanišević, momak sa splitskog Firula, ne osvaja poput Selešove turnire tipa Rolan Garosa, ali je postao tenisko ime od kojeg zaziru i oni najveći, poput Bekera, Edberga, Vilandera...

Turnirskim uspjesima Monike i Gorana se pridružila pobjeda našeg reprezentativnog teniskog tima u Svjetskom kupu, pobjedama nad Šveđanima u polufinalu. To je još jedan od uspjeha naše teniske balade, čije naličje, kao i u atletici, nije baš tako sjajno kao rezultati pojedinaca. Otprilike se sastoji ni iz kakve organizacione potpore, roditeljskog odricanja u korist svojih teniskih nomada, pod stručnom paskom trenera - fanatika. Poznata priča, svojstvena ovim prostorima.

U sjeni ovih medijski tetošenih sportova protekli su uspjesi naših strijelaca na Svjetskom prvenstvu u Moskvi. Tu je Jasna Šekarić još jednom potvrdila svoje streljačke vrline osvajanjem zlatne medalje u disciplini gađanja vazdušnim pištoljem. Za nijansu je bio slabiji plavi soko Rajmond Debevc osvajajući srebro, ustrijelivši ga vazdušnom puškom.

Svjetski prvak je nedavno postao i Branko Mirt, takmac u padobranskoj vještini, sportu medijski minornom u nas. Učinio je to nadmoćno, bez ijednog kaznenog boda u deset napravljenih skokova od kojih je onaj posljednji bio, na primjer, sa 3023 metra visine.

Bio je beskrajno sretan, "jer ne postaje se svjetski šampion svaki dan", iako mu taj naslov ne donosi materijalnu satisfakciju. "Ko mu je kriv što ne igra fudbal", rekli bi mu mudri. A da li je baš tako?

Iztok Čop i Denis Žvagelj su po drugi put zaredom osvojili zlatnu medalju na omladinskom SP u kajaku dvojcu bez kormilara; Belišćanin Zvonimir Krznarić dohvatio je srebro na EP za omladince u kajaku jednosjedu. Sve to su valjda najave boljih rezultata u sportu čiji su u nas sinonimi Ljubek, Nišović...

Kćerka slavnog plivačkog asa Đurđice Bjedov, Anamarija Petričević, u Rimu je na prvom evropskom kupu osvojila zlato na 400 metara mješovito i srebro na 200 metara iste discipline; Igor Majcen je doplivao do bronze na 1.500 metara.

Iz Kuala Lumpura je nedavno stigla vijest da će Jugoslavija ponovo, nakon 19 godina, imati šahistkinju na turniru kandidatkinja. Tako će Alisa Marić pokušati postati izazivačica svjetske prvakinje Maje Čiburdanidze.

Toma Česen, alpinista, postao je prvi čovjek kojem je pošlo za rukom da osvoji četvrti vrh na svijetu, Lotsen na Himalajima, za koji je najslavniji alpinista svih vremena Rajnold Mesner rekao da je "zagonetka 20. vijeka".

Svojevrsna zagonetka su i svi ovi pobrojani uspjesi (još jednom izvinjenje onima koji su iz te ogromne sume uspjeha zaboravljeni).

U vremenima sveopšte društvene inficiranosti raznoraznim bolestima pod kojima svi teturamo SPORT postiže uspjehe bez pardona.

Na svim poljima, u svim uzrastima, trenirajući u hladnim salama, bez rekvizita i tople vode.

Potvrđuje se tako teza "da umjetnost cvjeta kada su društva u kojima se ista stvara u propadanju". A u sportu je mnoštvo umjetničkih refleksa, jer sport je umjetnost koja nije umjetna, jer je isuviše životna da bi to bila.

Sjetite se samo Kukočevih zakucavanja, pirueta... Time vam je kontradiktornost prethodne teze jasna.

Napisao: Goran Maljukan (Ven, 1990.)


Uspjeh



Na naše pitanje o fenomenu sportskih uspjeha u posljednje vrijeme, profesor doktor Zečević sa sarajevskog Fakulteta za fizičku kulturu, nam je rekao:

"Sport u svojoj prirodi kao osnovicu ima komponentu kohezije. I mada se ona u pojedinim trenucima koristila za stvaranje ili postizanje kohezije u pojedinim sporadičnim segmentima (nacionalizam, lokalizam i slično) ona uvijek odgovara generalnoj koheziji. Zato sport može svojom snagom da pokrije pojedina lokalna zadovoljenja.

Onda nije nikakvo čudo da on predstavlja onaj faktor čiji uspjeh predstavlja uspjeh svih, a ne izolovanih grupa, pojedinaca ili pojedinih ideja".



Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate