Josipa Lisac i njen gost Massimo Savić oduševili na koncertu u zagrebačkoj Ciboni 16. X 1987.


Listopad 1987: Prodavši više od pet tisuća karata za svoj zagrebački koncert, Josipa Lisac i Massimo Savić dokazali su da kvalitetna pop-glazba ima i u Jugoslaviji brojnu publiku...

Ono što su šesnaestog listopada zagrebačkoj publici pružili Massimo Savić a posebno Josipa Lisac iznenadilo je i članove prateće grupe Karamele iz Kopra, odnosno najbliže suradnike popularnih pjevača, koji su otprije bili uključeni u projekt.

Publika je bila zatečena maštovitom koreografijom Josipe Lisac (posebno u bisu, pri izvedbi pjesme Kraljica divljine), kao i njezinim ekstravagantnim mnogobrojnim opravama koje je mijenjala u toku nastupa te, iznad svega, dokazom da i na domaćoj pop-sceni, iako rijetki, pjevači znaju pjevati.

Neki su solisti i grupe prodali i više karata za svoje koncerte, na nečijim je koncertima publika iskazala mnogo srčaniju odanost izvedenim kompozicijama - ali ovo je bio nastup koji je najuvjerljivije pokazao da se i u jugoslavenskom popu, bez obzira na sve veću ekonomsku i kulturnu izolaciju, može stvarati i izvoditi glazba koja je potpuno na nivou globalno priznatih kriterija i standarda. 

Dapače, tok samog koncerta i pomalo otežana komunikacija između izvođača i publike, dala je naslutiti da se i Massimo Savić, a posebno Josipa Lisac, trenutno nalaze barem s obzirom na svoje ideje i mogućnosti iskaza mnogo dalje od skromnih očekivanja vlastite publike. 

Josipa Lisac isticala je često u intervjuima da je nedostatak konkurencije otežavajuća okolnost za njezinu karijeru. Pritom nije mislila samo na konkurenciju u okvirima glasovnih mogućnosti, nego na kompletan pristup šou-biznisu koji ona shvaća kao rad na nekoliko zasebnih, ali komunikativnih razina. 

Taj je koncert to uvjerljivo potvrdio.


Dakako, ne smije se pretjerati u panegiricima...



Publika Josipe Lisac došla je čuti njezine pjesme u izvornoj interpretaciji; stariji da bi čuli skladbe otprije desetak, pa i više godina, a oni mlađi skladbe s njezina posljednjeg albuma Boginja. I ništa više. A Josipa Lisac bila je spremna pružiti mnogo više - a to je i učinila! 

Iako ima najbolji glas u Jugoslaviji, Josipa Lisac nudi i vizuelni šou. Sve je to vrlo daleko od recitala ostalih jugoslavenskih pop-izvođača kojima je skidanje sakoa ili pričanje starog vica vrhunac dramaturgije jednog nastupa. I u tom je smislu došlo do komunikacijskog kratkog spoja između nje, njezina non-stop programa, s jedne strane, i publike naviknute na program po vašim željama u živo, bez ikakve mogućnosti iznenađenja, s druge.

Dakako, ne smije se pretjerati u panegiricima - jer to nije bio koncert ni Tine Turner, ni Madonne, pa ni Withney Houston. Svaki od nastupa tih zvijezda stoji nekoliko stotina tisuća ili milijuna dolara, ali bitno je da Josipa Lisac razmišlja na jednak način i ostvaruje svoje ideje na optimalnom nivou, s obzirom na uvjete u kojima živi i radi. Time dokazuje da se može pružiti mnogo više negoli čvrgama, tezgama, na koje su domaću publiku navikli zabavnjaci i rokeri, uživajući u nedostatku bilo kakvih informacija izvana.

Pri svemu tome ne smije se zaboraviti ni na Massima Savića koji, prema svemu sudeći, ima pred sobom sjajnu karijeru pjevača i zabavljača, ako nastavi ambiciozno, kao što je i krenuo. 

Za nekoliko godina možda će biti sposoban dokazati da je i Dorian Gray bila komercijalna i komunikativna grupa. Dakako ako se na to postupno pripremi i široka publika! 

Zato na svojoj drugoj samostlanoj ploči ne bi smio napraviti radikalan zaokret unatrag (prema ranijim radovima), nego malen korak naprijed, kojim će obilježiti puni krug i završiti tamo otkuda je i krenuo. Dakako, uz razliku u materijalnom statusu.

Ipak, pretjerano bi bilo reći da je koncert u svim svojim dijelovima bio savršen. U pojedinim segmentima bilo je prostora za korekcije, ali najvažnije je da se ta primjedba ne odnosi na nosioce programa. 

Priredba bi bila još dinamičnija da je i prateća grupa pokazala ponešto emocionalnosti, da je i solistima rečeno da na pojedinim mjestima svirkom naglašenije istaknu, a ne da samo popune zvučnu sliku. Bilo bi još bolje kad bi i članovi grupa imali svoje koreografske zadatke. U tom bi slučaju cijela pozornica bila aktivna, dobilo bi se još više u dinamici nastupa, a zvijezde programa dobile bi snažniju vizuelnu potporu.

No, najveći prigovori za nastup odnose se na prostor dvorane Cibonina kompleksa, odnosno valja ih uputiti ljudima koji u njemu obavljaju posao. 

Dvorana je već postala poznata po izuzetno lošoj akustici (koja je na tom koncertu ipak bila manje naglašena), kao i po neudobnim sjedalima bez naslona, potpuno neprikladnim za koncerte i slične priredbe. 

A najtragičnije, čak i pomalo nestvarno, djelovala je služba osiguranja koja oko dvorane nije dopuštala parkiranje automobila, iako je bilo mjesta, pa sve do toga da je u toku koncerta zabranjivala da se stoji ili da se kreće!


Prokleto malen, uzak i neadekvatan ulaz/izlaz iz same dvorane...



Mnoge je posjetioce to podsjetilo na izvještaje Vjesnikova dopisnika Branka Vlahovića iz SSSR-a o atmosferi na koncertima Bajage. 

Događalo se čak to da su posjetioci koji su kasnili jedva ušli u dvoranu. U parketu je bilo postavljano samo dvanaestak redova stolica, a prvi je red od pozornice bio udaljen čak desetak metara, tako da uistinu nikakav kontakt između publike i izvođača nije ni mogao postojati. Kao da je organizatore nečega bilo strah... 

A ako imaju od čega strahovati, onda je to prokleto malen, uzak i neadekvatan ulaz/izlaz iz same dvorane. Za sve posjetitelje bio je uvredljiv patronski odnos čuvara dvorane, koji su zahtijevali kvazi-elitno ponašanje publike u još kvazi-elitnoj dvorani; točnije - sjedenje na neudobnim, tvrdim, plastičnim stolicama, namijenjenim publici koja na utakmicama stoji, savijanje kičme i nemogućnost da se razgibaju noge! 

Ne mogu zamisliti publiku koja sjedi dok Aco Petrović u posljednjoj sekundi utakmice postiže pobjedonosnu tricu pucajući sa centra. 

No, budući da su ta vremena prošla (a ni Aco Petrović više ne igra u Ciboni), možda odgovorni u dvorani žele realizirati prenamjenu toga prostora? 

U svakom slučaju, ljudi koji vode košarkaški klub nemaju prava očekivati i zahtijevati da se njihova publika ponaša kao na sprovodu, pa makar se u dvorani održava koncert, a ne utakmica. I na koncertima se ljudi koji su platili kartu žele razveseliti i uzbuditi, kao i na utakmicama.

Nedostaci su još više došli do izražaja jer su Josipa Lisac i Massimo Savić zaista pružili mnogo razloga tisućama ljudi u dvorani za dobar provod i veselje. Čak i bolji nego što je publika prije koncerta očekivala.

Napisao: Ozren Kanceljak, snimio: Željko Jelenski (Studio, 1987.)




Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate