Prosinac 1978: Ovogodišnja Nobelova nagrada za
književnost, dodijeljena židovsko-poljskom piscu Isaacu Bashevisu
Singeru, iznenadila je svjetsku javnost, književne kritičare, pa i
samoga dobitnika. Sedamdeset i četverogodišnji pisac, odan
tradiciji, temeljnoj preokupaciji svojih djela, ostao je vjeran
klasičnim uzorima i ne zanima ga eksperimentalna i avangardna
književnost.
Objavljujemo ekskluzivni razgovor sa Singerom, koji je
vodio talijanski novinar Daniele Cerri.
*****
Nobelova nagrada 1978. za književnost
bila je iznenađenje. Prognoze o mogućem dobitniku govorile su o
engleskom piscu Greenu, kolumbijskom piscu Gabrielu Garciji Marquezu
i turskom piscu Yasaru Kemalu.
Švedska je akademija, ipak,
dodijelila nagradu (koja ove godine iznosi preračunato, oko 3,5
milijuna dinara) Isaacu Bashevisu Singeru, velikom židovsko-poljskom
piscu, koji od 1935. živi u SAD. Obrazloženje glasi:
"Za njegovu pripovjedačku umjetnost, punu strasti, pomoću koje, vukući korijenje iz židovsko-poljske tradicije, oživljava univerzalno ljudsko stanje. Za kontrast između tradicije i obnove, između staroga svijeta, vjere i misticizma, s jedne strane, te slobode misli, sumnji i nihilizma, s druge, bitnih tema priča i romana Isaaca Bashevisa Singera."
Vijest ga je zatekla u Miamiju, gdje se
nalazio da proslavi židovski blagdan Dom Kipur (Dan pomirenja).
Odmah je izjavio:
"Sretan sam, ali istodobno, žalim što nagradu nisu dobili veći pisci od mene. Nadam se da će je ubuduće dobiti svi oni koji je zaslužuju. Znate tko bi trebao dobiti nagradu? Henry Miller, jer se bori za slobodu literature. Nijedan pisac ne piše radi nagrade. Tolstoj je bio kandidat, ali je netko drugi dobio nagradu umjesto njega. Tako da nagrada, iako ulijeva zadovoljstvo, stvarno ne pokazuje mnogo toga."
Zatim je dodao:
"Nikad nisam ništa očekivao. Da su mi rekli da sam dobio nagradu od 500 dolara, bio bih jednako iznenađen. Vjerujem da mi nitko ništa ne duguje, ali mislim da oni koji dobiju Nobelovu nagradu moraju biti zahvalni. Neću zadržati cijeli novac za sebe. Dio ću dati onima kojima je potrebniji nego meni."
Nobel je bio iznenađenje, rekli smo.
Ime Isaaca Bashevisa Singera ne samo što nije bilo među
vjerojatnijim kandidatima za 1978. nego se nije pojavljivalo ni
prijašnjih godina. To ime nije postojalo među kandidatima za
Nobelovu nagradu.
Ali, istodobno, postojalo je u mislima i srcu
milijuna čitalaca, iako je njegova književna sreća bila prilično
spora, a kritika još sporija, pogotovu u Evropi, u priznavanju
njegove vrijednosti.
Rođen u Poljskoj 14. srpnja 1904, u
rabinskoj obitelji; proveo je djetinjstvo i mladost u Varšavskom
getu. U 16. godini počeo se baviti novinarstvom, a u 30, kako bi
izbjegao rasističke progone, preselio se u SAD.
Rođeni pripovjedač,
ubrzo je napisao mnoga djela, ali je tek početkom šezdesetih godina
počeo ubirati plodove svojega rada. Henry Miller prvi ga je, u
članku objavljenom 1964. u časopisu "Life", predstavio
američkoj publici i kritici kao jednog od najvećih živih pisaca.
Autor "Rakove obratnice" napisao je između ostalog:
"Prije 40 godina za uzor sam bio izabrao Knuta Hamsuna: kad bih danas počeo pisati, izabrao bih Singera. Smatram ga savršenim. Čini se da je sposoban izraziti gotovo sve. Ničega se ne boji, ni jedne teme, pa čak ni menstruacije. To je pisac koji može dovesti do ludila one što imaju uho za melodiju sakrivenu između redaka, ili za smisao koji se krije iza smisla. Čitajući Singerove priče, čovjek ne zna da li da pjeva, pleše ili viče. Singer se doima kao da je izašao sa stranica Staroga zavjeta. Dopustite mi da kažem ono što je on rekao o svojem bratu: "Još učim od njega i od njegovih djela".
Do tada je Isaac Bashevis Singer
objavio ova djela: "Sotona u Gorayu", "Obitelj
Moskat", "Idiot Gimpel", "Čarobnjak iz Lublina", "Spinoza iz Trgovačke ulice", "Rob",
"Dva lažljivca", "Kratki petak i druge priče",
zatim "Na dvoru moga oca", "Zamak", "Posjed",
"Kafkin prijatelj", "Neprijatelji", "Ljubavna
priča".
U tim pričama i romanima on se sjeća
Poljske iz svoga djetinjstva i mladosti, prije pada Austro-Ugarske;
istraživao je, u svim njegovim aspektima, svijet koji je nestao, ili
bio neposredno pred nestajanjem, tako da ga je oživljavao svojom
moćnom maštom; slijedio je, u njegovim tragičnim peripetijama,
ljude koji su morali napustiti svoju zemlju zbog povijesnih oluja.
Postigao je prvi značajan uspjeh 1950.
s "Obitelji Moskat", knjigom ambijentiranom u Poljskoj
prije nacističkog napada, u kojoj je ispričao priču o raspadanju
židovske obitelji iz Varšave na pozadini sve veće dezintegracije
tradicionalne židovske kulture.
Osim sporosti kritike, jedan drugi
faktor usporio je uspjeh koji je Singer zasluživao: pisao je na
jidišu, jeziku s kojeg se teško prevodi, te je, nakon mnogih
teškoća, uspio sastaviti ekipu dobrih prevodilaca, koja je radila
pod njegovim izravnim nadzorom (među njegovim je prevodiocima i Saul
Bellow, isto nobelovac, koji je Singera proglasio svojim jedinim
učiteljem).
Morao je tako čekati sve do 1970. kako bi u Sjedinjenim
Američkim Državama dobio prvo službeno priznanje, National Book
Award.
Singer živi u New Yorku, u 86. ulici,
u stanu na petom katu goleme četvorouglaste zgrade, s unutrašnjim
dvorištem, vodoskokom i cvijećem. Tu živi sa svojom drugom ženom,
Njemicom Almom Haimann, i s pticama svih vrsta i boja, posebno s
kanarincima.
Kao čovjek i sugovornik fascinira.
Ima nevjerojatno
pamćenje; sve što kaže potvrđuje ironičnim smiješkom, ironijom
koja je često bliska sarkazmu, ali koja se nikad ne pretvara u
sarkazam, što je rezultat stare ljudske mudrosti.
No, kod njega
najviše osvaja vitalnost, koja se povećava razmjerno s godinama, te
se izražava u njegovoj neiscrpnoj sposobnosti da priča.
• Gospodine Singer, kad ste počeli
pisati? Kako ste postali pisac? Smatrate li se piscem po zvanju, kao
što se to često kaže, ili ste postali pisac zbog drugih razloga,
drugih životnih okolnosti, zato što je vaš brat bio pisac?
- Počeo sam pisati sa 16 godina, ali
kao novinar, a ne kao pisac. Neko vrijeme bio sam redaktor u
književnom časopisu u Varšavi. Odlučio sam postati novinar pošto
sam pročitao talijansku knjigu kojoj se autora više ne sjećam.
Bila je to priča o novinaru koji je pred smrt natjerao sina da se
zakune da nikad neće biti novinar. Nakon čitanja odlučio sam da
postanem novinar.
• Kako ste iz novinarstva prešli na
prozu?
- Kao prvo, najčešće sam pisao
književne recenzije, što znači da sam se bavio prozom, a, kao
drugo, nikad nisam prestao biti novinar. Bio sam novinar u Poljskoj
između dva rata i u SAD. Već dugo godina surađujem pričama,
člancima, recenzijama u časopisu Jewish Daily Forward na jidišu.
No, vrlo sam brzo počeo pisati priče. Počeo sam 1926. Svoj prvi
roman, "Sotona u Garavu", napisao sam početkom tridesetih
godina, kad mi je bilo oko 27 ili 28 godina; objavljen je u Poljskoj
1932.
• Na kojem ste jeziku pisali prve
priče, a na kojem roman "Sotona u Gorayu"?
- Rastao sam uz mrtve jezike. Još kao
dijete naučio sam tri mrtva jezika, hebrejski, aramejski i jidiš.
Odgojen sam u duhu kulture koja se razvila u Babiloniji, odnosno na
Talmudu. Prve priče i prvi roman napisao sam na hebrejskom, zatim
sam napustio hebrejski i prešao na jidiš.
• Zašto ste napustili hebrejski radi
jidiša?
- Zato što je jidiš, koji neki i ne
smatraju jezikom, jednak u svim zemljama, s blagim razlikama u
izgovoru, dok se hebrejski govori samo u Izraelu. Pišem na jidišu
na kojem se govorilo u doba mojih predaka, u kući mojih roditelja i
u Poljskoj moga djetinjstva i mladosti. Odlučio sam da ostanem
vjeran svojem porijeklu, svojim prvim dojmovima i iskustvima.
• Osjećate li, i da li ste ikad
osjetili, neku vrstu frustracije, nemoći, pišući na mrtvom jeziku,
jeziku koji će uskoro nestati?
- Smatraju me posljednjim piscem na
jidišu, no to me ne čini ni zadovoljnim ni nezadovoljnim. Sve je
osuđeno da umre. Jidiš će umrijeti kao živi jezik, ali neće
umrijeti jidiš-kultura. Svakako, bio sam svjestan da, pišući na
jidišu, nikad neću imati mnogo čitalaca, ali sam upravo zbog toga,
ili i zbog toga, emigirirao 1935. u SAD. Tamo ima najviše čitalaca
jidiša, više od milijun i pol.
Osim toga, bio je tu i Jewish Daily
Forward. Mogao sam se nadati da ću naći nekakvu publiku. Zbog tih
razloga nikad nisam razmišljao da pišem na nekome drugom jeziku.
Uostalom, poljski sam naučio tek kao odrastao čovjek. No, problem
koji je trebalo riješiti bio je prijevod. Dobrih prevodilaca ima
malo na svim jezicima, iako se jedan od mojih prevodilaca zove Saul
Bellow. Ali, da nisam sam surađivao u prevođenju svojih knjiga,
sumnjam da bi ikad bile prevedene na engleski. U svakom slučaju,
bilo bi to loše učinjeno.
• Rekli ste da ste željeli ostati
vjerni svojem porijeklu, svojim prvim dojmovima i iskustvima. Možete
li nam o tim dojmovima i iskustvima reći nešto više nego što ste dosad
rekli u pričama i romanima?
- Gotovo sam već sve rekao u svojim
knjigama, posebno u priči "Na dvoru moga oca". Porijeklom
sam iz rabinske obitelji; otac mi je bio rabin hasidske sekte, imao
je svoj Beth Din, vjerski sud u židovskoj četvrti u Varšavi, i
onamo su dolazili svakojaki ljudi da dobiju rješenje za svoje
sporove. Tamo sam stekao prve dojmove i prva iskustva.
Od malih nogu,
umjesto aritmetike i zemljopisa, učio sam stranice Gemare (drugi dio
Talmuda) i Mišne (zbornik hebrejske usmene predaje, koju je redigirao Juda Hanasi), učio sam hebrejski i jidiš i bavio se problemom boga i
proviđenja, vremena i prostora, beskonačnosti.
Učio sam Bibliju,
Talmud, Toru i Kabalu. Moji su roditelji htjeli da i ja postanem
rabin, ali sam već bio samostalno odlučio što sam namjeravam
raditi. Namjeravao sam biti pisac, a ne rabin. U 20. godini
definitivno sam to odlučio.
• Koji su pisci, osim ovih vezanih za
židovsku kulturu, pridonijeli vašem razvitku?
- Od mladih dana posebno sam čitao
talijanske i ruske pisce. Čitao sam Boccaccia, Puškina, Gogolja,
Tolstoja, Dostojevskog. Naumio sam na jidišu učiniti ono što je
Boccaccio bio uradio na talijanskom. Boccaccio je velik pisac, genij,
i ima smisla za humor! Svi talijanski pisci imaju smisla za humor, s
izuzetkom Gabriela D'Annunzija. On ga uopće nije imao.
Puškin,
Gogolj, Tolstoj i Dostojevski veliki su pisci! To su pisci na kojima
sam se formirao. Nijedan suvremeni pisac nimalo nije utjecao na mene.
• Među vašim knjigama postoji jedna
pod naslovom "Kafkin prijatelj", i još jedna koja se zove
"Zamak". To podsjeća na Kafkin "Zamak". Zar
Kafka nije nimalo utjecao na vas?
- Kafkin se roman na engleskom zove The
Castle. Do prije nekoliko godina nisam ni znao tko je Kafka. Prvi put
o njemu mi je pričao prijatelj iz Poljske koji je bio s tim praškim
piscem, ali Kafka nije nimalo utjecao na mene.
• Ako već niste poznavali Kafku,
sigurno ste poznavali Prousta, Joycea, Musila?
- Poznavao sam Prousta, ali mi je bio
opširan i dosadan. Nikad nije bio medu mojim omiljenim piscima.
Nikad nije bio moj tip pisca. Joyce se igra jezikom, a ja ne poznajem
dovoljno engleski da bih mogao razumjeti njegove igre. Ni Joyce nije
moj tip pisca. Danas, na sveučilištima, svi pokušavaju imitirati
Kafku i Joycea, no ja mislim da su jedan Kafka i jedan Joyce
dovoljni.
• Koji je vaš tip pisca?
- Već sam vam to rekao. Moji su pisci
Gogolj, Tolstoj, Dostojevski. Čitao sam Flauberta i Maupassanta, ali
to nisu moji pisci. Da je htio, Proust je mnogo toga mogao naučiti
od Gogolja, Tolstoja, Dostojevskog.
Kafka, Joyce i društvo
eksperimentalni su pisci, ali eksperiment mora ostati eksperiment.
Jedan je Kafka dovoljan, kao što je dovoljan samo jedan Joyce. Bilo
bi, međutim, krasno kad bismo imali deset Tolstoja, deset
Dostojevskih, deset Gogolja. Siguran sam da će za sto godina
Tolstoj, Dostojevski i Gogolj još biti živi, dok nisam siguran da
će to biti Proust, Kafka i Joyce.
• Ali, vi odbijate cijelu književnost
u proteklih 60 ili 70 godina!
- Mene ne zanima eksperimentalna
književnost. Za mene pisac uvijek ostaje pripovjedač priča. Danas
pisci žele biti sve: psiholozi, psihoanalitičari, ekonomisti,
znanstvenici. Pokušavaju ujediniti mnogo toga. Možda su oni
sociolozi, psiholozi, ekonomisti, ali nisu pisci. Intelektualci su,
ali ne umjetnici.
• Pa ipak, službena kritika smatra da
nije bitna priča nego književni izraz.
- To je krivo. Priča je uvijek
najbitnija za pisca. Teže je izmisliti priču nego se koristiti
jezikom. Svi mogu naučiti služiti se jezikom, ali ima vrlo malo
onih koji umiju izmisliti priču.
Današnja su lingvistička
istraživanja prolazna. Kritičari koji ne cijene priču podsjećaju
me na onoga dječaka koji je želio kolač, a kad ga je dobio, rekao
je:
"Ne, neću ga, napravljen je od šećera, jaja i mlijeka."
• Ne mislite li da se književnost
mora razvijati kao i ostale discipline, znanost na primjer?
- Ne. Književnost je vezana uz
ličnosti, a ne uz "mozak". Ličnosti se ne mijenjaju tako
lako kao druge stvari. Ne vjerujem u evoluciju u književnosti.
• Zar ni sa židovskim piscima koji
žive i rade u SAD, kao što su Saul Bellow, Bernard Malamud i Philip
Roth, niste imali ako ne utjecajne onda barem odnose međusobnog
poznavanja?
- Bellow, Malamud, Roth američki su
pisci. Ja sam židovski pisac, odnosno jidiš-pisac. To ne znači da
moja publika mora biti židovska ili jidiš. Pišem da bih svoja
iskustva razmijenio s drugima. Mislim da moja iskustva iz Poljske od
1920. do 1935. mogu zanimati i druge, i američke i talijanske
čitaoce.
• Zašto ste ostali usidreni u tom
svijetu, u tom razdoblju, osim u nekoliko slučajeva, kad ste se
preselili u druge svjetove, u suvremeni američki svijet, na primjer?
- Zato što su to razdoblja i svijet
koje najbolje poznajem, odnosno jedini koje poznajem. Poznajem samo
onu Poljsku, onu Varšavu, i posebno židovske krugove tadašnje
Poljske. S druge strane, sklon sam osamljivanju. To je u mojoj
prirodi. Ne viđam mnogo ljudi i ne krećem se mnogo. Krećem se malo
po SAD da bih održao predavanja na sveučilištu, kad me pozovu. No,
najčešće ostajem u svojoj kući u New Yorku.
Što se tiče
židovskih pisaca koji žive i rade u SAD, moram reći da, ako u SAD
pišeš na jidišu, onda si jidiš-pisac, ako pišeš na engleskom,
samo si pisac. No, ja i dalje pišem na jidišu, iako je to jezik
koji malo ljudi razumije, iako je rođen iz spajanja mnogih jezika -
hebrejskog, ruskog, njemačkog, poljskog, rumunjskog - iako je to
jezik koji se smatra mrtvim, iako je teško s njega prevoditi.
Osim
toga, nisam sasvim siguran da će uskoro nestati. Jezik sa tako
bogatom poviješću i izražajnom moći kao što je jidiš ne može
nestati tako lako.
• Na hrpi knjiga na svojem stolu
imate i Bulgakovljev roman "Majstor i Margarita". Jeste li
čitali tu knjigu i što mislite o njoj?
- Ne, nisam je čitao. Rekli su mi da
je Bulgakov bio vrlo hrabar čovjek, koji se nije bojao da napiše oštro pismo Staljinu. Znam da mu je trebalo 20 godina da napiše, i da
više puta preradi, "Majstora i Margaritu".
Danas bi nam,
možda, bio potreban diktator koji bi nas prisilio da ponovno
napišemo svoje priče. To bi, možda, koristilo književnosti.
• Zar ni vaš brat Israel Yoshaa,
autor, između ostalog djela "Yoshaa Kjalb" i "Braće
Ashkezani", nije utjecao na vas?
- Osim pisaca koje sam prije spomenuo
smatram brata svojim jedinim učiteljem. Brat mi je, između ostalog,
pomogao da emigriram u SAD daleke 1935. godine.
• Što mislite o Henryju Milleru? Ako
vam je brat pomogao da emigrirate u SAD, onda vam je Henry Miller
pomogao, poznatim člankom objavljenim u "Lifeu" 1964. da
steknete čitaoce u SAD.
- Jako sam zahvalan Henryju Milleru. To
je pisac koji se bori za slobodu književnosti. Izvanredna je
ličnost. Jednoga dana, nakon telefonskog razgovora s njim i njegovom
ženom, poslao sam mu pismo u kojem sam ga molio da pozdravi svoju ženu. Odgovorio mi
je:
"U idućem pismu nemoj slati pozdrave mojoj ženi jer sam je
već napustio."
U znak prijateljstva poslao mi je njenu sliku.
Bilo joj je, kad je snimljena, tek pet godina i bila je prekrasna
debeljuškasta djevojčica duge plave kose.
• Koji vas kazališni pisci najviše
zanimaju? Zanima li vas Jean-Paul Sartre, ne primjer? Zanimaju li vas
Tennessee Williams, Arthur Miller, Edward Albee, Harold Pinter, prva
imena koja nam padaju na pamet. Što mislite o njima?
- Neki od tih pisaca žele biti po
svaku cijenu originalni, dok se pravi pisac nikad ne trudi da bude
originalan. On jest originalan. Tolstoj nikad nije pokušavao biti
originalan. On jest originalan. Drugi traže reklamu, ali ni tisuću
članaka ni tisuću fotografija u novinama neće stvoriti pisca koji
ne postoji.
U svakom slučaju, Jean-Paul Sartre nije moj tip pisca.
Gledao sam "Zatočenike Altone": nisu mi se dopali. Harold
Pinter ubraja se među one koji žele biti originalni pošto-poto.
Tennessee Williams već je gotov jer je Edward Albee usvojio sve
njegove trikove. I Arthur Miller već je gotov.
• Iako se krije iza velikog smisla za
humor, vaša vizija života prilično je negativna i tragična. Iz
čega, iz kojih događaja, proizlazi ta pesimistička koncepcija
svijeta?
- Ne vjerujem da sam djetinjstvo i
mladost proveo u posebno veselom svijetu, ni da su događaji koji su
uslijedili bili veseli. Ne vjerujem da itko može lako zaboraviti ono
što su nacisti učinili milijunima Židova.
Uistinu, dok sam bio
mlad, nisam bio takav pesimist. Tada sam vjerovao u kulturu, u
znanost, u napredak. Vjerovao sam da će se društvo promijeniti ako
se kultura i znanost razviju i prošire, da će čovječanstvo ići
naprijed.
No, morao sam se uvjeriti da kultura i znanost nisu
dovoljne da bi se uklonili nasilje i nepravda među ljudima.
Oni
kojima nije bilo teško masakrirati milijune i milijune Židova bili
su obrazovani ljudi koji su čitali Tolstoja i Dostojevskog, Heinea i
Nietzschea. Ali, njihova kultura i znanost, sva njihova filozofija,
nisu mogle spriječiti da postanu počinitelji strahovitih zločina.
• Zar vam vjera ne pomaže da se
nadate boljem svijetu, da se nadate da se čovjek može promijeniti,
da će se nasilje i nepravda barem smanjiti ako ne definitivno
nestati?
- Ne, vjera mi ne pomaže puno.
• Ipak, odgojeni ste u jakom
religioznom duhu.
- To je točno. Kao što sam već
rekao, i kao što sam ispričao u svojim knjigama, porijeklom sam iz
hasidske obitelji. Od malih nogu postavljao sam sebi osnovna pitanja,
odnosno ideološka, metafizička pitanja o našem postanku i našoj
sudbini. O životu i smrti, vremenu i prostoru.
Zatim me stvarnost,
korak po korak, razočaravala, i sumnja se uvukla u mene, sve dok se
nije definitivno nastanila.
Otkako sam primijetio da me priroda
razočarala, počeo sam se obraćati natprirodnim silama, svemu onome
što je izvan naše prirodne percepcije.
Uvjerio sam se da je
nemoguće da ne postoje paranormalne moći, okultne, čudesne, koje
bi trebalo dublje proučiti. Vidovitost, telepatija, pretkazanja,
samo su neki od faktora koji ulaze u sferu tih sila.
• Postoje li neki mistični utjecaji
židovske vjere u toj vašoj nastrojenosti prema okultnim silama?
- Možda i postoje. Kabala, kao i sve
druge filozofije, namjerava dati odgovore na naša pitanja, koja se
odnose na sudbinu, na misterij koji nas okružuje. Kabala kaže da je
bog dobar, ali da on krije svoju dobrotu kako bi čovjek mogao
raspolagati slobodnom voljom.
Ali, Kabala nam ne može pomoći da
riješimo praktične probleme svakodnevnice.
• Vjerujete li u zlo kao silu, kao
demonsku silu?
- Moja prva knjiga zove se "Sotona
u Gorayu". To je već po sebi odgovor. Vjerujem da je svijet
koji nas okružuje prepun demona, okultnih i zagonetnih sila.
Stvarnost je od svjetlosti i sjaja, od svjetlosti i mraka.
Ali, ja
nisam filozof, ja sam pisac, pripovjedač, i jedinim sredstvom koje
imam pokušavam nekako osvijetliti to mračno more: to je pričanje
priča.
Ne mogu raditi ništa drugo, makar ovo radio dobro ili loše.
• Koji su vam planovi za budućnost?
- Planiram priču o piscu, i to od
vremena kad je živio u Poljskoj, prije drugoga svjetskog rata, pa do
dolaska u SAD.
• Autobiografska priča?
- Recimo, da.
• Hoće li taj pisac, kao Isaac
Bashevis Singer, pronaći svoju drugu domovinu, SAD? Kako vas se
doima život u gradu kao što je New York?
- Živim u zapadnom dijelu New Yorka, u
četvrti koja se postupno promijenila. Kad sam došao, bila je to
evropska četvrt; danas je prepuna ljudi svih boja, najviše ima
crnaca i Portorikanaca. Postala je neka vrsta džungle.
Ali, izlazim
vrlo malo. Moja žena i ja mnogo volimo Evropu, posebno Italiju. Žena
ima daleku rodbinu u Napulju i, kad god može, odlazi tamo na odmor.
Italija je prekrasna zemlja, unatoč svemu što se dogodilo
posljednjih godina, unatoč svemu što se događa...
Razgovarao: Daniele Cerri (Start, 1978.)
