Edo Peročević: Kako smo Boris Dvornik i ja postali barski pjevači u hotelu Dunav u Čortanovcima...


Siječanj 1972: Zagrebački karakterni glumac Edo Peročević uvrstio se među najtraženije filmske, televizijske i radio-umjetnike u Hrvatskoj zahvaljujući minucioznom radu na epizodnim ulogama koje je majstorski interpretirao...

Prošla je godina bila vrlo uspješna za Edu Peročevića. Afirmirao se kao voditelj popularne emisije "Radio-Jadrana", a na malom i velikom ekranu gostovao je toliko često da su mu na tome počeli zavidjeti i glumci koji inače nisu zavidljivci.

Bez sumnje, Edo je sada u modi. Probio se, uspio je primorati scenariste da pišu uloge za njega, za lice negativca koje se na njegovoj širokoj lepezi izražajnosti mijenja sve do simpatičnog.

Edo Peročević je izašao iz anonimnosti dolaskom u Zagreb 1966. godine. Neka se ne ljute Puležani u čijoj je sredini radio kao kazališni glumac i među kojima mu još i sada žive žena, kći i sin. Jer, istina je da je Edo počeo vrtoglavi uspon u karijeri tek nakon što se odazvao pozivu Fadila Hadžića da postane članom zagrebačkog humorističkog teatra "Jazavac".

- Gluma se ne može naučiti. Glumac se rađa, ali glumac mora krvavo raditi da bi njegov talent izbio na površinu. Glumac je kao ugašeni vulkan: dok ne eruptira, dok ne prospe lavu koja ostaje na površini kao dokaz njegova postojanja i snage, on je nitko i ništa.

Tako o glumačkom pozivu - prisjećajući se svog razvojnog puta - razmišlja Edo Peročević. I čini mi se da nije daleko od istine. Jer, Edo je bio i ostao radnik, glumac koji je uložio veliki trud da bi postao ono što je danas.

Upravo zbog toga priču o njegovu glumačkom početku valja početi od početka ...

Potkraj pedesetih godina dva mladića Boris Dvornik i Edo Peročević upisala su se na Državnu kazališnu školu u Novom Sadu. Postali su najbolji prijatelji, sustanari u podstanarskoj sobici.

Studirali su mučeni besparicom, pa je Edo, između semestara, da bi priskrbio novac za studij, radio i kao manuelni radnik na ciglani u Sremskim Karlovcima.

- Bilo nam je, Borisu i meni, nešto lakše kad smo propjevali - priča Edo. - Jednom prilikom zapjevali smo u društvu u hotelu "Dunav" u Čortanovcima, nakon čega smo bili angažirani kao barski pjevači. No život u obilju nije dugo potrajao. Jedne smo noći malo više popili, pa smo u pratnji orkestra pošli pod prozore direktora naše škole da mu otpjevamo serenadu. 

Međutim, otpjevao je on nama svoje: Boris i ja izbačeni smo iz škole.



Na poziv Fadila Hadžića odjurio u Zagreb




Na sreću, bili smo pred diplomom, a kako su osim nas u klasi profesora Jovana Konjovića bile same djevojke, nekako smo rehabilitirani, da bi naša klasa mogla održati diplomsku predstavu.

Godine 1959. Dvornik i ja postali smo "glumci na papiru", s diplomom u džepu...

U Puli, gdje je Edo dobio angažman u kazalištu, bio je nosilac repertoara tumačeći gotovo sve velike uloge - od Petruča u "Ukroćenoj goropadnici" do Aurela u Krležinoj "Ledi".

No veći uspjeh nije zabilježio. Bio je daleko od očiju, pa stoga i nije čudo što je na poziv Fadila Hadžića odjurio u Zagreb ...

Prije pet-šest godina Edo Peročević je bio novajlija među zagrebačkim glumcima. Možda je to bila njegova prednost?

- Na radiju sam počeo kao najavljivač i odjavljivač "Porodičnog semafora" - prisjeća se Peročević. - Prvi nastup na televiziji bio je u Štivičićevoj drami "Konopac oko vrata" koju je režirao Hetrih (Ivan Hetrich). Dobio sam ulogu sa dvije riječi; dovoljno da me Hetrih zapazi i da mi ponudi ulogu Vancetija u drami "Priča o Saku i Vancetiju".

Početak nije bio blistav ali se Edi trud oko malih uloga višestruko isplatio, jer je poslije manjih zaredao s velikim rolama igrajući uz svoje najbolje prijatelje Uglješu Kojadinovića, Zvonimira Črnka, Borisa Dvornika, Ivicu Vidovića i Fabijana Šovagovića ("Za ovog posljednjeg ne znaš je li veći glumac ili ljudina ...").

Izbrušene i reprezentativno donesene uloge na malom ekranu otvorile su Edi Peročeviću i vrata filma.

"Ključari" tih vrata za Edu bili su Anton Vrdoljak i Vatroslav Mimica.

No dok je Vrdoljak koristio Peročevićeve usluge za manje uloge (slično kao i Krsto Papić), Mimica je u svom "crnom" ciklusu (dao bog da još potraje - kaže Edo) obilato koristio glumački potencijal i izražajno lice Ede Peročevića.

Posljednji film Vatroslava Mimice "Makedonski dio pakla" - sudeći po kritikama - otkrit će i najširoj javnosti glumca Edu Peročevića.

Napisao: Mladen Ivanišević, obrada: Yugopapir (Arena, 1972.)




Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate