Bogdan Stupar, ratni komandant Prve dalmatinske brigade: Čudnovata noć u Begovom Hanu (1967)

Oktobar 1967: Osmog oktobra u Kninu je proslavljena 25-godišnjica osnivanja Prve, Druge i Treće dalmatinske brigade. U toku Narodnooslobodilačkog rata formirano je 14 dalmatinskih brigada. One su nosile ime dalmatinske, ali veći deo rata borile su se van Dalmacije. 

Dalmatinci su učestvovali i u najkrvavijim bitkama na Neretvi i Sutjesci. Na kraju borbeni put ih je doveo u rodnu Dalmaciju. 

Oni su desantnim akcijama oslobodili ostrva i učestvovali u borbama za oslobođenje jadranske obale. Nekadašnji ratni komandant Prve dalmatinske brigade Bogdan Stupar, general-major u penziji, priča o jednom uzbudljivom ratnom doživljaju...



*****



Sredinom avgusta 1943. godine vraćali smo se sa Sutjeske u Dalmaciju. Bio sam tada komandant Prvog bataljona Prve dalmatinske brigade i prilikom prelaska reke Bosne, dobili smo zadatak da zauzmemo Begov Han, malo naselje sa utvrđenom železničkom stanicom. 

Moj bataljon trebalo je da zauzme naselje, a Četvrti da razruši železničku stanicu.

U prvi sumrak, bataljon je krenuo sa obližnjeg brda ka Begovom Hanu. Našao sam jednog vodiča, nekog starog seljaka koji je išao na čelu kolone. Odjednom, zastali smo kraj zida bodljikave žice i tri bunkera na sprat sa gvozdenim vratima i malim puškarnicama.

- Ja više ne znam puta i ne idem dalje - rekao je starac. - Pusti me da idem, jer ako me vide njihovi vojnici, spaliće mi kuću.

Poslao sam starca u komoru i uputio nekoliko bombaša da unište bunkere. Tog trenutka nisam ni slutio da predsto noć ispunjena mnogim uzbudljivim događajima.

Bogdan Stupar 1967. godine (foto: Ilustrovana)


U pustoj kući



Noć je već uveliko pala, a nijedan od mojih bombaša da se oglasi. U stvari, oni su bespomoćno ležali priljubljeni uz zemlju, jer trebalo je imati merdevine pa da se približe visokim puškarnicama na bunkeru. Počeo sam da postajem nervozan, jer dragoceno vreme je odmicalo.

Pedesetak metara dalje video sam kuću sa osvetljenim prozorima. U sobi sam ugledao čoveka u uniformi. Odlučio sam da zarobim neprijateljskog oficira. Sa Milošem Banjcem i još jednim kurirom prošao sam kroz bodljikavu žicu i uputio se kući. 

Otvorio sam ulazna vrata i ušao sa otkočenim revolverom. Ni prst pred okom se nije video. Odjednom, čuo sam režanje psa, i mahinalno sam dvaput opalio. Pri odblesku svetlosti video sam kako se pored mene stropoštao veliki nemački vučjak. 

Potrčao sam drvenim stepenicama i naglo otvorio vrata. Čekalo me je neprijatno iznenađenje: soba je bila prazna, a prozor širom otvoren. Neprijateljski oficir je osetio opasnost i iskočio i izgubio se u mraku.

Brzo sam izišao iz kuće i jednog kurira poslao da dovede bataljon, a sa drugim sam onako nasumce krenuo sokacima Begovog Hana. Nigde nije bilo žive duše. 

Išao sam tako stotinak metara, prešao prugu, i prošao pored velikog bunkera, ali niko se nije
oglasio. Tada sam primetio jednu veliku zgradu. Ispred nje nije bilo stražara. U tom času došla su i još dva moja vojnika.

- Hajdemo unutra - rekao sam.

Ušli smo u jedak dug hodnik duž kojeg je bilo puno vrata. Otvorio sam prva vrata i ušao u potpuno mračnu sobu.

- De, kresni šibicu, da nađem prekidač da vidim da li nekog ima u ovoj pustoj kući - rekao sam kuriru.

Kad je sijalica zasvetlela, imao sam šta da vidim: u dugoj prostranoj odaji spavalo je oko stotinu domobrana.

- Ustajte i ko se maši oružja biće ubijen - uzviknuh.

Domobrani su bunovno počeli da skaču sa kreveta i trebalo im je nekoliko trenutaka da shvate šta se dešava. Niko nije pokušao da pruži otpor. Samo su žmirkali očima i nisu znali da li je ovo san ili java.



Ratno lukavstvo



Uto je jedan od mojih kurira doveo četu. Pokupili smo oružje okačeno na krevetima. Tada sam naredio domobranima:

- Obucite uniforme.

Uskoro, sa kolonom od 92 zarobljenika, krenuli smo ka obližnjem bunkeru. Postrojio sam zarobljenike oko bunkera i pozvao posadu da se preda.

- Ne smemo - rekao je jedan domobran iz bunkera - jer nam ovde nije komandant.

Tog trenutka setio sam se oficira koji je pobegao kroz prozor i žao mi je bilo što ga nisam uhvatio. Sprečio bih krvoproliće. Ali pribegao sam malom ratnom lukavstvu.

- Vidite da su se svi vaši vojnici predali - rekao sam. - Ako odmah ne izađete, dići ćemo bunker u vazduh.

Lukavstvo je upalilo. Teška gvozdena vrata su se otvorila i posada bunkera je izišla bez oružja.

Tako smo bez ijednog ispaljenog metka zauzeli i ostale bunkere. Begov Han je bio u našim rukama.

Sada smo prešli u "ekonomsku" akciju. Zarobljenici su nas odveli u magacine prepune odeće, municije, brašna, slanine, šećera. 

Bili smo izgladneli, gotovo smo travu jeli i ovo obilje hrane je strahovito delovalo na nas. Niko nije gledao oružje. Vojnici su punili rančeve šećerom, konzervama, odelom.

Hrvoje Čulić, sanitetski referent bataljona, inače Splićanin, bio je dugajlija i imao je ogromna stopala. U ratu je muku mučio da nađe sebi cipele. I ovom prilikom nije imao sreće. U gomili cokula i čizama, on nije mogao da nađe svoj broj.

Odjednom, ugledao je jednog dugajliju, zarobljenog domobrana i sav srećan mu prišao.

- Kako se zoveš? Odakle si? - pitao je Hrvoje.

- Podrug. Iz Splita - odgovorio je zarobljenik.

- E, pa i ja sam Splićanin - rekao je Hrvoje - pa deder pozami svom zemljaku cipele, a ja ću ti dati svoje opanke.

Sa nekoliko vojnika krenuo sam ka pošti. Ušli smo u zgradu pošte gde je stanovalo i osam poštanskih službenika. Oni su se zbunjeno okupili. Pošto smo uništili telefonsku centralu i telegraf, rekao sam upravniku pošte:

- Otvori kasu.

U kasi je bila gomila novčanica.

- Uzmite po tri plate - rekao sam poštanskim službenicima. - A evo, upravniku dajem priznanicu da sam ja uzeo novac.



Pod punom parom



Čudio sam se zašto za ovo vreme Četvrti bataljon nije napao železničku stanicu. Zato sam sa jednom četom krenuo prugom prema kafanici koja je bila udaljena oko kilometar i po. Došli smo već blizu stanice, kad je stigao neki voz. 

Plašili smo se da nije nemački oklopni voz, i poslao sam izviđača da vidi. Brzo se vratio i rekao da je to običan teretnjak. I Četvrti bataljon je verovao da je to oklopni voz, zato je stanica napadnuta sa zakašnjenjem. 

Kad smo mi stigli, Četvrti bataljon je već zauzeo stanicu, uništio uređaje i zapalio kompoziciju teretnjaka.

U toj gužvi pala mi je na pamet malo neobična ideja. 

Pre rata sam radio kao železnički službenik na održavanju pruge i hiljadu puta sam se vozio lokomotivom. Zašto ne bih sada otkačio lokomotivu teretnjaku, i pustio je da juri prugom do Zavidovića, pa možda će slučajno naleteti na neki voz.

Brzo sam otkačio lokomotivu. Bila je nabijena parom, crvena kazaljka je pokazivala pritisak od 17 atmosfera. Krenuo sam u pravcu bataljona. 

Odjednom, video sam da se napolju nešto neobično dešava. I moji vojnici su pomislili da se približava oklopni voz, razbežali su se od pruge i uhvatili zasedu. 

Počeo sam glasno da ih dozivam, i oni su prepoznali moj glas. Za trenutak sam zaustavio lokomotivu, rekao im šta nameravam. Onda sam dao punu paru, lokomotiva se zahuktala, a ja sam na prvoj krivini iskočio.

Posle završetka ove akcije doznao sam da je lokomotiva išla sedam kilometara i da je na jednoj skretnici iskočila sa pruge. Uz put ona je protutnjala kraj naših banijskih jedinica, koje su, misleći da je oklopni voz, na nju bacili nekoliko bombi i ispalili nekoliko rafala.

Štab I dalmatinske proleterske brigade na Visu 1944: Ivan Romac, politički komesar;
narodni heroj Mirko Novović, zamenik pol. komesara; narodni heroj Ljubo Truto,
načelnik štaba brigade; Mićo Čulić, referent saniteta i Bogdan Stupar, kom. brigade
(foto: znaci.net)


Partizanska gozba



Oko tri sata ujutru, bez ijednog izgubljenog i ranjenog vojnika, sa bogatim plenom, krenuli smo iz Begovog Hana. Prešli smo most preko Bosne i uputili se u muslimansko selo Šerić, čiji su seljaci i beg bili nama veoma naklonjeni. 

Tog dana stigao je u selo i drug Tito sa Vrhovnim štabom.

Među našim vojnicima odmah se pronela vest kako su Dalmatinci "bogati". 

A mi smo i kapom i šakom i vojnicima i seljacima delili brašno, šećer, slaninu, odelo, cokule... 

Uveče je bila prava gozba. Posle dugih dana gladovanja, te večeri smo priredili pravu partizansku gozbu. Pržili smo čak i uštipke.

Kad je drug Tito čuo da smo prešli preko mosta, a nismo gazili reku, u šali je rekao:

- A ja sam gazio Bosnu. Drugi put ću ići samo sa Dalmatincima. Oni idu preko mostova, nisu navikli da gaze more. 

Zabeležio: Mihailo Mladenović, obrada: Yugopapir (Ilustrovana, 1967.)




Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate