Wimbledon 1987: Favoriti Boris Becker i Steffi Graf, što može učiniti "veliki Bobo" - naš Živojinović?

Srpanj 1987: Na terenima All England Cluba u Wimbledonu ovog vikenda završava 101. teniski turnir - najveći i najslavniji na svijetu.

Naši će TV-gledaoci u petak, subotu i nedjelju vidjeti polufinalne mečeve, te finale tenisačica i tenisača.

Neizvjesno je tko će nastupiti u završnim borbama, ali stručnjaci i u muškoj i u ženskoj konkurenciji najavljuju ulazak u finale njemačkim vunderkindima Borisu Beckeru i Steffi Graf...

Postoji nepisano englesko pravilo o tome kad je najbolje priređivati vrtne zabave; unutar dva tjedna kad se održava tenisko prvenstvo na Wimbledonu.


Tada je, smatra se, vrijeme na Otoku najstabilnije, a izgledi da gosti pokisnu najmanji. No najpoznatije i najuglednije tenisko prvenstvo na svijetu 101. po redu - započelo je ove godine u znaku kiše koja je pomutila račune i igračima i publici.

Činilo se da je bilo lakše davati sportske negoli vremenske prognoze. Nije bila potrebna čak neka posebna pronicljivost da bi se ustvrdilo kako će ovogodišnje prvenstvo proći u znaku njemačkih vunderkinda.

Glavno tenisko čudo od djeteta, Boris Becker, vinuo se - da podsjetimo - u svjetsku sportsku orbitu upravo na Wimbledonu 1985. godine postavivši usput nekoliko "rekorda": kao sedamnaestogodišnjak postao je najmlađi tenisač, prvi nepostavljeni igrač, te prvi Nijemac koji je osvojio prvenstvo!

Godinu dana poslije, 1986. nadjačavši u finalu Ivana Lendla, uspio je dokazati svijetu da pobjeda iz prethodne godine nije bila slučajna.

U međuvremenu natjecao se s promjenljivim uspjesima na različitim terenima i protiv različitih protivnika. No upravo na travnatim terenima poput vimbldonskog Beckerova igra dolazi do najboljeg izražaja.

"Tenis znači Wimbledon" - izjavljuje on u svojim intervjuima.

Boris Becker je, što već vjerojatno naizust znaju poklonici tenisa, rođen i odrastao u zapadnonjemačkom gradiću Leimenu, nedaleko od Heidelberga.

U susjednom gradiću Brüehlu odrasla je pak Steffi Graf, drugo tenisko čudo od djeteta, osamnaestogodišnja igračica koja na Wimbledon stiže s gotovo zastrašujućom bilancom neprekinutog niza od 39 pobjeda u 39 posljednjih mečeva.

Među ostalim, Grafova je "uzela skalp" i Martini Navratilovoj na nedavno održanom otvorenom prvenstvu Francuske.

Među teniskim znalcima vlada konsternacija: kako objasniti hajdelberški fenomen koji je posljednjih godina na površinu izbacio najprije Beckera, a sada i Grafovu? Je li puki slučaj da je to dvoje odraslo na razmaku od samo pola sata vožnje tramvajem?

Koincidencija ili ne, jedno je sigurno: došlo je do zastoja na velikoj američkoj teniskoj tekućoj vrpci, koja je posljednjih godina Wimbledon opskrbljivala cijelom serijom prvaka. Na potezu su, čini se, zapadni Nijemci.

U čemu je tajna?

Kao i kod Borisa Beckera, i kod Steffi Graf presudnu je ulogu odigrao otac. Kad su djevojčici bile četiri godine, on je skratio veliki reket i pustio je da udara loptu na zidu dnevne sobe. Nakon dvadeset vraćenih lopti mala je Steffi dobivala od tate lizaljku, nakon pedeset – lutku.

Danas njezin zastrašujući forhend nazivaju najboljim u ženskom tenisu, jedino što bi se moglo ispriječiti na njenom putu do vimbldonske krune možda je njezina još dokraja neprovjerena sposobnost da izdrži nesvakidašnji psihološki pritisak.

Druga, jednako bitna prepreka ambicijama Grafove zove se - Martina Navratilova.


Pobijediti ili umrijeti



Navratilova je najuspješnija tenisačica današnjice i službeni ovogodišnji ženski vimbldonski favorit. Ona je i pobjednica ukupno sedam dosadašnjih Wimbledona (od toga posljednjih pet uzastopno).
Ove godine ona želi izjednačiti stari rekord Helen Wills Moody, koja je na Wimbledonu pobjeđivala ukupno osam puta.

No, prevalivši tridesetu, "kraljica Martina", strah i trepet ženskog tenisa, odjednom kao da gubi motivaciju. Od studenoga prošle godine nije pobijedila ni na jednom važnom turniru. Nekim komentatorima to je dovoljan povod da počnu najavljivati završetak jedne epohe ženskog tenisa.

No Martina izjavljuje ovih dana u britanskoj štampi: "Pobijedit ću na Wimbledonu ili umrijeti nasred igrališta".

Predstoji, sve u svemu, žilava borba.


Nedostaje "superderište"



Novo rivalstvo između Navratilove i Steffi Graf ostavilo je nekako po strani Chris Evert, treće postavljenu igračicu ženskog dijela prvenstva.

Chris (koju je Martina svladala na pet posljednjih Wimbledona) ove godine igra pod mnogo manjim psihološkim opterećenjem jer nitko od nje ovaj put ne očekuje pobjedu. Hoće li joj to omogućiti da bolje zaigra, ili će sve ostati na staroj slavi?

U svakom slučaju, na staroj slavi već živi i jedna muška teniska zvijezda - Jimmy Connors. On je i dalje zabavljač publike i prijetnja za pridošlice, ali i tenisač koji je već prešao svoj zenit. Otpisivali su ga, doduše, i prije, no on je uvijek iznova sakupio snagu i vraćao se.

Evo ga, dakle, i na ovogodišnjem Wimbledonu. Ali, nema Johna McEnroea, talentiranog "superderišta", čije su svađe sa sucima već postale legenda.

Najžešćim takmacima za muški naslov smatraju se ovoga trenutka Boris Becker i Ivan Lendl. Kompjuterske rang-liste pokazuju da je Lendl danas prvi tenisač na svijetu. No, organizatori vimbldonskog turnira, koji se inače gotovo slijepo pridržavaju tih rang-lista, načinili su prilikom imenovanja službenog favorita ovaj put presedan.

Prvim nosiocem oni su imenovali Borisa Beckera. Čehoslovačkom igraču, nastanjenom u SAD, nije preostalo drugo nego da odluku primi stoički.

Nekoliko puta do sada Lendl se primicao nadomak pobjedi u Wimbledonu, no ona mu je ipak uvijek izmicala, kao na primjer lani, kad ga je u finalu porazio Becker. Hoće li se slično dogoditi i ove godine? Taj izvanserijski igrač i sam priznaje da se "muči" na travi...

Teniski stručnjaci ubrajaju među favorite i Šveđanina Matsa Wilandera. On se trenutno nalazi u vrhunskoj formi, a pobjednik je, uostalom, i na dva australska prvenstva. No, s druge strane, spržena australska trava i njena mnogo zelenija superbrza vimbldonska varijanta nisu sasvim isto.


Što može Boba?



Slobodan Živojinović: Prošle je godine u
polufinalu dobro namučio Ivana Lendla
(foto: Studio)
Vimbldonska publika ima i svoje miljenike - igrače koji su je osvojili svojom ličnošću.

Takvima pripada Pat Cash, ekstravagantni Australac, koji "igra kao da o tome ovisi opstanak Australije" i za kojim uzdišu šiparice na vimbldonskim tribinama. Miljenik je publike (za razliku od uvijek ozbiljnog i namrgođenog Lendla) i sam Boris Becker, koji na terenu nesputano iskazuje svoje emocije.

Francuz Henri Leconte, dvadesetrogodišnji polufinalist s prošlogodišnjeg Wimbledona i tenisač čija je igra dobro prilagođena travi, također važi i kao zabavljač - katkad i na vlastitu štetu, jer ponekad izgubi koncentraciju dok cirkusira po terenu.

Među teniske akrobate pripada i Yannick Noah, koji ove godine prvi put na Wimbledonu brani francuske boje.

Od igračica, ljubimica publike i medija je sedamnaestogodišnja Argentinka Gabriela Sabatini, o kojoj se - barem prije meteorske pojave Steffi Graf - govorilo kao o glavnom vimbidonskom čudu od djeteta i eventualnoj budućoj kraljici ženskog tenisa.

Tu je, napokon, i "veliki Bobo" - naš Slobodan Živojinović, igrač divovskog servisa i veliko iznenađenje dvaju prijašnjih vimbldonskih prvenstava.

Prošle godine, kada se u polufinalu našao suočen s Ivanom Lendlom, Živojinović je u toku pet setova dobrano namučio svjetskog igrača broj jedan.

Godinu dana prije izbacio je jednog službenog favorita, Šveđanina Matsa Wilandera.

Može li "nježan div" (jedan od nadimaka koji mu je nadjenula britanska štampa) i ovaj put pripremiti neko senzacionalno iznenađenje?

Nalazimo se u očekivanju odgovora na pitanje: hoće li Borisu Beckeru poći za rukom hat-trick, kakav se prije njega posrećio samo dvojici tenisača u posljednjih 70 godina - Fredu Perryju i Björnu Borgu? Hoće li Martina Navratilova izdržati najezdu novih tinejdžerskih zvijezda?

U čak osamdeset zemalja svijeta, gledaoci na svojim TV-ekranima (govori se o 350 milijuna gledalaca) ovih dana prate borbe teniskih titana.

Wimbledon se, napokon, smatra najvažnijim turnirom na svijetu. Nisu posrijedi samo nagrade (iako su u posljednjih 20 godina narasle sa 26 tisuća na dva milijuna funti).

Sa svojim svečanim ugođajem, svojim jagodama sa šlagom i šampanjcem na tribinama, te prije svega vrhunskim tenisom, Wimbledon je odavna postao institucija.

Napisala: Jasna Zanić-Nardini, obrada: Yugopapir (Studio, 1987.)




Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate