Kako je Benito Mussolini pretučen u Puli 1920: Radničke pljuske za fašističkog lidera (1977)

Studeni 1977: Talijanski pisac Cesare Zavattini, poznat kao autor mnogobrojnih scenarija za igrane filmove, objavio je roman pod bombastičnim naslovom "La notte che ho dato uno schiaffo a Mussolini" ("Noć kad sam dao pljusku Mussoliniju").

Čitaoci bi iz naslova knjige mogli zaključiti da je to priča o čovjeku koji je pljusnuo fašističkog Ducea. Ali, Zavattini zapravo piše o teškim danima nedavne prošlosti. To me inspiriralo da napišem o pravim pljuskama koje je Mussolini na svojoj koži osjetio u vrijeme rađanja fašizma ...


Diljem Istre u rujnu 1920. godine pronio se glas da je "Mussoliniju da dvi triske jedan delavac!..." Stanovnici talijanske narodnosti na svojem su dijalektu govorili: "Un operaio ghe ga da due sberle a Mussolini!..."


Zviždaljke pred kazalištem



Iako su mnogi stanovnici istarskog poluotoka znali da je Benito Mussolini posjetio Pulu, većina ih je bila uvjerena kako su pljuske "patka" koju je izmislio neki šaljivac. Ali, to za Puljane, pogotovu radnike, nije bila šala. Prilično njih prisustvovalo je tog 21. rujna 1920. godine događaju kad je kod kazališta "Politeama Ciscutti" Mussoliniju prišao radnik i prilijepio mu dvije pljuske!

Neupućeni, mnogobrojni čitaoci službene fašističke, "Duceove" biografije, te njegovih biografija koje su izdane poslije drugoga svjetskog rata, ni danas ne mogu povjerovati u priču što su je stariji Puljani prenijeli novim generacijama.

U Puli još ima živih svjedoka koji se sjećaju svake pojedinosti događaja što se odigrao prije pedeset sedam godina.

Palmira Albanese, 75-godišnja umirovljenica i aktivna društveno-politička radnica, jedna od najstarijih komunistkinja u našoj zemlji, nije samo živi svjedok "nemilog incidenta" što ga je u Puli doživio Mussolini. Ona je bila u skupini što je organizirala demonstracije protiv čovjeka koji je dvije godine poslije toga postao "Duce".

"Budući da smo znali da će toga dana (prema pisanju talijanskih povjesničara bilo je to 21. IX 1920.) Pulu posjetiti Mussolini" - počela je priču revolucionarka Albanese - "s nekoliko drugova trebalo je rasporediti mnoštvo građana oko pulskog kazališta, tako da Mussolini naiđe na snažan val negodovanja. Imali smo dovoljno vremena jer se Mussolini zadržao u kazalištu oko četiri sata. Zanimljivo je da je više naših drugova ušlo u kazalište, iako im to nisu dopuštali.

Tko i zašto im nije dopuštao da uđu u kazalište? - upitao sam drugaricu Albanese.
"To je duga ali zanimljiva priča... Prije dolaska Mussolinija u Pulu, iste je godine grad posjetio jedan od fašističkih prvaka, Di Giovanni iz Rima. Sjećam se da su fašisti po zidovima lijepili plakate i slike Di Giovannija koji je trebalo da govori u gradskom kazalištu. Istodobno, radnici u "Arsenalu", među kojima je bio i moj muž (u to vrijeme još nismo bili vjenčani), izrađivali su limene zviždaljke i dijelili ih radnicima i omladini. 

Navečer se u kazalištu skupilo mnogo svijeta, a najviše radničke omladine. Kad je Di Giovanni stupio na govornicu, svi koji su imali zviždaljke počeli su zviždati. Fašisti su bili iznenađeni, a Di Giovanni - kao da ga je netko polio hladnom vodom - povukao se i psovao sve živo. Bila je to konferencija "fischiante" (zviždeća), umjesto "brilliante" (bliješteća) - kakvu su fašisti očekivali. Kad je došao Mussolini, fašisti zbog ovog slučaja nisu htjeli u kazalište pustiti predstavnike proletarijata.


Nikad više u Pulu!



Zamolio sam staricu vedra lica i živa sjećanja da priča o povijesnim pljuskama koje su "pale" u Puli.

"Kad je Mussolini izišao iz kazališta, bila sam udaljena od njega možda desetak metara. Bio je uvjeren da će ga dočekati buran pljesak. Prevario se, jer ono što smo mu priredili, mislim da je rijetko gdje doživio. Ljudi su bili ogorčeni, pokazali su mu šake i vikali: "Dolje Mussolini!" Bivši učitelj uspio je promrmljati: "Cittadini di Pola!..." (Građani Pule!...) Mahnuo je rukom kao da je želio zaustaviti negodovanje. To mu, dakako, nije uspjelo... 

A onda se dogodilo ono najvažnije: prišao mu je radnik koji je stajao veoma blizu i prilijepio mu dvije snažne pljuske, a zatim nestao među mnoštvom. Mussolini se sav tresao od bijesa i požurio prema automobilu. Nikad u životu nije zaboravio pljuske koje je dobio u Puli. Zato u ovaj grad više nije dolazio!"


Palmira Albanese napomenula je da je Mussolini prisutnima u kazalištu između ostalog rekao kako "Jadransko more treba pretvoriti u jedno jedino more, pod jednim gospodarom i prenositi fašističke orlove preko svih mora..."

"A baš u narodu koji su fašisti htjeli ugnjetavati i uništiti, iskrsnuo je srp koji je kosio sav korov... sve do oslobođenja zemlje... ", rekla je nekadašnja sekretarica Društva progresivnih žena "Rosa Luxemburg", koje je djelovalo u Puli od 1920. godine.

Upitao sam je za ime radnika koji je pljusnuo Mussolinija, i da li je ovaj poduzeo nešto protiv tog čovjeka.

Fašisti pale radničku komoru

"Mussolini nije ništa poduzeo protiv tog radnika jer je želio da se "pulski incident" što prije zaboravi. Te pljuske mogle su mu samo štetiti u daljnjoj karijeri... A što se tiče imena radnika, mogu vam reći da smo se na sastanku svih aktivista socijalističke omladine zakleli da nećemo odati njegovo ime... Ali, vjerujem da je vrijeme da se i to kaže... 

Inače, zanimljivo je da ondašnja štampa nije ništa objavila o incidentu, osim što su profašistički listovi objavili lažne članke o tome kako su Puljani priredili svečan doček Benitu Mussoliniju."

Tako je Benito Mussolini doživio jedan od najneugodnijih trenutaka u dugogodišnjoj vladavini fašizma. Nisu radničke pljuske "prilijepljene" samo njemu. Bio je to protest protiv fašizma.

Mussolini se nije osvetio radniku koji ga je pljusnuo. To je istina. Ali, isto je tako istina da se fašistički vođa, zajedno sa svojim suradnicima, osvetio stanovništvu, odnosno proletarijatu Pule. Uskoro poslije njegova odlaska iz Pule, fašisti su zapalili Radničku komoru, sjedište Internacionalnog kluba, a opustošili su i tiskaru u kojoj se štampao list "Il Proletario".

Bio je to zapravo nastavak akcije protiv radnika-proletera iz onoga "crnog" Prvog maja, kad su "arditi" ubili četvoricu radnika i ranili ih više od pedeset. Fašisti su 13. srpnja zapalili i "Narodni dom".

"Naš moral nije klonuo, premda je to bio gubitak za nas", nastavila je drugarica Albanese. "U našim srcima još je jače buknuo plamen naših ideala. Sad smo morali početi sve iznova. Kupili smo staro klizalište "Malusa" iza Arene i stvorili novu Radničku komoru. Netko je darovao knjige i časopise, mnogo smo knjiga kupili, formirali smo nove odjele koje smo prije imali u Internacionalnom sportskom klubu i održavali smo ideološka, socijalna i sindikalna predavanja."


Mussolini se osvećuje



Rekli ste da Mussolini poslije 1920. godine nije nikad više dolazio u Pulu. Želite li time reći da se "Duce" uplašio radničke klase i revolucionara najvećega istarskoga grada?

"Smatram da Mussolini nije nikad mogao zaboraviti Pulu, dakako, zbog onog incidenta. Kad bi god dolazio u Istru, najčešće je odlazio u Rašu (stariji se Rašani sjećaju da je Mussolini dao sagraditi rudarsko naselje Rašu zbog bogatog nalazišta kamenog ugljena, a ovamo bi dolazio hidroavionom do Trgeta, Bršice i Raškog kanala - op. A. Č.). 

Pulu je mrzio. Bio je osvetoljubive naravi. Godine 1921, za vrijeme osmodnevnog štrajka, kad smo se spremali za održavanje masovnog mitinga, fašistički jurišni odred upao je u Radničku komoru i razorio sav naš imetak. U iznenadnoj borbi pala je i jedna žrtva, ubijen je mladi radnik i komunist Luigi Scalier.

To je u najkraćim crtama priča o pljuskama koje je dobio Benito Mussolini. Dali su mu ih Puljani koji su se prvi usudili staviti ruke na čovjeka koji je poslije postao diktator svjetskih razmjera.

O ovom događaju može se nešto nazrijeti i u njegovoj biografiji, gdje je škrtim riječima spomenuo Pulu:

"Sredinom rujna 1920. godine odlučio sam održati govor u 'crvenoj Puli'... Oduševljenje nije bilo tako veličanstveno kao u drugim gradovima... Mislim zbog toga što su moji neprijatelji nagovorili skupinu radnika da javno demonstrira."

I zaista, Benito Mussolini nije nikad zaboravio grupu pulskih revolucionara kojima se osvetio progoneći napredne snage u Puli i Istri. Sjetimo se da je fašistički diktator naredio sucima i javnom tužiocu Tribunale speciale u Rimu 1929. da se privremeno presele u Pulu, gdje je održano suđenje istarskom rodoljubu, seljaku Vladimiru Gortanu i njegovim drugovima. To je prvi Hrvat kojeg je Mussolinijev sud osudio na smrt.

Povjesničari i preživjeli Gortanovi drugovi kažu da je tim zločinom Mussolini htio zastrašiti slavenski živalj u Istri. To je bio tek početak progona istarskih revolucionara, Hrvata, Slovenaca i Talijana.

Kad se saznalo da će Benito Mussolini posjetiti Pulu i u teatru "Polieteama Ciscutti" održati govor, pulski socijalisti bili su ogorčeni jer su znali da je bivši urednik socijalističkog lista "Il Avanti" krenuo neprijateljskim putovima. I zato je član Socijalističke stranke, Puljanin Eugen Grbavac predložio da se izvrši atentat na Mussolinija.

Prema sjećanjima Eduarda Fragiacoma, Grbavčev piijedlog bio je da se ispod kazališne pozornice postavi mina koja bi eksplodirala za vrijeme Mussolinijeva govora.

Prijedlog nije prihvaćen jer je postojala bojazan da atentat neće uspjeti. Osim toga nije se htjelo riskirati jer je iskustvo pokazalo (za vrijeme prvomajskih demonstracija ubijena su četiri radnika i velik broj ranjeno) da bi naoružani vojnici, policija i fašisti mučili radnike koji su u velikoj većini bili članovi Socijalističke stranke, odnosno Omladinskog socijalističkog kluba.


Mussolinijeve provokacije



Mussolini je tako održao govor u pulskom kazalištu ne znajući da je postojala zamisao da ga se ukloni.

"Crveni šamari" koje je u gradu Vespazijanove Arene zaradio, kao i pisanje lista "Il Proletario" ("Proleter") koji ga naziva "izdajicom Socijalističke stranke", natjeralo je grupu fašista iz Trsta da u gradu ostanu nekoliko dana kako bi oprali obraz pred svojim štićenikom, koji je ovdje doživio politički fijasko. Oni su bili zajedno s istomišljenicima iz Milana u Mussolinijevoj pratnji na putu za Pulu.

Što se zapravo dogodilo poslije Mussolinijeva odlaska iz Pule?

Tršćanski list "Il Lavoratore" od 25. rujna 1920. objavio je opširan napis o provokacijama Mussolinija i njegovih pristaša, navodeći da je 22. rujna oko 11 sati grupa fašista iz Milana došla u tajništvo uredništva lista "Il Proletario" tražeći direktora lista (riječ je o Josipu Poduji - op. A. Č.) da bi im objasnio razloge objavljivanja članka u listu toga dana.

Službenik u uredništvu objasnio im je da direktora nema i da će doći poslije 17 sati. Na to su fašisti počeli vrijeđati i prijetiti, rekavši da će se oni opet vratiti, a potom su na plakatu koji je visio na vratima uredništva napisali: "Vigliachi, pargherete con la vostra sporca pellaccia!" (Izdajice, platit ćete svojom prljavom kožom!). Zatim su dopisali "jugoslavi" (Jugoslaveni).

List nastavlja dalje da se navečer u gradu skupilo šezdesetak fašista, među kojima i oni iz Milana, koji se uputiše prema štampariji lista "Il Proletario". Međutim, omladinci su je hrabro čuvali.

Tako je radnički list u Trstu podržavao radničku omladinu i socijalistički list u Puli. Ostali listovi koji su izlazili u Puli nijednom riječju nisu pisali protiv Mussolinija i njegovih tjelohranitelja - fašista iz Milana, Trsta i Pule.


Crna noć nad Pulom



Sukobi radničke omladine i fašista nastavljaju se 23. rujna 1920. godine. Toga dana u 22 sata brigadir karabinjera Vincenzo Ferrara, koji je bio naklonjen fašistima, htio je izvršiti premetačinu u Omladinskom socijalističkom klubu. Omladinci su to pokušali spriječiti pa je nastala gužva i pucnjava u kojoj je ubijen brigadir karabinjera Ferrara. 

Tada su se vojnici, karabinjeri, fašisti i pojedini profašisti počeli osvećivati. Najprije su sa četiri bombe zapalili Radnički dom, a zatim spalili zgradu uredništva lista "Il Proletario" kao i tiskaru toga lista, koja je od uredništva bila udaljena oko 500 metara, te sjedište Omladinskog socijalističkog kluba.

Bila je to crna noć za pulski proletarijat.


Noću između 23. i 24. rujna (to je bilo u 2,30 sati) grupa policajaca i fašista pošla je u stan Josipa Poduje, glavnog i odgovornog urednika "Il Proletarija" i vrlo cijenjenog revolucionara, valjda da bi mu pokazali svoje zločinačke metode. Ali bez uspjeha ... Poduje je na vrijeme utekao sa svojom obitelji - suprugom i tri sina, od kojih je najmlađi imao samo osam mjeseci.

Poslije četverodnevnih sukoba, policija je zbog ubojstva karabinjera Vincenza Ferrare otvorila istragu protiv okrivljenih radnika Carla Birka (25), Adolfa Barićevca (25), Antona Milina (20), Guglielma Apata (20), Giuseppea Molinarija (20), Josipa Vukića (20), Eugena Grbavca (31) i Edoarda Doriga (30). 

Policijski su agenti ustanovili da je u napadu na ubijenog karabinjera sudjelovao i radnik Edoardo Fragiacomo (22), te je i on okrivljen. Za spomenutim radnicima organizirana je potjera i ubrzo su uhapšeni svi okrivljeni, osim Vukića, Fragiacoma i Molinarija. Prva dvojica su se skrivala, ali su uskoro i oni uhapšeni - Vukić u Milanu, a Fragiacomo u Puli.

Poslije istražnog postupka okrivljeni radnici Birk, Barićevac, Apat, Milin, Grbavac i Dorigo pušteni su iz zatvora, dok su Vukić i Fragiacomo izvedeni pred sud.

Na procesu su osuđena dva radnika: Josip Vukić, rođen 1898. u Splitu, zanimanjem mehaničar, na 15 godina zatvora, i električar Edoardo Fragiacomo, rođen 1898. u Puli, na tri godine zatvora.

Tako su dva radnika i socijalista različitih narodnosti (Hrvat i Talijan) skupo platili prvi i posljednji dolazak Benita Mussolinija u Pulu.

Napisao: Armando Černjul, obrada: Yugopapir (Fokus, 1977.)




Podržite Yugopapir na PatreonuDonate