Ljubica Gerovac, životna priča revolucionarke i narodne heroine: Posljednji metak ostavila je za sebe

"Žene u borbi", 1942: "Ovih dana je u borbi sa ustašama poginula drugarica Ljubica Gerovac, član Antifašističkog fronta žena, član Kotarskog komiteta Komunističke partije Hrvatske za kotar Brinje, jedan divan primjer ženske borbenosti i svijesti.

Kći siromašnog ličkog sela, drugarica Ljubica je rano stupila u životnu borbu. 

U ranoj mladosti vidjela je svu bijedu i teškoće mukotrpnog života ličkog seljaka, i mučan život ličke seljanke. 

Već tada sa zaklela sebi da će sav svoj život provesti u radu i borbi za pravo potlačenog radnog seljačkog svijeta, naročito ženskog ...

... U borbi kod Jezerana sa ustaškim banditima pala je ova hrabra Hrvatica. Smrt naše Ljubice je bolno odjeknula u čitavoj okolini. Žali je malo i veliko, srpski i hrvatski narod, a naročito žene, koje su u njoj izgubile divnog druga i borca..." (citat iz 2, prvomajskog broja "Žene u borbi" iz 1942. godine).


*****



Ljubica Gerovac, najstarije od petoro djece radnika Mile i krojačice Anke Gerovac, rođena je 24. listopada 1919. godine u Jezeranima. Kao 10-godišnja djevojčica odlazi ujni i ujaku Rupčić u Zagreb, oni će joj omogućiti daljnje školovanje. Uz njihovu pomoć Ljubica se 1930. godine upisuje u građansku školu te malu maturu i završava kao dobar đak u Državnoj ženskoj školi kraljice Marije. 

Prosjek njenih ocjena kvarile su samo trojke iz ručnog rada i tjelovježbe, a u višim razredima iz predmeta pouke o građanskim dužnostima. 

Vjerojatno se već tada njezino mišljenje o tim dužnostima kosilo sa regulama koje je škola nalagala.




Žandari hapse djevojčicu



Za vrijeme ljetnih praznika poslije male mature Ljubica prvi put dolazi u sukob sa zakonom. Toga su ljeta žandari iz Jezerana uhapsili nju i oca i zatvorili ih u žandarsku kasarnu, i to zbog zabranjene literature koju su pronašli u Ljubičinoj roditeljskoj kući. Iz kasarne su prebačeni u kotarski zatvor. Budući da je Ljubica svu krivicu preuzela na sebe, oca su joj ubrzo pustili. No, nekoliko dana kasnije puštena je i Ljubica sa liječničkim nalazom - plućni bolesnik.

O tome događaju s ljetnih praznika 1935. godine zagrebačka ie policija bila obaviještena, te će ubuduće budno pratiti djevojku, koja se te godine upisuje na Trgovačku akademiju u Zagrebu. Već tada Ljubica pripada naprednoj srednjoškolskoj omladini. Odličan je đak, mnogo čita, prisustvuje sastancima, a borba za društvo bez klasnih razlika postaje njezin životni cilj.

Zagrebačka policija ne skriva da drži Ljubicu na oku, agenti često navraćaju u stan Ljubičine ujne i ujaka i uvijek sa sobom donose nalog za premetačinu. Te je godine Ljubica još jednom uhapšena, ali je ubrzo puštena jer je bila maloljetna (imala je 15 i po godina), a i literatura koju su kod nje pronašli nije bila zabranjena.

Obitelj Rupčić otada često mijenja stanove, ali unatoč tome Ljubica je neprestano pod paskom policije. I kad je nisu mogli uhvatiti na djelu, iako su dobro znali za njezin ilegalni rad, uslijedilo je ono što najteže može pogoditi mlada čovjeka, punog želje za znanjem, čovjeka revolucionara kakva je bila, budući narodni heroj, Ljubica Gerovac.

Naime, 1937. godine zagrebačka je policija izdala rješenje u kojem je pisalo: 

"Ljubica Gerovac, svršena učenica drugog razreda Državne trgovačke akademije u Zagrebu godinu dana nema pravo upisa ni u jednu školu u ovom gradu".


Za Ljubicu koja je neposredno prije tog okrutnog policijskog rješenja dobila prvu nagradu za tekst "Kriza kapitalizma", bio je to strašan udarac. 

No, nije posustala. 

Mlada hrabra djevojka čvrsto odlučuje: borbu i školovanje moram nastaviti pa makar i po cijenu napuštanja Zagreba. Partijska organizacija Zagreba joj u tome pomaže i Ljubica je upućena na daljnje školovanje u Banju Luku, gdje je postojala vrlo dobra Trgovačka akademija.

I partijska je organizacija u Banjoj Luci bila dosta jaka, te je Ljubici mogla osigurati stan i menzu.



"Gospoda žive samo za se..."



Iz Banje Luke Ljubica je 26. rujna 1937. pisala svojim roditeljima u Jezerane:

"Već sam skoro mjesec dana udaljena od Vas. Izgleda mi da je tome nešto manje. Vrijeme strahovito juri. Kad sam došla na ferije kući, mislila sam da će biti duge, jer nije šala tri mjeseca. Ali i to je tako brzo minulo. Ovdje je slično, iako mnogo drugačije nego na ferijima.

Tamo se plandovalo, a ovdje ni časa. Sama škola ove godine nalaže velike dužnosti. Učiti ovaj razred i opetovati prošla tri razreda, a i naučiti ono što je u ta tri propušteno. Pa izmijenili se neki najbolji profesori, a ostali najgori. Dođoše i novi, ali sve slabo. A onda će doći i drugo.

Moram naći jednu instrukciju, ali još za sada ne mogu, jer đaci nemaju drugih redova pa im je nepotrebno. Pa Hrv. omladina - da se i tamo nešto radi i nauči promatranjem i sudjelovanjem. 

Uglavnom, mnogo posla na račun plandovanja od tri mjeseca. I ćaća je imao krivo zamjeravajući mi što ne radim, jer iako je ovo rad druge vrste od onoga što ga obavlja on, ipak je isto toliko naporan i nezdrav...".

I dalje: 

"... Znaju dobro gospoda od kolike je štete po njih da seljak nešto zna, da je on obrazovan! Zbog toga i nastoje da djeca siromašnih seljaka i radnika ostanu bez svijesti i znanja. Oni su licemjerni, učinit će nešto malo samo da bi time mnogo svoga prikrili. 

Oni će se napraviti prijateljima sirotinje pa će pomoći jednog ili dva čovjeka i odmah sturadan trubit će njihove novine (a sve su novine njihove) kako je sirotinji dobro dok ima ovakvih ljudi. Ovo se čini da se prikrije žalosno, ali istinito stanje.

Kod nas đaka isto je tako. Da se prikažu našim zaštitnicima, dat će nekolicini kakvu potporicu ili menzu. 

Sve je danas jako, jako žalosno, iskrivljeno i lažno.

Gospoda žive samo za se i kokošje je pameti onaj tko misli da ima dobre gospode ili čak da su sva dobra.



Mrvice siromašnim đacima



Vidjeli ste i sami kako me je ugojila njihova menza, ali zbog te mrvice koju su meni i drugim boljim siromašnim đacima gurnuli vikali su na sva usta o svojoj dobrodušnosti.

Od njihovog se dobra nestaje. Mislim da će ta menza početi ovdje 1. listopada. Eto, zašto ne bi počela 1. rujna, kad đaci stignu. Mnogi moraju čitav mjesec gladovati, a to je dosta..."

Nešto kasnije u drugom pismu roditeljima. 15. studenoga iste godine, pisala je: 

"... Zdravlje mi je prilično, kao i uvijek zimi, nego će u proljeće biti lošije, ako se ne izmijeni. Hrana u menzi ista je kao i lani. Ove je godine rijetko tko dobio menzu. Iz čitave škole oko 300 đaka samo nas četvero. Stan isti. Stanujem s jednom kolegicom iz III razreda. 

Od našeg omladinskog udruženja "Napretka" dobila sam 200 d pa sam se prilično pokrpala. Pisat ću opet jednu nagradnu temu, pa možda mi upali štogod. Stalne instrukcije još nemam. Morat će direktora za to upitati. 

Eto, živim, štedim sada za kaput, a onda ću čarape, kapu, a i cipele su mi slabe, a one nove šteta je nositi..."

U Bosni Ljubica nastavlja svoj društveno-politički rad i upoznaje se s revolucionarom Ognjenom Pricom, s kojim će kasnije u Zagrebu surađivati.

Izgnanstvo je prošlo i Ljubica se poslije završene srednje škole ponovo vraća u Zagreb, sa željom da studira. Da bi to ostvarila, morala je raditi. Uz pomoć partijske organizacije zaposlila se u redakciji naprednog lista "Seljačka misao", gdje piše članke, prerađuje rukopise, a po potrebi je daktilograf. 

Oduševljava se i stenografijom i jednom čak osvaja drugo mjesto na prvenstvu Zagreba. Kao student Ekonomsko-komercijalne visoke škole redovno polaže ispite. Slobodno vrijeme provodi čitajući marksističku literaturu i beletristiku.


Studij i ilegala



Razdoblje studiranja i rada u redakciji lista "Seljačka misao" razdoblje je važnog i intenzivnog ilegalnog partijskog djelovanja Ljubica Gerovac. Glavni urednik lista je Martin Franekić koji je zbog svoga političkog djelovanja osam godina proveo u mitrovačkoj kaznionici. Ljubica ubrzo postaje jedan od njegovih glavnih suradnika. Dvoje mladih komunista povezuju i intimni osjećaji.


Ali, partijski zadaci angažiraju Ljubicu i na Sveučilištu. I tu ubrzo postaje jedan od glavnih aktivista. Studenti komunisti biraju je za sekretara ćelije, a postaje i predsjednik jednog od sveučilišnih odbora. 

U školskoj godini 1939/40. u ćeliji KPJ za pravo i ekonomiju bili su ovi komunisti: Zvonko Ivanković, Dušan Čalić, Mirko Bedek, Slobodan Jovanovič, Ivica Mažar, Ranko Šipka, Dimitrije Đurbabić, Slava Klavora, Ljubica Gerovac, Ljuba Faust, Srđan Brujić i braća Vlado i Slavko Kadunc.

Ljubičina politička aktivnost svakim se danom sve više širi. Ona sudjeluje u demonstracijama i drugim političkim akcijama, okuplja omladinu, posjećuje radnike u tvornicama, objašnjava ciljeve borbe naprednog radničkog pokreta, a istodobno ne gubi vezu sa rodnim krajem, sa svojim selom. 

Zbog takva rada policija ju je često hapsila i zatvarala.


Organizator otpora



Odmah poslije okupacije zemlje Ljubica Gerovac je napustila Zagreb i otišla u Liku. Tu u svom rodnom kraju ubrzo postaje jedan od organizatora narodnog ustanka. Organizira prikupljanje oružja, radi na stvaranju prvih partizanskih grupa i odreda, sudjeluje u prvim oružanim sukobima sa ustašama, koji su počinili masovne pokolje stanovništva po Lici.

"... Prva misao njezina, kao člana Komunističke partije, kao vjerne kćeri svoga naroda, bila je da organizira narod svoga kraja na oružani otpor. Zato razvija najživlju djelatnost i zajedno s pokojnim drugom Lovinčićem i ostalim osniva prve partizanske logore u okolini Brinja. 

Pored organiziranja borbenih odreda, drugarica Ljubica je radila na organiziranju omladine i žena. Osjetila je sve strahote fašističkog ropstva i svu krv, koju ie fašizam prolio u Lici. Zato je najbolje razumjela žene s kojima je radila. 

Posebno je nastojala da poveže srpske i hrvatske žene u borbi protiv zajedničkog neprijatelja - protiv fašizma..." - pisao je o njezinom radu na organiziranju narodnog ustanka u Lici, drugi broj "Žene u borbi" iz 1942. godine.



Primjer borbenosti



Već prvih dana ustanka počinju akcije brinjskih partizana, kojima je Ljubica svijetao primjer borbenosti, poleta i neprestanog traženja novih akcija.

Partizanski odred od 50 ljudi, koji je vodio narodni heroj Ivica Lovinčić, već prvih dana ustanka napada ustaško uporište Žutu Lokvu. Bio je to jedan od prvih napada i jedna od prvih partizanskih pobjeda u okolini Brinja.

Za mnoge akcije te čete bila je zaslužna upravo Ljubica Gerovac, koja je uvijek tražila aktivnu borbu i u njoj vidjela izlaz. 

Na svakom koraku zalagala se za akcije. Posebnu pažnju pridavala je omladini, koja je bila glavni nosilac borbenih akcija po Lici. 

Na sastancima svakoj novoj akciji, svakom događaju daje i pravo političko objašnjenje. Narod, posebno omladina, rado je slušao Ljubicu na zborovima jer je posjedovala iznenađujući govornički dar. 

Puna poleta, vedrine i oduševljenja, Ljubica je ubrzo postala vrlo popularna i omiljena, posebno među omladinom i ženama: o njoj su se pjevale pjesme u svim partizanskim četama Like.

Kao napredna srednjoškolska omladinka, kao partijski radnik u Zagrebu, kasnije kao politički radnik - Član Antifašističkog fronta žena, član Kotarskog komiteta Komunističke partije Hrvatske za Brinje - Ljubica Gerovac je bila primjer hrabre i neustrašive žene. 

Takva je ostala sve do svoje herojske smrti 16. travnja 1942. godine u sukobu s ustašama kod Jezerana.


"Ne, nikada živu!"



Prethodne je noći, naime, krenuo Milan Žeželj s partizanima prema Jezeranima. Vodila ih je Ljubica Gerovac. Dobro je poznavala sve puteljke u svom mjestu pa ih je sigurno dovela do pred crkvu, odnosno do mjesta gdje se nalazilo ustaško uporište i skladište municije. 

Ubrzo je započela borba i partizani su uspjeli zauzeti to važno ustaško uporište. Ljubica je sretna, već se raduje skorom oslobođenju Jezerana. Ali, partizani su se ubrzo ipak morali povući.

Milan Žeželj je, doduše, poslao kurira po pojačanje, no kurir je putem poginuo. I pojačanje je stizalo, ali ne partizanima, pa su se pred nadmoćnijim neprijateljem morali povući.

Ljubica je ostala među posljednjim borcima na položaju i bila opkoljena. Ustaše su pokušale da je živu uhvate, no ona se odlučila na borbu. Skočila je kroz prozor kuće u kojoj je bila opkoljena i potrčala prema polju.

Kad su ustaše vidjeli da je neće uhvatiti, otvorili su paljbu. Ljubica je pogođena u koljeno, posrnula je, rana ju je prikovala uz travnjak. 

Poput pobješnjelih pasa ustaše su jurnule na svoj plijen, urlajući: "Živu, živu je hvataj!"

"Ne, nikada živu", pomislila je Ljubica i otkočila pištolj. Jednog je ustašu ubila, a drugog ranila. Posljednji metak ostavila je za sebe. Prislonila je pištolj na slijepoočnicu i potegnula oroz.

Ustaše su bili iznenađeni. Takvom kraju se nisu nadali. Htjeli su živu žrtvu jer je za nju bila raspisana velika nagrada. 

Okomili su se na mrtvo tijelo Ljubice Gerovac, strijeljali je mrtvu, bajunetom joj probili grudi. 

Ali ni to im nije bilo dosta. Svezali su joj noge i vukli je kroz sela prema Maljenu, a zatim su je položili na ljestve, te dalje nosili kroz sela i na kraju ostavili u dvorištu njene tetke Marije Nikšić.

Ali kad je bitka završena, ustaše su Ljubicu bacili u kola i odvezli prema groblju. Tu su se zaustavili i Ljubicu izbacili u jamu pokraj groblja: izmrcvareno tijelo mrtvog komunista nije smjelo počivati na groblju zajedno sa vjernicima.

Tako je prije 32 godine u svom rodnom i toliko voljenom kraju završila svoj revolucionarni život ta neustrašiva i hrabra žena, narodni heroj Ljubica Gerovac.

Tekst: M. Sentić-Zaknić, obrada: Yugopapir (Fokus, 1974.) 



Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate