Ivo Brešan, intervju: Provincija nije geografski smještena, već se nalazi u glavama ljudi (1985)

Rujan 1985: "Što uopće znači živjeti u središtu kulturnih zbivanja? Svi smo mi, ipak, manje-više u središtu! Zahvaljujući sredstvima informiranja, možemo pratiti sve što se događa u kulturi. 

Napokon, mala smo zemlja i nemamo mnogo toga.

Dakle, mogu živjeti ne samo u Šibeniku, nego, recimo, na Zlarinu ili na Žirju, pa ću opet biti informiran o svemu. Ako se želim informirati!"

Početkom sedamdesetih godina, točnije 1971, kad je postavljena "Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja" u zagrebačkom Teatru ITD, svima se činilo da je Ivo Brešan pao s neba ravno na jugoslavensku dramsku scenu. 

Nitko do tada nije znao da je ovaj, tada po zanimanju srednjoškolski profesor jugoslavenskih književnosti i jezika, pisao već od mladenačkih dana i da ima, za preciznije biografe, spremljenih već desetak kazališnih komada - u ladici.

Hamlet je bio otkriće sezone, Hamlet je privlačio publiku, Hamlet je prerastao u zaštitni znak ITD-a, Hamlet je pokupio Gavellinu i Sterijinu nagradu. U tom je razdoblju Brešan postao medijska ličnost i najuspješniji jugoslavenski dramski autor. Posebno bizarna činjenica bila je, i ostala do sada, da je Brešan dramski pisac koji živi podalje od glavnih strujnica kulturnih događanja i tzv. centara - u Šibeniku.

Danas je Brešan postao konstanta našeg kazališta. 

U međuvremenu, napisao je pregršt "grotesknih komedija" dugačkih naslova: "Nečastivi na filozofskom fakultetu", "Smrt predsjednika kućnog savjeta", "Viđenje Isusa Krista u kasarni VP 2507", "Svečana večera u pogrebnom poduzeću", "Arheološka iskapanja u selu Dilj", te, ove godine završenu, "Hidrocentralu u Suhom dolu". 

Iz tog se slijeda izdvaja jedino drama "Anera" kojom je, kako sam kaže, pokušao ispitati mogućnosti tragedije našega vremena. 

U međuvremenu, zamijenio je zanimanje, tipično za pisce izvan metropole, profesora književnosti za umjetničkog voditelja Centra za kulturu i Festivala djeteta u Šibeniku. Od te je činjenice i počeo naš razgovor, vođen u njegovoj kancelariji.

Iako je povod bio mnogo aktualniji. Brešan je na nedavno završenim Gavellinim večerima bio izvođen dva puta, s "Nečastivim" i "Anerom", a Veljko Bulajić upravo dovršava film snimljen po njegovu scenariju.


Ivo Brešan (foto: Katja Šutić)
• Zamijenili ste svoj stari image srednjoškolskog profesora za onaj umjetničkog voditelja u Centru za kulturu...


Bio sam potpuno zasićen. I školom i nastavom. Nije lako dvadeset tri godine govoriti uvijek iste stvari! Čovjek, htio ili ne htio, upadne u šablonu, pa to što radi počinje gubiti svoj smisao. 

Mislim da bi bilo u interesu i đaka i profesora da nitko u prosvjeti ne radi više od dvadeset godina. 

No, na žalost, kod nas je takav zakon nemoguće donijeti, pa ljudi rade i više od toga - i cijeli život znaju provesti u školi! 

Dakle, to me u prvom redu natjeralo da tražim drugi posao, a zatim to što škola nije ono što je bila. Navikao sam na drugu formu nastave, jer sam dosad uglavnom predavao u gimnaziji. 

A ovo sada, to je sasvim nešto drugo, u čemu se ja, moram iskreno priznati, ne snalazim.


• Znači, korjenita je razlika između prethodnog i sadašnjeg posla?


Svakako! Ima, doduše, i nekih dodirnih točaka, jer sam ovdje, kao voditelj filmske i aktualne tribine, isto tako često u situaciji da komuniciram s publikom, da o nekim stvarima čak i predajem, da dajem uvode u temu, da pričam o autorima... No, u osnovi je to posve drugačiji posao. Vezan je za kulturu. Manje je pedagoški, a više je, recimo, kreativan.


• Ako ste promijeniti image u vezi s poslom, nećete li uskoro zamijeniti komfornu provinciju za neki nekomforniji kulturni centar?


- Ne, nisam o tome nikada previše razmišljao! Sada mi to, zapravo, nije čak ni potrebno. Za posao kojim se bavim mogu bilo gdje živjeti, ništa time ne gubim ili dobivam. Kada sam počeo raditi u Šibeniku, bio sam velik entuzijast. Osobito kada se o školi radi. Volio sam taj posao, pa me to na neki način i držalo. 

Ali, kada sam ga se zasitio, onda više nisam imao potrebe da nekamo idem. Možda bih ja bio i promijenio sredinu, da sam našao odgovarajući posao, recimo u Zagrebu. No, pošto-poto otići, to mi nije bilo potrebno. 

Možda bi, što ja znam, da sam ostao u Zagrebu nakon studija - to potpuno drugačije odredilo i moj životni put! Možda se ne bih nikada ni sjetio da pišem drame!

A što se tiče problema provincije, stara je istina da ona nije geografski smještena, već se nalazi u glavama ljudi! Prema tome, svagdje čovjek može naći i provinciju i nivo, je li? 

Dakle, u tom smislu nema nikakve razlike između provincije i centra, a kod mene sada nema više ni potrebe za ovim drugim. Možda bi to imalo značaja za nekog mlađeg čovjeka, jer se lakše može probiti s onim što želi u nekakvom centru negoli iz provincije?


• Kakvo je vaše osobno iskustvo s obzirom na svjesnu odluku "živjeti kulturno postrance, u Šibeniku"?


- A, čujte, što uopće znači živjeti u središtu kulturnih zbivanja? Svi smo mi, ipak, manje-više u središtu! Zahvaljujući sredstvima informiranja, možemo pratiti sve što se događa u kulturi. Napokon, mala smo zemlja i nemamo mnogo toga. 

Dakle, mogu živjeti ne samo u Šibeniku, nego, recimo, na Zlarinu ili na Žirju, pa ću opet biti informiran o svemu. Ako se želim informirati! Zato ne mislim da netko gubi nešto time što nije tamo u središtu. Ponekad ljudi koji vape za središtem, kad se nađu u velikom gradu, manje idu i u teatar i na bilo koje druge kulturne manifestacije negoli dok su živjeli izvan Zagreba.



Uzvišeno može biti istinski uzvišeno samo onda kad je u spoju s banalnim




• Vratimo se na izreku da "provincija nije teritorijalno omeđena". Koje su vaše međe? Neki vaši likovi na tragu Fausta, Hamleta, Fedre, Isusa, Platona, kao opća mjesta kulture i predlošci svjetske književnosti, govore o ukorijenjenosti u evropsko književno nasljeđe. S druge strane, jezik, karakterizaciia likova i mentaliteta ukazuju, pak, na korijene u jadranskom tlu. Možete li, dakle, svoje međe, definirati?


- Teško! Mogu samo govoriti o razlozima zbog čega ja to radim. Kad bi čovjek ostao isključivo u granicama nekakvog kulturnog nasljeđa, to bi bilo apsolutno knjiško, ako to ne poveže, recimo, s nečim što je život i svakodnevica. 

Kao što bi i samo, golo promatranje života, bez povezanosti s kulturnim nasljeđem, urodilo opet nekakvim banalnim plodovima preslikavanja života i ničim drugim. Prema tome, jedino sprega i jednog i drugog može nešto donijeti. 

S jedne strane imamo fenomen kulture i tradicije, Hamleta i Fausta, a s druge strane ovu našu banalnu svakodnevicu, pa spoj toga dvoga rađa, zapravo, novu kvalitetu koju možemo, onda, nazvati umjetninom.


• Iz tog sraza banalne stvarnosti i uzvišenog ideala proizlazi i vaš poznati smisao za grotesku?


- Kao što je svojedobno govorio Victor Hugo, uzvišeno može biti istinski uzvišeno samo onda kad je u spoju s grotesknim, odnosno banalnim. Misao je vezana za lik Quasimoda, iz Zvonara crkve Notre-Dame, u kojem je Hugo spojio upravo to uzvišeno i groteskno. 

Dakle, ta mi je misao još od mladosti u pameti, uvijek sam je se držao kad sam god pisao bilo koju svoju dramu. To mi je postala neka vrsta načela. Ako se, recimo, samo preslikava život, onda nema one metafizičke vertikale koja bi otvarala čitavu stvar prema nečemu, da tako kažem, uzvišenom.


• Do koje metafizičke ravni dolazite prevladavajući dalmatinski lokalizam i predloške koje koristite?


- Tu metafizičku razinu ne može se definirati. To je iracionalno, nešto što se može samo osjetiti, što na neki način zrači iz situacije, što nije deklarativno kazano. Metafizičko je ono što čini čovjeka da osjeća kako problemi koji su svakodnevni, koje on prepoznaje kao svakodnevne - nose u sebi i nešto jače. 

Ako bi se moglo definirati metafizičko, moglo bi jedino tako!


• Jesu li postojali uzori koji su vas opsjedali pri pisanju?


- Uvijek, uvijek! Moram priznati da sam još od djetinjstva na određene pisce slab i da ih uvijek iznova mogu čitati. U prvom redu Gogolja. Mislim da se čak i vidi, iz svih mojih komada, da me on zapravo najviše inspirirao.

Kod Gogolja upravo nalazim kombinaciju toliko oprečnih elemenata: grotesku i fantastiku. To je ono što me uvijek rukovodilo u životu. A od naših pisaca, uzori su mi bili Marinković i Krleža.


• Da li vam i Bulgakov nešto znači? U jednoj sceni Nečastivog na filozofskom fakultetu osjeća se miris Majstora i Margarite?


- Da, apsolutno! No, znate što ću vam reći? Kad sam zamislio i napisao Nečastivoga, 1973. godine, Bulgakov, kod nas još uopće nije bio ni poznat. A ideju sam nosio u sebi još davno, davno prije! Tako da uopće ne treba gledati kada je to napisano. 

A što se tiče uzora, brojne pisce nisam ni spominjao, zbog toga što sam govorio o uzorima mladosti i djetinjstva. A Bulgakova sam kasnije upoznao.


• Prvi vaš izvođeni komad, Hamlet iz Mrduše Donje, teško se probijao iz ladica na pozornicu, to su već poznate činjenice. Nakon trijumfa u zagrebačkom ITD-u, tek su započele prave kontroverze, od negiranja i crnovalnog kvalificiranja do obrane. Kako je Hamlet, u međuvremenu, preživio?


- Preživio je zahvaljujući tadašnjoj politici u ITD-u, Vjerana Zuppe koji se malo oglušio na sugestije i preporuke, te je tu predstavu i dalje, na neki način, sačuvao! Jer, napokon, nije nikada bilo nikakvog konkretnog prigovora. 

Govorim o običnim, ljudskim slabostima koje su dio ovog našeg, svakodnevnog života. A kako je taj život političan po sebi, onda se politika ne može mimoići. No, ja nemam takav politički stav da bi se to moglo okvalificirati kao ovo ili ono, te dati neka negativna etiketa. 

Uostalom, napada nije bilo na sam komad, nego na tobožnju atmosferu koja se oko njega stvarala. Onda se iz toga izrodilo sve to, stvorila se neka atmosfera straha oko komada, pa su ga svi poskidali s repertoara - da ne bi, eventualno, tko što prigovorio, je li? 

Zuppa se, zapravo, ponašao sasvim normalno, nije podlegao strahu, i tako je sačuvao predstavu. Slično su reagirali i u Kamernom teatru u Sarajevu. Svi su drugi teatri komad odmah skinuli s repertoara i dugo vremena, čitavih sedam godina, ja sam bio, da tako kažem, na ledu! Sedam godina nitko se nije usuđivao staviti nijedan moj komad na repertoar.



Ako ja tragično vidim život, to još ne znači da sam podlegao tom shvaćanju




• Zamjerali su vam političku nedomišljenost, iako vam literarnu vrijednost nisu baš osporavali.


- Upće ne znam što bi to u jednoj drami bila politička domišljenost! Jer, ako bi drama bila domišljena politički, onda to više nije drama, nego politički pamflet. A ja, ponavljam, ne pravim nikakav politički teatar! Mene politika, zapravo, ne zanima u teatru. 

Odnosno, zanima me samo toliko koliko je dio života. Predmet mog interesa jest ono što je piscima oduvijek bio predmet interesa! To su ljudske naopakosti i, s druge strane, ljudski idealizam koji doživljava poraz u borbi protiv pokvarenosti, lopovluka... 

To su teme kojima se ja bavim. 

Samo je moja nevolja eto, u tome, što ih stavljam u suvremeni kontekst. Kontekst naše svakodnevice u kojoj i politika postoji kao sastavni dio. 

Politika tu nije nikada aspekt promatranja stvari, kut iz kojeg se promatra život, nego je ona objekt promatranja. Uostalom, to je tako uvijek i bilo.

I Moliereovi i Shakespeareovi komadi također su stavljeni u neki politički kontekst. Samo što se nas danas to vrijeme više ne tiče, a i ne znamo mnogo o njemu. Ne znamo na što se sve odnose Shakespearove aluzije iz toga doba, jer nas sada zanima jedino što je univerzalno u njega. 

Pa nam se čini da je to nekakva klasika u kojoj nema politike. A ima je, i te kako!


• Što su vaša djela: komedije, moraliteti, burleske, scenske igre ili, kako je naslovljeno u izdanju biblioteke Prolog - groteskne tragedije?


- Termin "groteskne tragedije" prvi sam put upotrijebio za Hamleta. Iako taj izraz nema, zapravo, nikakve veze s literarnom teorijom. U njoj ne postoji takva kategorija. Upotrijebio sam ga zato što mi se činilo da je izraz komedija preslab za moja djela. Drame opet nisu. 

Dobro, moraliteti mogu biti više zbog asocijacije na srednjovjekovne drame u kojima se isto tako pojavljuju Dobro i Zlo kao simbol...


• Je li vaše viđenje života stvarno tragično ili možda imate odmak od tih "grotesknih tragedija"?


- Ako bih ga išao definirati, rekao bih da je u svojoj biti tragičan!


• Kako to povezati s mentalitetom Mediteranca, što vi u biti i jeste?


- Vrlo lako! Biti Mediteranac, pa čak biti i nekakav temperament, ne isključuje da se život vidi onakav kakav jest. Ako ja tragično vidim život, to još ne znači da sam podlegao tom shvaćanju i da sam nekakva tragična figura. 

Možda je čak i obratno! Takvo mi viđenje svijeta upravo daje snage da živim i da se borim!


• Osim tragičnog, kao tema vas opsjela, čini mi se i Dalmacija?


- Dalmacija nije čak ni tema u mojim komadima! Ona je tu okvir. A normalno je da ću, ako već pišem suvremenu dramu sa suvremenom temom, smjestiti je u one okolnosti i prilike koje su meni najpoznatije. 

A to je upravo Dalmacija!

Poznata mi je i po jeziku i po mentalitetu i po svemu ostalome. No, Dalmacija ostaje isključivo okvir stvari i zbivanja. To je ono po čemu komad egzistira, a njegova je esencija nešto sasvim drugo. To nije život Dalmacije, već nešto što može biti život bilo gdje. Pa čak i izvan granica naše zemlje! 

Što dokazuje izvođenje mojih komada u zemljama u kojima nitko nema pojma kako izgleda živjeti u Dalmaciji. Što nije smetalo da se bitna poruka komada ipak shvati.



Kakav je odnos Engleza prema jugo-Hamletu?




• Jedan ste od najprevođenijih naših dramskih pisaca u svijetu. Kako prevodioci svladavaju barijeru lokalnog u vašim djelima?


- Svi su ti prijevodi, uglavnom, izbjegavali neki konkretni dijalekat i služili se književnim jezikom s natruhama gradskog, primitivnog žargona. I ja mislim da bi bilo pogrešno služiti se dijalektom u prijevodu, jer bi se tada nužno moralo cijeli komad zamišljati u tom kraju odakle je i dijalekt.

A komadi su uvijek prevođeni kao jugoslavenski i s jugoslavenskom problematikom.


• Imate li pregled nad predstavama koje su izvođene u drugim zemljama?


- Nemam baš kompletan. Znam da je u Poljskoj bilo beskrajno mnogo predstava Hamleta, a poslije se izvodila i Svečana večera i Smrt predsjednika kućnog savjeta, a ove je godine odigran i Nečastivi u Krakovu. 

Postoje prijevodi i na drugim jezicima: Hamlet i Smrt predsjednika kućnog savjeta na bugarskom i mađarskom. 

Hamlet je preveden na češki, ali nije igran. 

U SSSR-u izašao je u knjizi Dramaturgija Jugoslavije i, koliko vidim, već su ga neki teatri počeli izvoditi, ali ne u Moskvi i Lenjingradu, nego u nekim udaljenijim mjestima. 

U Austriji imao je premijeru u bečkom Volkstheateru na kojoj je bio čak i predsjednik Kirschläger, zatim je igran u Hamburgu... To je ono sto ja znam!


• Hoće li Hamleta igrati i Englezi?


- Već je preveden na engleski, a predstava bi trebala biti u studenome u Umbrella Theatreu u Brightonu.


• Kakav je odnos Engleza prema jugo-Hamletu?


- To vam, na žalost, ne bih mogao reći, jer je jedini Englez s kojim sam o tome razgovarao Robert Yuill koji ga je i prevodio. On je oduševljen komadom, i to mu je ujedno bio poticaj da ga prevede. 

Samo, eto, onima rijetkima koji dobro poznaju i naš jezik (bio je u onoj poznatoj, Macleanovoj misiji za vrijeme rata ovdje, u Jugoslaviji) i naš mentalitet, pa zbog toga možda bolje razumije komad nego što bi to neki Englez kojemu je naš mentalitet stran.


• Vaše su predstave, sudeći prema gledanosti, pučke. Je li vaš dramski recept poslužio za ugled drugim piscima?


- Teško je meni o tome govoriti. Mogli bi o tome drugi dramski pisci: da li je to na njih utjecalo ili nije? Kod nas vlada trend slijeđenja nekakvih evropskih uzora, pri čemu, zapravo, nije bitno da se komunicira s publikom, nego da se iznose nekakve intelektualne preokupacije.


• Globalne metafore, mislite?


- Baš to! To još i danas traje, zapravo je moda u našem teatru, tako da ja ne mislim da sam išta probudio ili uzbudio, jer je, zaista, malo pisaca koji privlače publiku u kazalište i koji s njome komuniciraju. 

A kazalište zapravo i postoji radi publike. 

Ono je uvijek, u svakom svom velikom razdoblju, bilo pučko. Ne smijemo se zavaravati da postoji nekakav intelektualni ili intelektualistički i nekakav pučki teatar. 

Uvijek je postojao samo pučki! To je sadržano u samom pojmu teatra. On postoji preko publike i po publici. I bez nje - nije ništa! 

I stari je grčki teatar svojevremeno bio pučki. Jer, što su govorile grčke drame? Mitove i legende koje su postojale u pučkoj mašti. Priče koje je svaki, pa i nepismeni čovjek tada znao. I onda ih je išao gledati u živo, na sceni. 

Poslije je to dobilo nekakvu aureolu klasike i nečega što je kao za posvećene. O Shakespeareu nećemo opet govoriti. To je potpuno isto. Mi to uvijek zaboravljamo i mislimo da je nekakav intelektualizam, odnos prema kulturi i kulturnom nasljeđu - ono najvažnije. A zanemarujemo komunikaciju s publikom.


• No, eto, i pučki pisci jednoga dana postaju klasični kao Shakespeare! Zamišljate li sebe za sto godina kao klasika?


- Uopće ne razmišljam o tome što će biti za sto godina, da li ću uopće ostati kao nekakvo ime ili ću biti veći no što sam sada... To mi je savršeno svejedno, vjerujte mi! Jer me se ne tiče što će biti sa mnom - poslije mene!



Odmah sam primijetio da su najbolja strana onoga što pišem - dijalozi




• Nikada niste imali odnos prema kazalištu kao teoretičar, već kao onaj koji piše. No, i kao praktičar možete osjetiti što je to što čini teatar teatrom. Zašto on živi, iako su ga sezonski proglašavali medijskim mrtvim?


- Kao što sam već rekao, kazalište može postojati samo kada je vezano za publiku i kada ima publiku. I meni je to uvijek na umu kada pišem neki komad: radim ga zbog publike! A teoretski se nisam nikada bavio kazalištem, to je točno, jer nisam imao potrebe. 

Redovito je tako: čovjek koji se bavi kazalištem na praktičan način nema potrebe za nekim teoretskim razmišljanjem. Jer, ono što on i teoretski misli o kazalištu, ugrađuje na neki način u svoje komade.

I taj će odnos prema nekom teoretskom problemu pokazati u komadu. Još, naime nisam sreo pisca koji bi bio genijalan i kao teoretičar teatra i kao dramski pisac.


• Možda vaše praktično iskustvo, to jest bavljenje kazalištem, proizlazi iz biografskih podataka? Bili ste glumac u devetnaestoj.


- Da, dok je postojao profesionalni teatar u Šibeniku. Onda je i teatarski život bio bujniji. Čak je i amaterizam više cvjetao. Ja sam bio u dramskoj družini Kola a kako profesionalni teatar nije imao velik ansambl, onda bi sitne uloge i statiranja popunjavao s nama, amaterima.


• Što je prevladalo da postanete pisac, a ne glumac?


- Već sam u srednjoj školi, dakle - za vrijeme amaterskog bavljenje glumom, pisao neke novele u Šibenskoj reviji. Odmah sam primijetio da su najbolja strana onoga što pišem - dijalozi. I da se najbolje mogu izraziti dijalogom. Da mi čak i lica ispadaju najživotnija kroz dijalog. 

Kako sam to osjećao od samog početka, vrlo sam se brzo preorijentirao na pisanje drama. U tome mi je pomoglo već spomenuto kazališno iskustvo. Prestao sam s glumom kad sam postao profesor, jer bilo je nezgodno da me đaci slušaju u školi kako predajem, a navečer gledaju kao Tasu praktikanta iz Sumnjivog lica!


• Je li vam, kao kazališnom čovjeku, blizak medij filma?


- Da, iako nikada ne bih sam došao na ideju da pišem scenarije za film. Uvijek je to išlo na inicijativu režisera i, tako reći, po nekakvoj narudžbi. Možda je krivica u situaciji koja vlada našim filmom, jer jedan filmski projekt ima šansu da se snimi samo onda ako već postoji režiser koji je za nj zainteresiran. 

Nuditi scenarij sam po sebi besmisleno je, ako nema dogovora s režiserom.


• Je li? A što je s vječnim vapajem, osobito poslije pulskih festivala, da nam trebaju dobri scenaristi?


- Na filmu je takva situacija da je scenarist nitko i ništa, a režiser je autor filma. U svim velikim filmovima znamo tko su režiseri, ali nikada ne znamo - tko je scenarist!


• No, nakon Abdulaha Sidrana, ipak postaje jasnije što scenarij znači filmu.


- Oh, on mi baš uskoro dolazi na Filmsku tribinu, pa ćemo razgovarati o tome! No, u telefonskom razgovoru shvatio sam da je i on vrlo nezadovoljan finalnim rezultatima njegovih scenarija. 

Ali, to je uvijek tako, jer je finalni filmski proizvod uvijek drukčiji od onoga što je u scenariju zamišljeno.



Ne može se više s pedeset ono što se moglo s trideset




• Bulajić vas je također pozvao da radite scenarij za njegovu Obećanu zemlju?


- Htio je snimiti nešto kao nastavak Vlaka bez voznog reda. Nije mislio nastaviti priču, već ga je zanimala sudbina poslijeratnih kolonista nakon doseljenja u Slavoniju.

U Vlaku je prikazan njihov put do tamo, a u novom filmu ono što se dalje s njima zbivalo. Bulajić je skupio priličan materijal o toj temi, a na meni je bilo da smislim radnju i lica. 

Bulajić me se, valjda, sjetio na osnovi mojih komada, vjerujući da ću najbolje dati mentalitet našeg, dalmatinskog čovjeka.


• Kako ste surađivali s tipičnim režiserom spektakla?


- Vodio sam računa, pri pisanju scenarija, što je njegov stil. A znam da mu je stil "gradnja mozaika"... Prilagodio sam se tome. Scenarij ima čvrstu dramsku strukturu ali i mozaičnosti. 

To je simbioza onoga što je u mojoj prirodi i onoga što je u njegovoj. Vjerujem da će ta simbioza biti sretna, sudeći barem po materijalu koji sam vido.


• Da li i dalje "pišete pješačeći"?


- Nekada sam bio planinar. Volio sam se i šetati - po okolici Šibenika. A čovjek dok hoda, osobito sam, najviše toga smisli. Smatram da drama nastaje upravo u smišljanju, i to je, zapravo, najteži dio procesa stvaranja. 

I nikada ne sjednem pisati prije no što sam već smislio dramu u glavi. Moram je "vidjeti" kao gotovu predstavu.


• Pišete u glavi!? Niste kabinetski radnik?


- Baš tako! I ne mogu sjesti dok ne domislim do kraja. Dođem na neku ideju, vidim da kod nje štošta škripi, pa smišljam, napravim skicu - što se u kojoj slici točno ima dogoditi. 

Ne bilježim ništa dok mi nije jasno, jer, kad mi nije jasno, nemam što zabilježiti! A kad je smišljeno, nije uopće problem napisati komad. Dovoljno je mjesec dana.


• "Pješačite" li mnogo?


- Sve manje i manje! To je opet stvar godina. Ne može se više s pedeset ono što se moglo s trideset, haha!


• Gdje sada smišljate?


- Evo, isto šećući se, ali na neke kreće relacije. I u birtiji, haha, uz piće, je li?

Razgovarala: Katja Šutić, obrada: Yugopapir (Studio, IX 1985.)



Podržite Yugopapir: FB TW Donate