TV leto 1984, Branko Čučak, kritički osvrt na aktuelnu "Top listu nadrealista": Ipak su bolji Rokeri?



Pomalo iritira onaj važeći stav o najljepšem gradu, najljepšoj okolini i najljepšoj djevojci "iz mog kraja". Mi smo davno shvatili da pred svijet i u svijet možemo izaći samo u svom odijelu i u svojim gaćama. Ali ti nadmeni atari nisu najbolje što imamo, jer svako lice svakog dana žudi neku promjenu

Na očigled javnosti, obistinila se ona rečenica Endija Vorhola po kojoj će svaki pojedinac biti popularan makar petnaest minuta ... Lokalna slava "novih primitivaca" počinje sticati sljedbenike a isti zajebanti nastavljaju proširivati svoju djelatnost i na televiziji ...


*****



Maršal Makluan veli da je rokenrol jedini univerzalni jezik. Istovremeno ističe kako je naše vrijeme "doba slike", aludirajući na fenomenalnu ekspanziju vizuelnih sredstava saopštavanja. Ne bismo, sljedstveno tome, upali u protivurječnost ako bismo ovo doba nazvali dobom zvuka, prenaglašenog, rokenrolerskog, dinamičnog.

"TLN" ekipa (ilustracija: Božo Stefanović)


Tipični anonimusi



Odavno su urednici domaćih radio-stanica shvatili ovo presudno značenje ekspanzivne muzike. Docnije su silni kasetofoni, magnetofoni, video-kasete doprinijeli nezapamćenoj euforiji zvučne kulise našeg vremena. Riječju, muzika je postala zaštitni znak epohe, jednako kao i sport, politika, mondena zbivanja.

U tim su se odnosima naši poletarci prilično snašli.

Na Drugom programu Radio-Sarajeva, s neba pa u rebra, kreće emisija "Primus", čiji su autori tipični anonimusi. Svojim specifičnim programom stiču masu slušalaca i postaju anonimni medijski miljenici. 

Tako se, na očigled javnosti, obistinila ona rečenica Endija Vorhola po kojoj će svaki pojedinac biti popularan makar petnaest minuta.

Ova svojevrsna demokratizacija kultnih veličina otvara momcima iz "Primusa" vrata komunikacijskog raja iz čijih će čarobnih prostora duvati ljekoviti vjetar humora. A da vjetra nema, narod nam kaže, pauci bi nebo premrežili.

Da ne duljimo, dečki iz "Primusa" su svoje slušaoce osvojili prvenstveno govornim kalamburima, primjerenim korištenjem čaršijskog (sarajevskog) slenga i vičnom upotrebom oralne egzibicije. Humor, parodija, lingvističko trućanje, plus šarm ulične retorike. I to se zove na kraju "Primus".


Zabranjeno pušenje



Ali, kakve to ima veze sa relativno nepoznatom, ili poznatom, rokenrol-grupom "Zabranjeno pušenje" iz Sarajeva ?

Ispostavilo se da neki momci iz "Primusa" sviraju u ovom bendu i da im je radio-elokvencija nedovoljna za demonstriranje njihove radikalne energije.

Beogradska "Duga" štampa pregršt njihovih tekstova, najavljujući u grupi "Zabranjeno pušenje" novu estradnu atrakciju. Pjesme "Neću da budem Švabo u dotiranom filmu" i "Raspotočje" zaslužuju vrlo dobru ocjenu, ako nije neumjesno baviti se pedagogijom u ovakvim slučajevima.

Potom im izlazi album "Das ist Walter", u kom na inteligentan način korespondiraju sa umornom mladom publikom. Umornom u tom smislu što je ta ista publika sita pretencioznosti, eksperimentisanja i neuvjerljivog foliranja. 

"Das ist Walter" je planuo na tržištu, što je dru Karajliću (duhovnoj glavi grupe) donijelo novi poen u već pozamašnom skoru medijske popularnosti.

Ne dajte se zbuniti, frajerima nije ni to bilo dosta, pa su na brzaka smislili jedan pokret (književni, muzički, scenski?) koji će steći barbarogenijskt naslov "novi primitivizam".

Možda se neko može okoristiti cinizmom i primijetiti kako nam je preko glave i starog primitivizma, ali momci su u trendu, ne hajući na riječi Propovjednika da nema ničega novog pod suncem i da je sve taština nad taštinama.

Jedva da smo podrobnije upućeni u načela "novog primitivizma" ali je simpatično da oni cijene sabrane pjesme Halida Bešlića, krkaju baščaršijski burek, navijaju za "Želju" i Sarajevo i nose majice sa likom Papeta (Safet Sušić, pečalbar u pariskom Pari Sen Žermenu).

Bilo kako bilo, tek lokalna slava "novih primitivaca" počinje sticati sljedbenike a isti oni zajebanti nastavljaju proširivati svoju djelatnost.


Nastup pred probu



Radoznalost nas je otjerala jedne subote na koncert "Zabranjeno pušenje", u Dom mladih u sarajevskoj "Skenderiji". Svirali su zajedno sa "Kongresom" i "Martinom Krpanom". Dužnost je da kažemo kako oni zaista umiju animirati publiku u dvorani.

Omaleni, vižljasti pjevač podobro podjeća na skakutavog Džeka Fleša, alias Mika Džegera. Jarka scenska energija, aluzivnost sračunata na domaće fudbalske fanatizme, živa dramaturgija vođenja koncerta čini od "Zabranjenog pušenja" doista grupu u usponu.

Eh ta muzika!

U tom su smislu svirači još tanušni. Ali mi smo već navikli na tipove koji umjesto da vježbaju kod kuće vježbaju usred prepune dvorane.

Još se nisu osušile novinske stranice koje izvještavaju o smrti Marka Ristića a traje serija TV emisija pod naslovom "Top-lista nadrealista".

U kom su duhovnom srodstvu ovi momci sa rečenim piscem, vođom predratnog beogradskog nadrealizma ?

Treba znati da je taj umjetnički pokret bio izrazito antidogmatski orijentisan i da je sa lica zemlje zbrisao fantome konzervativizma i licemjerja. Bila je to žestoka borba ze jednu vrstu duhovnog kosmopolitizma, za prezir građanske učmalosti i za ponovno oživljavanje skrivenih strana čovjekove podsvijesti...


Ista top-lista



Tim prije izgleda neobično da ovi momci o kojima sve vrijeme pričamo uzimaju zaštitni znak nadrealizma.

Jer, to su stvarčice koje se međusobno kose, odnosno ne podnose.

Isti ti dečki prave ovu emisiju na televiziji, računajući na činjenicu da su sada oni na redu i da je pravo vrijeme za pravljenje novog kulturološkog senzibiliteta.

Potpuno je tačno da je ova emisija jedna televizična top-lista narodne muzike u kojoj ima mjesta za Asima Brkana, Muhameda Mujkanovića, Biljanu Jevtić, Marinka Rokvića, Mehu Puzića i druge.

U interludiju slijede skečevi sračunati na vječni lokalni fudbalski derbi "Željo" - "Sarajevo". Ima te frtutme i u radio-emisiji "Cik-cak" s Prvog programa Radio-Sarajeva. 

Samo su drugi mangupi u igri, ovaj put pod zastavom "novog primitivizma".


U svojim gaćama



Narodnjaci su lijepo slikani, nema šta. Reditelj se ne iživljava sa zumiranjem, kadriranjem i egzibicionizmom. Pjevači i pjevačice samo pjevaju u ambijentu pastelnih, ugodnih nijansi.

Ostalo je pomenuto zezanje.

Hoćemo da kažemo kako je dobro da nove snage pune usahla vrela naše nervozne kulture ali treba naći adekvatniji način za pojedina iskazivanja.

Pomalo iritira onaj važeći stav o najljepšem gradu, najljepšoj okolini i najljepšoj djevojci "iz mog kraja". Mi smo davno shvatili da pred svijet i u svijet možemo izaći samo u svom odijelu i u svojim gaćama.

Ali ti nadmeni atari nisu najbolje što imamo, jer svako lice svakog dana žudi neku promjenu.

Sat vremena prije one nesretne utakmice na Evropskom prvenstvu, naša je televizija, u želji da odobrovolji narod, emitovala polusatnu emisiju sa "Rokerima s Moravu" u vodećoj ulozi.

Ovi vrsni parodičari, dostojni pantomimičari i odlični muzičari zasjenili su čari nogometa.

Kad biste me, na kraju, pitali za koju sam emisiju: onu "Rokera s Moravu", ili onu "Top lista nadrealista", lako bih se odlučio. Za onu prvu, brate. Za onu prvu. 

Napisao: Branko Čučak, obrada: Yugopapir (Ven, jul 1984.)



Podržite Yugopapir: FB TW Donate