Pepca Kardelj za Glas omladine: Kako bi u današnjim kriznim vremenima reagirali Tito i Kardelj?




Pogledajte suvremeni svijet: i u onim zemljama koje su dosad išle i putem državnog socijalizma, i kapitalizma, koje su najžešće napadale i pomisao na samoupravljanje, uvode se, doduše, sporo, veće slobode za radnike, i ide se u tom smjeru. U svim dosadašnjim krizama u tim zemljama, radnici su isticali potrebu samoupravljanja. Afričke zemlje se oslobađaju ropstva i izabiru model socijalističkog samoupravljanja. Naravno, radi se o specifičnim načinima njegovog provođenja, ali su interesi radnika da upravljaju društvom, temeljni interesi radničke klase cijelog svijeta 



April 1986: "Postoji čitava jedna čista i lijepa plejada boraca i revolucionara koji su doprinijeli da, recimo, Jugoslaviju više ne zamijenjuju za Čehoslovačku, ili da ne znaju gdje se nalazi i slično. Svi su oni odlučivali slušajući argumente jedan drugoga", kaže Pepca Kardelj u nastavku razgovora za "Glas omladine". (Prvi deo nedostaje - op. Y.)


*****



Glas omladine: Da li bi se uopće moglo reći kako bi u današnjim kriznim vremenima reagirali drugovi Tito i Kardelj, na što bi najviše upozoravali, što bi predlagali da izađemo iz krize?


KARDELJ: Što se Kardelja tiče, bila sam blizu u njegovom određivanju prema svim krizama koje su se događale od rata do kraja njegova života. Njegova je velika odlika bila da je znao odmjeriti važnosti i jačinu krize.

U svakoj je krizi, u svakoj teškoći koja se događala, uvijek u temelju imao istu misao - vjerovao je u proces napretka.

Neke od pogrešaka, čak i neke veće krize, obrazlagao je najobičnijom ljudskom glupošću, ili neznanjem ili nesposobnošću. Jasno, nekima je dao veći značaj, neke je karakterizirao kao namjerno potkopavanje političkog sistema, neke kao ugrožavanje revolucije.

Pepca Kardelj (foto: Janez Bogataj)


Borba za ples




Čini mi se, ipak, da je najopasnijom po nastavak revolucije smatrao krizu koja je nastala 1968. On je za nju mislio da može imati vrlo teške posljedice ako bi prešla mjeru, ili ako bi se, kao što su neki predlagali, sa studentskim zahtjevima (koji su bili dijelom ispravni) obračunavali nasilno.

Bojao se da omladina koja je izašla na ceste ne izgubi sposobnost da posluša argumente, da se bilo što s njom dogovori. Posljedice toga bile bi strahovite. Bojao se da ijedan mladi čovjek strada.

Kardelj je tada reagirao u trenutku. Tražio je da partijske organizacije i radnici u tvornicama orijentiraju studente ka traženju pravih klasnih zahtjeva, i da zajedno s radnicima traže razmah samoupravljanja i sve pozitivne zahtjeve koje su imali.

Radnici su tada uspjeli studente usmjeriti u traženju pravih rješenja njihovih zahtjeva, kroz zahtjev državi da jača samoupravljanje, a ne - kako su neki htjeli - kroz rušenje političkog sistema u našoj zemlji.

Mislim da bi neka od tih rješenja valjalo primijeniti i danas - da omladinska i partijska organizacija organiziraju mlade na svakodnevnim problemima, tu u tvornici, u političkom sistemu, kao ravnopravnu snagu, a ne da se bave nečim što je izvan života.


GLAS OMLADINE: Dakle, u tom nam smislu treba jaka omladinska organizacija?


KARDELJ: Ne samo jaka omladinska organizacija, nego i jaka partijska organizacija u kojoj su u većini mladi i radnici. Zašto bismo, omladinu gurali u omladinsku, a stare u partijsku organizaciju? Jer omladinska organizacija, ako je izvan samih problema, traži od društva da mladima nešto da, umjesto da omladina sama bude upravljačka snaga na glavnim mjestima, neposredno u političkom sistemu.

Zato nam ne treba omladinska organizacija koja će se boriti za ples, nego ona koja će se boriti s problemima.

I onda neki od tih omladinaca vode glavnu borbu za sobu za ples, umjesto da se bore za svoje egzistencijalne probleme u žiži i na svakom mjestu gdje rade, i gdje se odlučuje. I onda omladinski rukovodioci, koji to mladima organiziraju misle da su sposobni, a zapravo bježe od problema.

Zato mladi ponekad i čekaju da im se nešto ponudi, jer su im se stalno nudile neke plesne večeri koje su im organizirali omladinski rukovodioci. Umjesto da se organiziraju, pa da zahtjevaju, da izvrše pozitivan pritisak i da sami riješe probleme koje imaju, i to ne na ulici, i ne mimo političkog sistema, nego baš koristeći sve što im on omogućava.


GLAS OMLADINE: Uostalom, ona Kardeljeva rečenica da sreću čovjeku ne može donijeti niti politički sistem, niti država, niti partija, već da se za vlastitu sreću čovjeka mora izboriti sam, na tragu je stalne borbe za bolji položaj, koji je nemoguće ostvariti tako što će nam netko nešto pokloniti, naročito ne s vrha?


KARDELJ: Tako je. To je suština svega. Naša revolucija nije bila nametnuta s vrha, niti su njeni rezultati nečiji poklon ovom narodu. To bi bilo nemoguće.

Isto je tako nemoguće da će netko radnicima pokloniti samoupravljanje, ako se oni sami ne organiziraju i ne ostvaruju ga sami.

Netko ih može organizirati i voditi, netko im može dati ideju, i to je zadatak Partije.

Ali, nikakva partija i nikakav autoritet ne može to provesti sam i dati na poklon radnicima. A neki misle da je time što smo pobedili u ratu i stvorili pretpostavke za bolji život, već taj bolji život sam po sebi došao.

A revolucija teče.



Mi imamo klasne probleme




GLAS OMLADINE: Ako revolucija teče, ako i danas moramo raditi na revolucioniranju društva, što je danas odrednica revolucionara, i što predstavlja glavne zadatke revolucija?


KARDELJ: Ne radi se više o revoluciji kao fizičkom obračunu s klasnim neprijateljem, jer smo time već ostvarili uvjete da ta revolucija legalno, što znači diktaturom proletarijata, postiže svoje ciljeve.

Danas revolucija znači borbu s problemima koji je ugrožavaju, koji bacaju radnike u kut. Bilo bi naivno reći da je dovoljno što je došao socijalizam, i da možemo prekrstiti ruke i čekati blagostanje, koje bi trebalo doći samo po sebi.

Mi imamo klasne probleme, imamo pokušaje da se upravlja radnicima, imamo mnogo ekonomskih teškoća, imamo čak i neuke ljude.

Nije li rješavanje tih problema otvaranje puta za daljnje napredovanje vlasti radničke klase, koju želimo ostvariti?

Revolucija neće tako brzo promijeniti sve što je loše. I kad nam bude odlično, mi ćemo težiti da nam bude još bolje. Uostalom, naša je revolucija počela zbog čovjeka, ona je duboko humana. Njen je krajnji cilj da ljudi žive dobro, da upravljaju svime, i da budu sretni i zadovoljni.

Nije naša revolucija pravljena radi toga da bi se samo promijenio onaj koji je na vlasti, nego radi toga da radnim ljudima bude bolje.


GLAS OMLADINE: U današnjoj fazi revolucije, morali bismo imati i revolucionarnu avangardu, koja bi tu revoluciju vodila i usmjeravala. Imamo li mi takvu snagu?


KARDELJ: Znate, koliko naše vodstvo razumije situaciju, toliko ide naprijed, tako vodi promjene i rješava probleme. Bila bi nepravedna kad bih rekla da su jedni dobri, a drugi loši. Ali, pitanje je gde je domet njihovih aktivnosti. Jedino bi odgovor na to pitanje nekima trebalo da osigura da budu u rukovodstvima, ali i drugima da iz tih rukovodstava ispadaju.

Nigdje i nitko nije tražio da neki budu u rukovodstvu zabetonirani za čitav život. U rukovodstvu mogu biti samo oni ljudi koji idu korak dalje, i koji vide više nego drugi.

Ako su sposobni, nije pitanje koliko vremena će biti u rukovodstvu. To se pitanje postavlja uvijek kad rukovodstvo nije dobro, ili nije onakvo kakvo bi trebalo biti.


GLAS OMLADINE: Podsjetimo samo da je u trenutku najvećeg povjerenja naroda u rukovodstvo ono bilo sastavljeno od onih koji se nisu odvajali od naroda, i koji su osjećali puls tog naroda, a u Partiji su veliku većinu, ne samo brojnu, već i u moći odlučivanja, imali radnici s jasnim klasnim interesima kao svojom osnovom?


KARDELJ: Možda je danas toga premalo. Previše je možda ljudi koji bez nekih osnova dođu u rukovodstva. Kad bi u Partiji bio izražen klasni interes više nego sada, onda bi i ta Partija išla korak dalje, tražila stalno promjene i to ne bilo kakve nego one koji idu u prilog boljem životu radnika.


GLAS OMLADINE: Dakle, radi se o pozitivnom pritisku naroda, a ne o tome da netko iz rukovodstva, ili čitavo rukovodstvo, odluči da netko može ili ne može biti u vrhu?


KARDELJ: Da, o tome se radi. Da narod nametne svoje kandidate, a ne da se kandidati nameću narodu. Da u rukovodstvu budu samo oni koji su stekli široko povjerenje naroda i za koje je narod, a prije svega radnička klasa, siguran da će i dalje raditi u njegovom interesu.



Nitko nam ništa neće moći




GLAS OMLADINE: Onaj dio ljudi koji je htio maknuti Tita i Kardelja iz centra zbivanja, danas možda malo glasnije nego za njihova života, pokušava to učiniti s njihovim djelom. To se još ne vidi toliko u odnosu prema drugu Titu, koliko prema drugim revolucionarima i naročito Edvardu Kardelju. Čak je i izmišljen pojam dekardeljizacije.  O čemu se zapravo radi?


KARDELJ: Znate, već sam rekla da se u pozadini uvijek radi o istim snagama koje se javljaju s vremena na vrijeme pod drugim imenima. Oni uvijek nađu nešto da ruše. No, naravno, najviše im smetaju Tito i Kardelj.

Oni su počeli s običnim borcima, s drugim revolucionarima, s istaknutim ratnim rukovodiocima, a izgleda da su došli i do Kardelja, pa i do Tita.

A smisao je u tome da se narodu pokaže kako su Tito i Kardelj imali krive pretpostavke, kako su radili krivo, samo zato da se narod ne bi učio na njihovim primjerima, da na njihovim zaostavštinama ne bi revolucionirao društvo, čime bi te snage bile pogođene i politički eliminirane.

Naravno, oni ne mogu uspjeti potisnuti niti Kardeljevu, a niti Titovu misao, ne mogu negirati nešto što čitav narod osjeća kao veliku vrijednost, kao temelj revolucije u prošlosti i sadašnjosti.

Zato su te snage ipak potisnute, ali je trebalo puno snage onih koji su se tome grčevito odupirali. U toj su borbi za ostvarenje Titovih i Kardeljevih vizija ponovno glavnu ulogu imali radnici, koji su njihovo djelo i ideje prisvojili kao svoje.

Jer, kad analizirate zahtjeve radnika, pa i onog koji nikad nije čitao Kardelja, to su iste stvari. I zato radnici i velika većina naroda nikad nisu napadali Tita i Kardelja, već su tražili da se dosljedno provede ono što su oni zacrtali.

To će radnička klasa i dalje činiti, i sve bismo svoje snage trebali crpsti odatle i usmjeriti u ostvarivanje interesa koje ona postavlja. Ako ćemo to činiti, nitko nam ništa neće moći.


GLAS OMLADINE: Te se snage, koje iza zavjese šapuću protiv Kardeljevog djela, trude dokazati da je radnik bedast, da ne može i ne zna upravljati, da se okani toga jer čini greške, a da oni radničkoj klasi žele sve najlepše i da je sigurna tek ako im da sve ovlasti da ju zastupaju.


KARDELJ: Da, i zato oni navaljuju najviše na samoupravljanje koje smatraju utopijom i obmanom radničke klase. A pogledajte suvremeni svijet: i u onim zemljama koje su dosad išle i putem državnog socijalizma, i kapitalizma koje su, najžešće napadale i pomisao na samoupravljanje, uvode se, doduše, sporo, veće slobode za radnike, i ide se u tom smjeru.

U svim dosadašnjim krizama u tim zemljama, radnici su isticali potrebu samoupravljanja.

Afričke zemlje se oslobađaju ropstva i izabiru model socijalističkog samoupravljanja.

Naravno, radi se o specifičnim načinima njegovog provođenja, ali su interesi radnika da upravljaju društvom, temeljni interesi radničke klase cijelog svijeta.

U nekim zemljama se shvatilo da je radnik potisnut, i da nema perspektive, da ga u partiji nema, i da je birokracija njegov lažni zastupnik, a u suštini protivnik.

I kod nas je radnika malo u Partiji, i to je jedan od razloga zastoja u razvoju. Neka radnik manje zna, ali neka upravlja. Ako manje zna, a ni u to nisam sigurna, jer imamo vrlo obrazovanu radničku klasu, onda ga obrazujmo, dajmo mu sve informacije.


GLAS OMLADINE: Vi ste imali sreću da budete gotovo u centru revolucije, posve blizu ljudima koji su je vodili. Poznavali ste odnose u rukovodstvu, u središtu revolucije. Nas bi pak, zanimao naročito odnos između dva najveća imena te revolucije - između drugova Tita i Kardelja.


KARDELJ: To je bio odnos najdubljeg poštovanja dva velika suradnika i revolucionara. Kardeljev odnos prema Titu je bio odnos prema starijem čovjeku, i po autoritetu, i po godinama, i po značaju.

Moj Edo nije nikad zaboravio da je drug Tito prvi čovjek revolucije kojoj je pripadao.

Drug Tito nikad nije potcjenjivao Kardelja zato što je bio mnogo mlađi. Oni su poštovali mišljenje jedan drugoga, a po načinu razmišljanja su bili vrlo slični.

Nikad ni jednu odluku nisu donijeli, a da se nisu prethodno uvjeravali, ako su imali i različita
mišljenja.

Tito nikad nije odbacivao bilo čije mišljenje, a da nije razgovarao, ili da nije razmišljao o svemu što je navedeno kao argument.

Nakon toga savjetovanja, neke su se stvari korigirale, i tek kad su se uvjerili da je neka odluka najbolja, onda su s njom izlazili. I to nije bilo tako samo u odnosu Tita i Kardelja. Ima čitava čista i lijepa plejada boraca i revolucionara koji su doprinijeli da Jugoslaviju više ne zamijenjuje za Čehoslovačku, ili da se ne zna gdje se nalazi i slično.

Svi su oni odlučivali slušajući argumente jedan drugog.



To jednostavno nije istina




GLAS OMLADINE: Ima danas i takvih, koji nam nameću svoje teze o Titu kao autokrati, kao "balkanskom Staljinu" i slične?


KARDELJ: To nam ponovo nameću one snage koje žele srušiti njegov autoritet i djelo u narodu. To jednostavno, nije istina.

On je imao vrlo široke poglede, znao je najviše u cijelom rukovodstvu, ali je uvijek bio spreman da sluša ljude. I to ne samo one iz rukovodstva, nego i one iz naroda, radnike, građane, omladinu.

To je bio njegov stil, i njegovi razgovori u tvornicama nisu bili prigodničarski, formalni ili plitki.

Znam da je Kardelj često s njim pričao o tome što je čuo u tvornicama, da je sve svoje govore napisao na osnovu zabilješki koje je pravio u susretima s radnicima.

Ovo o autokraciji koja se pripisuje Titu, to je najobičnija neistina, koju šire, najčešće oni koji su njegovom dalekovidnošću bili ugroženi u svojim nerealnim političkim ambicijama, koji nisu bili blizu, a to su htjeli biti, pa su si zamišljali kako se Tito njih "riješio".


GLAS OMLADINE: Što danas znači zahtjev da se Tita i njegove najbliže suradnike ocijenjuje historijski, s distance, i da li bi ta ocjena trebala biti drukčija od one kojom mi danas ocjenjujemo njihove ličnosti?


KARDELJ: Mislim da ta ocjena ne bi trebala biti drukčija nego što je danas. Njih je stvorila situacija, i oni nisu pali s neba. Sretna je okolnost, međutim, u tome da su se baš pravi ljudi našli na pravim mjestima.

Te probe, su velike i tražile su mnogo što. Trebalo je mnogo sposobnosti za sve što je Tito izveo.

Revolucija je teška.

Tek kad bi oni griješili, kad bi upropastili sve, mogli bismo i trebali ispitivati zašlo su oni baš bili na čelu i što su radili.

A ne da sad preispitujemo njihove sposobnosti, kad je jasno da su revoluciju izveli na tako fantastičan način.

Mislim da je to najbolja potvrda da je historija već nekima, Titu prije svega, rekla koje mjesto mu pripada.


GLAS OMLADINE: Da li je ikada prijetila opasnost da snage koje su napadale Titovu liniju toliko ojačaju da ugroze pravce razvoja revolucije, koju je vodio drug Tito?


KARDELJ: Njihovi su valovi povremeno bili doista jaki, ali nikad nisu toliko ojačale da bi ugrozile Titovu liniju.

U ovoj posljednjoj rundi, posljednjem valu koji je zapljuskivao još za Titova života, oko 1971. godine su mislili da su dovoljno jaki, a kad je došlo Karađorđevo srušili su se kao kula od karata.

To je zato što nisu imali podršku radnika, nisu imali većinu u tvornicama.


GLAS OMLADINE: Dakle, ni danas se ne može reći da je ta linija jača od one Titove?


KARDELJ: Ne može se to reći. Ima ih i danas, i danas nas zapljuskuju, ali široke mase naroda brane samoupravljanje, brane Titovu i Kardeljevu misao.

Samo, da bismo ih potpuno maknuli, mi moramo jačati naše organizacije, moramo jačati razvoj samoupravljanja, i na djelu, a ne samo u govorima.

Nemojte zaboraviti, uvijek će biti onako kako je u fabrikama. Ako će tamo ljudi podržati neku ideju, ona ne može propasti, uprkos svim problemima, do kojih će doći u njenom ostvarivanju.

Razgovarao: Dejan Jović, obrada: Yugopapir (Glas omladine, april 1986.)



Podržite Yugopapir: FB TW Donate