Pretražite Yugopapir

The Clash, nakon nedavnog povratka sa albumom "Cut The Crap": Grejanje lažnih nada? (1986)




I baš je u tome ona suštinska razlika i veličina punk pokreta. Oni nisu marili za ploče, bar ne u svojim prvim danima, njihov život i svrha postojanja bleštali su jedino u neposrednom kontaktu sa uspaljenom publikom. Svi su tada imali šansu, sviralo je hiljade mladih, po garažama, podrumima, pa čak i na ulici. Ali, svi su oni ostajali kao hipnotisani kada su svirke imali Pistols ili Clash

Posle Sex Pistolsa - The Clash je svakako najuspešniji punk bend. Nedavni povratak sa albumom "Cut The Crap" i singlom "This Is England" pokazao se ipak kao grejanje lažnih nada. Iz najuspešnije postave danas odvojeno rade tri "frakcije", svaka za sebe i to sa željom da distanca između njih postane što veća. Stramer i Simenon su opet sami, a pitanje je da li će se Clash ikada vratiti sa meridijana promašaja i lutanja. A do pre tri i po godine sve je bilo tako lepo...


*****



Kada se septembra 1985, posle pune tri godine pauze, pojavio novi singl sastava Clash pod naslovom "This Is England", mnogobrojni obožavaoci ove već legendarne punk grupe mogli su konačno da budu zadovoljni.

Nade da je konačno sve u redu, posle dugotrajnih svađa, personalnih previranja, kreativne krize i ostalih nedaća koje su ih zadesile, još više je podgrejao i taj toliko očekivani album, šesti u njihovoj karijeri, pod naslovom "Cut The Crap".

Ali, ništa se nije desilo.

Oba vinila nalaze se na tržištu već nekoliko meseci i sasvim je očigledno da od njihovog velikog povratka, kako su obećavali, jednostavno nema ništa. Zašto je to tako, teško je objasniti. Razloga ima, kao i uvek, mnogo. 

Ali, vrlo je interesantno da su Clash i dalje ćutljivi, svoj fijasko podnose bez komentara, kontakta sa štampom gotovo i da nema, sve je nekako previše mirno.


Danas - tri struje



A sve je počelo od njihovog poslednjeg bestseler-albuma iz maja 1982. godine "Combat Rock" čiji uspeh, ali i istovremeno udaljavanje od prvobitnog zvuka skoro do potpune opozitnosti, ova četvorka jednostavno nije mogla da podnese.

Šta je pravi razlog "raspada sistema" unutar Stramerove ekipe može se samo nagađati.

Ali, evidentno je da od tada počinje haos i dezintegracija.




Prvo iz benda biva proteran bubnjar Toper Hidon, tada već teški narkoman. Za finalnu "korpu" bilo je dovoljno što je godinama nataložena nesloga sa Stramerom konačno eksplodirala usled nevažne svađe.

Pa ako se bez Hidona i moglo preživeti i nastaviti, sledeći udarac je bio mnogo bolniji, a za dalje funkcionisanje ekipe daleko pogubniji.

Negde pri kraju 1983. godine, u javnosti (muzičkoj, naravno), a posebno medu njihovim poklonicima, pukla je prava bomba.

Džo Stramer i Pol Simenon objavljuju da je iz postave izbačen i Mik Džons! 

I opet nejasna saopštenja. Po nekim izvorima i navodnim izjavama, Mik je najuren jer je napustio sve principe i ideje koje su zajednički kodirali još u vreme svojih prvih svirki. On je postao izdajica punka, otpadnik koji se prodao jevtinim muzičkim strujanjima, dakle, potpuno nepotreban grupi kao što je Clash!

U drugim, pak, objašnjenjima ovog poteza Stramera i Simenona govori se da je Mik sve više tražio a sve manje davao, da nije dolazio na zakazane svirke i snimanja, da nije bio zadovoljan tretmanom u grupi, podelom novca... I najbolje rešenje je bilo da ode.

Dakle, kako god bilo, Mik Džons je prestao da bude jedna od glavnih kreativnih (pa i vizuelnih) snaga ovog kvarteta (pored Stramera, naravno).

Stramer i Simenon nastavljaju sami. 

Angažuju još trojicu ne mnogo poznatih, ali, po njihovim rečima, solidnih muzičara. To su bili gitaristi Vins Vajt (Vince White) i Nik Šepard (Nick Sheppard) i bubnjar Pit Hauard (Pete Howard).

Iako je to bilo još početkom 1984, do kraja prošle godine, ovaj kvintet je malo šta uradio. Tačno je da su ipak smogli snage za novi album, da su napravili koliko-toliko uspešan singl, čak su dali dva-tri intervjua i odsvirali nekoliko žestokih koncerata po Engleskoj.

Ali, publici to očigledno nije bilo dovoljno.

Interesovanje za renome punk-predvodnika bilo je ispod svakog nivoa. Verovatno da je to i glavni razlog što je tandem Stramer-Simonon krajem prošle godine opet ostao sam! Jer i ona trojica "rezervista" su digli ruke i napustili brod koji očigledno već previše dugo stoji nasukan.

I onda stižu vesti da će u 1986. godinu Clash ući u staroj i najuspešnijoj postavi, sa Hidonom i Džonsom na svojim starim mestima! 

Naravno, nije bilo potrebno sačekati vreme da po svom običaju demantuje "lude" vesti. Pa, ako su Stramer i Simenon mudro ćutali, Hidon i Džons su imali šta da kažu. Jer, počele su njihove samostalne karijere i projekti, što se svakako kosilo sa bilo kakvim obnavljanjem starog jata.

Ploča "This Is Big Audio Dynamite" kvinteta B.A.D. (Big Audio Dynamite), čiji je jedan od osnivača i svakako glavni adut baš Mik Džons, bila je krajem prošle godine najbolji odgovor šefovima diskografske kompanije koja je priželjkujući obnovu Clasha puštala "probne balone" u vidu lažnih informacija o njihovom povratku.




I, kako da je inat proradio, ili bar neka neobična podudarnost, vrlo malo je vremena prošlo, a svoj debi solo-singl i album objavljuje i izlečeni bubnjar Toper Hidon.

Dakle, od reokupljanja starog dobrog Clasha, sasvim je jasno, nema ni govora.

Uostalom, evo i izjave Mika Džonsa iz koje nije teško nazreti nepremostiv jaz koji postoji između njega i starih drugova:

- Tvrdim, da je naša kuća imala više vere u ono što radimo, da smo dobili bolju reklamu kada je ploča "This Is Big Audio Dynamite" krenula na tržište, bili bismo bliži vrhu. Ovako, stvar se malo odužila. Ljudi su mislili (a posebno tipovi u kompaniji) da se ja samo zezam sa B.A.D.-om i da ću vrlo brzo otrčati ponovo kod Stramera. 

Kao, Clash je daleko lakše prodati nego neku novu grupu. Ipak, to se nije dogodilo, jer njihov album "Cut The Crap" nije postigao uspeh iako su, za razliku od nas, imali snažnu promocionalnu podršku. Ali, posle nekoliko nastupa na televiziji i živih svirki kojih će biti sve više, stvar se promeniia u našu korist!

Svima ćemo pokazati da smo prava grupa. Vrlo brzo!


Početak



Kako god bilo, činjenica je da su Stramer i Simenon ponovo u velikoj nevolji. Iako su oni još uvek zvanično jedini pravi Clash - bez podrške publike i pravih saradnika teško da će opstati. Miku Džonsu ide sve bolje sa njegovim B.A.D. kvintetom, a Toper Hidon forsira svoju solo-karijeru - objavio je nedavno singl i album "Waking Up" ("Probuđen").

Simboličan naslov?

Pitanje je da li su nekadašnji vatreni ljubitelji Clasha sa ove tri odvojene muzičke struje više dobili ili izgubili. Jer pravog Clasha više nema ni u jednoj od tri postojeće varijante. Verovatno da to niko od njih nije ni želeo.

Ali, želeli su diskofili.

S te tačke gledano, možda je njihova kompanija zaista bila u pravu kada je tvrdila da će se Clash jedino dobro prodavati u staroj postavi.

A možda je to izvesna sentimentalna opterećenost veličinom koju je Clash sve do kraja 1982. godine ubedljivo nosio. Ipak, to nije bilo tako davno da bi se zaboravilo. Uostalom, još uvek ima recenzenata koji svrstavaju njihove najuspelije albume na vrhove veličanstvenih ploča svih vremena. Svi se još uvek sećaju i sjajnih numera sa onih pet albuma koje su do razlaza nanizali.

I kada su koncerti u pitanju, reagovanja su slična. Njihova karijera, u doba kada su bili najbuntovniji, kada su po nestanku Sex Pistolsa ostali kao predvodnici rasplamsalog i gotovo sagorelog punka zabeležena je i na filmu.

Kod nas se sa povećim zakašnjenjem prikazivao u leto '82. pod naslovom "Clash - žestok momak". U to vreme su i mnogi naši punkeri promenili "maškare" u novoromantičare ili heavy metalce, ali su na top-listama veličanstvenih numera na radio stanicama sa posebnim žarom glasali za hitove grupe Clash.





Pa, bilo bi ovo podsećanje na njih samo nalik grebanju po površini, ako se ne bismo setili izvesnih ključnih činjenica i najvažnije faktografije iz njihove karijere.

Tek toliko da nekoga nateramo da obriše prašinu sa ploča grupe Clash.

Sve počinje 1976. godine na scenama londonskih klubova.

Znate već onu priču o prodavnici seks-rekvizita koju je držao čuveni Malkolm Meklaren. Vrlo brzo, ta prodavnica je bila najposećenija, klinci su se zarazili novom modom pocepanih majica, tesnih i odrpanih pantalona i ostalih kožnih i metalnih atributa.

To mesto je postalo daleko poznatije kao tačka na kojoj su se prvi put sreli članovi grupe Sex Pistols i odakle su krenuli sa svojim Meklarenom u istoriju rock revolucija.

Naravno, predvodnici nikada nisu sasvim sami.

Za Pistolsima su krenuli mnogi, ali kao pravi kvalitet su zapisani: Clash, The Damned, Siouxsie and the Banshees, Bili Ajdol, Pol Veler i još nekoliko drugih.

Dosta pre prvog vinila, Clash je imao za sobom pozamašnu koncertnu praksu.

Bilo je to suštinski drugačije od današnjeg načina rada novih sastava. Sladunjave grupe tipa A-HA ili Modern Talking postaju medijske atrakcije, a da nisu odsvirali niti jedan jedini akord uživo. A to je danas opšti trend. Koncerti, ako ih uopšte i ima, dolaze tek kasnije, kao nužno zlo.

I baš je u tome ona suštinska razlika i veličina punk pokreta.

Oni nisu marili za ploče, bar ne u svojim prvim danima, njihov život i svrha postojanja bleštali su jedino u neposrednom kontaktu sa uspaljenom publikom.

Svi su tada imali šansu, sviralo je hiljade mladih, po garažama, podrumima, pa čak i na ulici. Ali, svi su oni ostajali kao hipnotisani kada su svirke imali Pistols ili Clash.

Elem, Clash, u kojem je tada (1976.) bio bubnjar Crimes uz Simonona, Stramera i Džonsa, postaju vodeća punk atrakcija. 

Pa, iako su se svi punkeri kleli da nemaju ništa sa novcem, sa establišmentom, pravilima bilo koje vrste, svi su do jednog potpisivali ugovore sa najmoćnijim disko-kompanijama. Tako su i Stramer i drugovi, 18. marta 1977. godine, potpisali svoj prvi profi-ugovor sa koncernom CBS.

Trebalo je da Clash budu kompanijin odgovor na one "dosadne" Rotenove i Meklarenove Sex Pistolse.

Marta 1977. izlazi najčuveniji Clash singl "Bela pobuna" ("White Riot").

Od tada se Džo i njegovi pobunjenici bore za reputaciju benda koji mrzi svakakva pravila i ograničenja, a posebno u svojim stihovima potenciraju sukob za zakonom i vlastima. Od tada počinje njihova zahuktala produktivnost (nešto kao naša Azra!?), pa se ploče i koncerti ređaju neverovatnom brzinom.

Samo tri nedelje posle debi-singla izlazi i debi-album "The Clash". To je ploča koju svi ocenjuju kao pravi punk produkt. Bila je prepuna hitova, punkeri su je naprosto obožavali.

Singl-izdanja se ređaju jedno za drugim i to sve za nešto više od godinu dana, od marta '77. do juna 78. Pamte se hitovi: "Remote Control" (na čijoj je poleđini otisnut hit "London Burning"!), "Complete Control", "Clash City Rockers", "White Man in Hammersmith Palais".




A što se debi albuma tiče, mnogi su skloni da tvrde da je to jedna od najboljih ploča onog esencijalnog punk zvuka. Mada ima dosta komentatora njihove karijere koji su već na toj debi-ploči, na njenoj B-strani, uočili i prve znake njihovog naginjanja ka karakteristikama "crne" muzike.


Uspon i pad



Novembra 1978. godine izlazi i njihov šesti singl - "Tommy Gun" - koji, kako neki tvrde, sadrži najbolji gitarski solo koji je ikada zabeležen na ploči! (Možda ipak malo preterano?) Svejedno, momci tek razvijaju svoja krila.

Istog meseca, posle sjajno pripremljenog terena zahvaljujući pomenutom singlu, izlazi i njihov drugi LP. To je ploča "Give 'Em Enough Rope", na kojoj su zabeleženi hitovi: "Drug Stabbing Time", "Safe European Home", Mik Džonsov biser "Stay Free" i "Julie's Been Working For The Drug Squad".

Međutim, ima stavova iz tog doba koji su bili vrlo negativni u pogledu koncepcije drugog Clash albuma. Najviše zamerki je upućeno produkciji. Rečeno je da je producent Sendi Perlmen, poznat kao majstor u studiju koji je stvorio zvuk Blue Oyster Cult, dobio previše slobode te je od tipičnog Clash stila stvorio nekakvu heavy metal i punk mešavinu. 

Čula se i ocena da je ta ploča takođe za ono vreme bila previše ispolirana, sa malo pravog punk duha.

Naravno, malo ko je zaista verovao tim oštrim primedbama. Ubrzo je došla i jedna od njihovih najuspešnijih turneja "Safe European Tour" sa kojom su cepidlakama zapušili usta, a obožavaocima vratili veru u njihovu suštinu - koncertni magnetizam.

U 1979. godinu ulaze sa singlom "English Civil War", da bi već u maju na tom formatu ponudili diskofilima još jedan, nezaboravan biser "The Cost Of Living" EP. Na tom, u stvari, maksi-singlu snimljene su njihove legendarne numere, gotovo himne: "I Fought The Law" i "Capitol Radio".

Ovu prvu su pre par godina na beogradskoj radio stanici slušaoci proglasili za "broj jedan" na listi veličanstvenih stotinu!

A onda, decembra 1979, izlazi dupli album "London Calling" koji su kritičari, ali i oduševljeni punkeri-diskofili odmah svrstali u remek-dela, ne samo njihove produkcije već i u rangu ostalih punk izdanja.

Zanimljivo je da od tada počinju Stramerove i Džonsove varijacije i izleti u druge muzičke žanrove. Na toj legendarnoj ploči bilo je prvih naznaka reggae ili duba, čije su elemente kasnije mnogo, mnogo više koristili na svojim vinilima. 

To je očigledno na "Guns Of Brixton", kao i na sjajnoj verziji pesme "Revolution Rock". Ovaj dvostruki album svojevremeno je (opet, sa zakašnjenjem) osvanuo i kod nas.

U osamdesete godine Clash ulazi sa možda njihovim najsjajnijim hitovima na formatu od sedam inča. To su pesme "London Calling" (naslovna tema trećeg albuma), koja je izdata i u maksi-verziji, i čuvena "Bankrobber".

I baš je ova poslednja malo pažljivijim slušaocima mogla u izvesnom smislu da bude predznak stilske transformacije koju su u dub maniru već pripremali.

Sredinom decembra 1980. izlazi i njihov najambiciozniji projekt - čak trostruki album "Sandinista"!
(Opet nešto slično Štulićevoj produkciji?) Ni manje ni više nego čak 36 pesama!

I šta biva? Pa, kao što najčešće i bude, pošto je u pitanju krajnje neobičan vinil, zbog svoje obimnosti naravno, mnogi mu upućuju zamerke u stilu "zašto je ta i ta numera stavljena na ploču", "zašto ima previše izleta van punka" i tome slično.

Recenzenti su bili jednoglasni - kada bi se načinio ekstrakt u obliku standardnog LP-ja to bi bila odlična ploča!

Zamereno je i na dominantnim varijacijama i prihvaćenim uticajima "crne muzike", neuobičajenim miksevima, reggae tonovima, dakle, na udaljavanju od standarda punk muzike.

Međutim, treba reći, taj trostruki album je bio odlična zbirka raznolikih numera i s obzirom na vreme izdavanja sasvim je opravdana njihova želja za oprobavanjima i u drugim muzičkim stilovima.

Da na njemu ima sjajnih hitova potvrdili su i singlovi "The Call Up", "The Magnificent Seven" i "Hitsville UK".

Decembra 1981. godine pojavljuje se singl "This is Radio Clash" koji konačno potvrđuje potpuni stilski pomak ove grupe. 

To više nije žestoki Clash-ritam već gotovo klasična plesna numera, što je još evidentnije na njenoj maksi-verziji.

U stvari, to je bio više nego očigledna priprema terena za bestseler-album "Combat Rock" koji izlazi maja 1982. godine.

Hitovi "Rock The Casbah", "Should I Stay Or Should I Go", "Know Your Rights" koji su sukcesivno "rasturali" top-liste kao singlovi, zajedno sa zaista perfektnim materijalom na ovom LP-ju podigli su ih te godine na tron.

Napušteni su konačno strogi stilski okovi punka, Clash je postao rock bend koji gaji nekoliko muzičkih afiniteta.

Oseća se zrelost u svirkama, produkcija je gotovo savršena, koncerti i dalje nezaboravni. Brojnost i profil (ovo drugo je još važnije) publike se proširio a, što je najzanimljivije, niko više nije stavljao zamerke zbog izleta u druge stilove, čak su ih u toj novoj "funky" ulozi pohvalili!

Šta se dalje zbivalo sa njima, pokušali smo da objasnimo u prvom delu ovog teksta.

A šta će se u ovoj godini, a nadamo se i dalje, desiti sa Clash, verovatno da niko u ovom trenutku ne može da predvidi.

Nedavno se u jednom engleskom časopisu pojavila recenzija video-kasete "This Is Video Clash", na kojoj se nalazi izbor od osam njihovih video-spotova (u stvari koncertnih snimaka) iz čitave karijere.

Autor te kritike nije štedeo reči kojim ih je "sahranjivao". Ako se takvo viđenje ove grupe nastavi, imajući u vidu i fijasko sa najnovijim pločama, teško da postoji i tračak nade za njihov opstanak. Dakle, krah buntovnika? Pa, ipak, sačekajmo još malo.

Napisao: Vladan Paunović, obrada: Yugopapir (Rock, maj 1986.)


Podržite Yugopapir: FB TW Donate