Senad Hadžifejzović, Dnevnik TV Sarajevo: Novinari danas pucaju na novinarsku profesiju... (1991)




Na profesiju novinar pucalo se oduvijek, ali u posljednje vrijeme pucaju najviše sami novinari. Prvu lekciju iz novinarstva naučio sam davno, od Sergija Lukača, koji je tada kazao da nigdje nema više rđa ljudi nego u ovoj profesiji - veli Senad Hadžifejzović, urednik Trećeg dnevnika TV Sarajevo



Izazov "prvog puta" - to bi suštinski mogla biti odrednica mladog, ali po stažu starog novinara Senada Hadžifejzovića.

Mladog jer mu je tek dvadeset osma, a starog jer je u ovoj profesiji već 15 godina.

Svojevremeno, kao četrnaestogodišnjak, bio je dopisnik "Borbe" i to najmlađi u njenoj istoriji, a sa 17 godina od pisanja je zarađivao znatne sume.

Nakon omladinske štampe, te radio i TV sadržaja, trenutno je u Informativno-političkoj redakciji TV Sarajevo, kao urednik i voditelj Trećeg dnevnika.

Svojim pomalo neuobičajenim pristupom ovim sadržajima, prije svega kratkim i britkim opaskama, kojima boji priloge, kao da je podijelio mišljenje: jedni ga ponekad smatraju neodmjerenim, pa i neukusnim, dok drugi u njegovom nastupu naslućuju svojevrstan talenat, tip novinara nove generacije oslobođenog kompleksa od medija, vrckavog duha, ali precizno kanalisanog.


Radmila Ferizović u razgovoru sa Senadom Hadžifejzovićem
(foto: Vojo Sekulić)

- Mislim da radim upravo onako kako bi i trebalo da se rade dnevnici. Vrijeme u kojem živimo je teško, preteško i, saopštavajućl ružne vijesti, pokušavam da ljudima ipak olakšam, da bi kako-tako otišli mirno na spavanje. 

Naravno da ovaj posao može da se radi i bolje, ali ni sada nisam nezadovoljan.

Medij ne koristim, izuzetno ga poštujem i nemam nikakvih kompleksa. 

Poznajući sebe i svoju profesionalnost, mislim da je moj način rada najpošteniji mogući. 

A tu je i prokletstvo "prvog puta". 

Do sada u svojoj karijeri bezbroj puta bio sam ja taj koji je nešto radio prvi put. Mislim da na taj način krčim prostor za neke nove pristupe - i sebi i onima koji dolaze. 

Ja sam vjerovatno jedan od najmlađih, ako i ne i najmlađi voditelj i urednik Dnevnika u Jugoslaviji. 

Šta to znači?! Do sada, gdje god sam radio, u omladinskoj štampi, na radiju, TV, uvijek su stariji bili ti koji su vukli. 

A čini mi se da sam na neki način uspio razbiti krutu sliku o uredniku, pa se neke starije kolege u posljednje vrijeme malo drugačije "ponašaju".

- Da li Vam je neko od njih ili šefova stavio do znanja da možda ponekad pretjerujete?

- Ne, niko mi do sada nije skrenuo pažnju na to. Čak mislim da se mnogima taj moj, recimo stil, i dopada, da ga odobravaju.

Čak bi se moglo reći da ni gledaoci nemaju primjedbi, jer nemam poziva nakon emisije zbog eventualne drskosti ili neukusa. 

Sasvim sam siguran u svoj barometar, jer je u dosadašnjem iskustvu veoma dobro funkcionisao.

- Radio-slušateljstvu ste bili bliski zahvaljujući Omladinskom programu, čiji ste i tvorac, a TV-auditorij upoznaje Vas preko "Hadži face to face", emisije SA3, koju ste opet sami osmislili i vodili. Nova zadaća je bitno drugačija.

- Po prelasku u Informativni program, jedno tri mjeseca bježao sam od "Hadži face to face", da bih se adaptirao na rad u ovom sadržaju. Ali, najteže mi je bilo... iz zavaljenog položaja u fotelji u prethodnoj emisiji, preći i navići se na uspravan gard. 

Najozbiljnije kažem, od svih poslova, uredničkih, redaktorskih, ovo mi je predstavljalo najveći problem.

Inače, sam Dnevnik mora biti komunikacija sa gledateljstvom, a ne gluhi telefon, pa tim prije ne želim negirati svoje autorstvo.

Kad je potrebno objasniti, onda objasni, a kada je prilika da nasmiješ, onda nasmij publiku. Za sada postižem taj balans, ali to još nije izvedeno dokraja.

- Živimo u vremenu sumraka, opšteg ludila i pomračenih umova. Pomračenje profesije novinar, gubljenje, odnosno gotovo zatiranje osnovnih profesionalnih postulata, žalosna je, gotovo tragična činjenica za ljude kojima bi istina trebalo da bude svetost.

- Na našu profesiju se pucalo oduvijek, ali u posljednje vrijeme najviše pucamo mi sami. Prvu lekciju iz novinarstva naučio sam još davno od Sergija Lukača, koji je tada kazao da nigdje nema više rđa ljudi nego u ovoj profesiji.

A ovo je vrijeme upravo takvih "kolega".

Siguran u svoj barometar: Senad Hadžifejzović
(foto: Vojo Sekulić)


Kakvi smo mi to ljudi?



- U emisiji "Hadži face to face" jednom ste postavili pitanje: kakvi smo mi to ljudi? Pa kakvi smo?

- Vrlo čudni, što najbolje pokazuje period od posljednjih godinu dana.

Nevjerovatno je koliko su ljudi u stanju da brzo i lako, beskrupulozno mijenjaju mišljenja, stavove, ubjeđenja iza kojih su stajali godinama, pa i cijeli život. 

Političke promjene koje su se desile to najbolje oslikavaju.

Ovih dana imao sam prilog u Dnevniku o zetu koji je bacio punicu u Miljacku.

Tragičan čin u suštini, ali može se tumačiti i kao produkt vremena.

Zamišljam tog zeta koji se ujutru probudio, poslušao nimalo ohrabrujuće vijesti. Otišao na posao gdje je možda proglašen tehnološkim viškom, ili je eventualno, opet, već ko zna koji mjesec bez zagarantovanog dohotka, pa mu još počeli prigovarati... i čovjeku pao mrak na oči...

Zato, čuvajte živce i punice kao zrno pšenice!

- Opet, nekom prilikom napravili ste "fol" sličan onom Orsona Velsa "Rat svjetova", od prije tridesetak godina. Preobukli ste se u vojničku uniformu i najavili ratno stanje. Od tada je prošlo malo vremena, a kod nas se, nažalost, vodi užasan i prljav rat.

- Vojničku reakciju zamišljao sam upravo onako - da će neko od generala sjesti u studio i reći što treba da kaže.

A ovo što se zbiva, bogami, to već nije moja ideja.

- Mnoge vaše kolege sa TV Sarajevo prešle su u YUTEL. Imate li takvih ambicija?

- Rodio sam se u Omišu, a Sarajevo je četrnaesti grad u kojem živim.

Stoga, ja jednostavno ne mogu da pojmim da može postojati neka druga država osim ove. 

Osjećam da je Bosna i Hercegovina moja i pošto je vrijeme neke čudne borbe za svoje, ja se želim boriti za Bosnu. 

A tu borbu mogu lakše izvesti ako ostanem na TV Sarajevo. 

Zato, ne bih volio da podlegnem iskušenju da pređem u YUTEL, kojem svakako odajem priznanje.

- Prije nekoliko godina boravili ste u Pragu, na specijalizaciji u FAMU i stekli diplomu za filmsku i dokumentarnu TV-režiju. Pripremate li šta na tom planu?

- Za sada tri scenarija za dokumentarne filmove stoje u fioci i čekaju neka druga vremena, mada je i moje slobodno u deficitu. Ali, vjerovatno da ću nešto u saradnji sa "Forumom" i TV Sarajevo ipak napraviti.

Razgovarala: Radmila Ferizović, obrada: Yugopapir (Ven, septembar 1991.)



Podržite Yugopapir: FB TW Donate