Nema tog Jugoslavena koji ne zna za visok životni standard Norvežana, pa kad putujemo u tu nordijsku zemlju, unaprijed smo "opterećeni" poštovanjem za sva njezina dostignuća te ne znamo ili ne vidimo što Norvežani vide. A vide zemlju koja je bila isto toliko siromašna, nerazvijena i nevažna mnoga stoljeća i razdoblja, nevažna u nekim svjetskim razmjerima, poput naše, a koja je danas postigla dovoljno da se ne stidi ni onoga što je bilo ili što još jest
Norveška, zemlja-domaćin natjecanja za
Pjesmu Eurovizije, u koju s (vječnom) nadom ispraćamo Doris
Dragović i skladbu, Željo moja - nerijetko izaziva zanimanje
svjetske javnosti: glazbeno, kao sada, kulturno, povijesno,
znanstveno ili ono svakodnevno, naftno... Za Jugoslavene je ona i
nešto više - prijateljstvo začeto u ratnim danima...
*****
Dvije će vas pojave zbuniti čim
stupite na norveško tlo: neuobičajene turističke
publikacije i čudnovati suveniri te velike, ali ne i mnogoljudne
(4,145.000 stanovnika) "zemlje ponoćnog sunca", nazvane
tako zbog danonoćno suočenih lipanjskih i srpanjskih dana sjeverno
od linije polarnog kruga (mada bi je se mirne duše moglo nazvati i
"zemljom podnevnog mraka" koji istim krajevima danonoćno
vlada od studenoga do siječnja).
U sličnom kontrastu svjetla i tame, ne
bez stanovite simbolike, pisani su raznovrsni turistički vodiči i
publikacije u kojima gotovo da i nema superlativa ili samohvale bez
barem jednog sumnjičavog ili razuvjeravajućeg "ali..." - pojave teško zamislive u mediteranskim turističkim zemljama u čijim
je brošurama sve "naj" i "raj".
Spomenu li vam domaćini visok postotak
stanovništva koje pripada evangelističko-luteranskoj Norveškoj
državnoj crkvi, spomenut će bez oklijevanja i sve niži postotak
onih koji uopće ne prisustvuju crkvenim obredima.
Rado će vam
iznijeti sve pojedinosti tradicionalnog norveškog vjenčanja, punog
simoblike, ali će odmah dodati da se već danas svaki drugi
sklopljeni brak - raspada.
Naglase li vam ponosno da su žene u
Norveškoj izborile pravo glasa već 1913, sigurno će vam ipak
priznati da one, žene, ni dan-danas ne uživaju ista prava kao i
muškarci - od nižih mjesečnih primanja za iste poslove do tzv,
visoke politike.
I sve tako redom, otvoreno i bez srama,
a to istinski zbunjuje mnogo putnika i stranaca. Tek na
kraju, nakon desetak dana putovanja po nekoliko od ukupno devetnaest
kotara u koje je Norveška podijeljena, te nakon mnogobrojnih
susreta, razgovora i druženja, shvatili smo da je nesporazum zapravo - u nama!
Nema tog Jugoslavena koji ne zna za visok životni standard
Norvežana, pa kad putujemo u tu nordijsku zemlju, unaprijed smo
"opterećeni" poštovanjem za sva njezina dostignuća te ne
znamo ili ne vidimo što Norvežani vide.
A vide zemlju koja je bila isto toliko
siromašna, nerazvijena i nevažna mnoga stoljeća i razdoblja,
nevažna u nekim svjetskim razmjerima, poput naše, a koja je danas
postigla dovoljno da se ne stidi ni onoga što je bilo ili što još
jest.
Zemlju u kojoj i naša, jugoslavenska dostignuća, iz istog
razloga možda cijene čak više nego mi sami sebe.
Lijepe rugobe
Potrošačkom jugoslavenskom oku prvo
će se smrknuti (a tek mnogo kasnije svanuti) kad ugleda stotine,
tisuće, čak milijune suvenirskih rugoba na svakom koraku - od
aerodroma, trgovina i barova do najzabitijin sela i škola, kuća ili
dvorišta.
Te dlakave, nosate, koščate, krezube, izbuljene, iscerene i prijeteće kreature, načinjene od drva, krpe, gipsa,
kamena i tko zna čega sve ne, maltene poput šake ili velike poput
odraslog čovjeka, pretvorene su u majstorske suvenire. Zovu se
trollovi.
Tajanstvena su to stvorenja, starija od
ljudi, pa čak i od šuma koje im katkad rastu iz leđa i kose (ne
vole se prati!) a žive unutar stjenovitih planina gdje služe svome
kralju Dovregubbenu.
Životniji su no ikad, zahvaljujući čudesnim
norveškim narodnim pričama i vjerovanjima, bajkama i legendama,
mada im je dostojanstvo ugroženo: nekada je troll bio pokriće i
objašnjenje za sve neobjašnjive prirodne fenomene, a danas je
dobrodošlo suvenirsko pokriće za tanke turističke džepove, u
kojima nema dovoljno za skupe proizvode od srebra i zlata, krzna...
Kad ga znatiželjnik bolje zagleda,
shvati da je troll, zapravo, vrlo simpatična rugoba, "dobroćudna
poput medvjeda, mada velika kao crkveni toranj", kako je to
napisao Zinken Hopp u knjizi o norveškom folkloru, "sve dok ga
čovjek ostavlja na miru".
Čovjek bi ih i ostavio na miru, ali
to trollovima, zapravo, ne odgovara. Potpomognuti cijelom vojskom
vilenjaka, patuljaka, duhova i sirena, koje već 2000 godina
upozoravaju hrabre vikinške ratnike i njihovo potomstvo na zamke
Atlantskog oceana, te morskih zmija i čudovišta - kao da ne žele
dopustiti čovjeku da se pretvori u hladno i neromantično, samo
kemijski i matematički određeno stvorenje.
Pa ako i dan-danas, uoči božične
večere, ugledate pokraj ulaza u seosku norvešku kuću ili staju
drvenu činiju s hranom - čuli smo to od mnogih s kojima smo
razgovarali - ili čak starog bradatog patuljka (nisse) u seoskoj
odjeći i sa crvenom kapicom na glavi kako se časti - ne uznemirujte
se!
To legende i običaji još žive u zemlji fjordova, kao rijetko
gdje u svijetu, pa znatiželjnijem Jugoslavenu biva žao što u nas
nema ognjišta iz kojih veselo frcaju Domaći Ivane Brlić-Mažuranić,
makar kao suveniri!
"Dobrodošli kot nas"
Zapravo smo radosno napustili Oslo,
lijep ali preskup grad u kojem se prema strancu odnose kako prema -
strancu: ljubazno ali suzdržano, pa će mu zabraniti da puši gdje
god želi, da pije kad mu se hoće (tek poslije tri po podne, ne u
svim restoranima, niti nedjeljom i praznikom), neće mu omogućiti da
alkohol kupi na svakom koraku (samo u trgovinama Vinmonopoleta, kojih
u pojedinim dijelovima zemlje ni nema!).
Čak će ga, kao nedavno, za
štrajka ugostiteljskih radnika, jednostavno iseliti iz hotela na
ulicu...
Norvežani su ponosni ljudi koji u prvom redu drže do sebe,
toliko da smo stekli dojam kako mi, Jugoslaveni, čak možda suviše
podilazimo svim prohtjevima stranih turista u nas.
Znatiželjno smo iščekivali dolazak u
Brekstad i višednevni boravak u kućama norveških obitelji, rasutih
po okolnim seocetima pokrajine Orland u centralnoj Norveškoj, po
krajoliku prema kojem je priroda bila vrlo velikodušna, jer mu je
sve pri ruci.
I Atlantik (uistinu čaroban dok pod golemim zapaljenim
nebom uljuljkuje sanjivo sunce), i trondhajmski fjord utonuo u tamno
zelenilo strmih obraslih goleti (kao stvorenih za trollove!) obala s
razasutim pašnjacima i nestvarno čistim farmama (seoska mladež,
kao i u nas, sanjari o gradovima), i rječice bogate lososom, kojeg
smo nemilosrdno tamanili, za trpezom - dakako! (Čak 254 norveške rijeke lovišta su te, u
svijetu cijenjene ribe.)
Još im je nešto važno pri ruci: sve
sto im treba za normalan život - od igle do namještaja, od nakita
do vrhunskih modnih krojeva, od knjige do raznovrsnih kućanskih
aparata, među kojima smo ponosno zapazili i jugoslavenske
zamrzivače!
Kao da nismo na selu ili u gradiću! Zato ne čudi što
je malo onih koji često putuju iz Orlanda u obližnji Trondheim
("nordijsku Veneciju", čije kuće kao da plove niz rijeku
Nid) ili vrlo udaljeni Oslo.
Na krivudavim cestama različite
kvalitete stvarna su opasnost za milijun i pol registriranih vozila
(brzine su ograničene na 50 i 80 km) samo "višak" iznad
0,5 promila alkohola u krvi i strogi prometnici...
Odmah po dolasku u Brekstad, članovi
Jugoslavensko-norveškog društva, među kojima i mnogo novinara, brzo
su shvatili razliku između turističkog aranžmana i boravka u
privatnom smještaju.
Limena glazba, žene u narodnim nošnjama,
cvijeće, zagrljaji starih prijatelja i upoznavanje novih, razmještaj
po kućama, uzbuđenje uoči 40 kilometara dugačkog tradicionalnog
jednodnevnog Partizanskog marša - samo jedne od manifestacija
prijateljstva između Norvežana i Jugoslavena, prijateljstva
izniklog iz rata...
Riskirajući da budemo jednostrani
(ipak je svaki Jugoslaven na svoj način doživio svoje domaćine),
zadržat ćemo se u jednoj kući, u obitelji Bjornea Wahla u
Opphaugu, koja je nepuna dva mjeseca prije našeg dolaska u to maleno
mjesto, označena na karti samo imenom i znakom za benzinsku pumpu -
bila naš gost u Zagrebu.
Nismo pošteno ni ušli u drvenu, ukusno
uređenu niskokatnicu s prostranim dnevnim boravkom i četiri sobe,
čiji su zidovi ukrašeni mnogim jugoslavenskim suvenirima - kad se
na stolu našla torta na kojoj je pisalo "Dobrodošli kot nas"!
Veliki mali život
Malo je reći da smo bili dirnuti tom,
naoko sitnom pažnjom! Domaćinima smo odmah podijelili poklone što
smo ih ponijeli iz Jugoslavije, a da Norvežani uistinu vole primati
i davati poklone u svakoj mogućoj prilici, shvatili smo još u Zagrebu kad su nas obasuli praktičnim darovima (npr. specijalnim
nožem za rezanje sira i kavom koje tada nije bilo), a uvjerili se u
to u Brekstadu.
Prilikom večernjeg posjeta njihovim prijateljima "koji su
također prihvatili grupu Jugoslavena", Bjorneova supruga, Ose
ponijela je i poveći tanjur kolača, bez kojih joj, čusmo, ne bi ni
palo na pamet da pođe u tuđu kuću...
I Bjorne i Ose po zanimanju su
prodavači - on u trgovini rasvjetnih tijela i kućanskih aparata, a
ona u velikoj, zavidno opskrbljenoj samoposluzi. Bračni par koji,
poput većine Norvežana, zapravo može spokojno gledati u budućnost - mjesečno, samo on zarađuje barem trostruko više od npr. liječnika
ili fakultetskog profesora u nas.
Veliki televizor u boji,
video-rekorder, fotografska oprema i knjige dovoljno govore o
kvaliteti slobodnog vremena, dobrim dijelom ispunjenog i ribarenjem
ili radom u vrtu, modelarstvom, slikanjem...
Kompletna kuhinja sa
svim zamislivim aparatima i dva velika (i puna) zamrzivača u podrumu
tek su dodatna ilustracija zavidnog standarda.
Za razliku od Holsta
Johana Jorigena, direktora Instituta za vanjsku politiku, koji je u
prisutnosti primjerno susretljivog i ljubaznog ambasadora SFRJ u Oslu
Mesuda Besnikua više od sata iscrpno odgovarao na naša pitanja,
diplomatski određujući odnose sa Švedskom i Danskom, te oprezno
govoreći o mogućim utjecajima norveške nafte na svjetsku
proizvodnju (posebno zemalja OPEC-a) - Bjorne, kao i mnogi drugi
Norvežani, u tome je kratak i jasan.
Na naftu gleda pragmatično,
kao na izvor nacionalne blagodati, pa time i osobne, a na Švedsku
kao na zemlju zbog koje su Norvežani 1985, kad je pukla njihova
unija, rado izabrali za kralja danskog princa Carla (postao je Haakon
VII), kojega nasljeđuje svagdje popularan Olav V...
Pokušavajući
osjetiti bilo naroda uoči prošlogodišnjih izbora za Storting
(Parlament, na uvodnoj fotografiji), saznali smo samo jedno: da je
razlika između "lijevih" i "desnih" partija
toliko malena da izostaju istinska izborna uzbuđenja!
Jugoslavenskoj ekipi za Pjesmu
Eurovizije u Bergenu, proričemo mnogo lijepih trenutaka! Norveška
je zemlja za koju turist može nezamislivo lako reći: "Više me
neće vidjeti!" ali i zemlja iz koje je nezamislivo teško otići - potrude li se i turisti, a ne samo domaćini! Gostoljubivi Bjorne, a
mnogo ih je poput njega, to će sigurno znati cijeniti.
Tekst i snimke: Dubravko Stojsavljević, obrada: Yugopapir (Studio, IV 1986.)
