Nikica Kalogjera: Kako je naš "Adria sound" osvojio DDR / O mentalitetu Istočnih Nijemaca (1989)

Generalni direktor rijetko će proći pokraj portira a da se s njim ne rukuje te upita kako je. Rukovanje nas je katkad dovodilo do ludila. Uđete u neki TV-studio te ako se ne pozdravite i ne rukujete sa svakim, upitate ga kako je - ocijenit će vas ako ne nepristojnim, svakako čudnim

XII 1989: Ekskluzivno: naš poznati skladatelj i dirigent piše o svojim dugogodišnjim kontaktima sa zemljom koja je u velikim društvenim previranjima...

*****

U zlatno doba naše zabavne glazbe, negdje nakon 1968. godine, kad smo na svjetskim festivalima dobivali nagrade (Atena, Tokio, Rio de Janeiro, Cannes, Vina del Mar, Malaga, Dresden itd.) upoznao sam jednog Nijemca jer mi je često prilazio, čestitao i sa mnom proćaskao. Predstavio se kao Lothar Klunter, šef inozemnog odjela Komiteta za estradnu umjetnost DDR-a.

Vrlo mi je taktički spomenuo da je Zapad za mene, doduše, sad otvoren, ali uvjete kao u DDR-u nikad neću moći dobiti na Zapadu, gdje je sve ovisno o trenutnom hitu, dok mi on nudi trajne uvjete za suradnju.

Čuo je negdje moju skladbu "Marija Elena" u interpretaciji Ivice Šerfezija pa ju je želio producirati na njemačkom za njihovu diskografsku kuću "Amiga". I to baš s Ivicom. Iako sam, kao pobjednik mnogih svjetskih festivala zabavne glazbe, tada imao otvorena vrata u svijet šoubiznisa, zaintrigiralo me takvo njegovo sistematsko i argumentirano nagovaranje.

Tako je počelo.

Politička rukovodstva nisu na pozornici dopuštala opuštenost 

U siječnju 1971. poslali su mi, po dogovoru, avionsku kartu da dođem u Berlin na prve razgovore. Bilo je vrlo hladno, puhao je hladan vjetar. U to je vrijeme Njemačka Demokratska Republika bila vrlo zatvorena zemlja i o njoj se zapravo, malo znalo.

Nakon višesatnih razgovora o suradnji s predstavnicima agencije, radija, televizije, diskografske kuće i revijalnog tiska, prešli smo na neslužbeni dio posjeta. Najprije na večeru, a zatim u obilazak noćnog života Berlina - "Berlin by night".

Za mene je to bila noć iznenađenja. U svakom lokalu gdje smo bili, orkestri su svirali i po nekoliko puta "Mariju Elenu"... Nijemci su mi u šali rekli, da je ta moja pjesma njihova "rezervna himna". A ono što me posebno impresioniralo - svi su orkestri svirali iz tiskanih nota i aranžmana!

U tih nekoliko dana mojega prvog posjeta DDR-u mogao sam upoznati mnogo toga, a posebno glazbeni život. Znao sam otprije da Berlin ima jaku glazbenu i scensku tradiciju, možda tada i najjaču u Evropi. Brojni su golemi plakati posvud najavljivali kazališne predstave, simfonijske koncerte, mjuzikle, kabarete, opere, operete i dr.

Sudeći po velikom broju priredaba, dobivao se dojam da se upravo održava neki festival. Ali, na području zabavne glazbe nije išlo sve kako treba.

Ondašnja, prilično rigorozna i konzervativna politička rukovodstva nisu na pozornici dopuštala opuštenost i nonšalantnost. 

Zabavna se glazba morala izvoditi strogo koncertno. Bili su tu i briljantni pjevači i izvrsni orkestri, bilo ih je lijepo slušati, ali kao što mi kažemo - ništa se nije smjelo preko "rampe". Sve je bilo perfektno, ali hladno i standardizirano.

Dakle, svako suvišno "hopsanje" na sceni bilo bi proglašavano zapadnom dekadencijom. Podsjećalo me to na prilike kod nas neposredno poslije završetka rata.

S druge strane, njihove dvorane i studiji bili su savršeno opremljeni najsuvremenijom opremom koja je tada postojala u svijetu. Mnogo toga ni mi tada nismo imali. Američka pojačala, zapadnonjemački magnetofoni, japanska elektronika - sve im je bilo na raspolaganju. Sa svime se upravljalo, pa i financiralo, s jednog mjesta.

Ubrzo sam shvatio da je organizacija njihove zabavne glazbe vrlo uhodana mašinerija koja funkcionira do savršenstva. Najbolji primjer pruža "postupak" lansiranja jednog novog diskografskog

projekta.

Specijalna komisija Komiteta za estradnu umjetnost, sastavljena od raznih stručnjaka (radio, televizija, diskografi, režiseri, novinari itd.), odabire kandidata. Kreira se njegov - kako mi rado kažemo - imidž, dogovara marketing i izlazi u javnost.

Istodobno s pojavom ploče i kasete u trgovinama emitira se nekoliko TV-emisija, radio svira njegove kompozicije od jutra do mraka, pojavljuje se na naslovnim stranicama kao da je riječ o svjetskom imenu, organiziraju se koncerti, posteri itd.

Nikica Kalogjera: Najava njegove emisije na programu državne TV

Takav pritisak u javnosti traje tri-četiri mjeseca. Nitko ne može reći da nije imao šansu - nekome upali, nekome ne!

Dakle, trebali smo djelovati u takvoj situaciji. Znao sam što moram raditi jer sam u tom poslu već imao mnogo iskustva.

Prvi je probio led Ivica Šerfezi. Onako visok, preplanuo, s plavim očima, sportski tip, dobro odjeven, bio je vrlo atraktivan za istočnonjemačko tržište. Čovjek s Juga, čovjek s plavog Jadrana, kako oni kažu - "Adrije". 

Snimio je nekoliko pjesama na pločama, koje su planule "kao bomba". Sve je bilo rasporodano. I ploče i kasete i koncerti i turneje!

Tada sam na njihovo tržište lansirao Ljupku Dimitrovsku, Đanija Maršana, Terezu Kesoviju, Miru Ungara i druge. Preplavili smo ih. 

Uz moje je ime stvoren i pojam "Adria-sound" (Zvuk Jadrana), koji se nešto kasnije spominje i u udžbenicima, i to ne samo zabavne već i ozbiljne glazbe.

U knjizi o instrumentaciji i orkestraciji kod opisa instrumenata "mandoline", navedeni su primjeri iz mojih partitura, a u tekstu se navodi: "Kako to radi N. Kalogjera u Adria-soundu".

Želim time samo ilustrirati kakav smo dojam ostavili svojim djelovanjem na njihova glazbena zbivanja.

Ti šlampavi jugo-pjevači koji uvijek samo kasne

Ljudski je što se pojavila stanovita ljubomora i zavist kod domaćih autora, jer su se naše ploče i kasete prodavale i u dvadeset puta većim tiražama negoli njihove. 

Na proteste što stranci preuzimaju tržište odgovoreno im je, uza sve dužno kolegijalno poštovanje, prilično hladno i oštro da im nitko ne zabranjuje da i oni pišu u tom stilu. Prirodno da skladatelji koji nikad nisu vidjeli niti osjetili Jadran i Dalmaciju nisu mogli napisati prave pjesme.

Tada su se njihovi pjevači nečemu dosjetili: zamolili su da ja i drugi naši skladatelji pišemo za njih!

To je donekle i uspjelo. Novković, Runjić, Vilović i drugi, doživjeli smo čak zavidne diskografske uspjehe u kombinaciji: naši skladatelji - njihovi pjevači. 

No, nitko nije mogao zamijeniti "te šlampave jugo-pjevače koji uvijek samo kasne i nikad dokraja ne nauče njemački tekst", kako su Istočni Nijemci govorili o nama. A naši su i dalje pjevali sa srcem, iz duše, onako ljudski i bez stroge perfekcije.

Ponekad su izazvali prave šokove.

Kao što sam spomenuo, sve njihove priredbe išle su po uhodanom scenariju - sve je bilo predviđeno, isplanirano, uvježbano. Naši su se manje držali te discipline, priređujući uvijek nekakva iznenađenja. Prednjačio je sa "štosovima" Ivica Šerfezi, koji je na sceni nepredvidiv.

A njihova je publika potajno uživala u tim malim "neredima".

Uvijek ću se sjećati kako je "Šerfa" prekinuo veliki gala-koncert u Palači kulture u Dresdenu, s dvoranom sa 4000 sjedala. Svi su se uskomešali, rukovodioci su se hvatali za glavu, jer je bilo prisutno mnogo visokih uzvanika.

Šerfezi je pozvao na pozornicu sve dežurne vatrogasce, biljetere, garderobijere, električare itd. U panici, oni su se popeli na scenu. Predstavio ih je kao svoje suradnike i zamolio da svi skupa s njim pjevaju "pjesme koje su nas majke učile" (njemačke popularne dječje pjesme, koje je Šerfezi potajno naučio).

Prvo sramežljivo, a onda sve bolje i glasnije pjevao je taj "instant-zbor". Publika je počela pljeskati pa zatim i sama pjevati. U dvorani je nastao delirij. Svi su ustali. Gledajući to, mislio sam: jesu li to ti Nijemci, za koje cijeli svijet misli da nemaju srca, da su hladni? 

Nakon koncerta mnogi su došli čestitati, jedan njihov visoki rukovodilac našao je za shodno da kaže kako je to bila prelijepa gesta da je jedan veliki umjetnik pristao da nastupi s pravim predstavnicima radničke klase!

Direktor dvorane blistao je od sreće jer je dobio jake političke bodove. Uzvanici su mislili da je to njegova ideja. Rekao je da se nešto slično nije u toj dvorani nikad dogodilo.

Šerfeziju je ponudio seriju nastupa, rekavši mu da su vrata Palače kulture za njega uvijek otvorena. To je obećanje održao do dana današnjeg.

Kad se Ljupka Dimitrovska pojavila na istočnonjemačkoj estradi, na festivalima, u TV-emisijama i koncertima, pale su još neke njihove "ozbiljne regule" na estradi.

Dok su njihove pjevačice školovale svoje glasove (što je dobro za operete, mjuzikle, pa i šansone, ali ne za hitove) te se držale starih američkih pravila da moraju kao "zvijezde" biti nedostupne, Ljupka Dimitrovska krenula je drugim putem - putem "antizvijezde", kako mi to kažemo.

Svojim prirodnim glasom približila je svoj repertoar najširoj publici. Svakoj se djevojci učinilo da te pjesme može, bez ikakvih visokih muzičkih škola, i sama otpjevati (poznati fenomen "identifikacije" u estradnoj psihologiji).

Rezultat je bio da su sve "klinke" u DDR-u pjevale kompletan Ljupkin repertoar. 

Izvrsna opremljenost koncertnih dvorana

Ona je tada, sa svojih dvadesetak godina, onako krhka, sa svojim neiscrpnim mogućnostima komuniciranja ubrzo postala miljenica njemačke publike. Njihov muzikolog Gerd Halbach napisao je slijedeće:

"Ljupka je ostvarila njemački san obitelji. Svatko bi htio da ima takvu kćerku." 

Ljupka je postala ono što ulazi u srce njemačke publike "das Mädchen von nebenan" (djevojka iz susjedstva). Zapravo, postala je "zvijezda" na specifičan način.

Samo naoko naši se estradni kontakti s DDR-om čine kao improvizacija, no sve vrijeme to je ozbiljan posao, kojemu prethode solidne pripreme. Dakako, to je dalo i rezultate. Uz osjetno povećanje tiraža ploča formirali smo trajnu instituciju.

Napravili smo turneju koja nosi naziv "Adria Melody" i koja se ponavlja svake godine po dva mjeseca, uvijek s različitim programom. Prve se godine održava već dvanaesti put, dakle postala je tradicionalna. Sada su tamo Ljupka Dimitrovska i Ivica Šerfezi s našim orkestrom (nekoliko su puta to sjajno napravili "Novi fosili").

Karte za "Adria Melody" obično su nekoliko mjeseci unaprijed rasprodane. U dva mjeseca održi se više od 80 koncerata.

Svakako da su osim naših pjevača na tlu DDR-a nastupali i pjevači iz drugih zemalja. Prvo iz zemalja istočne Evrope, a poslije i sa Zapada. Iz istočnih zemalja, pjevači su isprva bili hendikepirani jer su pjevali na svojim jezicima (mađarski, poljski, bugarski, čehoslovački), a to njemačka publika nije prihvaćala s osobitim oduševljenjem.

Poslije su se dosjetili jadu pa su počeli pjevati na njemačkom. Najlošije su prolazili Sovjeti, jer je u tadašnjoj političkoj situaciji publika, valjda, smatrala da ih "mora" slušati. To, međutim, nije bilo ni točno ni pravedno. Naime, iz SSSR-a su zaista dolazili vrhunski pjevači i estradni umjetnici.

Dolazili su i pjevači iz daleke Kube, donosili svoj temperament i život, no, čini se, zbog različitih mentaliteta i nečega drugoga - nisu ostavljali dublje tragove.

Sasvim su drukčije dočekivani pjevači sa Zapada. Svojim ponašanjem i odijevanjem prihvaćani su poput atrakcije, osobito prva gostovanja rock-skupina.

Prva garnitura pjevača i umjetnika iz SR Njemačke nije dolazila, osim posljednje dvije-tri godine, no Istočni Nijemci dobro su upoznati sa stanjem na zapadnoj strani, jer se u DDR-u izvrsno vide svi zapadnonjemački TV-programi.

Smatram da treba spomenuti izvrsnu opremljenost koncertnih dvorana. Garderobe su čiste, komotne. Svaka dvorana ima interni restoran gdje se izvođači mogu najesti i okrijepiti za 3-4 marke. Sve je subvencionirano. 

Dvorane su tehnički dotjerane, osoblje profesionalno i uigrano, bez obzira je li na programu opera, drama, simfonijski koncert, zabavni ili sportski program ili, možda, kongres. Ulaznice su za sve priredbe vrlo pristupačne.

Kultura slušanja, gledanja ili čitanja na najvišem je nivou. I to sebi istočnonjemački građanin može priuštiti. Dnevne novine stoje već tridesetak godina 15 pfenniga. Kruh, mlijeko i osnovne životne namirnice neopisivo su jeftine. 

LP-ploča ima cijenu 16 maraka, a cijena je kasete 23 marke. Vožnja gradskim saobraćajem plaća se simbolično. Stanarina u državnom stanu iznosi, navodno, dvadesetak maraka. Struja i telefon također su jeftini.

Zdravstveno je osiguranje potpuno, uključujući i besplatno liječenje u toplicama. Školovanje također, a školarci imaju i besplatne udžbenike i pribor. Do radnog mjesta i stana nije teško doći odmah po svršetku školovanja. Dječje jaslice i vrtići fenomenalno su organizirani.

Zaiskrile su suzice u očima...

Činit će se čitaocu da idealiziram, ali ja sam, posjećujući u toku gotovo dvadeset godina DDR, stjecao takva saznanja. Zacijelo da usluge nisu tako kvalitetne kao u SR Njemačkoj, ali određeni standard postoji.

I ne bih se složio da su njihove plaće, pored svih društvenih beneficija i pogodnosti, tako malene.

Društveni je život bio za mnoge od nas veliko iznenađenje. Mnogo smo se kretali i gostovali u krajevima gdje žive Prusi i Sasi, za koje smo - koje li predrasude! - učili da su hladni, proračunati itd. Videći njihove zabave i plesove, sasvim smo promijenili mišljenje.

Oni su, možda, hladni u svojim kancelarijama, na radnim mjestima, no privatno - sasvim su drukčiji.

Istočni je Nijemac, prije svega, obrazovan i načitan. Ima vrlo izraženu individualnost. Poštovat će vas ako i vi njega poštujete. Generalni direktor rijetko će proći pokraj portira a da se s njim ne rukuje te upita kako je.

Rukovanje nas je katkad dovodilo do ludila. Uđete u neki TV-studio te ako se ne pozdravite i ne rukujete sa svakim, upitate ga kako je - ocijenit će vas ako ne nepristojnim, svakako čudnim.

Vole polemizirati i čine to disciplinirano i argumentirano. Nikad vas neće prekidati dok govorite, ali ni vi onda ne smijete njih prekidati. Ne viču, paze da ne ispadaju iz takta, ljubazni su i vrlo, vrlo teški na obećanjima.

Važu svaku riječ, no ako vam nešto obećaju, stoposto će to ispuniti, i to točno i na vrijeme. Vrlo ozbiljno shvaćaju svoje dužnosti i tako se odgajaju odmalena.

Jednom smo Ljupka i ja bili pozvani na večeru kod poznatoga kompozitora. Dogovor je bio za 20 sati. Njihova je kćerka bila vrlo uzbuđena jer će te večeri vidjeti Ljupku, koju je obožavala, prvi put uživo.

Maloj je bilo desetak godina. Kad smo došli, bila je u pidžami jer ona ide spavati u osam navečer. Te je večeri zamolila da malo ostane uz nas, ali rekli su joj da mora znati svoje dužnosti. Zaiskrile su suzice u očima, pozdravila nas je i otišla spavati. 

Protestirali smo poslije, ali roditelji su bili uporni jer, kako rekoše, kod njih reda mora biti. Razgovarali smo o tome. Oni nisu popuštali, a ni mi.

Sjetih se naše djece, koja do ponoći sjede s nama pred televizorom.

Uistinu se razlikujemo od Nijemaca.

Još nešto: dok vas bolje ne upoznaju, vrlo su poslovni i na distanci. Poslije, kad se sprijateljite, otkrijete potpuno drukčije osobe. Vrlo su pouzdani i vjerni prijatelji.

Rado izlaze navečer, vole se družiti, a posebno vole plesati. U toku vikenda malo će dublje zagledati u čašu, ali ih nikad nisam vidio na podu.

Istočni Nijemci sada su na velikoj prekretnici, ali, uvjeren sam, bilo što odluče - oni će to učiniti. Narodu koji se izbori za svoje sutra demonstracijama bez incidenta, izvan radnog vremena, paleći svijeće - mora se vjerovati.

Napisao: Nikica Kalogjera, obrada: Yugopapir (Studio, XII 1989.)

Podržite Yugopapir: FB TW Donate