Tin Ujević u pamćenju suvremenika: Ludo pušio, umjereno pio / Zašto Krleža nije volio Tina (1991)




U "Boki" se obično pilo crno bolsko vino, kaže Kukolja, no nikada Tina nije vidio pijanog. Zna da je jednom, ali samo jednom, u "Boki" bila žestoka terevenka, kad su svi popadali na pod - osim Tina, koji je dostojanstveno i pribrano sjedio za stolom. I u takvim situacijama "Tin je bio ne samo duhovni nego i fizički Herkul"

Ušavši u masovno pamćenje, Tin Ujević ni danas, u stotoj godišnjici rođenja, nije izgubio ništa od svoga mita. Biografijom, u kojoj je zapisan bunt protiv bana Cuvaja 1912, dramatičan i opasan odlazak u Pariz, priključenje francuskoj Legiji stranaca te izgon iz Beograda 1925, Ujević je od svoga života stvarao legendu.

I premda je svugdje na svom putu kao pjesničko čudo uvijek bio u žarištu zanimanja, pustolovni životopis pjesnika ni do danas nije završen. Stoga i ova priča Bože Kukolje o susretima s Tinom iz zagrebačkog razdoblja dobro dolazi da se nadopuni još nedovršeni mozaik iznimne pjesničke ličnosti.


*****



(Foto: M. Juhant)
Božo Kukolja, veliki intelektualni radoznalac koji se bavio glumom, dramatizacijom, kazališnom kritikom, a k tomu je književnik i prevodilac, imao je priliku biti u Tinovu društvu još kao zagrebački student.

Prvi susret s Tinovim djelom u gimnazijskim danima bilo je za njega "intelektualno i emotivno otkriće".

Prvo što je od Tina čitao bila je knjiga pjesama "Ojađeno zvono" i tada je, kaže, "odmah osjetio nešto novo, do tad nepoznato u hrvatskoj poeziji". 

Drugo iznenađenje doživio je kad mu je u ruke dospjela Tinova knjiga "Skalpel kaosa".

Također ga je zadivila originalnošću.

Kukolja se prvi put osobno upoznao s Tinom 1941/42, kad je već student prve godine u Zagrebu.

Sjeća se da je Tin u to doba zalazio u restoran "Boka", u Masarykovoj ulici.

Bio je najčešće u društvu Frana Alfirevića i Saliha Alića, zatim Marijana Matijaševića, inž. šumarstva i studenta prava koji je pisao pjesme.

U "Boki" se obično pilo crno bolsko vino, kaže Kukolja, no nikada Tina nije vidio pijanog.

Zna da je jednom, ali samo jednom, u "Boki" bila žestoka terevenka, kad su svi popadali na pod - osim Tina, koji je dostojanstveno i pribrano sjedio za stolom.

I u takvim situacijama "Tin je bio ne samo duhovni nego i fizički Herkul".


Omiljeni mistik i hinduist



Kukolja je bio izvan domašaja Tinova društva nakon što je 1942. mobiliziran u domobransku vojsku. Iste je godine operiran, a potom premješten u Stockerau. Tek 1944. bit će ponovno u Zagrebu, kad će se često i rado uključivati u Tinovo društvo. No tada se društvo okupljalo na drugim mjestima, u drugim lokalima.

Jedan krug Kukoljinih poznanika, zajedno s Tinom, okuplja se u "Zeniću", današnjem Vinodolu. Među ostalim mladim ljudima oko Tina, u tom je lokalu viđao dr. Pavla Gugića, Korčulanina (iz Blata na Korčuli), Boru Pavlovića, Tonča Tomulića, studenta.

Ti su mladići često opsjedali Tina, koji je volio mlade, volio im je pričati i predavati im. Obično je posrijedi bio ugodan razgovor u kojem je Tin poput indijskog gurua prenosio svoje misli i ideje drugima.

Očito je imao potrebu da se otvori, da dade oduška vlastitim mislima i osjećajima.

Sam Kukolja stekao je dojam da je Tin bio prožet hinduskim shvaćanjem života. Osjećao se utjecaj hinduističke filozofije i mistike i u njegovu životu i u djelu, pjesničkom i proznom. Pa i Tinovo odricanje od materijalnih dobara bilo je u skladu s tom filozofijom.

Iz toga vremena, ratnog, sjeća se Kukolja i pjesme u kojoj je Tinovo ime, ali nažalost ne zna autora. Pjesma je glasila:

"Oprosti, oprosti, što volim samo Tina, dok traje graševina."

Pjesma je nastala na osnovi toga što je u to doba Tin konzumirao bijelo vino, no ta druženja ni u kom slučaju nisu bila pijančevanje.

- Mi mladi smo uživali, jer je njegov govor bio neizmjerno zanimljiv, razborit i nikad nije bio razularen. Doimao se poput živog univerziteta, putujućeg seminara. 

Tinove spoznaje i doticaji s istočnjačkom filozofijom nisu bili samo puko uskladištavanje činjenica u memoriji, već duboko proživljavanje. A u Tinovim pjesmama Kukolja je osjećao iskonsku filozofiju, premda je forma bila moderna.


Stručnjak za francusku poeziju



Tina je Kukolja sretao i na ulici i u tramvaju, pri čemu mu je išlo na ruku to što je stanovao na Trešnjevki kao i Tin. Za pjesnika kaže da je "ludo pušio", no da je, glede vina, bilo to bolsko crno ili graševina, pio umjereno.

Treći put je Tin zapanjio i oduševio Kukolju svojim dubokim poznavanjem francuskoga jezika.

To je bilo u pedesetim godinama kad je Kukolja s francuskog prevodio pjesnika Aime Cesairea.

- Kako je to bila vrlo teška poezija za prevođenje - priča Kukolja - konzultirao sam sve moguće rječnike, od školskih do enciklopedijskih. Unatoč svemu, neka mi mjesta još nisu bila jasna. Upravo tada jedan mi je susret s Tinom puno pomogao. Sjećam se da sam ga susreo kod Muzeja za umjetnost i obrt, a kako sam originalnog Cesairea neprekidno nosio uza se, pokazao sam knjigu Tinu. 

On je rekao kako je to vrlo zanimljiva poezija, a onda mi je pomogao odgonetnuti neke riječi i jezične konstrukcije.

Na moje veliko iznenađenje, Tin nije znao tumačenja francuskih riječi samo iz školskih rječnika nego mi je kao iz rukava dao i tumačenja koja sam ja tražio u najvećim enciklopedijskim rječnicima.

Tin me, dakle, iznenadio i oduševio i svojom nevjerojatnom memorijom.

Kukolja je češće posjećivao Tina u bolnici 1955. Bio je svjedokom kad je Tina obilazio i Ivo Krolo, pjesnik i novinski urednik u "Narodnom listu", a gotovo sve što je Tin napisao u bolnici - napisao je na poticaj i traženje Krola.

O zdravstvenom stanju Tina Ujevića u lipnju 1955. Kukolja je saznao iz razgovora s pjesnikom samim.

U to je vrijeme, točno 2. lipnja, Kukolja organizirao pjesničku večer u dvorani Narodne banke na današnjem Trgu burze.

U programu su trebali nastupiti Ujević, Krklec, Cesarić, Tadijanović, Kaštelan, Parun, Pavlović, Golob, Međer, Pupačić, Stahuljak-Chytil i Kukolja. Za konferansu je bio zadužen Boro Pavlović, a svaki je autor trebao sam pročitati svoje (tri) pjesme.



Sukob Krleže i Ujevića



Uoči te pjesničke večeri, Kukolja je na Cvjetnom trgu susreo Tina, koji je otprilike dva tjedna prije izašao iz bolnice. Pozvao ga je da nastupi na toj poetskoj večeri i da, kao prvi, govori svoje pjesme.

- Tin me na to poveo u "Zdravljak", u Margaretskoj, te na komadu papira grafitnom olovkom napisao:

"Dragi, mladi gospodine, mene to više ne zanima, jer govoriti ne mogu, a ni jelo me ne zanima, jer gutati ne mogu."

Posljednji put posjetio sam Ujevića u bolnici, zajedno s kazališnim kritičarem Milanom Čečukom i akademskim slikarom Ivom Vojvodićem, desetak dana prije pjesnikove smrti.

Od domaćih književnika Tin je osobito cijenio Matoša, zatim Tadijanovića, a silno je volio Alfirevića, što je potvrdio u bolnici riječima:

"Frane, napisao si ne samo nekoliko izvanrednih pjesama nego i jedan vrhunski esej o Boki. I na tome ti treba čestitati."

U razdoblju 1945/46. u "Kavkaz" je, po kazivanju Kukolje, uz Tina često navraćao i Krklec, kojega Tin nije rado vidio.

Za Nazora je govorio da je vrhunski poznavalac jezika, no nije jednakom mjerom cijenio i njegovo pjesništvo.

Krležu je pak nazivao "da je Glembaj".

Istini za volju, kaže Kukolja, ni Krleža nije volio Tina.

Kad je u Leksikografskom zavodu okupljao mlađe suradnike, Krleža je rado slušao njihovo mišljenje o pojedinim književnicima. Kad bi mu rekli da cijene Ujevićevo djelo, Krleža je, po Kukolji, znao reći:

"Razumijem da cijenite Tadijanovića, koji je hrvatska gitara, te Cesarića, koji je hrvatska tamburica, ali ne znam zašto cijenite Ujevića!"

Napisao: Silvio Andrijić, obrada: Yugopapir (Studio, 1991.)



Podržite Yugopapir: FB TW Donate