Sam Peckinpah snima "Cross of Iron" u Jugoslaviji '76: Igraju i Slavko Štimac, Igor Galo, Ivica Pajer







I sad kad mi se ta prilika ukazala, ovaj prokleti producent će sve da upropasti. Svaki bogovetni dan nasrće na mene da skratim scenario, da mu uštedim koji pfenig. Bedno! On traži da mu napravim TV-šou a ja takve stvari ne radim, Ne potpisujem se na lakrdijama

Portorož, aprila: Prodoran zvižduk zapara bubne opne i odmah zatim prolomi se u zaglušujuću erupciju blata, kamenja i vriske. Iz tek otvorenog kratera suknu visoki plamen i munjevito proguta ostatke sa zemljom sravnjene kuće.

Plotun za plotunom, sve jedan ubitačniji od drugog.

Granate zvižde kroz oštri jutarnji vazduh zasićen teškim mirisom šalitre. Smrtonosna mesingana kiša pedantno satire kolonu vozila i vojnika sa oznakama Trećeg rajha bacajući pred naše noge raskomadana telesa izmešana sa okrvavljenim busenjem...

I tako pet minuta.

Još se iverje nije ni sleglo kad pogrbljen smežurani čudak pored nas sa crvenom maramom povezanom oko sede kose, sa rukama zavučenim u džepove do lakata, zadivljeno promrmlja na engleskom:

- Izvrsno! Seci! Ovo hoću još trinaest puta. Triput usporeno, četiri puta u krupnom planu, a onda sve to još pet puta iz drugog ugla. Jasno?

Na njegove reči mrtvi i ranjeni poskakaše brzo na noge i stadoše da otresaju prašinu, sa unakaženih lica da umivaju ljute rane i sa ruku spiraju veštačku, želatinsku krv.

Druga jedna vojska, u farmericama i radnim kombinezonima, skupljala je sad po polju one razbacane noge i ruke - sve, razume se, od naročite plastične mase.

Davna 1944. začas se pretvori u vreme sadašnje. Odnekud čak dunu i vetar i razveja gust crn dim petardi, poslednju iluziju dalekog poluostrva Kuban i umesto crnomorske luke Anapa ukazaše se sad čari Jadrana i obrisi obližnjeg Portoroža i Pirana.

A dok od "ostataka prošlosti" ekipa scenografa užurbano priprema novo stratište oklopnog divizona pukovnika Branta, jedna devojka kredom ispisuje na klapi: "Gvozdeni krst", kadar 69, drugi put. Režija: Sem Pekinpo...


Čudotvorci na delu



Već petnaesti dan majstor svetskog filma, autor nezaboravnih dela "Divlja horda", "Psi od slame" i "Getavej" - upravo isti onaj čudak od maločas sa crvenim povezom oko glave - snima u Jugoslaviji, na terenima istarskog rta Savudrija, najnoviji film za koji kažu da je jedna od većih ovogodišnjih produkcija u Evropi.

Najpre je po romanu Vilija Hajnriha "Strpljivo meso" scenarista Džulijus Epštajn (dobitnik "Oskara" za "Kazablanku") sročio potresnu priču koja surovo razobličava besmisao ratovanja kad se u ime apstraktnih, najčešće suludih, ambicija pojedinaca čovek-vojnik pretvara u slepo poslušni šraf glomazne mašinerije uništavanja i tako u isti mah postaje i njena prva žrtva.

Baš ono što naslov romana i kaže - strpljivo meso.

Da priča na ekranu zaista deluje uverljivo, ponajpre stravom i užasom - u tom žanru je Pekinpo praktično bez premca u svetu - U Portorož se ovih dana sjatila ekipa kakva se retko sreće na jednom mestu: Džejms Kobern, Džejms Mejsn, Maksimilijan Šel, Dejvid Voren.

I ne samo oni.

Tu su i čudotvorci iz svih ostalih oblasti filmskog zanata. Takođe oskarovski laureati: kamerman Džon Kokijon, scenograf Ted Hauvort, tonski snimatelj Dejvid Hildžard.

A tu su i naši: Igor Galo, Slobodan Dimitrijević, Ivica Pajer i mali Slavko Štimac.

Za honorar od 1,7 miliona dolara sve tehničke usluge pruža zagrebački "Jadran film" čiju ekipu od 170 ljudi predvode Stipe Gurdulić, Mihajlo Rašić, Veljko Despotović, Nenad Jovičić, Petar Zobec.


Kad radi - ujeda!



Ipak, rad sa velikim rediteljem ni izdaleka nije uživanje kako bi se možda moglo pomisliti. Naprotiv, na prvi pogled to je golema muka!

Gomila skrušenih i kao pokislih statista koje zatičemo na licu mesta slikovito govori o tome. Samo trenutak ranije svi su bukvalno najureni sa scene.

- Ne ulazite unutra - upozorava nas na smrt preplašeni organizator snimanja Ciga - Pobiće vas. Kad radi, on ujeda!

Sve vreme od jutros ništa nije kako valja. Prvo je zabrljao rekviziter. Na izričit zahtev reditelja poslali ga da radi uverljivosti atmosfere u bunkeru nabavi negde pravog živog - pacova.

Posle nekoliko dana lutanja čovek se jutros vratio čak iz Zagreba i sav ponosan pustio svoj ulov pred kamere kad ga umesto pohvale sa rediteljske stolice stiže gromka kletva:

- Šta je ovo. Otkud beli pacov na frontu. Jeste li ludi. Napolje sa njim. Ofarbajte ga u sivo!

Kasnije snimanje je prekidano još nekoliko puta. Jednom jer je voda koja treba da kaplje sa krova bunkera kapala nekoliko santimetara levo od mesta koje je odredio Pekinpo.

Drugi put zato što su tehničari, zaduženi da u određenom trenutku iz mašine ispale rafal, poslednji metak ispalili sekundu ranije. I tako unedogled...

Natzad, kasno po podne, scena je na izgled snimljena bez greške. Reditelj je glasno odahnuo i čak se uputio u hotel. A onda kao da se nečeg setio, okrenuo se i pokazao na jednog od dvadesetak uniformisanih statista čija se jedina uloga sastojala u tome da budu nepomični i ćutke "glume" dekor:

- Ovaj ovde nije bio ubedljiv. Promenite ga pa idemo nanovo!

Jedan čovek sitnog rasta, napadno mondenski odeven, na svaki od ovih hirova slavnog reditelja krši ruke i samo što ne počupa ono malo kose na glavi.

To je Volf Hartvig, osnivač i vlasnik minhenskog "Rapid-filma" inače producent ovog projekta.

Skupivši sve svoje blago - oko 5 miliona dolara zarađenih pretežno na beznačajnim koprodukcijskim vesternima i golicavim ljubavnim pričama - odlučio je čvrsto da okrene list i da, zaposlivši sve slavna imena i sebi podigne ugled.

U početku, samo do pre nekoliko dana, moral mu je bio na visini. Neprestano se kočoperio kako je ovaj film zapravo stranica njegove vlastite biografije. Doduše, ne krije ni to kako ga podosta inspiriše i mogućnost da na ovoj svojoj nostalgiji dobro i zaradi.

Kako je računao, na svaki uloženi dolar dva - dakle, ukupno 10 miliona!

No ćudljiva Pekinpoova narav napravila je opasnu rupu u njegovom savršenom planu. Način na koji ovaj radi izvodi ga iz takta i baca u najdublje očajanje:

- On nije normalan. Šta mu sve to znači. Zašto su mu potrebne sve te sitnice. Ja sam želeo samo film a ne doktorsku studiju. Kasnimo već pet dana. O bačenom materijalu da i ne govorim. Taj čovek uopšte ne ceni novac. Upropastiće me. Bankrotiraću!


Lažljivi poker



Usudili smo se da priđemo ćudljivom reditelju tek sutradan dok se za šankom hotela "Metropol" prepuštao domaćoj rakiji brižljivo proučavajući etiketu na boci.

Predstavili smo se i zamolili ga za razgovor. Kao probuđen iz najdubljeg sna, dobro nas je odmerio od glave do pete a onda je iz džepa izvadio špil karata i promrsio:

- Igraš li poker?

Izbora nije bilo. Pristali smo čak i na nova pravila ove igre, koja je on izmislio:

- Ovo je "lažljivi poker". Podeliš mi karte a onda pogađaš šta imam. Važi?

Razume se, izgubili smo.

Ali, razgovor je, ipak, poveden:

- Jeste, između mene i tog Harvi... Harti... Hartviga ili kako se već zove taj producent, došlo je do nesporazuma. I ako se taj momak uskoro ne popravi, smatraću se otpuštenim. No, u redu, ne bi mi bilo prvi put da me najure.

Jedino će mi biti žao filma.

Imamo vrhunski scenario, vrhunsku ekipu. Ne pamtem da sam ikada radio sa boljom. Pa tek glumci. Ovo mi je treći put da snimam sa Kobernom. Strašan je.

S druge strane, već 22 godine čekam priliku da radim sa Mejsnom.

I sad kad mi se ta prilika ukazala, ovaj prokleti producent će sve da upropasti. Svaki bogovetni dan nasrće na mene da skratim scenario, da mu uštedim koji pfenig. Bedno! 

On traži da mu napravim TV-šou a ja takve stvari ne radim, Ne potpisujem se na lakrdijama!

- Producent Hartvig kaže da mu se ne dopada Vaš stil rada. Veli da preterujete u zahtevima, tražite nemoguće!

- Moj stil? Pa ja i nemam stila. Režiram kako mi se scenario prikaže u glavi. Uvek na drugi način. No, što se mojih zahteva tiče, priznajem, pedantan sam u poslu. Ne dopuštam sebi da snimim loš "dubl".

Potrebno mi je deset izvrsnih da bih se konačno u montaži opredelio samo za jedan. Zato i radim sa dve ili čak i tri kamere odjednom.

Neke scene u "Divljoj hordi" snimao sam i sa četiri.

Razume se, sve mora da mi je pri ruci, da ne čekam. Ovog puta, međutim, stvari su krenule loše. Nema dovoljno statista, oružja, nema uniformi.

Kako da snimim ratni film bez oružja i uniformi? Kažem to ovom Harvi ... Hartvigu a on kukumavči kako nema dovoljno para. Dovraga i pare! Šta se to mene tiče! Ja hoću vrhunski kvalitet. Bez toga ne umem da radim. 

Zamislite, šta je učinio pre nekoliko dana. Isključio nam neke reflektore. Štedi čovek na struji. E, neće više tako. Pozvao sam svog advokata iz Amerike, neka se njih dvojica rasprave...


"Lako prokrvarim"



Sem Pekinpo je rođen pre 51 godine u Fresnu, Kalifornija. Ali izgleda tako kao da je rođen bar petnaestak godina ranije. Loza mu je složena, baš kao i ličnost. Pekinpoovi su poreklom Holanđani, Nemci i pomalo Indijanci. Na ovo poslednje reditelj je veoma ponosan. Otuda ona crvena marama oko glave.

Još od dede Džona Pekinpoa koji se 1873. ušančio u dolini Sen Enton svi su u porodici bili sudije. I otac Dejvid i stričevi Mortimer i Linkoln.

A sudija i to Vrhovnog suda SAD bio je donedavno i njegov stariji brat.

Sem je jedina bela vrana. Kako nam kaže njegov prijatelj Bob Višilja, oduvek je bio otpadnik.

Ne pokorava se nikakvom zakonu pa čak ni zakonu kapitala - zlatnom pravilu Holivuda. Svima je "šiljak u nosu" i Holivud ga zbog toga ne voli.

Nekoliko puta kandidovan je za "oskara" ali su mu ga tajanstvene filmske sile u poslednjem trenutku oduzimale.

Hteo je da postane pisac. Studirao je književnost na Univerzitetu Južne Kalifornije a onda se zaposlio kao pisac dijaloga na televiziji.

Nije mu se dopalo kako se reditelji odnose prema njegovim tekstovima i pokušao je da ih režira sam. Uspeo je. O njegovom prvom igranom filmu "Jaši visokom zemljom" sa Randolfom Skotom u glavnoj ulozi danas se predaje kao o klasičnom delu na američkim filmskim školama.

Što god da snima, vestern ("Divlja horda"), porodičnu dramu ("Psi od slame") ili ljubavnu priču ("Balada o Kejbl Hog") njegova osnovna tema je - nasilje:

- Ali varaju se oni koji misle da to činim zato što uživam u nasilju. Taj mi je pečat prilepio Holivud. Sve više je ljudi koji vole nasilje i, upravo zbog toga smatram da ovu pojavu moramo brižljivo da proučimo svi redom. 

Meni lično nasilje je odvratno.

Veoma lako prokrvarim. Imam sijaset ožiljaka svuda po telu da vam to i dokažem. Tačno 38 meseci služio sam za vreme rata u marincima. Nisam se iskrcavao na Ivo Džimu ali sam 87 dana proveo u prvim borbenim redovima.

Samo tri minuta nalazio sam se pri tom pod ubitačnom paljbom. Dovoljno da to ne poželim ni najgorem neprijatelju.

Ako mi ne verujete, proverite: Prva marinska divizija. Broj pločice 543.123.

- Najzad, da li je Pekinpo svestan da svojim filmovima utiče na ljude. I ako je tako - šta najčešće želi da im poruči? 

- Ništa. Poruke su slabost vas novinara. Ako baš hoćete da znate, snimam iz dva razloga. Prvi je što mi se dopada nečija priča, a drugi što moram da izdržavam dve ili tri svoje razvedene žene i petoro dece.

Sa decom mi je lako. Bliski smo jedno drugom. Ćerka Šer i sin Met i sada su ovde sa mnom u Portorožu.

Teško je, međutim, sa ženama. Zbog njih nemam ni krova nad glavom. Stanujem po hotelima. Ali to nije razlog da pravim loš film, zar ne. Ako već moram da radim, radiću pošteno.

Razgovarao: Nikola Đorđević, snimio: A. Negotinac, obrada: Yugopapir (Ilustrovana, april 1976.)



Podržite Yugopapir: FB TW Donate