Malko nezgrapani i ne baš najfinijih crta lica, taj je mladi barbarin iz Lukovdola u hrvatskom Podgorju postajao otmjen i sav je produhovljen sjao, kad bi - katkada i u kasnu večer - žurio se k meni da mi pročita kakav svoj prijevod Šelijevih stihova
Ima Ivan Goran Kovačić pesmu o čoveku koji se vraća kući veseo, preveseo. Pesnik se, međutim, nikada nije vratio kući u svoj dol Lukovdol odakle je sa Vladimirom Nazorom otišao u partizane tri dana pred Novu 1943. godinu, a poginuo već u julu iste godine u Vrbnici (srez fočanski).
Sećajući se Gorana, Vladimir Nazor je
zapisao:
"Uzalud sam se kasnije propitkivao o njemu i čekao da mi se javi, da mi opet što pošalje; veze bijahu prekinute. Doznadoh da je i on u Crnoj Gori, pod udarom združenih nam neprijatelja: Nijemaca, Talijana, ustaša, četnika i Bugara.
S Durmitora izmakosmo napadačima koji nas hitaju opkoliti i uništiti. Malenu dijelu naše vojske to ne uspije, pa se rasprši, da se lakše probije neopaženo do nas. Goranu ranjenome i Dr-u Simi Miloševiću koga je - vele - Goran vjerno pratio i pomogao mu i nekim drugima sreća ne posluži; posle mnogih muka padoše kod sela Vrbnice u četničke ruke i izgubiše život".
Bilo je to u vreme pete ofanzive.
Iscrpljen marševima i teškom plućnom bolesti, Goran se sa ranjenim doktorom Simom Miloševićem sklonio kod jednog seljaka u Vrbnici koji je bio odan partizanima.
I dok su oni odmarali svoje rane i umorne noge, tražio ih je četnički nož. Nikada se više nisu vratili svojoj koloni u kojoj su ih drugovi željno čekali.
Iscrpljen marševima i teškom plućnom bolesti, Goran se sa ranjenim doktorom Simom Miloševićem sklonio kod jednog seljaka u Vrbnici koji je bio odan partizanima.
I dok su oni odmarali svoje rane i umorne noge, tražio ih je četnički nož. Nikada se više nisu vratili svojoj koloni u kojoj su ih drugovi željno čekali.
Jedva da je prošlo šest meseci otkako
se Goran nalazio u partizanima, već ga nije bilo, među živima.
"Goran nestade, poginuo - strijeljan ili zaklan - još mlad i zdrav; ja ostadoh - bar do danas - iako već star i bolešljiv; njegove čvrste kosti trunu, možda nezakopane, negdje daleko, ja svoje nadalje vučem, primoran da ih čuvam kao da su od stakla - piše Nazor u predgovoru svojih i Goranovih partizanskih stihova čije je štampanje započeto mesec-dva posle Goranove pogibije, ali čije je izlaženje omela peta ofanziva, tako da je ostao sačuvan samo torzo sa naslovom "Goran i Nazor - Hrvatske pjesme partizanke (1943). Izdalo Z.A.V.N.O.H."
Čim je došao u partizane. Goran se
dao na pisanje, na književni rad. U Bihaću, gde je boravio uz
AVNOJ, ubrzo je završio svoju poemu JAMA koju je prema svedočenju
drugova pisao u drugoj polovini januara i početkom februara.
Izdanja "Jame" priređena su prema jednom prepisu, koji je, kaže se u pogovoru "Pesama", bio teško čitljiv, zbog istrošenosti papira; taj prepis, noseći dugo vremena sa sobom, dao je na raspolaganje Vjekoslav Afrić a originalni rukopis Goranove "Jame" izgubljen je verovatno zauvek, za vreme pete ofanzive 1943.
Taj rukopis, zakopao je pod drvo ili grm, negde u Drvaru, reditelj Afrić.
Izdanja "Jame" priređena su prema jednom prepisu, koji je, kaže se u pogovoru "Pesama", bio teško čitljiv, zbog istrošenosti papira; taj prepis, noseći dugo vremena sa sobom, dao je na raspolaganje Vjekoslav Afrić a originalni rukopis Goranove "Jame" izgubljen je verovatno zauvek, za vreme pete ofanzive 1943.
Govor herojima i junakinjama
Taj rukopis, zakopao je pod drvo ili grm, negde u Drvaru, reditelj Afrić.
"Krv je moje svijetlo i moja tama. Blaženu noć su meni iskopali, sa sretnim vidom iz očinjih jama; od kaplja dana bijesni oganj pali, krvavu zjenu u mozgu, ko ranu. Moje su oči zgasle na mom dlanu."
Tako počinje "Jama"
najzgusnutija poema jada, bola i mučenja i završava se snažnim
osećanjem života, optimizmom i verom u ljudskost, u pravdu i pobedu
istine i slobode.
"Svetu Slobodu i Osvetu slutim... Vaša mi pesma vraća svetlo oka, ko narod silna, ko sunce visoka."
Kada je petog januara 1943. godine u
Bihaću priređena akademija u čast Vladimira Nazora,
Goran je održao govor i pored ostalog
rekao:
- Ono što su pjesnici čitavog svijeta, sanjali, zašto su se umjetnici svih zemalja borili, iako ne s puškom u ruci, jer im ta sreća nije bila uvijek dana, ostvarujete danas vi, drugovi i drugarice, svojom u punom smislu junačkom borbom za slobodu i najosnovnija prava čovjeka. Heroje i junakinje koje su pjesnici svih vremena samo zamišljali, vidimo ovde na svakom mjestu...
- Ono što su pjesnici čitavog svijeta, sanjali, zašto su se umjetnici svih zemalja borili, iako ne s puškom u ruci, jer im ta sreća nije bila uvijek dana, ostvarujete danas vi, drugovi i drugarice, svojom u punom smislu junačkom borbom za slobodu i najosnovnija prava čovjeka. Heroje i junakinje koje su pjesnici svih vremena samo zamišljali, vidimo ovde na svakom mjestu...
Osećajući se povlašćenim pesnikom
zato što mu je pružena sreća da se bori za slobodu i da
za nju pogine, Goran je i pesmom
pomogao drugovima.
- Gotovo smo u svemu bili različiti
i nejednaka udesa. U nečemu smo pak bili jedno: u
ljubavi, pače, u zanosu prema poeziji - piše Vladimir Nazor. -
Malko nezgrapani i ne baš najfinijih crta lica, taj je mladi
barbarin iz Lukovdola u hrvatskom Podgorju postajao otmjen i sav je produhovljen sjao, kad bi - katkada i u kasnu večer - žurio se k meni
da mi pročita kakav svoj prijevod Šelijevih stihova.
Pored "Jame" i dopola
napisanog i izgubljenog romana, u partizanima je napisao i mnoge
pesme od kojih su neke štampane a većinom izgubljene.
Mnoge su borci prisvojili kao narodne, tako da se i danas ne zna da ih je napisao Goran.
Zaustavljamo se pred pesmom "Legla orla vučje staze..." koju je komponovao Nikola Hercigonja i koju su izvodili članovi Kazališta narodnog oslobođenja. U to vreme pisao je i duhovite političke-aktuelne pesme koje su izdvojene na partizanskim priredbama, usmenim novinama...
Kada je u Gackom spremana proslava prvog maja napisao je jednočinku "Kremenjača"...
Mnoge su borci prisvojili kao narodne, tako da se i danas ne zna da ih je napisao Goran.
Zaustavljamo se pred pesmom "Legla orla vučje staze..." koju je komponovao Nikola Hercigonja i koju su izvodili članovi Kazališta narodnog oslobođenja. U to vreme pisao je i duhovite političke-aktuelne pesme koje su izdvojene na partizanskim priredbama, usmenim novinama...
Kada je u Gackom spremana proslava prvog maja napisao je jednočinku "Kremenjača"...
Desetog februara 1943. godine "Jamu"
je u Livnu prvi put čitao Vjekoslav Afrić ranjenicima prve
proleterske divizije'.
- Poema je na sve delovala vrlo snažno i ostavila dubok utisak. Tom prilikom pročitao je i sam Goran svoj predgovor napisan specijalno za ranjene borce.
Predgovor se izgubio a poemu je, kao što smo rekli, sačuvao Vjekoslav Afrić.
- Poema je na sve delovala vrlo snažno i ostavila dubok utisak. Tom prilikom pročitao je i sam Goran svoj predgovor napisan specijalno za ranjene borce.
Predgovor se izgubio a poemu je, kao što smo rekli, sačuvao Vjekoslav Afrić.
Mnogo pre, pesnik kao da je osetio ono
što ga je očekivalo u Vrbnici. U pesmi "Moj grob" on profetistički peva:
"U planini mrkoj nek mi bude hum, nad njim urlik vuka, crnih grana šum... Neka šikne travom, uz trnovit grm, besput da je do njeg, neprobojan, strm. Niko da ne dođe, do prijatelj drag, i kada se vrati, nek poravna trag."
Tako je i bilo. Grob je ostao neznan u
planini. Uzalud ga je majka čekala da se vrati u svoj dol Lukovdol.
Išli su dani, išle noći a Lukovdoljani se pitali baš kao i on u
ovoj pesmi, našoj izabranici: "Kad će doći, kad će doći?"
A pesnik se nije vratio.
Napisala: Gordana Brajović, obrada: Yugopapir (TV novosti, 1973.)
