Povodom Zafranovićeve "Okupacije u 26 slika": Dubrovnik 1941. godine / Sjećanja Mate Jakšića...







Sedam dana prije napada Nijemaca na Jugoslaviju, neki su bježali iz Beograda u Dubrovnik nadajući se da će ponovno uskrsnuti njegova republika. Izbjeglica je bilo svi više. Uz podršku vlasti, ustaše su u gradu pisali svoje parole, a skojevci ih noću premazivali vapnom i pisali svoje


XI 1978: Priča druga: Talijani na paradi posrću na Stradunu - Ustaše ruše spomenike i hapse nepoćudne građane - "Bersaljeri" glume jugoslavenske vojnike - Što rade ruski emigranti?


*****



Nakon večernje šetnje s majkom, mladi dubrovački odvjetnik Mato Jakšić, nekadašnji student pariške Sorbone, vratio se kući i zaključao vrata.

Bila je večer 2. lipnja 1941.

Ali kad je otvorio vrata sobe, iznenadio se.

U njoj su već sjedila tri agenta: komandir redarstvene straže, policajac i Mačekov zaštitar.

Nije ih pitao zašto su i kako ušli. Sve mu je bilo jasno.

- Ovi su me došli uhapsiti. Nemoj zaplakati pred tim izdajicama - okrenuo se Mato i rekao majci.

- Ne, gospodine Jakšiću, to su samo formalnosti - pokušao ga je, tobože, umiriti jedan agent.

Zatim su pretresli kuću. Nisu ništa našli, a onda su Matu poveli da pregledaju njegovu kancelariju na Stradunu. Rekli su mu da, za svaki slučaj, ponese pokrivač i jastuk.

Vani je čekao taksi. Sjeli su i krenuli. Noć je bila vedra, prava južnjačka, puna mjesečine. Dubrovnik je bio zamračen po naređenju Talijana i ustaša. Za volanom je sjedio taksist Baldo, stari Matin znanac.

- Sjećaš li se Baldo kako smo pjevali dok si me ovako po noći vozio kući - javi se Jakšić. - Pjevali smo i "Internacionalu". Ja i ti, sami u automobilu!

Baldo je šutio. Ponekad je neprimjetno stisnuo Matu za koljeno jer je sjedio uz njega na prednjem sjedištu.

- Opet ćemo, Baldo, pjevati! - tvrdo reče Mato.

Auto je jurio i nosio ljude i sudbine. Jedan je od agenata, užasnut terorom ustaša i Talijana, okrenuo poslije leđa novoj vlasti i povezao se s NOP-om. Htio je u partizane, ali je po zadatku ostao u policiji.

Kad je Italija kapitulirala, Nijemci su ga otkrili i ubili.

Taksist Baldo nije dočekao da ponovno zapjeva s Matom. Kad su ga pozvali da se javi u domobrane, pokušao je pobjeći u partizane. I njega su ubili.


Izbjeglice dolaze



Već Nova godina 1941. navijestila je da se zla sudbina sprema Dubrovniku. Dok su radnici tu noć slavili u svom sindikalnom domu, radio je javio: URSS-ovi sindikati su zabranjeni. Novogodišnja kraljeva čestitka.

Nastala je strka, skupljao se arhiv, stvari, pa ujutro policija nije našla ništa u domu. Jugonacionalisti dočekali su Novu godinu u "Slozi", a Ustaše u društvu "Gundulić". Svaki pod svojim krovom. U oba ta društva ustaše su bacale letke o skorom dolasku Pavelića, ali policija nije prstom makla.

Komunisti u Dubrovniku zaključili su da se situacija pogoršava. Trebao bi netko doći iz Pokrajinskog komiteta KPJ iz Splita i da vide što dalje. Dogovoreno je da to bude na dan Sv. Vlaha, zaštitnika grada, trećeg veljače. 

I dok se u gradu održavala tradiconalna fešta, mnoga društvena sijela, plesalo u kostimima, odbacivale sve dnevne "maske", na Lapadu, u kući Mate Jakšića, komunisti su imali sastanak.

Kad je u ožujku pukla vijest o Trojnom paktu, skojevci su organizirali demonstracije koje je policija brzo razjurila. Ali kad su na ulice izišli jugonacionalisti sa slikom kralja Petra, policija je čak pravila red za povorku na Stradunu.

Sedam dana prije napada Nijemaca na Jugoslaviju, neki su bježali iz Beograda u Dubrovnik nadajući se da će ponovno uskrsnuti njegova republika. Izbjeglica je bilo svi više. Uz podršku vlasti, ustaše su u gradu pisali svoje parole, a skojevci ih noću premazivali vapnom i pisali svoje.


Lakrdija sa zastavama



U jutro 6. travnja 1941. njemački su avioni sasuli bombe i na Dubrovnik. Protuavionska baterija gađala ih je bez daljinomjera, od oka, kao kad se starim topovima sa gradskih zidina gađalo turske lađe. 

Mnogi komunisti i skojevci javili su se komandi grada Dubrovnika da se dobrovoljno bore protiv napadača, ali su odbijeni. Javio se i Mato Jakšić. I na jedvite su ga jade primili za telefonistu u komandi.

Neki oficiri starojugoslavenske vojske, koji su pobjegli pred Nijemcima, glasno su u Gradskoj kavani pričali o rasulu. Jedan žandar ih je htio uhapsiti što šire "petokolonaške glasine".

Kad je to čuo, neki je ustaša odmah izvjesio prvu ustašku zastavu u Dubrovniku.

Sve su ceste bile pune vojnika, motornih vozila. Bez reda bježalo se prema Crnoj Gori.

Kako je tih prvih dana okupacije izgledao Dubrovnik, ispričao nam je Mato Jakšić, danas umirovljenik u Dubrovniku, a prije rata njegov ugledni građanin, advokat koji je na sudovima besplatno branio seljake, komuniste, sindikaliste, borio se kao partizan, bio načelnik naše Vojne misije u Kairu, a poslije rata diplomat, ambasador...


- Nijemci su došli u Dubrovnik sedamnaestog travnja oko 13 sati, na motociklima. Bez ikakva otpora. I ravno pred općinsku zgradu, gdje ih je sav razdragan dočekao predsjednik općine. Njemački oficir dao mu je zastavu s kukastim križem da je izvjesi na općinsku zgradu. 

Desetak minuta poslije stiže odred talijanskih fašista. Predsjednik se i njima klanja, a oni traže da se skine njemačka i stavi njihova zastava.

Zatim dolazi njemački oficir i traži da se skine talijanska, a izvjesi njemačka.

Tako je ta komedija trajala nekoliko dana, dok se nisu dogovorili da je Dubrovnik ipak pod talijanskom okupacijom.


Strah jednog baruna



I ustaše su napokon dočekale svoj trenutak, grabe vlast. Glavnu ulicu nazivaju imenom svog poglavnika, skidaju sve napise na ćirilici, ruše neke spomenike. Htjeli su razbiti i veliki Meštrovićev reljef koji je prikazivao kralja Petra I Karađorđevića na konju, ali su ih spriječili Talijani. 

Knežev dvor postao je glavno sastajalište ustaške "elite", među kojima je bilo i pravnika, profesora, svećenika, trgovaca, poneki liječnik i sudac.

Dijele među sobom vlast; tko će biti stožernik, logornik, načelnik, župan. Otvoreno se dodvoravaju Nijemcima i Talijanima.

Na ulici kod Gradskih vrata, franjevac Toma Tomašić s grupom domagojaca sačekuje starojugoslavenske vojnike i oduzima im oružje za ustaše.

Obični Dubrovčani svemu se čude, razgovaraju.

Teško se snaći u tom ratnom košmaru. Partija daje instrukcije da se komunisti vežu s narodom, objašnjavaju da je tzv. NDH fašistička tvorevina, da mladi ne ulaze u ustaške organizacije i domobrane.

Slavko Rusković, sekretar Mjesnog komiteta KPJ, govori na tajnom sastanku skojevcima:

"Vaša želja da jurišate na barikade uskoro će se ostvariti, a vodit će vas iskusni borci iz Madrida i Gvadalahare."

Mislio je na španjolske borce.

Iz Italije se vraćaju neki domaći Talijani. Okuplja ih industrijalac Tonči Jelić, rodom iz dubrovačke Župe, da u crnim košuljama siju sjeme fašističke kulture u staroj Raguzi.

Neki se gotovo natječu pred Talijanima da dokažu kako je Dubrovnik talijanski grad. Među njima i baron Felice Maynezi, koji ništa nije radio, a živio je od rada seljaka na svojim imanjima.

Naslijedio ih je od svog oca, sitnog mletačkog plemića, koji se da bi povećao bogatstvo oženio jednom bogatom Dubrovkinjom, a ona mu je u miraz donijela palače, dvorce, zemlju i kmetove.

Baron Maynezi strašno se bojao komunista. Prije rata je sve njemu imalo sumnjive prijavljivao policiji.

Narodni sud ga je u Pelješcu 1943. osudio na smrt, gdje je i strijeljan.


Parada na Stradunu



Da bi svom narodu u Italiji prikazali kako su njihovi "nepobjedivi bersaljeri" pregazili "branioce" Dubrovnika, Talijani su doveli filmske snimatelje, obukli nekoliko stotina svojih vojnika u "jugoslavenske vojnike" i izrežirali okršaj.

Ovi su bježali, bacali oružje, da bi ih fašisti, tobože, zarobili i s njima ušli u Dubrovnik, gdje su ih opet talijanski vojnici u civilu i ustaše kao "Dubrovčani" radosno dočekali.

Talijani su zatim priredili još jednu predstavu - svečanu vojnu paradu na Stradunu da se vidi njihova sila.

Ali naredili su svojim vojnicima da marširaju njemačkim, a ne talijanskim korakom.

Mato Jakšić se sjeća:

- To nije odgovaralo njihovoj južnjačkoj prirodi. Prethodno su Stradun posuli pijeskom s 'oslobođenog Mljeta', koji su Talijani smatrali svojom 'svetom zemljom'. Bilo je smiješno gledati kako su se ti vojnici, nenaviknuti na njemački korak, ljuljali na Stradunu, posrtali. Parada se pretvorila u opću lakrdiju. 

Smijali su se i sami Talijani, Nijemci, ustaše i Dubrovčani koji su kroz zatvorene žaluzije promatrali taj karneval.


U svibnju 1941. za velikog je župana postavljen dotadašnji predsjednik Okružnog suda dr Ante Buć. Ustaše su dobile civilnu vlast, ali hoće i vojnu, koju drže Talijani. Između njih javljaju se prve nesuglasice. 

Talijani odgovaraju plakatima po gradu. Na jednom je bio nacrtan mletački lav koji šapom drži Dubrovnik. I uz njega parola:

"Restamo qui" ili "Ostajemo ovdje".

Na plakatu s "pendrekom" na talijanskom je pisalo:

"Staro, ali uvijek dobro."

Uz lik Musollinija stajalo je: "Musollini je uvijek u pravu".

Ali mnogi su plakati nestajali preko noći. Otpor u Dubrovniku bio je sve veći. Članovi Partije i SKOJ-a skupljali su oružje, slušali radio-vijesti i širili svoj front. U skupljanju oružja naročito se isticao skojevac Miloš Žuvela.


Život carskih oficira



Mato Jakšić je na početku okupacije počeo popravljati svoju kuću, a kao "radnike" je zaposlio
neke članove Mjesnog komiteta: Martina Klarića, Vulu Gluhajića, Dušana Todorovića, Nikolu Mašanovića i druge.

To je, dakako, bila samo kamuflaža da bi se mogli sastajati i planirati akcije.

Dotle su neki u Dubrovniku mislili kako iskoristiti novo vrijeme za novo bogaćenje. Uvelike se trguje i uvozi roba iz Italije i Njemačke. Na Lapadu su Talijani u vili "Lira" otvorili javnu kuću, koja je radila non-stop.

Neki "ugledni" dubrovački buržuji priređuju primanja i večere za predstavnike okupatora. U gradu je mnogo izbjeglica iz cijele zemlje. Već prije došli su ruski carski oficiri. Topčejev i Molcov živjeli su bijedno prije okupacije, a kad su došli Talijani i Nijemci - prodavali su im cvijeće i školjke!

I gospođa Sofija Dluska bila je ruski emigrant. Poznavala je naprednog advokata Matu Jakšića, pa se na primanjima, koja je organizirala za više njemačke i talijanske oficire pa i neke otmjene dubrovačke gospare, čudila kako neki mogu jadikovati da u okupaciji nema slobode, kad je Jakšić još na slobodi!

Ona se jedva spasila "boljševičkog pakla". Ponijela je sa sobom "nešto" brilijanata i zlata, ali to bi joj bilo malo da njezin muž nije u Poljskoj imao tvornicu.

- Tako je - a to je samo djelić - bilo u Dubrovniku prvih dana okupacije - kaže Mato Jakšić. - Već krajem svibnja 1941. počela su hapšenja, teror i strah. Dubrovčani su shvatili da im je "nova vlast" donijela najcrnje dane u njihovu postojanju.

Najprije se iskazao Gestapo, zatim talijanski karabinjeri.

Ustaše su hapsili sve nepoćudne službenike, žandare, finanse, Srbe pravoslavce, jugoslavenske nacionaliste.

Jakšića su uhapsili u lipnju i odveli ga u sarajevski zatvor, a kad se u rujnu vratio, nastavio je radom za NOP. Poslije je otišao u partizane.

Napisao: Stipe Jolić, obrada: Yugopapir (Studio, XI 1978.)


Podržite Yugopapir: FB TW Donate