Ella i Dino Dvornik kao Djed Mraz, božićni intervju: Tata, pa ne možeš dijeliti darove u tenisicama!



Stari mi je pričao da je on u svojim dječačkim danima za Božić priželjkivao uglavnom dobru spizu, a mojoj i Elinoj generaciji to nekako nije prava želja, već nešto što se podrazumijeva. Vremena se, eto, mijenjaju. Međutim, ono što uvijek ostaje isto jest taj osjećaj sigurnosti, topline i utjehe, kad se cijela obitelj skupi oko bora gledajući što ima pod njim

Splićanin Dino Dvornik već je dugi niz godina među najoriginalnijim i najkreativnijim umjetnicima na domaćoj estradnoj sceni. Svojim albumom "Enfant Terrible", koji se, među ostalim, na domaćim radijskim i televizijskim postajama emitirao zbog pjesme vezane uz filmski hit "Peti element", Dino je, nesumnjivo, obilježio 1997. godinu.

Lani se, što u njegovu slučaju nipošto nije nebitno, napokon riješio i zdravstvenih tegoba pa će
se sad, kako kaže, "čist kao suza" i "zdrav kao riba", moći posvetiti onome što najbolje radi - glazbi.

Na razgovor za božični broj našega tjednika došao je točno u dogovoreno vrijeme, držeći za ruku svoju jedinicu Elu.

Simpatična sedmogodišnjakinja, koja jednostavno ne može nekoliko sekundi ostati na istome mjestu, primirila se tek kad se njezin tata počeo odijevati u Djeda Mraza.

"Tata, hoćeš li staviti i bradu i brkove? Hoćeš li mi odmah sad dati darove? Već sam ti rekla, najviše želim kućicu za barbike, ali i još pokoji poklon!" cvrkutala je Ela skakućući oko Dina.

A onda se, odjednom, uozbiljila:

"Kakav ćeš to biti Djed Mraz? Pa ne možeš dijeliti darove u tenisicama!"

Svi smo se zagledali u Dvornikove noge i tužno zavrtjeti glavom. No i taj je problem ubrzo riješen. Ljubazni vratar pristao je Dvorniku posuditi svoje crne čizme (baš takve, tvrdi Ela, nosi Djed Mraz), u zamjenu za njegove tenisice.

A kako Dino nosi broj 43, a vlasnik čizama 46, vratar, kojeg je neprikladna obuća nažuljala, jedva je dočekao da završimo s poslom.


Tata, budi mi dobar!



- Kakva vam je bila 1997. godina?

- Uglavnom uspješna, barem što se tiče osobnih želja i ploče. Godinu sam, uvjetno rečeno, završio koncertom u zagrebačkom Domu sportova, koji je, po svim pokazateljima, bio super. Svi su bili divni: i publika, i glazbenici, i ja. 

Na koncertu su bili i moji gosti: Songkillersi, Moonlight Catsi, Xerious, West Sides Click, moja Ellica, koja je i na albumu otpjevala uvodnu pjesmu "Tata, budi mi dobar!"...

I početak 1998. bit će mi obilježen glazbom, točnije radom s momcima iz West Sides Clicka.

- To su vaši raperski nadareni susjedi iz Vrapca?

- Da. Oni se svi zajedno zovu West Sides Click, no iz tog su sastava profilirane već tri grupe muzičara, koji će u 1998. godini izdati svoj prvi nosač zvuka.

- Spremate li i vi novi album za sljedeću godinu?

- Da, bit će to čisti R&B zvuk s funk primjesama, rađen baš onako za moj gušt. Glazbeni kritičari s pravom će ga nazvati zrelim i ozbiljnim albumom.

- Želite reći da "Enfant Terrible" nije bio album po vašem ukusu?

- Što ja znam. Taj sam album radio bez puno pomoći sa strane. Sve sam zapravo napravio sam: i tekstove i glazbu... Stojim iza svake pjesme, od "Điha, điha'', "Night Club Libido" do "Bye, bye", ali vraški sam se namučio dok sam sve to zgotovio, jer sam, ponavljam, sve radio sam.

- Sad će vam pomoći svi vaši veliki prijatelji?

- Je, sad će mi pomoći moji veliki prijatelji. Počevši od Gibonnija, producenta Dragana
Lukića, Songkillersa... Zajedno ćemo osmisliti jako dobru ploču koju ćemo snimiti u studiju kod Truloga, uz pomoć video ekipe koju predvodi Gonzo.

Kad već govorimo o spotovima, reći ću vam i to da ću ovih dana snimiti spot za pjesmu "Najviše kriv sam ja" s "Enfant Terribla".


Proboj u inozemstvo



- Je li istina da se spremate za proboj na inozemno tržište?

- Istina je. Na mojoj će idućoj ploči biti dvanaest pjesama, a uporedo s njom napravit ću maksi-singl s pjesmama na engleskom jeziku, namijenjen strancima.

- Dakle, sebi želite izvrsnu ploču. Što si još želite? Možda puno novca? Koliko znam, porez na dodanu vrijednost kvači i vas...

- Mene novac jako ne zanima. Bitno mi je da u džepu imam kutiju cigareta i pedeset kuna, da Eli mogu kupiti sladoled, a sebi sok. O većim se svotama brine moja supruga Danijela, koja mi je i menedžer, i taj posao obavlja puno bolje od mnogih razvikanih menedžera na domaćoj glazbenoj sceni.

Nakon smrti mog starog menedžera Vlade Grabovca dugo vremena nikoga nisam mogao zamisliti na njegovu mjestu.

Vlado mi je bio otac, brat, žena, mater, sestra...

Jako me pogodila njegova smrt, nakon te tragedije dugo nisam znao što ću i kako ću. A onda sam sam sebi kazao:

"Nek mi žena bude menedžer!" 

Jer, ako u redu može držati kuću, onda, shvatio sam, može i moje poslove. I tako mi je Danijela postala odličan menedžer.

Mislim da sam taj aspekt poslovanja dobro postavio. U prošlosti, naime, nisam previše mario za pravne začkoljice pa sam ostajao bez dijela novca, koji sam, po svim pravilima, morao dobiti.

Radio sam produkciju i sebi (na svih šest ploča) i Dalekoj obali... Ako računate deset-dvadeset tisuća njemačkih maraka po albumu, to je, znači, oko sto tisuća "orlića" koji su umjesto u moj džep odletjeli u nepoznato.

Osim toga, smeta mi što su me do sada tretirali samo kao pjevača.

- Kako su vas trebali tretirati?

- Kao pjevača, kompozitora, aranžera, tekstopisca... No sve će se to sada promijeniti, jer uz pomoć Ozrena Kanceljaka pokušavam obnoviti ugovor s Croatia Recordsom i drugačije postaviti stvari.

- Jeste li zadovoljni poslovnom suradnjom s Croatia Recordsom?

- Oni su, prije svega, velika tvrtka, i zahvaljujući tome postavljaju standarde, svoj način rada, i,
po meni, čine to uspješno. Naravno, trebaju im tiražni izvođači i oni se trude dobiti ih. No isto je tako važno to što trenutno pokušavaju krenuti na inozemno tržište...

- Kako ćete provesti Božić?

- Na Božić nikad ne nastupam unatoč tome što uvijek imam ponuda. Ni ovaj put neću svirati jer mi to onda nije blagdan. Božić tradicionalno provodim sa svojom obitelji. Jedemo bakalar, fritule, pečenje i ostale blagdanske specijalitete, a obvezno odlazimo i na polnoćku.


Božić u Splitu



- Sve te finese spravlja vaša supruga?

- Ne, za Božić svake godine Danijela, Ela i ja odlazimo k svojima u Split. Moja mama je pravi majstor u kuhinji.

- Kakve asocijacije budi Božić u vama?

- Prije svega asocira me na sigurnost. Nadalje, Božić je blagdan koji me podsjeća na to da djeca moraju poštovati starije. Kad su djeca mala, o njima se brinu stariji (za Božić ih, eto, darivaju), a onda s godinama to postane obratno.

- Vaša je obitelj oduvijek slavila Božić...

- Obavezno! Moj stari nikad nije bio u partiji, mrzio je sve te komunističke parole koje su srećom bezuspješno pokušavale zatrti sve ono dobro u ljudima.

- Koji vam je bio najljepši božićni poklon što ste ga dobili kao dječak?

- Sjećam se autića na baterije što ih je Djed Mraz svojedobno donio Deanu i meni, te "velikih" automobilističkih utrka koje su nakon toga uslijedile po našem stanu. Ja sam pripadnik moderne generacije.

Stari mi je pričao da je on u svojim dječačkim danima za Božić priželjkivao uglavnom dobru spizu, a mojoj i Elinoj generaciji to nekako nije prava želja, već nešto što se podrazumijeva.

Vremena se, eto, mijenjaju.

Međutim, ono što uvijek ostaje isto jest taj osjećaj sigurnosti, topline i utjehe, kad se cijela obitelj skupi oko bora gledajući što ima pod njim.

I čitateljima "Studija" želim da baš tako dočekaju Božić, a nadam se da će im se ostvariti sve ono što su si sami poželjeli!

- Što si želite za Božić?

- Puno zdravlja. Kako mom djetetu, tako i sebi i svojoj ženi. Svojoj maloj obitelji želim prije svega sigurnost. Obožavateljima također želim puno sreće i zdravlja. 

Razgovarala: Klara Rožman, snimio: Roberto Orlić, članak sačuvala: Vanja Ćuk Stepanović, obrada: Yugopapir, (Studio, XII 1997.)



Podržite Yugopapir: FB TW Donate