Jesen 1985 - Željko Ivanek: Ljubljančanin koji postaje sve poznatiji filmski i kazališni glumac u SAD




U New Yorku ima 30.000 glumaca, a vrlo će ih malo uspjeti. U Los Angelesu ih je još 30.000. Sve zajedno - 60.000! Konkurencija je strašna! Vrlo često sve to i nema veze s talentom, ni s bilo čime drugim, nego sa srećom. Ja sam imao sreće


Željko Ivanek, u posljednje vrijeme sve poznatiji američki filmski i kazališni glumac, kojega smo nedavno gledali u TV-seriji "Sunce se ponovo rađa" kao ratnog pilota Billa, glumi i na Broadwayu u predstavi Karta svijeta, a snimio je i film sa slavnim partnerima Jackom Lemmonom i Charlesom Durningom. O nominaciji za nagradu Tony, američkoj TV, filmu i kazalištu, te o maminim sarmama i štrudlama - Željko Ivanek priča Mirjani Plavec, našoj suradnici iz New Yorka.




*****



- Upamtite to ime, o njemu ćete još mnogo čuti! - tim je riječima David Cuningham, kazališni i filmski kritičar CBS-a, uz mnoge pohvale glumi Željka Ivaneka završio svoj osvrt na film Mass Appeal koji se ovoga proljeća prikazivao u kinematografima New Yorka. 

Karijera Željka Ivaneka uistinu se može smatrati uspješnom, a to u New Yorku nije lako postići. Glumio je u tri filma, a najznačajnija je, svakako, glavna uloga u filmu Mass Appeal s Jackom Lemmonom. 

Zapažene je uloge ostvario u četiri predstave Broadwaya i Off-Broadwaya, a za Brighton Beach Memoirs nominiran je za kazališnu nagradu Tony. Sada nastupa u predstavi Off-Broadwaya A Map of the World (Karta svijeta - op.red.), čija je premijera održana prošlog mjeseca.

Željko Ivanek (foto: Mirjana Plavec)

Našli smo se u jednoj od brojnih kavana Greenwich Villagea, tog najevropskijeg dijela Manhattana. Željko Ivanek nježna je lika, blagih plavih očiju, privlačna lica i ugodna glasa. Otvoren je i simpatičan sugovornik. 

Rođen je 1957. godine u Ljubljani, do devete je godine u nekoliko posjeta proveo četiri godine u SAD, a 1967. preselio se s roditeljima u Palo Alto u Kaliforniji.

Diplomirao je dramu na poznatom YaleUniversity u Connecticatu, a postdiplomski studij završio u Londonu na London Academy of Music and Dramatic Art. U New Vorku živi u garsonijeri u Greenwich Villageu koji mu je i najdraži dio grada.

Ne voli velike i bučne proslave, svečane koktele i mjesta na koja se ide kako bi se bio viđen. Najdraži su mu pisci Athol Fugard i Harold Pinter.

Najviše voli gledati glumce Roberta Duvalla, Jonathana Prycea i Jamesa Masona.

- Ima mnogo glumaca koji zanimljivo rade, sviđaju mi se, ali ne toliko da bih pomislio: e, to bih ja htio baš tako uraditi. A kod Duvalla, Prycea i Masona - upravo to pomislim - objašnjava Željko koji izvrsno govori naš jezik, i posebno zahtijeva da se njegovo ime i prezime pišu točno na špicama i plakatima.

• Koliko su svježe uspomene na rodnu Ljubljanu?

- Ah, te su uspomene vrlo svježe! Živjeli smo u Savskom naselju. To je bilo novo naselje, i bilo je vrlo mnogo mladih parova. Sjećam se da je bilo vrlo mnogo djece. To mi se najviše usjeklo u pamćenje: stalno smo bili u parku, na ulici, gomila djece, i igrali se, igrali... 

Bio sam prošle godine u Ljubljani, poslije pet godina. Sve mi je bilo poznato, i kao da sam opet vidio sebe kao klinca, iz onih godina. Ljubljana mi se vrlo sviđa. A i gluma je vezana za te dane. Bio sam predsjednik razreda. 

I uvijek je taj razredni sat jednako tekao: u prvih pet minuta brzo bismo obavili što smo morali, a onda bismo priredili predstavu - slijedećih dvadeset i pet minuta nekoga bismo imitirali.


Najvažnije je, ipak, raditi i učiti



• Kako uspjeti u New Yorku u kojem je konkurencija nesmiljena?

- U New Yorku ima 30.000 glumaca, a vrlo će ih malo uspjeti. U Los Angelesu ih je još 30.000. Sve zajedno - 60.000! Konkurencija je strašna! Vrlo često sve to i nema veze s talentom, ni s bilo čime drugim, nego sa srećom. 

Ja sam imao sreće. Kada sam se preselio u New York, nakon mjesec i pol našao sam stan, a to je gotovo teže nego naći posao! 

Šalim se, ali to je i istina. Istodobno sam dobio i posao, pa gotovo dvije godine nisam prestao raditi. Imao sam veliku sreću na početku, pa sam, na sreću, izbjegao mnoge traume i neugodnosti, koje su preživjeli moji prijatelji.

Jedan je agent vidio predstave koje sam radio kao student, i kada sam došao u New York, pozvao me da radim s njim. On je, zapravo, došao vidjeti jednog svog klijenta, a zapazio je mene.

Ima li istine u onim pričama - postao je glumac preko noći... nije ni sanjao, a "oni" su ga uzeli da glumi?

- Pa, ima istine! To je vrlo nezahvalan posao u kojem se uvijek traži nešto novo, neko novo lice. Znam mnogo ljudi koji su radili godinama, završavali postdiplomske studije da bi se usavršili i što više naučili, a izgubili uloge zbog nekoga koga je netko vidio na ulici ili zapazio na fotografiji. 

Ima tog! Ali, tako se ne može održavati konstantan rad i uspjeh... Najvažnije je, ipak, raditi i učiti.

• Uloga u filmu Mass Appeal pored Jacka Lemmona i Charlesa Durninga bila je zacijelo dragocjeno iskustvo i velika šansa.

- Mass Appeal počeo je kao kazališna predstava na Broadwayu, i meni se veoma svidio. Želio sam igrati i tada, na Broadwayu, ali nisam prošao na audiciji. Poslije godine dana dobio sam ulogu u filmu. Snimali smo ga 1984. godine, i to samo dva i pol mjeseca. To je uistinu brzo. 

Dva tjedna imali smo probe, a to je prilično neobično, jer obično se film uopće ne proba, nego se od prvoga dana snima najteža scena. Probe su skupe. No, Jack Lemmon i režiser Glenn Jordan to su zahtijevali. 

Taj je film stajao samo šest-sedam milijuna dolara. To je vrlo malo. S obzirom da je predviđena svota bila mala, neki su vrhunski glumci bili preskupi, pa je prva zamišljena postava otpala, a onda se uzima druga. 

Ja sam se, eto, našao u toj drugoj - srećom!

• Kako je bilo raditi s Jackom Lemmonom i Charlesom Durningom?

- To je bilo divno iskustvo. Jack Lemmon, koji je u tom filmu bio i jedan od producenata, ponašao se na snimanju kao glumac, a ne kao zvijezda. On je divan čovjek. Veoma mu se sviđao projekt i želio je da napravimo što bolji film. 

Često mi je pomagao kada sam bio nervozan. Iako sam već glumio u četiri filma, to mi je bila prva velika uloga. Lemmon se brinuo za sve glumce, čak i za one koji su snimali samo jedan dan. 

A Charles Durning je vicmaher. Svaki je dan stigao na snimanje s novim vicem. I prvo je bilo svaki dan na snimanju: 

"Jesi li čuo Charlesov vic?"

Inače, mnogo mi se toga sviđa u filmu, ali ima scena koje bih htio zapaliti!

Jack Lemmon i Željko Ivanek u filmu "Mass Appeal"
(foto: Amazon/ Universal promo)

• Kako doživljavate i ocjenjujete svoju glumu gledajući film?

- E, to je teško! Prva je reakcija uvijek strava i užas! Uvijek je prvo: "Jao!" Moram obično pogledati više puta kako bih mogao analizirati zašto je dobro ili nije. To je kao kad čovjek prvi put vidi sebe na ekranu ili čuje svoj glas snimljen. Prvo reagira samo na sebe, teško je gledati cjelinu i imati pravi odnos. Ja sam, zapravo, vrlo rijetko zadovoljan s onim što napravim.

• Kritičari su vrlo povoljno ocijenili vašu ulogu u filmu Mass Appeal. Koliko vam znači kritika?

- Kritika je važnija u kazalištu negoli na filmu. Mass Appeal kratko je igrao, to nije zabavan film koji će netko gledati u subotu navečer kako bi se zabavio. Neke su kritike bile vrlo dobre, a neke i nisu. U kazalištu kritika znači mnogo više. 

Ako je kritika u New York Timesu loša, gotovo je s predstavom, neće dugo trajati. 

Meni kritika znači sve manje, ali ipak ih još čitam. Nadam se da ću se jednoga dana toga osloboditi. A sada, na dan premijere kupim sve novine i sve ih pročitam. 

I, ako su dobre, drago mi je, a ako nisu teško mi je. No, sve mi je manje teško i sve mi je manje drago. Nadam se da ću jednoga dana moći sam ocijeniti svoj rad i time biti zadovoljan.


Kazalište ili film?



• Koliko su vam važne nagrade? Što znači u SAD dobiti nagradu?

- Lijepe su, vrlo su lijepe! Cijena se glumcu s nagradom diže, ali to može biti vrlo kratkoročno. Oscar traje godinu dana. Bilo je slučajeva kad neki glumci poslije Oscara nisu radili slijedećih nekoliko godina. Pošto im se digla cijena, smatrali su da sada moraju dobivati samo glavne uloge, i to najmanje za milijun dolara. 

I nisu igrali uopće! 

Ali, nagrade znače nešto. Ja sam bio nominiran za nagradu Tony s još jednim glumcem - Mathewom Broderickom - za ulogu u predstavi Brighton Beach Memoirs koja se prikazivala na Broadwayu. Pozvali smo i naše majke na dodjelu nagrada. Bilo je lijepo sudjelovati. 

Nagradu je dobio Mathew, i bilo mi ie drago. Ali, treba znati i ovo. Kada dobiješ nagradu, najbolji si glumac godine, no to ne znači da si uistinu najbolji glumac te godine! 

Meni to nije jasno kako se uopće uspoređuju dva dobra glumca. Sistem mi nije jasan! Jedna je večer sasvim drukčija od druge, drama je drukčija od komedije. 

I kritike i nagrade katkad imaju više veze s biznisom i reklamom nego s pravim vrijednostima. 

A zarade? Teško je opstati samo od predstave. Od svih predstava koje glumac napravi - dakako, ako ima sreću da dobije ulogu - uspije ih možda četvrtina. Može mjesecima ne raditi, u New Yorku je vrlo teško živjeti samo od kazališta. 

Ali ovdje se i na sve gleda: pazi, ovaj glumac igra na televiziji, mora da mu je potrebna lova!

Sada, doduše, manje, jer se i manje filmova snima, pa se i manje spominje kada netko snima za televiziju. Mnogi glumci koji prije nisu nikada igrali na televiziji sada igraju. Ali, rijetki su glumci koji mogu prelaziti iz jednog medija u drugi a da se to slobodno ne komentira: 

"Jao, što mu se sada dogodilo? Zašto to radi!?"

• Što vam je draže - kazalište ili film?

- Kazalište! Volim kontakt s publikom, volim reakciju publike. Prije ove nove predstave na Broadwayu, dvije godine nisam glumio u kazalištu. I prva večer bila mi je neobična. Morao sam se ponovno naviknuti da tu sjedi trista ljudi i gleda. 

Morao sam se navići na utjecaj koji oni imaju na predstavu.

• Kakva je kazališna publika u New Yorku?

- Publika nije nikada jednaka. Drukčija je nedjeljom, drukčija subotom po podne, a drukčija radnim danom. Razlikuje se i publika Broadwaya od one s Off-Broadwaya. Na žalost, čini mi se da je publika sve naviknutija na televiziju. 

Ima, na primjer, ljudi koji počnu govoriti usred predstave, kao da su kod kuće pred televizorom. Tako možeš čuti različite komentare. Ili, sve im je teže usredotočiti se dulje vrijeme jer su na TV svakih deset minuta navikli na reklame. Ima i takvih.

• Jugoslavenskoj publici predstavili ste se u TV-seriji Sunce se ponovo rađa.

- Serija je snimljena 1984. godine u Parizu i Segoviji. Snimali smo tri mjeseca. Za TV-seriju od četiri sata, to je sasvim u redu. Obično se snima i kraće. 

Nema novaca i zato nema ponavljanja! 

Mnogo je toga za seriju promijenjeno iz Hemingwayeve knjige. S nekim se promjenama nisam slagao. Ne znam zašto su to napravili. Možda su htjeli da sve bude atraktivnije, jer ako se svakih pet minuta nešto ne dogodi, smatraju da je gledaocima dosadno. 

Ekipa glumaca bila je vrlo ugodna, ali nismo se osobito slagali s producentima serije, koji od samog početka nisu dali da se o bilo čemu razgovara ili nešto predlaže. 

Nisu dopustili nijednu promjenu, pa je bilo teškoća. 

Inače, Bili, ratni pilot iz serije, posve je suprotan mom karakteru. Ja ne pijem, niti idem rado na pijanke i slične zabave, a kao Bili stalno sam se derao i pio. Zato me i zanimala uloga.




• Razmišljate li o ulozi koju biste voljeli odigrati?

- Kad pročitam scenarij, odmah znam da li to želim ili ne. Nešto "zasvijetli", trgne me, i ja znam da je to to! Godinu dana, do ove uloge na Broadwayu, nisam nigdje igrao. U to sam vrijeme odbio nekoliko uloga koje me nisu zanimale, a neke, koje sam htio - nisam dobio. 

Kada nešto pročitam, često pomislim: e, to je izvrsna uloga za tog i tog glumca!

Ili, taj i taj moj prijatelj bio bi odličan u toj ulozi. Rijetko mi se čini da je to baš za mene. Ali, kada sam čitao tekst predstave A Map of the World, u kojoj sada glumim, znao sam da je baš za mene. 

To je predstava o konfliktima koji se događaju za vrijeme zasjedanja Uneskove konferencije o siromaštvu 1976. godine u Bombaju. Napisao ju je i režirao David Ham, a nakon Londona i Australije prvi se put izvodi u SAD. 

To je predstava o idejama i emocijama istodobno. Ja glumim mladog engleskog novinara koji na konferenciji susreće starijeg indijskog pisca. Obojica su zainteresirana za mladu američku novinarku.

• Katkad su pauze između angažmana na filmu, u kazalištu i na televiziji vrlo duge. Što tada radite?

- Veoma volim to što radim. Kad ne radim, ne znam ni ja kako mi prođe vrijeme! Ipak, prođe nekako. Srećom, u New Yorku lako je ostati u kontaktu s događajima, stalno se nešto događa. Ili sam u kazalištu, ili u kinu, ili čitam, ili sam s prijateljima. 

Najviše volim čitati. Volim i kuhati, ali obično nemam vremena. A nemam ni potrebe! Svaki put kada idem k mami i tati u Kaliforniju, vratim se s punim kovčegom sarmi, punjenih paprika i tikvica, te graha i štrudli. A kada tata dolazi poslovno u New York, uvijek nosi jedan mali kovčeg s košuljama i čarapama za sebe i jedan veliki - pun maminih specijaliteta za mene!

Razgovarala: Mirjana Plavec, obrada: Yugopapir (Studio, jesen 1985.)


Mirjana Plavec u razgovoru sa Željkom Ivanekom

Podržite Yugopapir: FB TW Donate