Boris Bućan, grafički dizajner u borbi protiv gradskog sivila: Kreativnost se ne uči u školama (1980)




Mi smo oslobođeni one vrste propagande koja mora prodavati i kojoj svi na Zapadu robuju. Prema tome, uistinu imamo daleko veću slobodu u izražavanju. Po meni, mislim da smo u uzimanju te slobode baš interesantni u drugim zemljama

Grafički dizajner Boris Bućan je stvaralac čija se djela uočavaju. Njemu ne trebaju izložbe da ga vidi cijeli grad. Naime, neformalnu estetiku njegova plakata zapažaju i oni prolaznici koji pored plakatskih površina prolaze kao pokraj turskog groblja - njegove su poruke uvijek intrigantne, vizuelno privlačne, jednostavne i prepoznatljive, čak i na daljinu.

Bućan je dizajner čije se djelovanje i te kako osjeća (i vidi) u beskrajnom gradskom sivilu. Njegova plakatska ostvarenja iskaču između mnogih nemuštih predstavnika svoje vrste, nalijepljenih na uličnim prostorima za oglašavanje.

Naš se sugovornik svojim poslom bavi od 1960. godine. Završio je Školu primijenjenih umjetnosti, smjer grafike, zatim Akademiju likovnih umjetnosti, a iskustvo grafičkog dizajna stjecao je, uglavnom, na vlastitom radu. Njegovi su plakati "skandalizirali" skučene duhove svojim novinama, eksperimentalnošću, nadahnućem.

Boris Bućan (foto: Željko Čupić)

Poznati su primjeri skidanja tzv. "muškog" i "ženskog" plakata, koje je napravio za dvije predstave u "ITD-u" za Moliereovog i Ivančevog "Don Juana", i to prije nego što su ovi ugledali svjetlo ulice. Zgranuo je uskogrudne estete svojom izložbom pod nazivom "Bućan art", na kojoj se poslužio klasičnom slikarskom podlogom, platnom, da na njoj naslika mnogo zaštitnih znakova različitih firmi, kompanija, prometnih simbola, svagdje ubacujući riječ ART i stavljajući kritičare pred gotovo djelo "umjetnosti".

Neke je, pak, razveselio, a neke opet razljutio, svojim intervencijama u prostoru, bojeći pločnike i kuće s namjerom oplemenjivanja postojećeg ljudskog prostora. I tako unedogled!

Dobivao je i nagrade na raznim značajnim likovnim manifestacijama, u nas i u inozemstvu, a posljednja mu je Nagrada grada Zagreba uz obrazloženje:

" ...istakao se grafičkim dizajnom plakata, u kojima njegove vizuelne poruke svojom ozbiljnošću i univerzalnošću pridonose podizanju vizuelne i likovne kulture."

Njegove su poruke s plakata postale znakovi identiteta nekoliko kulturnih institucija u Zagrebu. Ovim povodom i razgovaramo s njim o dizajnu, stanju plakata u nas, o naručiocima, o intervencijama u prostoru, o televizijskim telopima i još o mnogo čemu.


Kreativnost se ne uči



- Gdje mladi čovjek u nas stječe iskustvo i znanje grafičkog oblikovanja?

- Mislim da su ljudi koji se kod nas oslovljavaju dizajnerima sve, mahom, autodidakti, a industrijskih dizajnera čak ni nemamo, Škole za to ne postoje. Možemo istaći Školu primijenjenih umjetnosti koja ima mali program industrijskog i grafičkog oblikovanja, zatim Akademiju likovnih umjetnosti koja ima neke predmete grafičkog oblikovanja, i to bi bilo sve. 

Znam za dugotrajne borbe oko Visoke škole grafičkog dizajna. Jednog bismo je dana čak mogli i dobiti. No svi se ti ratovi oko nje nikada nisu okončali, a mislim da zavređujemo da u 20. stoljeću imamo i takvu školu!

- Što preostaje, prema tome, samoucima? Učenje na vlastitim greškama?

- Uopće, školovanje je kostur koji dobivamo, a sve ono meso koje ga obavija ipak nastaje izvan škole. Tako i autodidakti mogu biti ravnopravni školovanima, osim što su ovi posljednji možda stroži profesionalci.

Jer kreativnost ne ovisi o školama.

Svatko može lutati u svom stvaralačkom ispitivanju, jer nikakva škola dizajna ne daje siguran adut u ruke, s kojim se odmah može raspolagati.

- Što je za Borisa Bućana grafički dizajn?

- Za mene je to nešto s pomoću čega mislim. Ukratko, nešto vrlo važno. Mogao bih na dva primjera razjasniti što za mene nije dizajn, a čemu su me, zapravo, učili. Govorili su mi da "kazališni plakat ne treba shvatiti predstavu", a to smatram netočnim.

Zatim su me učili da je "dizajn praktičan posao, kao otići krojaču i dati šivati odijelo po mjeri".

No shvatio sam da to nije takav posao, već da on zadire i u područje duhovnog, misaonog. A nadalje smatram da je dizajn pun pogodak o onome o čemu se govori.

- Kazališni plakat ne treba shvatiti predstavu? Pa što onda treba?

- Dolazimo do nesporazuma koje stvaraju naručioci plakata. Naime, postoje ljudi koji nastoje skrivati poruke, a samim tim postoji i takav dizajn. Vjerojatno nekim naručiocima izgleda "opasno" točno objasniti neku predstavu. Možda misle da nije pametno iznositi na ulicu plakat čija je suština, zapravo, u napetosti poruke i njenoj slobodi.

Tu vidim strahove naručioca, tu vidim zašto su me tim zakonima i učili.


Izazov, poruka ili poster?



- Pa što bi, onda, bio plakat ako nema poruke?

- Na mjestima na kojima sam radio trebali su se pojaviti plakati koji se, štoviše, ne bi trebali zvati plakati, sudeći po onome što plakat uistinu jest. Trebale su se pojaviti poruke koje nitko živ ne bi vidio, a formalno bi trebale zadovoljiti neke datume koji se događaju.

Sistem "obavili smo i to, objavili smo plakat".

- Što je, zapravo, plakat? Izazov ulice da je se oplemeni, poruka užurbanom prolazniku ili, kako sve više ulazi u modu, poster za ukras nečije sobe?

- Sve je to plakat. I ja se različitim stvarima rukovodim u formuliranju plakata, ali pri tome svakako nastojim doći do točnog izraza onoga o čemu informiram.

- Da li je zagrebački plakat napredovao od vremena kad ste se vi počeli baviti njime, a ima tome već četrnaest godina?

- Već je i tada postojao bogat opus Picelja i Arsovskog, koji su, iako osamljeni, uspijevali podmiriti potrebe estetskog plakatiranja velikog grada. I danas imamo dobrih plakata, vrlo ozbiljnih radova.

Meni se, recimo, naš plakat više sviđa od poljskog. Možemo se slobodno - uspoređivati sa svjetskim i plakatima, a imamo interesantnijih i boljih nego Francuzi i Talijani. 

Sjećam se jednog slučajnog susreta s Romanom Cieslewiczem, poljskim autorom plakata svjetskog ranga. Kad sam mu pokazao jedan svoj rad, prokomentirao je:

"To je moguće jedino u Jugoslaviji!" 

Radilo se o plakatu za predstavu Edwarda Bonda u Dramskom kazalištu "Gavella" - "Uski put prema Dalekom sjeveru". Plakat je bio potpuno bijel, samo se nazirala jedna siva traka - slično japanskim grafikama, njihovim pozadinama i nebu.

Naime, o čemu je tu riječ?

Mi smo oslobođeni one vrste propagande koja mora prodavati i kojoj svi na Zapadu robuju. Prema tome, uistinu imamo daleko veću slobodu u izražavanju.

Po meni, mislim da smo u uzimanju te slobode baš interesantni u drugim zemljama.

- Što uopće znači komercijalnost plakata?

- Svaki je plakat izašao u ime neke akcije i s njim se nastoji zaraditi. Osim kod nekih kulturnih institucija koje ne žive samo od prodanih ulaznica.

Međutim, kod filmskog plakata koji nastoji biti takav, prema tome zaraditi, događaju se neke komične situacije. Uvijek se mora pojaviti gola žena! 

Pa čak i ako film ne govori o tome, gola žena je ta koja će ga prodavati. To je vrlo netočno, jer nema statističkih podataka da je to pravo stanje stvari.


Nepisana pravila



- Da li ste se susretali s takvim vrstama pritisaka?

- Jesam, ali nikada nisam odgovorio na takve zahtjeve. To se događa, još i više, u reklamnom plakatu, i meni je potpuno nerazumljivo. Koji su to zakoni po kojima se radi? To čak nije dizajn, to se zove propagandni trik! To su, vjerojatno, ekonomisti naučili da se to tako radi!

- Moglo bi se reći, postoje nepisana pravila plakata?

- Strašno! Postoji nepisano pravilo u filmskom, u kazališnom, u izložbenom plakatu... Doduše, u ovom posljednjem najmanje, jer se ipak radi o likovnim stručnjacima.

Ali i tu su se znali desiti nesporazumi, tako da se i najavangardniji kritičar lomi onog trenutka kada osjeti da je poruka na plakatu dobro tempirana.

- Koja su to ograničenja?

- Kada sam započeo raditi za kazalište, znao sam "kako kazališni plakat treba izgledati". To treba biti, po prilici, nekoliko simbola koji ne smetaju, koji su izvučeni iz arhiva scenografije i kostimografije.

A po meni bi svi plakati trebali biti eksperimenti, novi i nadahuti, no to nikada neću uspjeti izboriti, čini mi se. 

Ali to sve ovisi o autorima. Dakako, mnoštvo se autora povinovalo naručiocima.

- Da li je plakat umjetnost ih dizajn?

- Mislim da je umjetnost, s tom razlikom što ipak odgovara nekoj funkciji. Osim toga, na njemu treba raditi s predznanjem dizajnera, a ne umjetnika. Mene manje zanimaju plakati koje su radili likovnjaci. To su jednostavno, reprodukcije njihovih slika, oni ne "žare", oni su samo komentar njihova rada.

Plakat je ipak nešto drugo.

Plakat je onaj skandal koji se dogodio kod Toulouse-Lautreca - svijet se svojedobno skandalizirao da se žene zadignutih suknji pojavljuju na ulici plešući kan-kan.

- Kolika je njegova važnost u ovom trenutku?

- Intimno ga vidim važnijim od slike. Zašto? Jer je njegovo djelovanje daleko veće. Čak i kada je skandal, sve ono što je umjetnost imala za svojih najboljih dana - on je važniji.

O plakatu možemo govoriti i sa stanovišta klasike. Taj je medij strašno zahuktao, na tisuće se autora bavi njime. Izložbu slika vidi stotinjak ljudi, plakat vidi cijeli grad - njegova je izložba posjećenija! 

I utoliko ga vidim važnijim od slike!

Međutim, kod nas je i dalje izložba slika značajnija od djelovanja plakata. Vjerojatno je to zakon provincijalizma, dok se to u zapadnim zemljama naziva zakonom snobizma...

No plakat je vrlo živ, elastičan medij, čak ga nije potrebno ni pretjerano hvaliti. On govori sam za sebe - kad je dobar.

- Koliko je umjetnik slobodan, tj. nezavisan od naručioca plakata i njegovih želja?

- To opet ovisi od naručioca do naručioca. Za svoje plakate mogu zahvaliti ljudima punim razumijevanja, koji su ih puštali u život. No pada mi na um misao jednog holandskog dizajnera. Primijetio je da su, u stvari, škole potrebne za naručioce, a ne za dizajnere.


Intervencije u prostoru



- Mnogi se još, zacijelo, sjećaju vaše intervencije u prostoru za Zagrebački salon, kada ste oslikali Varšavsku ulicu i trošnu prizemnicu na Savskoj cesti, koja tamo još stoji i pokazuje nekadašnje šare. Kakva je situacija našeg gradskog prostora i kakve je ideje imao Boris Bućan da ga se promijeni? Naime, plakat je intervencija u prostoru, ali vrlo kratkotrajna.

- Da, bila je oslikana Varšavska, bila je oslikana kuća u Savskoj za jednu TV-emisiju koja se bavila urbanim programima. No, to mi se danas čini nevažnim! Intervencije su za mene kao estetske činjenice umrle, i na taj me način više ne zanimaju.

Taj je fenomen i dalje u žiži pažnje vani, pogotovu u Americi u kojoj čete anonimnih autora oslikavaju pročelja zgrada. Kod nas se svaki put govori o tome kao o spomeničkom pothvatu, a to bi trebale biti obične i svakodnevne stvari koje vesele građane. 

Čak bi i diletanti dobro došli da uljepšaju svoj grad.

- Da li su se te akcije trebale nastaviti?

- To se trebalo dogoditi svim ljudima, a ne samo slikarima s Akademije - tada bi to imalo smisla i na taj način to bi bilo dobro. Ovako, ako se to gotovo zakonski određuje kao "akcija javnog slikanja" - onda nema previše veselja.

- Budući da smo prvenstveno televizijski list, upitat ćemo vas za mišljenje o grafičkom dizajnu televizijskih špica i ostalih likovnih standarda koji se pojavljuju na malim ekranima. Da li ste ikada pokušali surađivati s TV u tom smislu?

- Meni se čini da televiziju to, jednostavno, ne zanima i da ona tome ne pridaje veće značenje. Na tome rade autori s primjetnim neveseljem. Po onome što ja vidim, mogle bi se izdvojiti neke najave koje su dobre.

Recimo, sportski telopi rađeni prije dvije-tri godine, no čini mi se da su u međuvremenu nestali s ekrana.

Pokušao sam nekoliko puta surađivati s TV, no nikako nije išlo. Imao sam ideje za neke eksperimentalne telope koji su se trebali koristiti pri raznim "greškama televizije".

Na primjer, pisani tekst na napuhanom balonu bi ispuhivanjem nestajao. Radilo se o zaista primitivnom načinu animacije. Ili, na površini vode bila bi slova koja se slobodno kreću. Ili, jedan se papir njiše ispred čitača tako da odbija svjetlo, slova su jasno ispisana, ali preko njih stalno prelazi svjetlo. 

Trebali su jednostavnim postupcima nastati animirani telopi koji ne stoje ništa.

No reakcija je bila sasvim ljudska. Postavilo se pitanje tko će pomaknuti taj list papira, tko će gibati tu vodu, tko će napuhati taj balon - tko će napraviti taj fizički napor?

Učinilo im se previše neozbiljnim. Izvršenu narudžbu nisu odobrili zbog prisutnosti fizičkog napora.

Razgovarala: Katja Šutić, obrada: Yugopapir (Studio, svibanj 1980.)


Podržite Yugopapir: FB TW Donate