Miki Petkovski, bivši član grupe Smak: Nudio sam svoje pesme, ali pobedio je apsolutista Točak...




U "Smaku" smo tada komponirali Točak i ja. Pobijedio je apsolutista "Točak", kao normalno svaki lider grupe eksponiran na način, kao on. Ne smatram sebe prepotentnim, ali tvrdim da je grupa "Smak" u to vrijeme počela gubiti muzičku orijentaciju, u koju sam ja vjerovao. To je izazvalo i njihovo usmjeravanje, po meni na pogrešne muzičke staze

Jul 1979: Vrsni klavijaturista i svirač neobičnog i neobuzdanog temperamenta, Skopljanac Miki Petkovski, kojeg domaća publika zna kao ex-klavijaturistu grupe "Smak" i autora prvog samostalnog albuma "Ko zna" kojeg je realizirao uz pomoć grupe "Smak" i "Leb i sol", nije do sada bio naročito eksploatirana tema u domaćim listovima, koji se bave glazbom ili koji bar jedan dio svojih stranica posvećuju rocku.

Miki Petkovski, akademski muzičar i violončelista, a istovremeno klavijaturista osebujnog stila, kojeg se mnogi domaći rock poklonici sećaju po nezaboravnoj kompoziciji "Tegoba" sa albuma "Crna dama" grupe "Smak", nalazi se na odsluženju vojnog roka u Karlovcu.

Pošto je Mikijev vojni rok na izmaku, a vrijeme njegove aktivnosti u domaćoj rock muzici, sve je bliže, porazgovarali smo o njegovom radu.

- Tvoji ozbiljniji pokušaji bavljenja rock-glazbom, datiraju još iz vremena suradnje sa grupom "Breg" iz Skopja. Kako tumačiš činjenicu da kao grupa tada niste "upalili", iako ste za to imali dobre predispozicije?

- Svirao sam u rock grupama i prije "Brega". Da se ne bi pogrešno shvatili... Mnogi novinari, spominju taj "Breg" sada kad više ne postoji, a o njemu nisu govorili u doba kada smo Vlatko, Garo, Mate i ja radili punom parom.

Grupa je sa radom počela 1975. godine i nakon nešto više od godinu dana postojanja, pošli smo opet svako svojim putem.

Za vrijeme našeg zajedničkog rada svirali smo vlastite kompozicije, osim mene u grupi se tada nitko nije bavio ozbiljnije komponiranjem.

Svirali smo neku "jazz-rock" fuziju, ako je mogu tako nazvati. Uglavnom više smo svirali za sebe, manje za publiku i možda baš zato i nismo "upalili".

Za Radio-Skopje, kao grupa "Breg" snimili smo kompoziciju "Katarza", koju sam kasnije uvrstio i na solo album "Ko zna".

Poslije toga, negdje 1976, godine razišli smo se zbog neslaganja na privatnom, a ne muzičkom planu.

Svi smo tada vjerovali u ono što sviramo, kao i u "Breg", ali bili smo jako tvrdoglavi kao uostalom i sada.

Još k tome tu tvrdoglavost smo poricali međusobno i "Breg" je prestao postojati.

Vojnik Miki Petkovski u Karlovcu 1979. godine
(foto: Boško Stojković)

- Po završetku Muzičke akademije u Skopju, gdje si diplomirao violončelo u klasi vrhunskog svjetskog violončelista Andrea Navare, pristupio si grupi "Smak" iz Kragujevca, koja je tada važila kao "druga najveća" rock skupina u zemlji. Što se tada u stvari dešavalo?

- Lazo Ristovski prešao je iz "Smaka" u "Bijelo dugme", pa su "Smakovci" ostali bez klavijaturiste koji je bitno uticao na zvuk grupe.

Ja sam imao tada u planu odlazak u JNA, ali pošto sam na to trebao dosta čekati, prihvatio sam njihov poziv da dođem u grupu. 

I umjesto u vojsku, u novembru 1976, godine pristupio sam grupi "Smak", čija mi se ideja tada dopadala.

Kada sam počeo raditi sa grupom. a bilo je to neposredno prije snimanja "Crne dame", svi materijali za taj album bili su da tako kažem zaključeni.

Ipak, na album je uspjela ući moja kompozicija "Tegoba", s tim da ću u daljnjim projektima imati veći kompozitorski udio.




Poslije promocije "Crne dame", na red su došle turneje, pa zatim i maxi single "Nevidljive terazije", na koji nisam unatoč dosta oštrim pregovaranjima, uspio plasirati ni jednu moju kompoziciju.


Izlazak iz Smaka



Sve moje predložene pjesme za taj single, proglašene su nekonceptualnim.

U "Smaku" smo tada komponirali Točak i ja.

Pobijedio je apsolutista "Točak", kao normalno svaki lider grupe eksponiran na način, kao on. 

Ne smatram sebe prepotentnim, ali tvrdim da je grupa "Smak" u to vrijeme počela gubiti muzičku orijentaciju, u koju sam ja vjerovao. 

To je izazvalo i njihovo usmjeravanje, po meni na pogrešne muzičke staze.

Pošto sam uvidio da u grupi "Smak" imam vrlo male kompozitorske mogućnosti izražavanja, a meni je komponiranje u grupi neobično važno i značajno, tako da nisam mogao preboliti to svoje "kompozitorsko ćutanje". 

Stoga sam krajem 1977, godine najavio izlazak iz grupe, u koju sam ušao sa mnogo entuzijazma godinu dana prije. 

Osim idejnog, dakle isključivo muzičkog djela, sa "Smakom" sam se oprostio i zbog tehnike rada u grupi. 

U to doba uveliko su nas pljačkali i menadžeri, koji su eto, u našem poslu neizbježni. 

Na koncertu koji smo održali poslijednji put u Zagrebu bilo je oko 8 tisuća posjetilaca, a kao fol prodano je nešto oko 4 tisuće ulaznica, što je nama kao grupi predstavljalo ogromni gubitak. 

Ti menadžeri zaista su neizbježni. 

Ako ih odbiješ i ne pristaneš na njihove uvjete oko organiziranja koncerata, možeš biti siguran da na "njihovom području", dugo vremena nećeš moći održati bilo kakav koncert. 

Sve vrijednosti, ti ljudi promatraju kroz prizmu novca, i novac je njihova osnovna preokupacija. 

Oni su drmatori domaće muzike, i mnogi od nas muzičara nemoćni smo pred njima i njihovim "uvjetima". 

Oni su se nametnuli, i na taj način caruju u nezakonskim rezervatima domaće estrade.

- Za Točka si svojevremeno izjavio da je bio muzički apsolutista u doba tvoje suradnje sa grupom "Smak" - koliko ima istine u tome?

- Bio je apsolutista, ako je to pravi izraz za njegovo ponašanje u odnosu na nas, tadašnje članove grupe. Točkov pristup "ja i nitko drugi", po mojim shvaćanjima muzike nije ispravan. 

Svatko od nas muzičara nosi mnogo ideja i muzike u sebi.

Po meni nije bitno, da li će u grupi "Smak" recimo, kompozitor biti Točak ili ja, ili možda netko treći. Najvažnije je da zajednički realiziramo ideju u koju vjerujemo i koja je potekla od nekoga iz grupe, ili čak van nje.

Možda se ona prava muzička tajna koja mene interesira u toj ideji, nalazi baš u Točku, a ne u meni. 

Zadovoljstvo nas muzičara (onih, iskrenijih) je kada otkrivamo muzičke tajne koje se u nama kriju.

Meni to sa grupom "Smak" stvarno nije uspjevalo, osim naravno kompozicije "Tegoba" koja je izuzetak i koju neobično volim.

- Iako te veliki dio publike i kritičara svrstava u vodeće domaće klavijaturiste, tvoj osnovni muzički instrument, koji si konačno i diplomirao je violončelo. Kakvi su tvoji pogledi na klasičnu glazbu i kakve bi ti paralele povukao između te vrste muzike i rocka?

- Pa, kad već načinjemo tu temu "ozbiljne glazbe", mislim da ta uvjetno je nazovimo ozbiljna glazba i nije tako ozbiljna.

Uopće sam termin "ozbiljna" ili "klasična" muzika je krut i nefleksibilan.

Klasična ili ozbiljna glazba, nazovite je kako hoćete, sve češće služi kao komemorativna muzika i izgleda da joj to postaje osnovna namjena.

Time ona postaje ozbiljna i uštogljena, a baš s time se kao akademski muzičar, a istovremeno i rocker ne bih mogao složiti.


Muzičari - glumci muzike



- A što je po tvojim shvaćanjima "ozbiljna" muzika?

- To je prije svega muzika, koja nas uspijeva zainteresirati u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu. Znači da se po svojoj poruci ne razlikuje ni od jazza, pa ni od rocka, samo joj je vrijeme nastanka drugo, pa su joj i okviri različitiji.

Bez obzira na sve "klasična" glazba ostavština je prošlog vremena i tako je prvenstveno treba promatrati.

Muzičari koji tu glazbu izvode veliki su radnici, ali po mojim shvaćanjima svaki od njih prvenstveno je reproduktivac.

Sva njihova kreativnost krije se u prenošenju duha vremena iz kojeg glazba koju izvode potiče.

Na taj način uvlače se pod kožu tadašnjih kompozitora i njihovih djela pa ih tako pokušavaju i reproducirati na najvjerodostojniji način.

Uostalom i sam sam to svojevremeno činio.

Jedan violončelista danas svira Dvoržaka, sutra Sen-Sansa prekosutra nekoga trećeg.

On kao i svi ostali reproduktivci, poput njega pokušava se što više uživiti u ono što izvodi, da bi se približio kompozitorskom originalu, a na taj način valjda i slušaocu.

Takvi muzičari, po mojim shvatanjima glumci su muzike.

Meni kao klasičaru, a istovremeno kao rockeru mnogo, mnogo su bliži rockeri ili recimo jazz muzičari jer igraju svoje uloge i vrte svoje filmove, neovisno o bilo kome.

- Kada već govorimo o klasičnoj muzici mnogi su tvoj klavirski uvod u "Tegobu" usporedili sa načinom sviranja Franza Lista. Kako to tumačiš?

- Stvarno ne znam što sam tada odsvirao. Bila je to inspiracija koja je došla u toku samoga snimanja. Ne znam, posredi je bilo nešto podsvjesno, neki impuls koji dolazi svakom muzičaru za vrijeme improvizacije.

Atmosfera u kojoj sam se nalazio u vrijeme pravljenja "Crne dame" uticala je na mene. U to sam siguran, Franz List nije tu bio od presudnog značaja.

U Londonu, gdje smo snimali "Crnu damu" pokušao sam ponoviti isti klavirski uvod. I to smo snimali, ali nije bilo tako dobro - čak ni približno.

U tome smo se svi složili.

- Po odlasku iz grupe, počeo si pripremati materijale za tvoj prvi samostalni album, koji se pojavio na tržištu pod naslovom "Ko zna".

- Prije odlaska u JNA taj album bio mi je osnovna preokupacija. Realizirao sam ga uz pomoć grupa "Leb i sol" i "Smak" iz jednostavnog razloga, što su kompozicije snimljene na albumu, nastale tj komponirane u doba moje suradnje sa muzičarima iz ovih grupa.

Prema tome, oni su nekako bili najbiži mojim idejama, izrečenim muzikom na tom albumu.

Ploča "Ko zna" nije prava slika moga rada, jer je nastala u jednoj zaista konfuznoj situaciji, odmah po mom povratkui iz Kanade i neposredno prije odlaska u JNA.

Po mom mišljenju iz datih ideja, mogli smo dobiti još jače materijale, ali sticaj okolnosti to nije dozvolio.

Recimo, dok je album mixan ja sam već uvelike služio vojni rok, tako da toj završnoj, a možda i najvažnijoj obradi nisam ni prisustvovao.

- Stiče se osjećaj, da je usprkos konfuznosti koju ti navodiš kao jedan od razloga za kvalitetu tvoje ploče, bitnu ulogu kod slušalaca i kritičara pri davanju suda o tvom albumu imala i dvoidejnost tvoga projekta, koji je od nekih domaćih recenzenata proglašen kao kompromis?

- Pazi, ja se slažem sa tim konstatacijama, ali ovo je prvi album. Što znači da je na njemu najbitnije bilo pokazati što se publici u bližoj budućnosti nudi u mojim narednim projektima.

Najvažnije je bilo pokazati ideje i potencijal, a ne prodavati maglu što su mnogi naši "uvaženi recenzenti" očekivali, da bi ploču kao neke slične projekte mogli uzdizati nebu pod oblake.

Ja sam na svoj album mogao uvrstiti sve kompozicije poput "Iluminacije" ili konačno sve pjesme poput "Igre".





Samo pitam se ne bi li u stvari taj potez bio neiskreniji od onoga što sam učinio.

Tko zna, krhko je znanje?



Nezahvalno je muziku objašnjavati



A što se, kako ti kažeš, osuda o dvoidejnosti tiče, kritičari ili bolje rečeno recenzenti moju su ploču u postupak uzeli, kao da sam ja prethodno snimio pet albuma, koji su u najmanju ruku bili revolucionarnog karaktera za domaći rock.

Ja nikada nisam bio čudo od djeteta, pa ne vidim razloga zašto mene gledati izvan konteksta domaće rock glazbe.

Konačno, ja sam do sada imao vrlo malo šansi da se zapravo i dokažem.

No, vratimo se još malo, onom po mnogima kompromisu.

Recenzenti su moj album rastrančirali na dva dijela.

Na instrumentalne i vokalno-instrumentalne kompozicije. One vokalno-instrumentalne popljuvane su maltene, kao najgori komercijal.

Ja znam uslijed čega je došlo do takvih reakcija. Na ploči se nalaze kompleksne instrumentalne kompozicije, koje su pravi odraz moga rada, iako su i one druge isto tako plod moga rada, namjenjen publici.

Do nesporazuma je došlo, jer mnoge nefleksibilne duše, navikle na uštogljenost muzičkih formi nisu mogle provariti po njihovim pogledima na muziku te kontradiktorne materijale.

Ja ne gledam, na sve to njihovim očima, jer muziku ne potcjenjujem.

Možda su vokalne kompozicije na mom albumu komunikativnije i muzički jednostavnije u odnosu na recimo "Iluminaciju" ili "Katarzu", ali ne i na onaj komercijal, koji važi za domaće standarde.

Osim toga vrlo je teško i nezahvalno muziku objašnjavati, pogotovo, ako si još i njen autor.

Mogu samo reći da se svi mi borimo za neku svoju istinu i slobodu. Moja je sloboda muzika, a ona se ne može tek olako definirati i ugurati u neke, već ustanovljene okvire. Vrlo dobro se zna, tko slobodu trpa u okvire, ali o tome ne bih više govorio.

Razgovarao: Predrag Đurić, obrada: Yugopapir (Džuboks, jul 1979.)



Podržite Yugopapir: FB TW Donate