ORA Doboj - Banja Luka 1951 (uvod): Kad gradovi suparnici pružaju jedan drugom ruku...




Tihomir Bilandžić, 1983: "Izgrаdnjа pruge Doboj - Bаnjа Lukа je bio jedаn od poslednjih velikih rаdovа omlаdine nа prugаmа u periodu obnove Jugoslavije. Od 1. mаrtа do 20. decembrа 1951. godine, 90 kilometаrа dugu prugu grаdilo je više od 87.000 mlаdih. Zаdаtаk je bio velik, jer je trebаlo izgrаditi 34 mostа i 3 tunelа čijа je dužinа oko 3,5 km, а u nаsipe je trebаlo ugrаditi oko 2 milionа kubnih metаrа zemlje i kаmenа. Posebаn podvig ove pruge je izgrаdnjа tunelа Ljeskove vode, kojeg su kаsnije nаzvаli "Institut tunelogrаdnje", jer su vrlo snаžne podzemne vode i često urušаvаnje ometаli nesmetаni rаd. Slično je bilo i kod izgrаdnje tunelа Tromeđа. I pored ovih nezgodа prvi voz je ovom prugom prošаo 20. decembrа 1951. godine."


Zlatan Jukić, 1951: Visoko, do neba, zaparao stari grad Doboj. Ljeskaju kamene zidine na suncu, prelijeva se siva stara boja i bliješte podrti krovovi dobojskih kuća. Dolje pod zidinama, kasapske mahale, vriska dječurlije, lijeni bosanski ždrijepci, neizraslj i runjavi izmahuju repovima, i ljudi ubijeni sparinom.

Stari Doboj, kasaba u kojoj su se nekad ogledali junaci ratničke Bosne nije se izmijenio.

Godine su prošle, a mahala ljuljala, uspinje se kao i prije uz onaj brijeg sve do zidina tvrđave. I danas se u tom Doboju prepričavaju stare ratničke priče, čitaju pjesmarice o Hrnjici Muji i Đerđelez Aliji i sjetno, starci, na iskrivljenim prstima, nabrajaju sve one jake Dobojane, koji se ne dadoše pokoriti. 

Ovdje, u ovom Doboju, još uvijek živi ona narodna: 

Lakše, lakše od Doboja Mujo, i mi konja za trku imamo! 

Po nekoj legendi čini se da su pomalo hvalisavim Dobojanima to dobacili banjalučki konjovodci, prije velikih trka na Banjalučkom polju. 

Priča se, da su Dobojani svakog proljeća na tom prostranom polju odnosili trke. 

Onda se pojavio neki beg Imšir Fazlagić, sa svojom kobilom Đulom, za koju vele da je frktala tako jako, da je mogla nejača oboriti. 

I ta kobila pobijedi Dobojana. 

Otada su oni kupovali najbolje konje, ali Đuli nikad ne umakoše.



Banjalučko polje



Taj Doboj, pod zidinama starog grada, danas je snen, melankoličan, lagano izumire tihom i nečujnom smrću.

I na njega danas ni ne polažu mnogo, jer tamo, s druge strane Bosne, sada ljeskaju druge zidine, goleme kao golijati.

I tamo je živo, promeću se ljudi i stenju teške lokomotive, kao negdje daleko, kako se to u vrijeme starog Doboja moglo pomisliti da je, na priliku, u Pešti ili Beču.

I gledaju dobojski starci kako rastu zidine tvornica, žmirkaju starci, kao da sami sebi ne vjeruju. Ali ponos na ratoborne pređe u njima uvijek jednako živi ...

Nešto više od dvadeset kilometara, preko duboke šume uz divljačan i rogobusan planinski prijevoj prostire se široko zeleno polje.

To je ono isto Banjalučko polje, na kojem je Imširbegova Đula dobila trku. A od toga polja preko malih uz tle prionulih kuća, pa sve većih i većih, raste veliki grad Banjaluka, centar Krajine. 

Golema planina dijelila je vjekove Banjaluku od Doboja, a valjda su stoga i ova dva grada i postali suparnici jedan drugom, jer se nisu mogli približiti. 

Stara Banjaluka, suprotno Doboju je već odavno izumrla. Živi pokoja mahala na izmaku prema Gornjem Šeheru, osmanlijskim kupalištima, dok se dolje prema polju izdižu velike glomazne građevine, prostrana asfaltirana ulica, aleje kestenova i parkovi. 

Grad zelenila i tišine - govore stranci u prolazu.

Stari gradovi, suparnici, nisu trpjeli jedan drugog. A novi gradovi, preko ovih tračnica pružaju jedan drugom ruku, hoće da se zbliže.

Napisao: Zlatan Jukić, foto: Hrvoje Sarić, obrada: Yugopapir (Ilustrovani vjesnik, jul 1951.)




Podržite Yugopapir: FB TW Donate