Leto 1991 - Zijo Rizvanbegović: Šta da radi jedan slobodni umjetnik u ova šugava vremena?




Sarajevo, juli 1991. Zadnji put smo pjevali o jednoj zimi ’90, a čini mi se kao da je to bilo prije sto godina

Šta da radi jedan tipični slobodni umjetnik iz jedne tipične umjetničke sredine kao što je Sarajevo u ova šugava vremena?

Ili da sjedi u kafani i drvi o politici ili da "baci radio kroz prozor" ili, što bi rekao moj drug Mića Vukašinović, da ode u podrum, odvrne pojačalo do desetke i raspali po gitari.

To je velika dilema nas putujućih trubadura, koji smo godinama pokušavali da komuniciramo sa najtananijim osjećanjima publike, onim sretnim ili nesretnim, običnim, životnim ali uvijek plemenitim.

Danas u ljudima sviću neki drugi osjećaji koje naša pjesma ne poznaje, pa smo i mi na neko vrijeme okačili gitare i sjeli na trotoar osluškujući zvuk ulice.

"Valentino" je svetac zaljubljenih, a oni se jako teško snalaze u ovom haosu.

Sarajevo, juli 1991.

Zadnji put smo pjevali o jednoj zimi ’90, a čini mi se kao da je to bilo prije sto godina.

Mi muzičari, srećom, još uvijek imamo prirodno buđenje, i nakon toga - prva kafa, jutarnje novine, uključivanje telefona i počinje zvonjava.

Na vezi Beograd i moj drug Rile, nudi nam koncert u Beogradu, na Košutnjaku u filmskom gradu.

U Beogradu nismo poodavno imali solo koncert, znam ambijent je sjajan, AVALA FEST ima tradiciju, ali ja nažalost moram da odbijem ponudu, jer je naš bubnjar Denis u vojsci. 

Šteta. 

Zovem ostale iz benda da im javim. 

Zoran, gitarista iz Beograda, na putu, u nepoznatom pravcu, Gogo, pjevač iz Mostara je negdje na Buni i miješa vino, pršutu, pastrmku. 

Jedino Emčika, basista, sjedi kući i čuva porodicu. 

Danas baš nemam sreće.



Večera kod Cuce



Opet zvoni telefon.

Na liniji Janes Tadić, direktor agencije "Stela media".

- Dođi da skuhaš nešto.

Ja kao kuhar, odlično, možda i postanem dobra prilika za brak.

Scena 2.

Nalazim se u klubu "NEW CONCEPT" u društvu prekrasnih dama: Mire Popare, Svetlane Bojković, Gertrude Munitić, Gordane Magaš, Mebrure Topolovac, Hanke Paldum, i šarmantnih mladića Čobija i Zoke Kapetanovića i prezentiram im moje specijalno jelo:

"Punjena jaja a’la Valentino". 

Detalje vam neću otkriti, biće skoro na video-kaseti, jer je gospodin Pero Filipović sve to lijepo snimio, a ja sam inače morao dva puta ponavljati, jer sam kao iskusni kuhar na kraju sve mrve sa stola istresao u jelo, pa je valjalo iz početka.

Niko mi nije zamjerio.

I Stevo Karapandža je na početku karijere morao ponavljati kadrove.

Kod Cuce se sjedilo do šest sati ujutro uz bakalar, urnebes salatu, Hankine palačinke, gravče na tavče, škampe, a o pikantnim začinima i detaljima šta se sve dešavalo za večerom, neki drugi put.

(AS, jul 1991.)



Podržite Yugopapir: FB TW Donate