Boris Cavazza, borac za glumačka prava: Neki glumci prije ili poslije završe kod psihijatra



Jedna moja kolegica imala je nedavno neugodnosti jer je odbila ulogu u kojoj se trebala svući. Zaprijetili su joj da više nikad neće primirisati film. Takav odnos čini mi se strašnim. Kao da glumac nema pravo reći da mu se uloga ne sviđa. Pa nije ih odbila zbog honorara. Jednostavno, činilo joj se glupo to svlačenje. I meni se čini glupo da u filmove stalno uvlačimo seks. Stalno se svlačimo, pa oblačimo, a to, u biti, filmu ništa ne pridonosi 

Februar 1985: Glumac se u ulogu ne može stopostotno uživjeti i živjeti s njom stalno, kao što to neki rade, pa žive s ulogom izvan teatra i filma zato da je ne bi "izgubili". Poznajemo i takve glumce, ali prije ili poslije završe kod psihijatra i imaju teškoća sami sa sobom...

U dane kad smo željeli razgovarati s Borisom Cavazzom, poznati je slovenski glumac bio zauzet danonoćno. Naposlijetku smo ga uhvatili na kraju jednog televizijskog snimanja, koje je pukim slučajem završilo u dogovoreno vrijeme.

Cavazza je stalno zaposlen u ljubljanskoj Drami, lani je igrao na televiziji u tri drame i dvije serije (Pravo lice Anite Novak upravo gledamo, a Našu mjesnu zajednicu vidjet ćemo uskoro), nastupio je u mnogohvaljenom prvencu Boštjana Vrhovca Godine odluke i, što je najvažnije, dovršio je svoj prvi scenarij za igrani film koji će potkraj godine realizirati u Viba-filmu.

I sam priznaje da mu je lanjska godina bila iznimno plodna, ali kvantiteta obavljenog posla teško da može zadovoljiti glumca njegova kalibra.

Ovaj je intervju njegovo otvoreno i iskreno razmišljanje o glumi, rekapitulacija vlastitog rada, procjena iskorištenih šansi i sjeta za onima koje mu nisu pružene (zbog kazališta lani se morao odreći nekih važnih filmskih uioga).

Cavazza je u našem filmu ostvario nekoliko opsežnih uloga, režiseri kao da su naslućivali u njemu idealnog interpretatora junaka našega doba. No, do dana današnjega, taj junak ostaje bez pravog filma.

Možda će vlastiti scenarij, u kojem glumi jednu od glavnih uloga, značiti prekretnicu nabolje.


Vežbe po sistemu Stanislavskog



- Kad ste imali dvadeset i pet godina, odlučili ste zanimanje pomorca zamijeniti glumačkim. Vidite li neku vezu između ta dva poziva?

- Ne. Mislim da tu i ne treba tražiti nikakvu vezu. Posrijedi je samo životno iskustvo koje me dovelo do te odluke. Upisao sam akademiju u dobi kad su je ostali iz moje generacije već završili. U međuvremenu došla je vojska, pa sam se tek sa trideset godina počeo baviti tim pozivom. Samo životno iskustvo dovelo me na taj put.

No to iskustvo, dakako, ne utječe ni na talent ni na sve drugo što je vezano uz taj poziv. Mogu reći da sam tek u poznim godinama (smije se op. p.) počeo pravilno gledati na taj poziv.

- Što to znači?

- Znači da sam se opet počeo, ako ne baš učiti glumu, a ono prečišćavati se. I time se bavim u tzv. alternativnoj glumačkoj školi koju odnedavna u Ljubljani vodi moj kolega Janez Vajevec. Vratio se iz SAD pošto je ondje proveo osam godina. Pohađao je osam semestara Actor's studija kod Leeja Strasberga. On je, srećom, vrlo nadaren pedagog...

Nakon što se vratio, neko je vrijeme proveo u Drami, ali taj mu način glume, koji je prilično izvještačen, nije odgovarao, pa je na svoju inicijativu otvorio glumački studio koji djeluje već četiri godine.

No ondje nisam sreo gotovo ni jednog glumca. To je studio koji odgaja mlade ljude, ima među njima slikara, psihologa, itd... svi oni se amaterski bave glumom.

- I vi ste kao profesionalac bili spremni da se uključite u rad s njima ravnopravno?

- Nas nekoliko profesionalaca vježbamo posebno.

- I vi poučavate amatere glumi?

- Ne, ne, nikoga ja ne učim. Idem onamo, tako reći, na "remont". Učim se relaksacijskim vježbama kojima se čovjek može otresti svih kočnica, mentalnih i drugih, i opet se osposobiti da osjeti "ono pravo"... 

Radimo po sistemu Stanislavskog, a Strasberg je, zapravo, njegova produžena ruka. Te vježbe ne mogu me ništa novo naučiti, ili pridonijeti razvijanju mog talenta, kojega imam toliko koliko ga imam, ako ga imam...

Njima sam postigao jedino to da sam počeo drukčije gledati na stvari, odnosno na svoj rad. 

I rekao sam sebi: Aha, sve te godine radio sam, zapravo, falš i naopako. Sad ću početi malo drukčije.

- Je li na taj način glume, koji ocjenjujete neispravnim, utjecalo obrazovanje na akademiji?

- Da, svakako. Treba reći da ljubljanska akademija ne uči ni po kakvom sistemu. Svaki profesor ima svoj... Mnogo razgovaram s dečkima koji trenutno uče na akademiji, i svi strašno prigovaraju profesorima, jer, umjesto da ih "omekšavaju" i oblikuju, oni ih koče i nabijaju im komplekse. A to je najgore za glumca.

- Kakve komplekse?

- Student mora izgubiti živce od tih silnih profesorskih prigovora:

"Pa kako se to držiš, pa ti uopće ne znaš hodati, kakav glas to imaš, pogledaj se u ogledalo..." 

U tom smislu... A to studente može samo živcirati.


Mladi saradnik - Emir Hadžihafizbegović



- Jeste li i vi imali na akademiji takve profesore?

- Jesam. Iako nisu samo oni krivi za to što ne znaju na pravi način pomagati studentima. S izuzetkom nekolicine, studenti će u većini reći kako na akademiji imaju neodgovarajuće pedagoge. Ja sam ih više puta pozvao neka probaju tu našu alternativu, pa da osjete razliku.

- Možete li nam potanje opisati što radite u alternativnoj školi?

- Bit je te alternative u tome da glumca osposobiš da počne iznova otkrivati svoj osjećajni registar, da mu se izoštri percepcija i emotivnost.

Konkretno, ako netko treba zaplakati, neka stvarno zaplače! 

I taj sistem uči kako to uspjeti, a ne, kao što smo već sto puta vidjeli ili na platnu ili u kazalištu, da glumac stavi ruke na lice i igra se plača.

- Ipak, je li vam uistinu moguće zaplakati u svakoj situaciji. Pogotovu za burnih dana, kao što je ovaj u kojem sam vas zatekla, kad jurite s probe na predstavu, s televizije u kazalište...

- Strasbergov sistem razvijen je baš za film da bi glumac uspio zadržati kontinuitet. Ja bih vam mogao dva sata pričati o tome kako se to postiže, ali, ukratko - sve se gradi na supstituciji.

Banalno rečeno, glumac se u ulogu ne može stopostotno uživjeti i živjeti s njom stalno, kao što to neki rade, pa žive s ulogom izvan teatra i filma zato da je ne bi "izgubili". Poznajemo i takve glumce, ali oni prije ili poslije završe kod psihijatra i imaju teškoće sami sa sobom... 

Mi u alternativnom studiju radimo na prizivanju emocije koju trebaš. Zato je najprije potrebna potpuna relaksacija i mentalna otvorenost. 

Tada je glumac najprijemljiviji za sve one dojmove koje je nekad davno, možda u mladosti potisnuo. Postoji sistem kako ih probuditi, i na tome radimo.

- Koliko članova ima taj studio?

- Četrdeset do pedeset. Od profesionalaca smo, osim Vajevca, jedino kolegica Saša Pavček i ja. Neke kolege boje se toga iskustva, a drugi su samozadovoljni. Ja, na primjer, više nisam bio zadovoljan sobom i zato sam počeo iznova. 

Spoznao sam taj manirizam, ili, popularno rečeno - "šmiru"... Toga sam se želio osloboditi!

- I jeste li opazili rezultate alternativnog školovanja?

- Na televiziji smo već snimili dva projekta. Jedan je Intervju. Taj način verističnog igranja bio je za sve frapantan. Završen je još jedan TV-film u kojem su korištena iskustva našega studija. Pa i u ovome što trenutno radimo, u TV-drami Podstanari, ima tih elemenata.

S nama glumi i mladi student glume iz Sarajeva, Emir Hadžihafizbegović, koji igra kod Kusturice

Uvijek sam tvrdio da su glumci iz drugih republika po prirodi opušteniji od nas. 

Slovenci su sami po sebi tvrdi, a preduvjet za dobru glumu potpuna je opuštenost. Tako da te ništa ne moze izbaciti iz takta... potpuno kontroliraš svoje tijelo, svoj glas. 

U alternativnom studiju njegujemo realističku glumu u najboljem smislu riječi, oslanjajući se na onu koju poznajemo iz najboljih američkih filmova s Dustinom Hoffmanom, Al Pacinom, Marlonom Brandom...

- A vi, osobno, osjećate li pomak u svom glumačkom stilu?

- Da, već sam nekoliko uloga napravio na taj način. Sad shvaćam da sam nekad igrao vrlo grčevito. Često je očito kod naših glumaca da tule, viču, a ne znaš zašto... Svi su u nekom grču, ne znaju se opustiti.

Tako da se nakon akademije svatko posebno mora mučiti i tražiti putove, umjesto da nas tome uče na akademiji.

Kod nas glumci izlaze s akademije zbunjeni jer svaki profesor tjera svoje. A poslije mu režiseri opet ne daju vremena da osjeti stvari, otjeraju ga...

- Je li to vrijedi za režisere općenito?

- Neki su drukčiji, ali ipak...

- A mladi režiseri s kojima radite, upravo na Podstanarima surađujete s jednim diplomantom...

- Režiser Igor Šmit, čija je to diplomska radnja, prihvatio se načina rada koji mu odgovara. Uzeli smo tekst kao osnovu, pa smo na njega improvizirali. Režiserova ideja bila je da improviziramo s tekstom, kako bi svatko u njemu pronašao svoj karakter. Išli smo na govorni jezik koji se malo čuje na našoj televiziji.

Neki lektori izmišljaju kolokvijalni jezik... tako da na kraju ispadne da svi govorimo jednako. 

Ovdje smo išli na to da svatko govori onako kako to radi u stvarnosti. Ja sam izabrao Primorca, vučem na svoj dijalekt. Drugi govori po ljubljanski, treći po gorenjski... Nov je, dakle, pristup jeziku, a i glumi.

Mijenjali smo tekst i u posljednjem trenutku, neposredno prije snimanja, pa i pred kamerom, čim bi nam nešto novo sinulo. Tekst smo prilagođavali situaciji, nismo zbog literarnog predloška tražili situaciju.


"Pravo lice" Anite Novak



- U drugim dramama niste imali takvu slobodu?

- Ne, nikad. I ja se nadam da će to biti vrlo gledljivo, barem vrlo živo, ako ništa drugo.

- Česti ste gost u ljubljanskim TV-dramama. Prihvaćate li sve uloge?

- Pa sad me dugo nije bilo. Poslije Kerina u Putovima i stranputicama, dugo su mi nudili slične uloge, a neke voditeljske uloge nisam prihvatio. Ipak ne mogu igrati svašta.

- A Smoleova drama Ljubavi, u kojoj smo vas nedavno vidjeli? Činilo mi se da s mukom izgovarate teško izgovorljiv tekst i da vam je neugodno u toj ulozi.

- Zanimljivo je da je taj tekst bio nagrađen prvom nagradom. Svi su bili uvjereni, zaiedno s autorom, da je to odličan tekst. Ne dobar nego odličan. Kao glumac osjetio sam, kad sam ga prvi put pročitao, da to nije "ono pravo", iako ga se moglo prilagoditi.

Autor je ustrajao na tekstu, jer on je poznati stilist. Radio je na njemu i kao lektor, pa je tražio da se ne ispusti ni točka i da se govori točno onako kao što je napisano.

To je jednostavno bilo neizgovorljivo.

Pozornica još i može podnijeti tako nešto, ali televizija je drugi medij. Neki to ne žele razumjeti. A za dobru realističku glumu trebaš dobar realističan tekst!

- Trenutno vas gledamo u seriji Pravo lice Anite Novak. Na početku intervjua dali ste naslutiti da o tom projektu ne želite previše govoriti.

- Zaista ne bih.

- Meni se čini da su glumci izvukli iz teksta maksimum.

- Maksimum jest, ali kad se televizija upušta u takvu seriju, mora barem malo više ponuditi gledaocu. Pogotovu nakon one izvrsne češke serije Bolnica na kraju grada, koja je napravljena i s više novca.




Ako već radiš seriju o bolnici i liječnicima, moraš snimiti neku operaciju, otići u Klinički centar... Mi smo bili primorani da bolesnike, pa čak i teške slučajeve, kao što je ona nasmrt opečena zena, pregledavamo na hodniku.

U cijelom studiju nije bio izgrađen, na primjer, jedan prostor za intenzivnu njegu.

- Govori se o nastavku Anite. Hoćete li glumiti u njemu?

- Ne znam. Ali, Marodič je, navodno, tako završio seriju da bi je mogao nastaviti. Ne znam koliko će na televiziji imati financijskih mogućnosti. Sad će se raditi Trubar u koprodukciji s Austrijom,

- Gledali smo vas u Kugyju, također u koprodukciji s austrijskom televizijom. Jeste li u njoj kao glumac imali bolje uvjete nego u domaćim serijama?

- Nije bilo bitne razlike. Honorari su bili jednaki kao i za domaću seriju. Režiser i scenarist bili su naši, a glumci su bili uglavnom Slovenci. Nisam osjetio nikakve prednosti takve koprodukcije. Jedino smo sve obavili vrlo brzo.

To nisu takve koprodukcije kao što ih radi Jadran-film, na primjer. Tamo padaju teški novci!



Zlatno doba koprodukcije



- Svojedobno ste glumili u koprodukcijama u okviru Triglav-filma. Sjećate li se s nostalgijom tog razdoblja?

- Da, glumio sam za Talijane, za Amerikance. Nije bilo loše. Tek sam stigao s akademije. Nisam imao angažmana. Imao sam sreću da sam upadao iz jedne koprodukcije u drugu. Igrao sam s mnogim poznatim glumcima kojih više nema među živima.

Tu su bili Richard Conte, Rory Calhoun, Peter Lawford...

Pa onaj ljepotan što je nedavno igrao Draculu... George Hamilton!




Od naših su tu bili Relja Bašić i Vladimir Medak.

U jednom sam filmu imao čak četrdeset dana snimanja. Ukršteni orlovi, čini mi se da je bio naslov.

Režiser Časlav Damjanović, koji je svojedobno živio u Beogradu, sada prodaje cvijeće u Hollywoodu.

- I za njega, je znači, završilo zlatno doba koprodukcije...

- Da, da... Zapravo, on je malo režirao. Naš poznati bivši tenisač Ika Panajotović bio je producent. Režiser bi postavio mizanscenu, a onda bi došao Richard Conte i rekao:

"Take it easy, boy."

I sve izvrnuo naopako odglumivši po svojem.

Taj je film prikazivan i u Ljubljani. Išao sam sa ženom u kino da ga pogledam, ali pet minuta prije kraja iskrali smo se van.

Bio je to rat na američki način. Vidjeli su se i novosagrađeni rezervoari nafte u Kopru, a sve je to bilo uključeno u film iz drugoga svjetskog rata... 

Radio sam još nekoliko stvari s Nijemcima, pa s Amerikancima. Sa mnom je igrala i Olinka Berova, Čehinja, koja je tada bila vrlo popularna. Tada smo snimali na jahti, a sada se, eto, sve snima u studiju.

- Mnogo ste glumili i u domaćim filmovima. Nedavno je bila u Cankarjevu domu rasprava o tome zašto slovenski film ima malo gledalaca, što vi mislite o tome?

- Vjerojatno zato što nije komunikativan. Ja smatram da svi startaju s prevelikim ambicijama. Čim netko dobije film, hoće napraviti umjetničko djelo. A ja mislim da bi mnogo značilo već to sto je napravio gledljiv film.

Film je ipak, prije svega, namijenjen gledaocima. Napraviti uvjerljiv, gledljiv film, s ponešto umjetničkog nadahnuća, mnogo znači.

Početi sa željom da se napravi velik film u samom začetku to je promašaj. A to želi većina režisera. Zanimljivo je, ipak, da se neki dobri slovenski filmovi ne probijaju u druge republike.

- Koji svoj film ocjenjujete najuspješnijim?

- Najuspješniji? Pa gotovo nijedan... Jedino Muke po Mati, koji sam radio sa Zafranovićem.

Pa možda još... Ne, ostale ne bih spominjao. Čini mi se da na filmu nisam ništa osobito postigao. Sad sam napisao i scenarij...

- Da. U Vibinom biltenu piše da će biti realiziran potkraj godine. Zašto ste za film izabrali baš život pomorca?

- Zato što ga još najbolje poznajem.

- Dosad nismo imali filmove sa sličnom tematikom.

- Mislim da ne. Ako u to ne uključimo seriju Sinji galeb. To je jedna od rijetkih koja govori o moru...




Scenarij za svoj film najprije sam pisao za televiziju, pa su mi rekli da je morbidan i crn, da će ga možda realizirati, ali ne uskoro.

Zatim sam ga odnio Štihu u Vibu.

On je to pročitao i rekao "Dajte to raširite u cjelovečernjak, na sat i po!", a to mi je dobro došlo jer u četrdeset i pet do pedeset minuta teško bi bilo reći sve što sam želio.


Na kraju filma - refren Pankrta



- Je li vam to što ste poznati glumac olakšalo plasman vlastitog scenarija?

- Ne znam. I tako je scenarij morao proći programski i radnički savjet Vibe, pa kroz Zajednicu za kulturu. Programski savjet pozitivno je ocijenio scenarij, čak su mislili da to nisam ja napravio, nego da je netko posudio moje ime.

- Tko će ga režirati? 

- Isti čovjek koji je režirao Anitu - Anton Tomašič. Dok sam pisao scenarij, već sam bio u dogovoru s njim. Direktor Viba, Štih, vodi sad takvu politiku da hoće odmah imati i scenarista i režisera. Vidjet ćemo kakav će biti film...

Da budem iskren, sad, kad sam već toliko puta pročitao taj scenarij, više mi se i ne čini tako dobar.

- Tko je glavni junak?

- Čovjek mojih godina, alkoholičar koji izgubi posao kod Splošne plovbe.

- Jeste li za sebe rezervirali glavnu ulogu?

- Nema glavne uloge u pravome smislu riječi. Ja glumim tog pomorca koji je samo jedan od glavnih likova. Tog čovjeka pratimo od trenutka kad napušta brod i vraća se u Ljubljanu. Vrlo malo se događa na moru...

U centru zbivanja su odnosi u njegovoj obitelji. Pomorac se na kraju ubije, a to je stvaran događaj. Jedan moj kolega objesio se prije nekoliko godina na jednom ljubljanskom stadionu.

Svi ti mučni događaji odražavaju se na najmanje dijete u pomorčevoj obitelji. Na kraju filma dolazi refren Pankrta:

"Jednom se probudim, modro nebo, sunce sja, sve je to lijepo..."

- Jeste li taj referen slučajno izabrali ili inače rado slušate Pankrte?

- Da, slušam takvu muziku. Imam šesnaestogodišnjeg sina. Imam prijatelja među mladim muzičarima. Lačni Franc, na primjer...

Oni će napraviti i muziku za film po mom scenariju. Iako smo generacijski odvojeni, vrlo se rado družim i dobro se razumijem s njima...








- Poznati ste kao borac za glumačka prava. Jednom ste izjavili da je naš glumac žrtva feudalnih odnosa. Možete li to objasniti?

- Da, glumac mora plaćati svoj danak kao da živi u feudalno doba. Prije ste me pitali prihvaćam li sve uloge. U tome ima gorke istine. Ako dva puta ili tri puta odbiješ ulogu, više te ne zovu.

Zato katkad radije progutam poneku gorku pilulu da bi me imali u evidenciji kao voljnog za sudjelovanje. 

Ja bih uistinu odbio igrati mnoge uloge kad bih to mogao. Ali treba održati i glumački kontinuitet.

Jedna moja kolegica imala je nedavno neugodnosti jer je odbila ulogu u kojoj se trebala svući. Zaprijetili su joj da više nikad neće primirisati film.

Takav odnos čini mi se strašnim. Kao da glumac nema pravo reći da mu se uloga ne sviđa. Pa nije ih odbila zbog honorara. Jednostavno, činilo joj se glupo to svlačenje. 

I meni se čini glupo da u filmove stalno uvlačimo seks. Stalno se svlačimo, pa oblačimo, a to, u biti, filmu ništa ne pridonosi. 

Jedino što će možda privući nešto više gledalaca, a i to je danas teško. Sve je to kamen smutnje u našem pozivu.



Propali angažmani



- Neko vrijeme predvodili ste glumačku bitku za bolje honorare.

- Da, samo tada je bilo više novca. Danas ga zaista nema. Viba danas snima pet cjelovečernjih filmova, ali ta veća produkcija ide i na račun honorara. A prosječno film stoji milijardu i osamsto. Čujem i da je filmska vrpca opet stoposto poskupjela.

- U jednom prijašnjem razgovoru istakli ste da među glumcima nema dovoljno solidarnosti. 

- Toga nema ni u snu, a neće ni biti.

- A udruženje glumaca?

- To je bez veze. Svi smo mi članovi, iako su neki glumci napustili članstvo. Boris Kralj i Bert Sotlar odavna su istupili, čini mi se. Ima nekih glumaca koji bi igrali sve što im se ponudi.

Kriza se posebno osjeća u kazalištu. Predstave su nam siromašno opremljene, a Shakespearea, na primjer, ne možeš stalno igrati na praznoj pozornici.

Plaće su male. Ako i dalje bude ovako, radit ćemo predstave za četiri glumca, takve za koje su potrebne dva stolca i stol.

Situacija nije ružičasta ni na televiziji. I moj scenarij je dijelom "prošao" zato što je niskobudžetni, iako na to nisam izričito mislio.

- Kako podnosite tu silnu gužvu, trčanje s jednog snimanja na drugo, probe, predstave?

- Teško. Posebno moja obitelj teško to podnosi, iako su sad djeca veća.

Kad bi naši glumci imali uvjete koje imaju američki, svi bismo bili kandidati za Oscara! Da mi ponude ulogu, pa da se za nju pripremam tri ili četiri mjeseca i da ništa drugo ne trebam raditi.

- Vama se takva prilika nikad nije pružila?

- Ne, jedino u Mukama po Mati. Bilo je ljeto, pa sam imao vremena. Radimo u stalnoj gužvi.

- Kao vrlo poznati glumac, imate li ipak privilegirani status i izlaze li vam u susret u kazalištu kad morate biti odsutni radi snimanja filma?

- Jasno je da imam malo više slobode. U prošloj godini imao sam sreće jer sam mnogo radio. Ostvario sam nekoliko drama, jednu TV-seriju i film Godine odluke. A ponuda sam imao kao nikad do sada. Ali morao sam ih odbiti radi termina u kazalištu.

- Znači, u Drami vam ipak nisu izlazili u susret?

- Zvao me Berković, ali morao sam ga odbiti zbog kazališta.

- Zar vam uistinu ne mogu pomoći u takvim prilikama?

- Mogli bi... ali kod nas su u tome tvrdi, neelastični, više nego drugdje možda. No čuo sam za primjere kazališta gdje nisu mogli dati nijednu premijeru jer glumci mnogo tezgare. To je drugi ekstrem.

No ipak, mislim da su mi mogli izaći u susret. Kad sam radio s Parom Braću Karamazove, bio je voljan da me pusti na film cijeli mjesec, iako sam glumio Dimitrija. To se kod nas ni u snu ne bi moglo dogoditi.

Rekao mi je "Hoću tebe, idi, ali se vrati". 

Trebao sam glumiti i u filmu Bore Draškovića po scenariju Aleksandra Tišme. Imao sam scenarij u rukama. Tri puta tjedno Bora me nazivao, čitavih šest mjeseci, pa je propalo.

Što ćemo, kad nema sreće, nema je.

Nedavno me opet zvao Drašković, ne znam da li zbog grižnje savjesti. Jerzy Kawalerowicz radio je u Novom Sadu Titusa Andronicusa. Zvao me za glavnu ulogu, ali je, zbog obaveza u kazalištu, nisam mogao prihvatiti.

Propao mi je i angažman u Teatro stabile u Trstu. Tako mi je za sada jedini projekt izvan matičnog kazališta realizacija mog scenarija.

Razgovarala: Vedrana Grisogono, foto: Tadej Bratok, obrada: Yugopapir (Studio, februar 1985.)




Podržite Yugopapir: FB TW Donate