Leon Štukelj, legendarni olimpijac: Ako sam malo lošije - izađem i dobro se izdišem (1986)




Svaka tri-četiri koraka duboko udahnem, a onda sedam-osam koračaja izdišem, do kraja. Mislim da je to vrlo dobro. Čitao sam u nekim knjigama da je to izvrsna terapija i za bolesti srca. No, bitno je da iz vlastitog iskustva znam kako je to uistinu dobro. Ako se, recimo, osjećam malo lošije - a i to se dogodi - izađem i dobro se izdišem. I sve prođe, kao rukom odneseno

U seriji emisija "Srdačno vaši" autora Ivana Hetricha pojavit će se pred kamerom i mikrofonom naš legendarni gimnastičar i olimpijac (Pariz 1924, Amsterdam 1928. i Berlin 1936) Leon Štukelj, koji navršava osamdeset i osmu, ali mu godine nisu smetnja okretnosti i svakodnevnim odmjerenim šetnjama što traju desetljećima.

Početkom studenoga, Leon Štukelj, višestruki osvajač medalja na prijeratnim olimpijskim igrama i svjetskim gimnastičkim prvenstvima, navršit će 88 godina.

Pa ipak, sugovornik ima neizbrisiv dojam da nije, te da nikada neće biti uistinu star.

Još odlazi u prirodu, izvede poneku vježbu na krugovima montiranima u svom mariborskom stanu, odaziva se na brojne pozive sportaša i sportskih organizacija, radi na knjizi uspomena, čita, gleda televiziju, razgovara s novinarima, prebirući riznicom sjećanja na jedan bogat, ispunjen život...


Sretno djetinjstvo



Štukeljevi su iz Novog Mesta. U obitelji općinskog tajnika Leopolda i Marije bilo je troje djece: dvije djevojčice i, kao najmlađe dijete, dječak Leon.

Bio je živahan dječarac, vječno u pokretu, zagledan u sva čuda svijeta. Jurcalo se dvorištima i proplancima, plivalo i skakalo u bistre, zelene vode Krke.

No, najviše slatkih uzbuđenja donosilo je druženje s gimnastičkim spravama u sokolskoj telovadnici.

Roditelji su znali za dječačku ljubav malog Leona, ali je počesto i krišom odlazio vježbati. Nisu ga previše sputavali jer je bio vrijedan i dobar učenik.

- Već kao dijete imao sam lijep život - reći će Ivanu Hetrichu za snimanja emisije Srdačno vaši, - jer je u našoj obitelji vladala harmonija. Svi smo se veoma voljeli. Osim toga, mogao sam se slobodno baviti sportom, gimnastikom, i to mi je ispunjavalo život i sve dječačke težnje.

Nesputano, iživljeno, sretno djetinjstvo gotovo neosjetno je stvorilo zrelu, sređenu osobu.

Mladi će Štukelj spremno dočekati sve životne kovitlace.

Leon Štukelj (foto: Gordana Kovačić)



Težnja za skladom



Sokolske su godine ostavile dubok trag, i mladić je gotovo kao nešto urođeno prihvatio težnju za skladom, ravnotežom svega u sebi i oko sebe.

Ne razmišlja mnogo o izboru životnog poziva: bit će pravnik!

Studira, bavi se gimnastikom, putuje, upoznaje ljude i krajeve. I tako utažuje još jednu svoju duboku potrebu, toliko svojstvenu slovenskom intelektualcu - težnju za harmoničnim razvojem svih ljudskih sposobnosti, gotovo renesansnom univerzalnošću. 

Tadašnja su gimnastička natjecanja izvrsna prigoda za iskazivanje takve svestranosti.

- Pored vježbanja na spravama, na svjetskim smo prvenstvima imali i plivanje, trčanje, bacanje kugle, skok uvis, penjanje uz uže...

Tako je svatko trebao pokazati da je kompletan sportaš. 

Danass gledam naše najbolje gimnastičare. Svake se godine okupe ovdje kod nas, u Mariboru, na Šalamonovom memorijalu

Moram reći da su neki vrlo dobri, ali samo na ovoj ili onoj spravi. Za velike uspjehe trebali bi biti podjednako dobri na svim spravama.

Štukelj to ne izgovara prijekorno, nego sa željom da poduči, pomogne toj gimnastičkoj mladosti. 

Za njih, kaže, za sadašnje i buduće sportske naraštaje, i priprema knjigu svojih uspomena.

Neka vide da čovjeku, samo ako hoće, može uz bavljenje sportom odabrati životni poziv koji će mu ispunjavati život po završetku sportske karijere.

I u tim njegovim riječima nema žučljivosti, tek smirenosti nekoga tko je duboko proniknuo cjelinu ljudskog života.

Taj duhovni mir, koji se poput kontrapunkta idealno nadopunjuje s njegovom neutaživom željom za kretanjem, kao da ništa, baš ništa ne može narušiti.

- A naljutim se, i te kako! Naglo reagiram na nepravdu. Bio sam sudac i znam što je pravo, a što ne smije biti. Eto, uzrujam se, ali ne toliko da bih to poslije dugo nosio u sebi.


Sportsko savršenstvo



Poimanje sporta kao mogućnosti iskazivanja cjelovite ljudske ličnosti imalo je, nema sumnje, velikog udjela u njegovu najvećem sportskom uspjehu - osvajanju zlatne olimpijske kolajne u gimnastičkom višeboju, na pariškim Igrama 1924.

Svjesno je težio tome da bude istinski višebojac i, uz to, da vježbanje što više približi perfekciji, birajući najteže elemente i istražujući, tragajući za novim mogućnostima.

- Oduvijek sam bio lagan i mogao sam izvesti i najteže elemente, nešto što još možda nitko nije bio izveo. Svjesno sam išao na to da vježba bude što teža, jer je to bilo važno pri ocjenjivanju.

I tako je, poput naših kasnijih sportskih veličina - Cerara, Šurbeka, Dražena i Roka Petrovića - pred sebe postavljao najveće zahtjeve, ne da bi zasjenio druge, već da bi iskusio radost spoznavanja vlastitih mogućnosti koje u mnogih, podjednako nadarenih, ostaju tek slutnja.

Danas kada sportaši, počesto i na štetu svestranosti vlastite osobe, treniraju daleko i, više nego u ona prava, amaterska vremena, čini se kao da nema granica u pronalaženju novih, sve težih i opasnijih elemenata gimnastičkih vježbi.

- Je li uistinu tako i može li se, produbljujući vježbanje s osam na deset, a s deset - tko zna? - na dvanaest sati, ići unedogled, sve dalje i dalje?

- Mislim da smo već na vrhuncu. Da se mnogo više i ne može! Vježbajući na spravama, gimnastičari su gotovo dosegli savršenstvo i sada traže nešto novo izvan sprava, da se - da tako kažem - odlijepe od sprave i onda se vrate na nju, uza sve one silne okretaje i kovitlanja. 

Ali i tu, jasno, postoje granice do kojih može ići.


Duboki udisaji života



Mnogi Mariborčani prepoznaju svoga slavnog sugrađanina dok prolazi parkovima ili se uspinje na obližnji brijeg Piramidu. Te njegove prijepodnevne i poslijepodnevne šetnje traju već desetljećima, bez obzira na mijene godišnjih doba. 

Korača Leon Štukelj odmjereno, ritmički udišući i izdišući punim plućima.

- Svaka tri-četiri koraka duboko udahnem, a onda sedam-osam koračaja izdišem, do kraja. Mislim da je to vrlo dobro. 

Čitao sam u nekim knjigama da je to izvrsna terapija i za bolesti srca. 

No, bitno je da iz vlastitog iskustva znam kako je to uistinu dobro. 

Ako se, recimo, osjećam malo lošije - a i to se dogodi - izađem i dobro se izdišem. I sve prođe, kao rukom odneseno.

Desetljećima Leon Štukelj punim plućima udiše život. 

dok s vidljivom radošću pokazuje olimpijska odličja i diplome, prisjeća se i bečkih godina, godina najranije mladosti, u kojima je upoznao čari polutame kazališnih dvorana na čijim se pozornicama strasno ljubilo i strasno umiralo u tolikim operama. 

Upoznao je izbliza taj bečki svijet opere i operete, zahvaljujući svom šurjaku, onovremenom poznatom tenoru Juliju Bettetu.

Za gimnazijskih je dana upoznao i vrsnog slovenskog crtača Božidara Jakca, te još i danas čuva portret koji je djelo tog, tada mladog umjetnika.





Kolike je sate proveo u spokojnu promatranju slika slovenskih postimpresionista i pejzažista, upravo u ovoj sobi svog mariborskog stana gdje na zidovima i u zastakljenim vitrinama tiho traju tolike slike, fotografije, knjige, pisma, medalje i priznanja!

Štukelj se, ipak, svoj toj prošlosti ne vraća zbog nje same, zbog neke tjeskobne nostalgije što je, eto, toliko toga iza nas, u nepovratima.

To su tek intermeca u kojima veliki čovjek traži potvrdu kontinuiteta svoga bića, sebe nekadašnjeg u sebi današnjem.

I dalje piše tolikim znancima, prijateljima iz mnogih zemalja, sređuje stotinu stranica svojih uspomena, čita mahom povijesnu literaturu, odlazi u šetnju, pomalo gimnasticira i, zapravo, nikada nema vremena.

Tek u smiraju dana sjedne pred TV-ekran i, birajući kanale, pronalazi razbibrigu za se i za svoju dugogodišnju životnu suputnicu Lidiju s kojom je u braku još od 1933. godine.

Nije nimalo čudno da ga najviše privlače sportski prijenosi, a posebice oni s velikih međunarodnih gimnastičkih natjecanja.

- Zaigra mi srce! Znam kakav je to osjećaj. Poistovjećujem se s tim mladim ljudima, s njihovim pregnućima. Znam koliko je rada, koliko truda iza svega što pokazuju. 

Mi smo, u moje doba, manje vježbali, a nekoliko mjeseci u godini i sasvim malo.

Tek kad bi se približilo vrijeme nekog značajnijeg natjecanja, vježbali bi više, a osobito na zajedničkim treninzima u Ljubljani, koji bi potrajali po mjesec, mjesec i pol.

Možda je i to razlog da se u Štukelja razvio takav osjećaj za život, tolika prisnost sa svim ljudskim. 

Kažemo možda, a zapravo ne vjerujemo da je moglo biti drukčije.

Rijedak je to čovjek, prepun nekih iskonskih energija.

Vidio je mnogo toga, upoznao mnoge ljude, gledao i učio, da bi ostao potpuno svoj i neponovljiv.

Čovjek je to što jednim pogledom može obuhvatiti cijeli svoj vijek, svih tih osamdeset i osam godina u kojima je, još od prvih dana, duboko udisao život.

Napisao: Marijan Boršić, obrada: Yugopapir (Studio, V 1986.)





Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)