Ivan Kušan ima novi roman - "Ljubav ili smrt": Uz pomoć Koka korigiram sam sebe (1987)



"Uvijek me tješi to što velika djela brišu granicu između takozvane literature za djecu i literature za odrasle"

"Dragi čitatelji, Koko mi je predao svoj roman Ljubav ili smrt. Iznenađen sam. I zbunjen. Nisam još nikada čitao knjigu u kojoj nema ni škole, ni prirode, ni odraslih. Inače je Koko dosta pismen i ja sam mu ispravio samo neke sitne greške. Mislim da nema mnogo pisaca kojima je njihov junak preuzeo pero iz ruke. Ponosam sam i malo uplašen. Ipak, vjerujem da će vam se Kokov roman svidjeti. Dobra zabava! Srdačan pozdrav, vaš... "

Ivan Kušan nije mogao napisati jednostavniji, precizniji i bolji predgovor romanu što ga je nedavno objavila legendarna biblioteka Vjeverica, ista ona zbirka knjiga koja je nekoć vodala Ratka Milića Koka po Zelenom Vrhu i Parizu, a danas mu dopustila da se osamostali i, napokon, nađe svoje ja.

Stotinjak stranica koje slijede, svojim šarmom i duhovitošću navode na samo jedan neplanirani pogrešni trag. Gledano sa strane, naime, pisanje se doima kao lagan posao, premda je s pozicije pravog autora knjige zaključak sigurno bitno drukčiji.

Kušan je akademski slikar, prevodilac, nastavnik na Akademiji za kazalište, film i televiziju, no, prije svega naš značajni pisac. I ovaj intervju, dakako, nema drugih pretenzija nego da bude samo jedan od otprilike stotinu mogućih razgovora s njim.

Ivan Kušan (foto: Marko Čolić)


- Na početku knjige Ljubav ili smrt, Koko kaže: "Kušan je jedan stari dripac, njemu je dosadno, pa je zato i sam dosadan." Zašto ste vlastitog junaka tako nahuškali protiv sebe?

- Baš sam imao premijeru knjige u Puli, gdje su slavili jubilej knjižnice, tako da sam obišao škole u Puli i oko Pule, Vodnjan, Labin, Pazin... To mi je bio prvi kontakt s publikom. U svakom razredu po troje-četvoro učenika pročitalo je knjigu, a to s dripcem i njih je malo iznenadilo.

Ali, to je... Knjiga je pokušaj ispravka svega što sam prije radio. A kako ja to ne mogu sam napraviti, prebacio sam posao na drugoga, na Koka, pa neka se vidi što on kaze i što mu ja kao pisac mogu izbaciti.

Oduvijek mi se činila privlačna ja-forma. Nekako čovjek više vjeruje piscu kad piše u prvom licu. Budući da je taj lik već postojao u trećem licu, ovo bi sada, znači, trebala biti prava istina.

- Ta forma dopušta i sasvim drugu vrstu duhovitosti.

- Da. Dugo već pišem o cijelom tom društvu, a oni su se vrlo malo pomakli u godinama, čak i u razredima u školi. Počinju kao jedanaestogodišnjaci, u doba neposredno poslije rata, u osobitoj situaciji. U kasnijim pričama cijeli se okvir promijenio, imaju televizore, video-rekordere, promijenio se i školski sistem, a oni su vrlo malo napredovali u godinama i razredima.

Uvijek me to malo kopkalo, a ova knjiga morala bi biti pomak. Ne samo vremenski nego i u pogledu na svijet najmlađih. Otud, možda, i nešto više humora, ironije.

- U knjizi vi ispravljate Kokove pogreške crvenom olovkom. Je li bilo komplicirano izmisliti takve pogreške, da budu duhovite, a da se, opet, doimaju autentično?

- Bilo ih je komplicirano sačuvati. Da ih cijeli aparat koji radi knjigu ne ispravi, od lektora do korektora i slagara. Nisu vjerovali da su namjerne. Trebalo je paziti da ostanu sve greške, da bih poslije ja imao posla.

Želio sam, zapravo, da se pokaže moć, recimo, glavnog autora, šefa koji može potisnuti mišljenje svojih junaka.

Za razliku od onih prvih knjiga u trećem licu, sada se moralo vidjeti da glavni lik malo drukčije misli nego ja, ali da ja, kao svemoćni autor, to mogu izbaciti,

Osim toga, ostao mi je pred očima mučni izgled ispravljene školske zadaće, koji me gnjavio. Htio sam da knjiga izgleda kao ispravljena zadaća sa svim intervencijama svemoćnih nastavnika.

A zgodna je već i prva anegdota s tom knjigom.

U jedinoj školi u kojoj sam dosad bio u Zagrebu, nastavnica mi je pričala da je neka djevojčica kupila knjigu, ali ju je poslije vratila i tražila drugu, "koja nije počarana".



Jadi mladog vrtlara



- Koko u romanu piše o Ser Vantesu, parnoj psihologiji, svetom Anti padobranskom, o romanu Jadi mladoga vrtlara i Prohujalo s Viktorom. Odakle vam to? Jeste li, možda, i sami bili žrtva takvih zabluda?

- Sigurno ih je bilo mnogo u mlađim godinama. Recimo, svojedobno sam vjerovao da se u čuvenom francuskom filmu Djeca raja misli na raju, oni raju, kao iz Mažuranića. Nikako mi to nije...

Gledao sam film i nisam shvaćao: mora biti nešto s rajom, a nigdje raje!? Iako je to i loš prijevod originalnog naslova.

Les enfants du paradis znači djeca s galerije, jer paradis nije samo raj nego i galerija u kazalištu, tek tada sve ima smisla. A u Zemlji smiješka, naprimjer, vjerovao sam da je ova druga riječ glagol. Zemlja smiješka, kao zemlja koja se smješka. Ni tu mi nije sve bilo jasno.

- Kao što su mnogi mlađi slušaoci zbunjeni kad čuju da arija U boj, u boj ima nevjerojatan nastavak: mač i stoka, braćo!

- Da, to je poznato, umjesto mač iz toka. U školama je bilo i mnogo pitanja o vrtlarima, jer Werthera nisu još čitali, a kad je riječ o Viktoru, jedan mi je učenik rekao u Puli: 

"Da ja napravim u zadaći grešku kao što je Prohujalo s Viktorom, ja bih prohujao."

I inače se svašta čuje u školama. Baš u onoj u koju sam i sam nekad išao, nastavnica jezika pitala je jednom nekog učenika tko je glavni junak u mojoj prvoj knjizi. 

On je nešto promrmljao, jer Koko tada još nije bio tako izdvojen lik kao poslije, a ona je rekla da je to knjiga u kojoj je glavni junak zapravo jedna grupa. I tada dolazi strašno pitanje: 

"Što misliš, je li lakše napisati knjigu ako je u njoj jedan glavni junak, ili ako ih je više?" 

On je, siromah, dugo mislio, kao što bih i ja mislio, jer ne bih znao odgovoriti na tako glupo pitanje. A ona je rekla: 

"Dakako, ako ih je više!" 

Tako je u tren oka otpisala velik dio svjetske literature.

- Vratimo se onda prvom romanu o Koku. Ili ne, bolje vašem djetinjstvu! Bili ste klinac kad ste stigli u Zagreb. Je li se vaša obitelj odmah nastanila u onoj četvrti na Peščenici?

- Vraga stigao, donijeli su me! Stanovali smo u Heinzelovoj, na uglu Heinzelove i Bužanove, u jednokatnici, obiteljskoj kući s tri stana. Onda je to bila prava periferija Zagreba, tamo je sve prestajalo.

Pred kućom se okretao tramvaj koji je vozio od Heinzelove na Črnomerec. Ni toga danas više nema. Zapravo, ti se tramvaji i nisu okretali potpuno, to je zgodno. Samo bi ušli u drugi kolosijek i zatim se vratili. Imali su dva motora, a na motorima poluge koje su premještali.

Postojali su i ljetni tramvaji, otvoreni kao stari Samoborček, i to je bilo najljepše. 

Samo klupe, sve je bilo otvoreno, i uvijek se moglo uskočiti ili iskočiti. Nedaleko od moje kuće bilo je i sajmište, te mnogo, mnogo livada za nogomet.

- Gradska periferija kao da je najprikladniji ambijent dječačkoj mašti i pustolovnom duhu; ona uvijek miriše i na grad, ali i na daleka prostranstva. Uvijek je blizu neka šuma ili jezero, a izmisli se i tajanstvena kuća, osoba...

- To je to! Recimo, u Koku i duhovima, cijela ideja o zagonetnoj priči počinje od jednog mog stvarnog susjeda, Bugarina. Bugari su bili poznati vrtlari u Zagrebu. Taj stariji čovjek, koji je nespretno govorio naš jezik, bio je za nas vrlo tajanstven. Bilo je mnogo šansi za dodavanje.

Ima nešto u tome, ne samo zato jer je to periferija nego i zato jer je bilo takvo vrijeme. Tražilo se drukčiju vrstu mašte. Morali smo sami izmišljati jer, recimo, nije bilo televizije. Izleti u kino bili su prava senzacija.

Dok sam bio klinac, baš po dolasku u Zagreb, sjećam se da se moglo birati: kupiti bananu, kupiti strip tada je to uglavnom bio Politikin zabavnik ili ići u kino? 

Kina za dva dinara bila su daleko, trebalo je ići u Trnje, a to je za mene bio velik podvig.

Trnje mi je s Peščenice bilo daleko kao kraj svijeta. Bliža kina, na Kvaternikovu trgu ili u Ulici socijalističke revolucije, tadašnjoj Zvonimirovoj, bila su skuplja. Prema tome: banana, strip ili Trnje.

- U to doba, kao desetogodišnjak, počeli ste pisati roman. Sjećam se da ste mi jednom pričali o pustolovinama koje su se događale čas u lavljoj, a čas u ljavljoj guduri, a koje ste u svescima prodavali svojim prijateljima,

- Da, to je bilo namijenjeno najbližem susjedstvu. Naš danas poznati izdavač Zlatko Crnković bio je jedan od prvih i glavnih kupaca. Morao se pretplatiti na nekoliko mjeseci unaprijed. Ja sam mu svakog četvrtka ubacivao u poštanski sandučić nov nastavak, s naljepnicom.

Strašno sam patio za tim da izgleda kao prava pošta. Sa žigovima... To me više mučilo nego sadržaj.

- A kakav je bio sadržaj?

- Nekakva imitacija Karla Maya, po prilici. Lavova nije bilo na Divljem zapadu, ali su kod mene postojali, i ilustrirao sam sam. No, sjećam se da sam s vremenom sve više povećavao razmak između odlomaka, pravio sve veći prored, tako da je od nastavka do nastavka bilo sve manje teksta.

Vrlo bezobrazno sam prekidao na tobože uzbudljivim mjestima, misleći da ću to u nastavku objasniti.

Onda bih za sedam dana zaboravio, i nigdje nije bilo objašnjenja. Nekoga pogodi strelica ili poglavica propadne u zemlju, a idući tjedan kao da se ništa nije dogodilo. 

Ali, ima nešto što sam iskoristio i u ovoj, najnovijoj knjizi. Otkad pišem, mislim kako bi to trebalo iskoristiti: to su ti nesretni opisi, koji su inače muka i za čitatelje, a kamoli ne za pisanje.

Znao sam da mora biti opisa kako bi to bilo prava literatura. Razmišljao sam kako ću opisati nekakav pueblo, indijansku nošnju ili pušku, pa sam stavljao fusnote ispod teksta ili upute u zagrade:

"Što se tiče opisa, pogledaj kod Karla Maya, na stranicu tu i tu!" 

To je bio samo početak svinjarije, jer sam se naknadno još obezobrazio i počeo upućivati na svoje nepostojeće knjige:

"Pogledaj kod Kušana, u knjigu tu i tu!" 

Poslije sam se toga sjetio i iskoristio ideju u knjizi Ljubav ili smrt.

I sada upućujem na opise iz svojih knjiga, samo što su ti navodi sada vrlo točni.


Levorver u ljavljoj guduri



- A kakav je, zapravo, bio naslov vašeg prvog, lavljeg romana?

- Život dvojice dječaka u lavljoj guduri. Zbog tipfelera, češće je glasio: u ljavljoj guduri. Znao sam da nešto nije u redu s tim lj... No, silno mi je bilo stalo da ti svesci ne izgledaju šlampavo. Nisam zato ispravljao greške, jer sam mrzio slova x koja prekrivaju pogreške u tekstu.

Radije sam ostavljao greške i tako izmišljao nove riječi. Pisao sam, recimo:

"Smijao se kao trikinez." 

Više se ne sjećam što sam htio reći, nešto sam zabrljao, ali je ostalo to trikinez. Ili revolver i levorver. Nisam podnosio ikseve, pa mi je često u naslov uskakala i ljavlja gudura.

- Čuva li netko danas te nastavke? Crnković ili vi?

- On ih ima gotovo sve, a ja dio koji sam dobio uglavnom od njega. Negdje su mi ovdje, u ladici... Evo ga! U ovom je nastavku još bilo mnogo teksta, poslije sam počeo kratiti.

- "Neka moj bijeli brat dođe k meni, reče poglavica."

- Da, a evo i jedne od onih izmišljotina: "Bilo je to nekoliko metara od pebla". Umjesto riječi pueblo, omakla mi se greška, pa sam napisao peblo, aii sam se izvukao u zagradi: peblo je južnoindijanska riječ za pueblo.

Ili ovo: "Čitateljima je opis puebla poznat iz nadaleko čuvenih djela Karla Maya i iz moje knjige Sedma vrata."

Dakako da ta knjiga nije postojala.

- Kad već spominjete Karla Maya - što ste sve u ono doba čitali?

- Karl May je tada bio mnogo popularniji nego što je danas. Čitao sam ga, ali sam s dvanaest godina čitao i Anu Karenjinu. Nisam mnogo razumio, ali već sam tada dobro zapamtio konjske trke i to da se bacila pod vlak. Sada sam, u romanu Ljubav ili smrt, upravo tako i pisao o Ani Karenjini.

- Kažete da ste svoje sveske sami ilustrirali. Voljeli ste crtati?

- I nije tipičan primjer da sam u djetinjstvu nešto pisao, uglavnom sam samo crtao. Zato nakon završene škole i nisam imao dilema. Bojao sam se, doduše, da neću proći na Likovnoj akademiji, pa sam polagao prijemne ispite na drugim fakultetima.

Jezici su bili alternativa, tako da sam polagao na francuskom, engleskom, a prije toga i na povijesti umjetnosti. Ispit na Akademiji bio je posljednji. Mislio sam da nemam šanse, ali sam prošao.

Vjerovao sam da ću postati slikar, premda sam tada već opet počeo pisati. Ilustrirao sam svoje knjige za djecu i nisam bio zadovoljan, iako su me ohrabrivali. Vrlo sam brzo sam odustao.

Sada se tek vraćam tome, ne s nekim ambicijama, nego s veseljem. Veseli me da to radim i da to mogu. Osim Ljubavi ili smrti, ilustrirao sam i svog Strašnog kauboja.

Bitno je da sam opet, u jednoj godini, poslije dugo vremena, ilustrirao dvije knjige. To je velik uspjeh za bivšeg slikara.

- Uzbuna na zelenom vrhu bila je prva knjiga koju ste napisali, ujedno i prva knjiga o Koku. Nije li bilo neobično, barem za to vrijeme, da mladi pisac počne baš romanom za mlade?

- To je ono što i mene sada zanima. Nema nas mnogo koji smo počeli kao mladi pisci za mlade čitaoce. Ja imam odgovor za sebe. Mnogo sam o tome razgovarao s Pavlom Pavličićem, i on me pitao zašto ne pišem takve, recimo, krimiće za odrasle.

Čini mi se da jednostavno, ne vjerujem u mogućnost lociranja fabula takve vrste u Zagreb, a osobito ne u neku manju našu sredinu. Bilo mi je stalo do fabule i mislim da je to alibi za pisanje, neću reći krimića, ali strogo fabuliranog romana koji ne bi prošao u takozvanoj literaturi za odrasle.

A takozvana klasična literatura za mlade uopće nije pisana za djecu. Svi znamo da je Gulliver najoštrija satira engleskog društva, Robinson je bio satira. Za Malog princa gotovo i ne znamo je li namijenjen djeci, jer je knjiga objavljena poslije smrti autora.

Biznis s dječjom literaturom, ne kod nas nego u svijetu, izmišljotina je nekoliko posljednjih desetljeća. Tako da se čovjek tu teško snalazi.

Mene uvijek tješi to što velika djela, bila ona, tobože, za djecu ili za odrasle, brišu tu granicu. Gulliver, Huckleberry Finn... I ja sam, kao što sam rekao, čitao Anu Karenjinu s dvanaest godina, a sada rado pročitam dobru knjigu za djecu, kao što je Adrian Mole. Ako je i to, opet, knjiga za djecu. A nije, čitaju je svi.




- A propos, i Mole i Koko pišu u prvom licu. Je li vam Adrian Mole možda smetao?

- Jest, smetao mi je! Glupo je to poslije dokazivati, no počeo sam na tom romanu raditi još prije desetak godina.

Možda me Adrian Mole pokolebao da napišem knjigu u formi dnevnika. Da se nije on pojavio, vjerojatno bih napravio dnevnik. Možda je i dobro tako, jer mi se čini logičnije i lakše za Koka da piše u formi romana.

Možda je to i sretna okolnost.


Satira je vezana za šifru



Kušan: Literatura kao inspiracija
(foto: Marko Čolić)
- Kad već spominjete formu, pada mi na pamet roman Domaća zadaća. Kompozicija mu je precizna do savršenstva, premda je zaplet zastrašujuće složen. Kako to postižete?

- Kad se pojavila Domaća zadaća, bilo je uopće velikih polemika. Pedagozi su se bunili, neki nastavnici su tvrdili da je to knjiga koja pokazuje da sam mrzio školu i imao u njoj neprilika, a to nije istina. Točno je da nisam previše volio školu, ali nisam imao prevelikih problema. Bio sam više-manje dobar.

U nečemu izvrstan, u nečemu prosječan. Negdje su mi pogledali kroz prste, kao u matematici prije mature.

Ali, ne mogu reći da sam imao neprilika.

U ono doba, dok su se još vodile polemike o tome kako direktor može gledati kroz ključanicu da vidi što rade nastavnici u zbornici, kako se nastavnici mogu napiti i slično - javno sam već priznao da sam se za strukturu, za kompoziciju, a ne za sadržaj romana, poslužio Tolstojem.

Njegovom pričom Krivotvoreni kupon, koju sam i preveo. Kad jednom dođe do prvog falsifikata, više se ne može zaustaviti lanac događaja, koji će na kraju dovesti do tragedije. 

To me fasciniralo, ne po moralističkoj ideji, nego kao temelj za strukturu priče. Znam da sam radio s nacrtima, shemom, vrlo matematički. Zapravo, antipatično. Daleko od nekakve... 

I tek kad sam bio siguran da sve štima u kompoziciji, da nema logičkih rupa, pustio sam mašti na volju. 

Postoji, dakle, literatura kao inspiracija, premda se, dakako, neću uspoređivati s Borghesom, čije cijelo nadahnuće proizlazi iz literature. 

No, kad sam rekao to o Tolstoju, tek su tada svi pomislili da se pravim važan i da navodim Tolstoja sebi u obranu. 

Ne! Htio sam reći samo da me inspirirala kompozicija njegove novele, vrlo komplicirana, čiji zaplet počinje s jednim likom, a onda raste kao tumor.

- No, u prvoj prozi za odrasle bili ste sasvim drukčiji.

- Mislim da je ono što sam pisao za mlade bio mnogo zdraviji posao. Prve proze za odrasle bile su nevjerojatno pretenciozne, o velikim svjetskim temama. Ne političkim, nego o visokim duhovnim sferama.

- O životu i smrti.

- O smrti svakako. O bitku. Kad mi je bilo dvadeset i pet godina, objavio sam u NIN-u priču, i tadašnji urednik Zira Adamović poslao mi je dopisnicu na kojoj je pisalo:

"Primio sam vašu posmrtnu priču. Objavit ćemo je."

Hoću reći, takve su to bile teme. A zatim sam sve više skretao prema satiri. Ima ih koji tvrde da je satira izvitoperen oblik literature, no ja ne mislim tako.

- U romanu Toranj ironizirali ste uglavnom balkansku megalomaniju. Ima li takav tip satire dovoljno univerzalne prepoznatljivosti za, recimo, publiku u inozemstvu?

- Ja sam se i opekao na tim satirama. Nisam imao neprilika no do teškoća dolazi kod pokušaja plasmana u svijet.

Ako se krene od konkretnih, naših prilika, a ne od općeljudskih, jednostavno te ne razumiju. Satira je vezana za šifru, a ako tu šifru ne znate... 

Meni je otac govorio da Iljf i Petrov, osobito njihovo Zlatno tele, kod nas prije rata uopće nisu bili smiješni. Zlatno tele bilo je teško dešifrirati. Dok nismo dospjeli do toga da počnemo shvaćati što znači ono: ideje naše, benzin vaš. Ili onog junaka koji sve situacije rješava žigovima.

- Polihajeva?

- Polihajeva, da! Gumena misao. Pada mi na pamet i ruski humorist i satiričar Arkadij Averčenko koji je emigrirao odmah poslije revolucije. Nije neobično da je napisao oštru satiričnu knjigu, pod naslovom Raj na zemlji, ali je neobično da je ta knjiga objavljena na ruskom jeziku ovdje, u Zagrebu, 1922. godine. 

Izdavač je bio Hrvatski grafički zavod. To je svjetski raritet, a tu mi je knjigu otac ostavio.

- Vas prati reputacija stručnjaka za ruski jezik. Kada ste ga počeli učiti?

- Otac me još kao klinca tjerao da učim ruski, ali ja sam ruski volio.

- Ta je ljubav očita i u romanu Prerušeni prosjak, u dijelu koji govori o Sovjetskom Savezu. I ljubav, ali i ogorčenje.

- Kad sam bio u Rusiji, cilj putovanja bio je Dostojevski. Tada sam radio na novom prijevodu Bjesova. Sve je to povezano s literarnim uspomenama, vezano za ljubav prema ruskom jeziku i za to golemo razočaranje. Ne literaturom ili jezikom, dakako!

Pitali su me: "Čuj, kako to da se sve događa u Petrogradu, a ne u Lenjingradu?"

Rekao sam zato jer se i Bijele noći događaju u Petrogradu, a ja samo pišem parafrazu Bijelih noći Dostojevskoga.


Vaš vršnjak Miller



- A Skiti?

- Blok... To su oni koji su ušli u Čehoslovačku. To su Skiti.

"I zdrobit će se vaš nježni kostur u našim nespretnim šapama."

- Mora da s mnogo emocija čitate autore kao što su Milan Kundera ili Czeslaw Milosz?

- Vrlo, vrlo emotivno! Ono što se sa Čehoslovačkom događa na području kulture... Zemlja koja je mnogo značila u evropskoj kulturi u doba prvih sveučilišta - Padove, Praga, Bologne - bori se za neka osnovna ljudska prava. 

Tamo mi je prije nekoliko godina objavljen roman Naivci. 

Nekako naglo je sve zapelo, i knjiga dugo nije objavljena. Poslije su je objavili, ali isprva nisam znao što se događa. 

Ima jedno poglavlje u toj knjizi, koje se zove Dolaze mužići, naslov je na ruskom. I to je citat iz Dostojevskog. 

"Idu mužići, nose sjekire, i bit će nešto strašno". 

Ispostavilo se da je to dvadeset prvo poglavlje u knjizi, a da je 21. kolovoz datum ulaska u Čehoslovačku. Nije mi to bilo ni nakraj pameti, nego... 

Cenzura je zaustavila knjigu, dugo mućkala i tek je poslije pustila. Ali je najbolje da prijatelji vjeruju kako sam to napravio namjerno. Po tome me i cijene (smijeh). Pokušao sam ih razuvjeriti, ali vele: 

"Ma daj, znamo..."

- Kad je objavljen Prerušeni prosjak, o knjizi se zaista mnogo pisalo, no kao da je najviše nedoumica bilo oko toga jesu li sva ona seksualna iskustva zaista autentična. Je li vam to išlo na živce?

- Najviše me smetala sumnja da čovjek imitira nekoga, reagiranja tipa: što će nam on nakon Henryja Millera ili Bukowskoga? Tu sam najosjetljiviji.

Čini mi se da u Prerušenom prosjaku to uopće nije osnovna tema, nego omotač, da bi se sakrilo ono o čemu je riječ. Osnovna je tema naš mali čovjek u velikom svijetu, pogledi na domovinu iz tog svijeta, bijeg i vraćanje. 

Nisam iznevjerio temu, nisam lagao, ali sam usput švercao ono što sam, zapravo, htio reći.

- Vi ste prvi i preveli neku Millerovu knjigu kod nas. A i oko nje bilo je bitaka...

- Da, to je bilo otvaranje. Jarčeva obratnica nije bila samo prvi prijevod Millera, nego je i taj rječnik dobio pravo građanstva. A to može biti beskrajno dosadna knjiga za publiku, vjerujem, osim onih pikantnih trenutaka.

Kad su je prodavali, označili su neka mjesta papirićima i pokazivali ih kupcima. Ti su se sigurno razočarali kad su došli do onih dijelova u kojima ima samo literature ili pseudofilozofije.

- Čitao sam da ste o knjizi polemizirali s doktorom Kostićem, seksologom. Što ste jedan drugome pisali?

- Bilo je to u Politici, a tim napadom on je samo pridonio da se knjiga, osobito u Beogradu, počne čitati. Bila su otprilike tri nastavka. On je pisao da je to sramota. No, napisao je da je prijevod vulgariziran, te da su neke riječi prevedene tako da ne odgovaraju orginalu.

Tu se zeznuo, jer očito nije čitao orginal. Uporno sam mu u svojim odgovorima pisao: "Vaš vršnjak Miller..." Ne moj, nego njegov!

Rekao sam i to da bi bilo izvrsno kad bi i stručnjaci iz drugih područja pisali tako kako pišu seksolozi o knjigama s erotskom tematikom.

Bilo bi, recimo, sjajno da sovjetski maršali pišu o Borodinskoj bici, o Ratu i miru

On se strašno ljutio, a prvi mu je naslov bio: "Zar smo dotle došli"? 

Moj je glasio: "Zar smo tek dotle došli"?

- Čini mi se da sam negdje naišao i na podatak koji otprilike kaže da pomalo gubite radoznalost prema drugim autorima. Je li to točno?

- Ne znam jesam li baš tako nespretno rekao. Sigurno nije točno, ali ima nešto što dolazi s godinama. Kao što uvijek govorimo da se nekad igrao bolji nogomet nego danas.

Čovjek se nekako sve manje usuđuje u nove avanture, kad se već tako lijepo provodio u nekoj literaturi.

Možda se događa da ljudi radije čeprkaju po onome što im je lijepo nego da upoznaju novo. Sigurniji su da će se dobro provesti.

- A čitate li povremeno svoje knjige?

- Malo. No, knjiga Ljubav ili smrt neka je vrst korekture. Kad već ne mogu popraviti ono što bih danas napravio drukčije, onda to tom knjigom, na neki način, ispravljam.

Uz pomoć Koka, korigiram sam sebe.

Kao što je Crnjanski, mislim, rekao za Rembrandta da nije mnogo popravljao slike, nego ih je ispravljao novim slikama.

Neke se slike riješio i smatrao je završenom, ali je onda novom pokušao ispraviti ono što mu se činilo pogrešnim.

- Je li Ljubav ili smrt zadnja knjiga o Koku? 

- Mislim da sam njome završio ciklus. Ako budem još pisao za djecu, ako stignem nešto napisati za klince, mislim da ću morati naći novu formulu. Da ne dosadim sebi!

- Kao što vam prigovara Koko otkad ste ga pretvorili u pisca?

- Njegove su primjedbe moje primjedbe.

razgovarao: Dražen Matošec, obrada: Yugopapir (Studio, decembar 1987.)



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)