Doživljaji reportera Duge: 46 sati sa švercerima, od Beograda do Istanbula i natrag (1975)



Kako smo se približavali Sofiji, raspoloženje u autobusu počinjalo je da se menja. Svako se uvlačio u sebe, preslišavajući se da li je dobro "skembao" te silne "suvenire" ili jednostavno smišljao priču kojom će šarmirati carinike. A kada su kočnice zaškripale na našoj teritoriji, u autobusu je bila tišina kao u Plavoj džamiji. Sada je došao trenutak da se ukrste pogledi sa onima koji su plaćeni da hvataju one koji hoće da podvaljuju

Ovakav ekspres nije nigde registrovan i, prema tome, zvanično ne postoji, ali ipak redovno kreće iz svih krajeva Jugoslavije, u raznim pravcima, a krajnje stanice su mu Trst, Solun, Temišvar ili Kapali čaršija u Istambulu.

Ako neko sakupi deset putnika, bilo iz svog kolektiva ili sa strane, on se automatski promoviše u "vodiča", što praktično znači da ima besplatan put i smeštaj.

A od toga mnogi su, pored svog redovnog zaposlenja, napravili unosan biznis, pa čak i pogranični organi prosto zazrikave kad im zavire u pasoš koji je do poslednjeg mesta ispunjen štambiljima.

Na ovaj način pošao je i reporter sa još 42 turista, ne računajući tu i dva šofera, četiri promovisana "vodiča" i vođu puta u ličnosti šefa poslovnice "Beograd-tursa" iz Smederevske Palanke, koji je, kao samostalni OOUR, organizator ovog i ovakvih izleta, da bi, klackajući se punih 46 časova na točkovima autobusa zabeležio ono što je video na licu mesta.

Čim je autobus krenuo ispred crkve sv. Marka u Beogradu krenule su flaše vinjaka od usta do usta "za srećan put".

Uz harmoniku i pesmu već do Smederevske Palanke, gde smo se zaustavili da bismo primili još 12 "pasažera", autobus je bio kao jedna srećna porodica, povezana istim željama, namerama i - računicama!

Brzo smo stigli do graničnog prelaza Gradina.

Uz uobičajen pozdrav, letimičnu kontrolu i ispunjavanje zajedničke carinske deklaracije, rastanak sa domovinom završio se za pola sata.

Niko od carinika nije upitao ko, šta, koliko i čega nosi.

A u tom trenutku, izuzimajući one s "deviznjacima", u duplim džepovima, postavama, drškama, ispod brushaltera i na drugim skrovitim mestima bilo je, prema gruboj proceni, preko 30 miliona starih dinara!


Večera - samo na papiru



Randevu s bugarskim pograničnim organima bio je drugojačiji od onog sa naše strane. Sa pogledom na kome bi im pozavideo i sam Kodžak, pojedinačno su nas prebrojali i to tako pažljivo da su nam svaku boru na licu uporedili sa slikom na pasošu.

I dok se sve to završilo, u Sofiju smo stigli sa zakašnjenjem, gde je prema programu bila zakazana večera.

Uzalud je vođa puta Žiža Despotović mahao teleksom kojim mu je sofijski hotel "Balkan" potvrdio da će večera biti obezbeđena, ali večere, ipak, nije bilo.

Jednostavno, radno vreme je za njih bilo prošlo.

I dok smo u autobusu grickali te obećane "bugarske specijalitete" iz "bisaga", koje je većina, za svaki slučaj, ponela iz Jugoslavije, stalno nam je u glavi blještala velika neonska reklama na krovu carinske zgrade s kojom nas Bugarska pozdravlja, uz ostale parole, "Turizmot pasoport mira".

Neispavani, umorni, pa i gladni, čim smo stigli na drugi kraj Bugarske, pomerili smo časovnike za dva sata unapred.

Kad su ugledali "fri-šop", mnogima je istog trenutka s lica nestao trag neprospavane noći.

I dok su vodiči svršavali pogranične formalnosti, ovaj naš šverc-ekspres je začas bio krcat flašama viskija i kartonima stranih cigareta, jer pored čaja iz Jugoslavije i ova roba u Turskoj ima odličnu prođu.

To se isto ponovilo i u turskoj slobodnoj carinskoj zoni, samo, kada su u autobusu svedene računice, ispostavilo se da su se neki "prešli". Turski "fri-šop" je bio skuplji od bugarskog.

Da bi se stiglo do Istambula, potrebno je najmanje 16 sati vožnje, ali je nama bilo potrebno 21!

Ovome su, istina, doprineli i vozači Autosaobraćajnog preduzeća iz Kragujevca od koga je iznajmljen ovaj autobus, jer su se negde pred zoru počeli da preganjaju ko će od njih voziti po magli.


Tursko kolo na srpski način



Posle sofijske "večere" ovo je bila druga neprijatnost, ali putnici, koji su krenuli s "Beograd-tursom", doživeli su pravi šok tek u svojim, inače pristojnim sobama.

Iako je hotel "Topkapi" svrstan u "A" kategoriju, verovatno po turskim normama, u česmama nije bilo ni kapi vode. 

Nije bilo ni struje, a tako je bilo za svo vreme boravka!

O promeni hotela nije moglo biti ni govora, jer turski partner "Inter-turist", preko koga isključivo posluje "Beograd-turs", slegao je ramenima, obećavao da će se smetnje otkloniti i jednostavno nestao, ostavivši vođu puta, Žižu Despotovića, da se s njim objašnjavamo.

I pored mnogih protesta, duhovi su se brzo smirili, jer su mnogi bili zauzeti oko menjanja dinara za lire i to kod menjača koji su sami došli u hotel "Topkapi".

Uz doplatu od po 40 lira po osobi (48 dinara) dovezli su nas u jedan skroman noćni lokal, "Trijanon", gde je već za dugačkim stolovima sedela još jedna ekipa iz sličnog ekspresa iz Vranja.

Uz vino i izvijanje vitkih tela trbušnih igračica, naša ekipa se za čas srodila sa atmosferom i štimungom lokala.

Štaviše, mnogi su na bini zaigrali i kolo sa Turcima, i to njihovo, a ne naše. 

Jedan naš veseljak iz Smederevske Palanke, koji je sobom poveo suprugu i kćerku, u trenutku sevdaha jednoj igračici koja se uvijala pored njegovog stola, samo da bi bio fotografisan, gurnuo je u prsluče, uz opšti pljesak Jugoslovena, novčanicu od 1.000 lira (1.200 dinara)!

U orijentalnom štimungu, uz odlično vino, malo je kome smetalo što u hotelu nema vode.

Sa svećama u rukama, kao u kakvim ukletim zamcima, po hodnicima i spratovima promicali su ljudi kao utvare iz jedne sobe u drugu. 

Među našincima promuvao bi se i poneki turski podanik koji je dolazio u ponoćnu posetu nekoj od naših saputnica.

Subota je bila predviđena za obilazak Istambula.

Prema programu, trebalo je obići čuvenu Aja Sofiju, Plavu džamiju, Topkapi, Šaraj i preći na azijski deo Turske preko novosagrađenog mosta, ali sem Plave džamije i Topkapija, sve ostalo smo videli iz autobusa, jer kako je objasnio turski vodič, to nije bilo predviđeno, odnosno nije plaćeno, a to što "Beograd-turs" navodi u svojim prospektima, on se u to ne meša.

Desetak radoznalaca od onih 53, koliko ih je krenulo da vidi Istambul, moralo je prosto da protrči pored neprocenjivog blaga, koje su turski osvajači donosili ovde iz celog sveta.

Za ostale, a to je bila većina, mnogo interesantnija je bila čuvena Kapali čaršija i njihove radnje i radnjice.

Pravo je čudo kako su se oni snalazili i bez vodiča u gradu koji ima četiri miliona stanovnika.

Kupovali su sve što su smatrali da mogu da prenesu i unovče, šili kožne mantile, jakne, ili bunde. Turskim majstorima treba skinuti kapu, jer za 2.000 dinara mogu u toku jednog dana da sašiju pravi kožni mantil i jaknu.

Koža je ovde jevtina. Nakit takođe. Pravo zlato je skupo, ali, kilogram pržene kafe se kreće od 48 do 54 naših dinara.


Trbušni ples kao lek




Poslednja večera pred odlazak kao da je najavljivala buru, kada se ustanovilo da nisu pribavljeni formulari koje smo, iako stranci, bili dužni da ispunimo zbog popisa stanovništva.

U tom pogledu vođa puta, Žiža Despotović, bio je tu potpuno nemoćan.

Kada se vratio, iz našeg konzulata, koji sa ovim nema nikakve veze, jedna grupa turista okomila se na njega kao jedinog krivca, a on nije bio ni najmanje kriv.

Vodiči i neki putnici su ga uzimali u zaštitu i sigurno bi svađa potrajala do zore, da se nije pojavio "Barbaros turizm". Oni su odmah poslali svoj autobus, jer su naši šoferi odbili da voze, i uz doplatu od 60 lira odvezli nas u jedan od najelitnijih barova, "Karavanseraj", u kome je program na najvišem evropskom nivou.

Trbušni ples odmah je smirio sve uzrujane duhove.

Strepeći da će nas zaustaviti, stigli smo do Luleburgaza, gde su nam se isprečili policajci i komisija za popis.

Ovde je morao svako da upiše svoje generalije, mesto rođenja, zanimanje, imena roditelja i njihova mesta rođenja. I dok se sve to prevelo na engleski, izgubili smo preko dva sata cupkajući pored autobusa.

Zbog popisa kafane su bile zatvorene.

Čim smo zakoračili u Bugarsku, opet je mnoge privukao "fri-šop".

Trebalo je potrošiti poslednje marke ili dolare, odnosno trebalo je, kad smo već turisti da sami sebe častimo po jednom flašom viskija i kartonom kutija.

Naši carinici "veruju" da je samo to za carinjenje.

A onaj veseljak iz Smederevske Palanke, što je gurnuo u prsluče bajaderi 1000 lira, za "sitninu" kupio je na brzinu još i tri ručna časovnika, dok je kćerci nabavio bundu, ženi mantil od kože i vrag bi znao šta još.


"Nikom nije lepše nego nam... "



Kako smo se približavali Sofiji, raspoloženje u autobusu počinjalo je da se menja. Malo kome je bilo do priče. Svako se uvlačio u sebe, preslišavajući se da li je dobro "skembao" te silne "suvenire" ili jednostavno smišljao priču kojom će šarmirati carinike.

A kada su kočnice zaškripale na našoj teritoriji, u autobusu je bila tišina kao u Plavoj džamiji. 

Sada je došao trenutak da se ukrste pogledi sa onima koji su plaćeni da hvataju one koji hoće da podvaljuju.


Uz uobičajenu dobrodošlicu, svi putnici su pozvani da izađu i ponesu sve svoje stvari iz autobusa i uđu u zgradu.

Sa vidnim uzbuđenjem i prigušenim disanjem, svi su bili svrstani u dva reda, jedan prema drugom, i počeo je pregled praćen raznim pitanjima.

Od 53 putnika ovog šverc-ekspresa više od polovine je moralo da ostavi pasoše da bi im carinici obračunali ono što je prijavljeno ili što su oni otkrili.

Kod jedne žene našli su kožnu jaknu ispod kombinezona.

Za to vreme dva carinika su pročešljala sam autobus.

Putnici koje su carinici propustili, trčećim korakom su ulazili u bife i s olakšanjem, na dušak, ispijali duple konjake.

Posle ovog pregleda, blagajna carine je uvećana samo za jedan milion starih dinara.

- Ovo je sitnica - rekao nam je posle ove smotre upravnik carinarnice Ljubomir Nakov. - Da ste bili samo dva sata ranije, u jednom ovakvom autobusu s vranjskom registracijom ubrali smo na ime carine blizu deset miliona starih dinara.

Čim se autobus odlepio od graničnog prelaza, ponovo je, uz harmoniku, odjeknula pesma iz sveg glasa:

"Nikom nije lepše nego nam... "

Otvorena je i poneka flaša viskija i za tili čas su ponovo svi bili bliski.

Jer, i pored onog miliona ostavljenog kod carinika, ovaj šverc-ekspres je potpuno uspeo.

A to su i mnogi priznali, da su prošli "kao nikad do sada", "da se stostruko" isplatilo.

I dok je harmonika štrikala "trojanac", putnici su počeli pažljivo da odšrafljuju uređaje za rashlađivanje i svetlo iznad svojih glava ili ventilaciju.

Tamo je bilo sakriveno 13 kožnih mantila, šest jakni, tri bunde i 55 kilograma kafe. Gde je bilo skriveno zlato, a gde nakit, teško je bilo dokučiti.

Napisao: Bora Razić, obrada: Yugopapir (Duga, septembar 1975.)



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)