Ripli, autor rubrike "Verovali ili ne": Zna mnogo o Jugoslaviji, a najmilija mu je "naša" reč "mašala"



Evo ga. Obučen je u bele pantalone, "apostolske" sandale i šarenu košulju, sa mapom kontinenata koje je posetio. Odmah počinje da priča o Jugoslaviji i Dalmaciji. Pokazujem mu "Politiku" i on se "iskreno trudi" da odgonentne ćirilicu. "To je najsavršeniji pravopis na svetu, verovali ili ne!" Sekretarica, naravno, odmah beleži tu istinu


Reportaža originalno objavljena 1936. u Politici: Kad izgovorite ime Ripli onda vam se, i nehotice, otrgne da dopunite to ime još jednim pojmom, koji je postao čuven širom celoga sveta, sa jednim popularnim naslovom koji stoji iznad crteža, koji vas, svake nedelje, odnose u zemlju čuda, u društvo neverovatnih istina... 



Ripli - "Verovali ili ne"...

Od Njujorka do Marmoneka, naselja vila na zapadnom Long Ajlendu, putuje se oko pedeset kilometara. 

Ripli je pobegao iz bučnog Njujorka i podigao sebi kuću na obali Okeana. 

Svejedno što je Ripli slavan, svejedno što su za njega čuli i mali Kinezi i osnovci ispod Šar-planine - ovde, u ovoj divnoj bašti njujorških milionera, nije ga lako pronaći.

- Ripli? Gdje je njegova kuća? Kako, zaboga, zar ne znate?

- Ripli, "Verovali ili ne"?

- Nou, ser!

Prošle nedelje našao sam ga u Njujorku, u njegovom studiju za spremanje radio-programa; i kad me je pozvao da kod njega provedem vikend, rekao mi je da se samo uputim u Marmonek i da potražim Bulevar broj 7. 

Sve mi se čini da se i Ripli vara, kad misli da baštovani mogu da pamte tolika imena milionara i čuvenih ljudi na Long Ajlendu. 

Ne znaju ljudi: 

"Žive vam ovde, gospodine, mnogi slavni i neslavni..."

Pošto smo napravili dva kruga oko celog Marmoneka i prokrstarili gotovo svim bulevarima, zaustavili smo se ispred jedne vile na brdu, koju je okružavao park u kome su bile postavljene najčudnovatije figure, statue i obelisci. 

Na ulazu su stajala dva lava, a oko vodoskoka u parku čitava vojska kamenih majmuna.

- Ako ovo ne bude Riplijeva kuća - onda...


Muzej lepote i čuda



Dabome. Tu smo. 

Ko bi drugi mogao da uredi svoj park na ovako fantastičan način.

Kad je automobil stao, odnekud su dotrčali psi, kineski i dalmatinski, ovčarski i doge, i da ne izađe iz kuće mis Dold, Riplijeva sekretarica, ko zna kako bi izgledao naš prvi korak u njegovoj gostoljubivoj kući.

Ako su Riplijevi crteži čudo i neverovatne stvari - onda je njegova kuća i sve u njoj čudo nad čudima. 

Čovek koji je zemljinu kuglu obišao triput, posetio dvesta zemalja, doneo je iz celoga sveta razna čuda i neobičnosti i od svoga doma napravio muzej lepote i čuda.

Ripli je bio "prilegao" da se malo odmori, a nas uvedoše u bar u prizemlju kuće, i tri sekretarice odjednom stadoše da se utrkuju koja će pre da nam ponudi razna osvežavajuća pića.

- Možda biste hteli da se osvežite na našem kupalištu? Imamo mi i kostime - ništa ne brinite!

- Ko želi da vesla ?

- Možda biste hteli da jedrite?

- Sad ćemo da pozovemo motornu jahtu.

Barmen nije mogao da otrpi, a da ne istakne bogatstvo svoga gospodara:

- Samo vi tražite što god vam se sviđa, svega mi imamo!

- Sedite, gospodo, Ripli će skoro da ustane.

Ko bi mogao mirno da sedi, pored tih čuda, koja su nas okružila u Riplijevom baru. Nijedna stvarčica tu nije bezazleni ukras, ništa u njegovoj kući nije običan nameštaj.

"Pijan je onaj koji padne na pod, pa niti može da ustane, ni da pije više", ispisano je u uglu bara.

"Nije pijan onaj koji može da ustane i produži da pije". U sredini misao kojoj je, čak, pridodat broj glave iz Svetog pisma:

"Daj mu da pije, neka zaboravi svoje siromaštovo i ljudsku bedu..."

Sva je prilika da na ovom mestu ljudi veoma često i uspešno zaboravljaju "svoju bedu i siromaštvo".

Ceo bar je ukrašen zastavama zemalja koje je Ripli posetio i o kojima je pisao. 

Sa tavanice vise ogromni bokali za pivo, čitava kolekcija. 

Svaka stolica je iz druge zemlje, a do vrata je uokviren prvi dolar koji je Ripli zaradio 1909. godine. 

Na prozoru jedan mali bronzani Gandi, koji ume divno da cvrkuće, ako mu navijete feder. 

Sušta suprotnost onom pravom Gandiju, koji se proslavio svojom ćutljivom "pasivnom rezistencijom".

Na drugoj strani bara postavljena su zvona iz celog sveta. 

Ako se ne varam, tu su i naši pravi pravcati čektari sa ovnova, koji su pasli na planinama južne Srbije. 

Telefonska centrala sa brojevima u samoj kući najbolja je ilustracija raskoši u domu nekadašnjeg malog crtača, koji je razbijao glavu "šta da nacrta danas za tu prokletu sportsku stranu?" 

Ti telefonski brojevi daju vam vezu sa Riplijem, sa studiom, sa Kinezom, sa Španjolcem, sa trpezarijom, sa kuhinjom, sa mister Daglasom, sa pristaništem u kome se njiha jahta, sa garažom, sa odajama sekretarica...

Da bi sve u njegovoj kući bilo neobično, Ripli je uzeo i sekretarice koje nisu Amerikanke.

Mis Almut Dold je Šveđanka, a Mis Dold je obišla ceo svet zajedno sa Riplijem i govori o malim oazama po dalekim pustinjama kao o Petoj aveniji, koju možda manje poznaje. 

Mis Rut je pokupovala sve ove stvari za Riplija, i postala pravi stručnjak - da podvali urođenicima u Africi, koji traže deset tompusa za jednu svoju pregaču od trave.

Stara Lili Bej Juka iz Santa Roze, iz Kalifornije, verovatno nije slutila da će njen mali Bob postati tako slavan i bogat. 

Istina, voleo je on da "škraba po knjigama", ali "kome je to još donelo milione dolara"? 

Kad je mali Bob završio srednju školu uspeo je u četrnaestoj godini da proda svoj prvi crtež za osam dolara. Misis Roza je tada rekla:

- Ovo će derana da upropasti! Zavrteće mu glavu...

Zaista, to mu je "zavrtelo glavu", ali ga nije upropastilo. Nastavio je da "škraba". Prešao je u Njujork i počeo da radi kao sportski crtač u jednom listu. 

Svakoga dana trebalo je nacrtati po jedan sportski crtež, i Bob Ripli je češto razbijao glavu šta da nacrta. 

Jednoga dana nacrtao je sportiste i njihove rekorde, i stavio naslov iznad crteža 

"Šampioni - ili budale". 

Posle se pokajao, precrtao taj naslov jednom odlučnom crtom, i napisao, prvi put, "Verovali ili ne". To mu je donelo bogatstvo. Milione dolara... 

Obišao je nekoliko puta ceo svet, i ima prijatelje i u Kini i na Madagaskaru...


Kad sam onomad putovao po Jugoslaviji



Evo ga. 

Obučen je u bele pantalone, "apostolske" sandale i šarenu košulju, sa mapom kontinenata koje je posetio. 

Odmah počinje da priča o Jugoslaviji i Dalmaciji. 

Pokazujem mu "Politiku" i on se "iskreno trudi" da odgonentne ćirilicu.

- To je najsavršeniji pravopis na svetu, verovali ili ne!

Sekretarica, naravno, odmah beleži tu istinu.

- Šta znači ovaj naslov na prvoj strani?

"Francuska se vratila politici zasnovanoj na Društvu naroda i prijateljstvu sa Sovjetskom Rusijom."

- Pametno je uradila!

Razgledamo njegov nedeljni dodatak u "Politici" i on se smeška, sećajući se koliko je daleko morao da putuje, da bi se vi za časak začudili i, možda, rekli kao neverni Toma:

- E, baš pretera, pa da je stoput Ripli!

Ruku na srce nije Ripli... ovaj... ono što "Jež" o njemu misli. 

Sve stvari koje nama izgledaju neverovatne on je dobro proverio i video svojim očima. 

Evo najboljeg dokaza: pokazujem mu primerak "Politike" u kome piše da u Bosni živi jedan stari Musliman, od 137 godina, koji cepa drva svakoga dana i moli Boga da umre. 

Verovao sam da je to "dušu dalo za njega", a on se pobedonosno nasmeja:

- Recite vi tom vašem dopisniku da bude spretniji i brži. Ja sam to pre nekoliko godina zapisao i nacrtao u svoj blok. Video sam starca kad sam putovao po Jugoslaviji. Verovali ili ne...

Verujem, zašto da ne.

Ripli zna mnogo o Jugoslaviji, a najmilija mu je "naša" reč "mašala"

Svaki čas je upotrebljava, i gde treba i gde ne treba.

- Divna vam je kuća!

- Mašala!

Nema dana da Ripli nema gostiju, a nedelja je pravi vašar. 

Neko kuca na spoljnim vratima i sekretarica izlazi.

- Mister Ripli, neke gospođice vas mole za autogram!

- Mašala!

Dok on "odužuje dug slavnih ljudi", razgledam viljuške kojima su ljudožderi jeli "belo meso" nekog sirotog hrišćanskog misionara i unapred stvaram sliku odaje koju je mister Ripli nazvao "Afrička soba" i koju misli da upotpuni novim "viljuškama" iz džungle.

Ripli se vratio i zove nas da prošetamo po parku. 

Svako drvo, svaki kamen u njegovoj bašti doneti su negde iz daljine, a most preko vodenog zaliva do jahte napravljen je od oblica koje daju rečenicu:

 "Verovali ili ne".

Napisao: Momčilo Jojić, obrada: Yugopapir (AS magazin, proleće 1983.)


Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)